Akram Belkaïd

Nakon što lipanjski parlamentarni izbori nisu ponudili jasnog pobjednika, turski je predsjednik raspisao nove u pokušaju da osigura većinu koja bi dramatično povećala predsjedničke ovlasti. Paralelno s raspisivanjem izbora, tehnička je vlada jednostrano prekinula mirovni proces s kurdskim pokretom i započela veliku kampanju represije protiv svojih kritičara i protivnika. Ovaj očajnički pokušaj zapravo predstavlja okladu vladajućih na sve ili ništa, a o njezinom će ishodu ovisiti budućnost zemlje

Bez njega i njegove stranke potop… U televizijskom govoru, jednako ratