Laura-Maï Gaveriaux

Iako je režim turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana diplomatskim manevrima uspio zadržati status važnog zapadnog saveznika, među stranim diplomatima raste nelagoda zbog brutalnih postupaka koje vlasti provode nad vlastitim stanovništvom u kurdskim krajevima na istoku zemlje. Uz otvoreni rat protiv civila, režim je svoju represiju osobito usmjerio prema opozicijskim glasovima koji zahtijevaju mir, no trajno “izvanredno stanje” u velikim dijelovima zemlje i dalje uspješno prikriva stvarno stanje stvari od međunarodne javnosti

U Silopiju, gradu od 80.000 stanovnika na jugoistoku Turske, na manje od 15 kilometara od granica s Irakom i Sirijom, turske su snage sigurnosti u razdoblju od prosinca 2015. do siječnja 2016. godine provodile operaciju protiv lokalnog stanovništva i boraca Radničke stranke Kurdistana (PKK) koja zahtjeva autonomiju većinski kurdskih područja. Bitke su se odvile skrivene od javnosti – u više navrata izložen dugotrajnim “policijskim satovima”, odnosno izvanrednom stanju, Silopi je kao i niz drugih gradova bio izoliran punih trideset i sedam dana.

Istodobno, diljem zemlje, pa tako i u Istanbulu i Ankari, brojni napadi upereni protiv policije i vojske vode do pojačavanja kontrole i represije vlasti. Radikalna organizacija Sokolovi slobode Kurdistana (TAK), koja se odvojila od PKK-a, preuzela je odgovornost za auto-bombu postavljenu 10. lipnja ispred policijske postaje u Istanbulu. Vlada je nekoliko dana ranije nametnula zakon kojim se omogućuje ukidanje imuniteta i kazneni progon parlamentarnih zastupnika opozicije, čime se prije svega pokušava ušutkati 59 zastupnika Narodne demokratske stranke (HDP).

Za vrijeme našeg posjeta gradu i dalje vlada napeta atmosfera. Česti prolasci oklopnih vozila turske vojske i helikopter koji kruži iznad Silopija podsjećaju da je rat uvijek blizu. Dva reda za čekanje formirala su se ispred državnih službenika koji su izašli na ulicu sa sklopivim stolovima i pisaćim mašinama. U ovakvim vremenima imaju više posla no što su navikli. Stanovništvo im predaje žalbe na uništenje kuća, predaje pisma upraviteljima zatvora ili prijavljuje smrti članova obitelji.

Šezdesetogodišnja Riskyie Seflek živi u središtu zone u kojoj su se odvijale borbe. “Tenk koji se nalazio iza kuće ciljao je na džamiju, ali granata je prošla kroz moj dnevni boravak!” Pod svojim bijelim velom ukrašenim čipkom, kojeg kurdske žene često nose, krije umoran pogled. Primila nas je u vrtu, sa svojim suprugom, njihovim kćerima i njihovom unučadi. Jedan od dječaka donio je novu odjeću koju obitelj pregledava: “To je za Temera, mog unuka,” objašnjava gospođa Seflek. “Ima 16 godina i u zatvoru je. Prije toga je proveo tri tjedna u bolnici jer mu je metak prošao kroz kuk.” Adolescent nije bio borac, ali je – kao i svi stanovnici Silopija – zatočen u gradu pretvorenom u mišolovku, upao u zamku sukoba.

Prikupili smo brojna svjedočanstva nalik ovome u mnogim gradovima turskog Kurdistana koje smo posjetili. Posvuda isti zaključak: proces uspostave mira između vlade i PKK-a, pokrenut 2009. godine s nadom okončanja sukoba koji traje od 1984., više ne postoji. Za turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i njegovog novog premijera Binalija Yıldırıma, izabranog 24. svibnja ove godine, ” nikakav dijalog s PKK-om više nije moguć “. U njihovom vokabularu nema dvosmislenosti: “čišćenje” i “apsolutna pobjeda” najčešći su termini koje koriste.

U proljeće 2013. godine mirovni pregovori su doveli do povlačenja kurdskih boraca u Irak, no naposljetku ih je prekinula situacija u susjednoj Siriji. Napetosti između Kurda i turske vlade osobito su porasle tijekom opsade Kobanea, gradića uz tursku granicu kojeg su uglavnom kurdske snage branile od snažnih napada samozvane Islamske države (ISIL).1 Istodobno, u kurdskim gradovima u Turskoj je došlo do pobune zbog ponašanja turske vlade koja je priželjkivala kurdski poraz u Siriji. Zatim je ISIL 20. srpnja 2015. godine u gradu Suruçu, nasuprot Kobaneu, izvršio svoj prvi bombaški napad na turskom teritoriju. U njemu je poginulo preko trideset članova turske socijalističke organizacije koja je organizirala akciju solidarnosti za obnovu Kobanea. Prosvjedi su se udvostručili. Dva dana kasnije PKK je u znak odmazde ubio dvojicu policajaca u gradiću Ceylanpınaru, blizu sirijske granice, optužujući vladu i njezin represivni aparat za suradnju s ISIL-om. Turska je vlada pak proglasila svoj “rat protiv terorizma”, formalno usmjeren i protiv ISIL-a i protiv PKK-a, koji međutim u stvarnosti cilja uglavnom samo kurdske snage.

Od rujna, u svim glavnim kurdskim uporištima odvijali su se sukobi. Pripadnice i pripadnici kurdskog Revolucionarnog patriotskog omladinskog pokreta (YDG-H) su početkom prosinca u Silopiju iskopali rovove na ulicama i podigli barikade za zaštitu od turske policije, proglašavajući autonomiju grada. Mladi su aktivisti ipak (prema nekim izvještajima) u međuvremenu zamijenjeni iskusnijim borcima koji su došli iz Iraka, osobito s planine Kandil gdje se nalazi zapovjedništvo PKK-a. Te gradske pobune potaknule su intervenciju deset tisuća turskih vojnika potpomognutih oklopnim vozilima i helikopterima. Posvuda su uspostavljene trajne blokade kako bi se omogućila nekontrolirana represija. “Policijski sati postali su sredstvo za uništenje gradova”, izjavljuje Ferhat Encü, zastupnik Narodne demokratske stranke (HDP). Kada završi jedna faza gradskih bitki i kada se borci PKK-a povuku, kurdske općine se ponovno nalaze na udaru represije vlasti. Brojni gradonačelnici iz redova HDP-a su uhićeni, poput Emine Esmer u Silopiju, optužene za “poticanje oružane pobune protiv vlade”.

Brojni stanovnici jugoistoka zemlje uvjereni su da je Erdoğan povezan s ISIL-om te da postoji čak i sporazum s tom organizacijom kako bi se ugušili kurdski zahtjevi. Bombaški napad počinjen u listopadu 2015. godine tijekom velikog skupa HDP-a u Ankari, koji je prouzročio smrt 97 osoba (počinitelji nisu uhićeni niti identificirani), pojačao je tu sumnju. Isto vrijedi i za progon dvaju novinara dnevnih novina Cumhuriyet, uhićenih, a potom i osuđenih zbog “razotkrivanja državnih tajni” nakon što su objavili video koji sugerira da su turske tajne službe dostavljale oružje sirijskim islamistima.2 Neka svjedočanstva ukazuju na prisutnost stranih džihadista i u borbama u Turskoj. “Nisu govorili turski, možda azerski. Imali su duge brade i nalikovali borcima Daeša [ISIL-a]”, prepričava Abdulkerim F.,3 stanovnik Sura, koji je od borbi pobjegao iz svoje kuće, da bi u njoj, kada se vratio po dokumente, zatekao strance u molitvi.

Prikrivanje zločina

Za sada ne postoje čvrsti dokazi za tu prisutnost stranih džihadista. Međutim, brojni promatrači i diplomati kritizirali su lakoću kojom regruti za džihad, kao i kamioni natovareni prokrijumčarenim gorivom, prelaze tursko-sirijsku granicu. Osim toga, u operacijama u Turskoj su sudjelovale specijalne snage PÖH-a i JÖH-a (policije i žandarmerije), čemu svjedoče rasistički i seksistički natpisi koje su te snage ostavile na zidovima gradova. Tako u Silopiju možemo čitati: “Draga naša Turska, čistimo te u ime Boga: mi smo JÖH, došli smo vas poslati u pakao!” Ili, na ruševinama Cizrea, poziv na silovanje kurdskih žena: “Na nama je red da vas educiramo! – PÖH “; “Djevojke, mi smo tu, a gdje ste vi? – JÖH”.

Prema informacijama koje su na mjestu događaja prikupili lokalni novinari i predstavnici HDP-a, vrlo je vjerojatno i da je JİTEM (obavještajna i antiteroristička služba žandarmerije) ponovno aktivan, iako se smatrao ugašenim. Ta tajna skupina, organizirana u jedinice sastavljene od žandara, vojnika i članova ultranacionalističke skupine Sivi vukovi,4 počinila je brojne masakre Kurda tijekom 1990-ih. Njezinom prolasku svjedoče natpisi na zidovima Sura: “Krv je mamac za vukove, drhtite!”

Metode korištene protiv kurdskih civila slične su onima otprije dvadeset godina, a skupine JİTEM-a svoje aktivnosti promoviraju na društvenim mrežama. Objavljuju fotografije kurdskih boraca raznesenih granatama ili zapaljenih benzinom. Osobito su ponosni na mrtva tijela žena.

Tursko Udruženje za ljudska prava (İHD) za sada žrtve procjenjuje na 300-400 ubijenih i 600.000 raseljenih. Od kraja siječnja Amnesty International tursku vladu optužuje za ugrožavanje “života gotovo 200.000 ljudi”. Ova organizacija to smatra oblikom “kolektivnog kažnjavanja”. U Suru, starom utvrđenom dijelu grada Diyarbarkıra (Ameda), koji se smatra prijestolnicom turskog Kurdistana, zapadna polovica naselja sasvim je očišćena od stanovnika. S obzirom da je 70 posto5 naselja uništeno, pristup je izrazito otežan. Dan nakon napada koji je stajao života sedmoricu policajaca te nešto prije svog odstupanja, premijer Ahmet Davutoglu uputio se onamo u posjet u pratnji impresivne sigurnosne službe. Pohvalio je plan gradske obnove koji je Erdoğan najavio za uništene zone: “Sur ćemo pretvoriti u novi Toledo!” uzviknuo je uz aplauz probrane skupine. Malo dalje, mladi konobari zapanjeno su stajali pred televizijskim ekranom jednog restorana. Bio je to njihov grad, njihov život, kojeg su vlasti obećavale sravniti sa zemljom uz pobjedonosni poklik.

Kada je govor završen i dužnosnici su otputovali, stanovnici Diyarbakıra vratili su se svojoj rutini koja se sastoji od kontrola na svakom uglu, ako se uopće mogu vratiti kućama. “Ovo je postalo okupirano područje!” iznervirano će Gafur S. Svakog jutra prolazi policijske barikade na ulazu u Sur kako bi održao nastavu u jednoj od dvije škole koje još nisu izgorjele. Svakoga dana strogo ga provjeravaju, prisiljavaju da se skine do pasa i da odgovara na pitanja uvijek istih policajaca koji ga već poznaju. S više od deset godina staža u struci, mogao bi čak zatražiti i promjenu radnog mjesta. No on to odbija: “Neću napustiti ovu djecu. Sur je već ionako najsiromašniji predio Diyarbakıra. Ta djeca polažu iste testove kao i drugi učenici u Turskoj, no drugima ne padaju bombe na kuću. Gdje je jednakost između Turaka na zapadu i Kurda u sustavu obrazovanja? Sva djeca mogu postati inženjeri. Treba im samo za to dati priliku.” Profesor S. pripada generaciji koja je doživjela policijsko zlostavljanje kada bi na ulici govorila kurdski, ili je doživjela da im se bakama i djedovima odbija prijem u bolnicu jer se ne mogu izraziti na turskom. Danas, kao i svi stanovnici turskog Kurdistana, ponovno trpi restrikcije kretanja.

Od ponovnog početka rata, na svim cestama Bakura (ime koje su turski Kurdi nadjenuli svojoj regiji) postavljene su barikade. Prolazak putnika ovisi o dobroj volji policajaca. Posljednjih mjeseci, umjesto uobičajena četiri sata, treba računati na sedam sati vožnje autom od Diyarbakıra do Cizrea. Od prosinca 2015. godine policijski sati, koji mogu trajati nekoliko tjedana, stupaju na snagu ovisno o razini nasilja ili o raspoloženju vlasti. Uspjeli smo ući u Cizre nakon sukoba. Tamo su nas dočekali uništeni krajolik, traumatizirano stanovništvo i velika nesigurnost. Od četvrti Cudi, koja se nalazi na lijevoj obali Tigrisa, ostale su samo olupine urušenih zgrada, svjedoci sustavnog uništavanja tenkovskim granatama. Uništeno je oko osamdeset posto stambenih površina.

Čak i nekoliko mjeseci nakon podizanja blokade, nije rijetkost da oni koji dođu tražiti osobne predmete pod ruševinama svojih kuća pronađu ostatke leševa. Među prijavljenim nasiljem, počinjenim tijekom sedamdeset i devet dana potpune izolacije, “barbarski podrumi” ostavili su najviše traga u psihi stanovništva. Potvrđena su najmanje dva slučaja. U oba je tridesetak osoba danima, a ponekad i tjednima, ostalo zarobljeno u bombardiranim zgradama. Turske snage su onemogućile prolaz, ostavljajući ranjenike da umiru jedan po jedan. Po završetku “antiterorističkih operacija” pronađeno je više izgorjelih tijela, među kojima i dječjih. Bližnji žrtava morali su dati DNK uzorak kako bi se tijela identificirala. Vratili su se s plastičnom vrećicom, “pet kilograma spaljenih kostiju i mesa”, prepričava sedamnaestogodišnji mladić, izbezumljen, o svom ocu.

Po ulasku u podrum u ulici Bostanci – 24. ožujka u nju je još uvijek bilo moguće ući – miris smrti preplavljuje skučeni prostor, a zrak nije za udisanje. Tragovi na podu ocrtavaju oblik raspadnutih tijela. U pepelu, nešto što nalikuje na vršak dječje kosti, leži zaboravljeno. Izolacija koja Kurde u Turskoj pogađa već više od osam mjeseci dosegla je vrhunac u ovoj kosturnici koja čak neće niti postati spomen-mjesto: nakon našeg prolaska, uništena je. Ako se plan gradske obnove kojeg su vlasti najavile u travnju počne provoditi, svi ti podrumi, kao i ostali tragovi koji bi mogli dokazati da su počinjeni ratni zločini, bit će uklonjeni buldožerima i dizalicama.

Udruga Rojava Solidarity, koja okuplja volontere iz cijelog turskog Kurdistana i nastoji pružiti pomoć stanovnicima Rožave (sirijski Kurdistan), bila je vrlo aktivna u Kobaneu. Ovoga puta intervenirajući u vlastitoj zemlji, uspjela je 9. ožujka doseći Cizre, tjedan dana nakon početka blokade. Njezin prioritet bio je organiziranje podjele hrane iz napuštenog skladišta nekoliko ulica udaljenog od Cudija. Oformili su je socijalistički aktivisti sa zapada Turske, angažirani protiv autoritativnog skretanja njihove vlade, i stanovnici Kurdistana.

Ferid B., kojemu je polovica lica raznesena u eksploziji granate, prepričao je članovima udruge prvi “prljavi rat”, onaj iz 1990-ih. Proveo je mnogo godina u zatvoru zbog pripadnosti PKK-u. Pročitao je desetak povijesnih knjiga o Francuskoj revoluciji. “Ne znam je li Francuska doživjela narodnu ili buržoasku revoluciju. No mi u Kurdistanu smo shvatili da trebamo drugačiju revoluciju! Kurdska demokracija je feministička, ekološka, temeljena na lokalnoj autonomiji. Zbog toga vuku mučeničke leševe naših žena po ulicama, uništavaju naš okoliš i uhićuju naše gradonačelnike.”

U tami policijskih sati, ovaj novi “prljavi rat” i kolektivno kažnjavanje ostavljaju izbezumljeno stanovništvo te produbljuju jaz između Kurdistana i ostatka Turske.

S francuskoga prevela: Andrea Rudan


1 Taj kurdski grad u Siriji početkom rujna 2014. godine djelomično je zauzeo ISIL, a zatim je početkom siječnja oslobođen od strane kurdskih snaga koje od tada napreduju prema jugu.
2 Glavni urednik, Can Dündar, osuđen je na pet godina i deset mjeseci zatvora, a šef ureda u Ankari, Erdem Gül, na pet godina. Oslobođeni nakon tri mjeseca odlukom Ustavnog suda, na slobodi čekaju rješenje žalbe.
3 Neke od osoba koje smo susreli nisu htjele da se spominju njihova prezimena.
4 Sivi vukovi su fašistička oružana organizacija usko povezana sa Strankom nacionalističkog pokreta (MHP). Od kasnih 1960-ih sudjelovali su u brojnim masakrima počinjenim protiv manjina i socijalističkog pokreta.
5 Prema podacima općine Diyarbakır, 1. ožujak 2016.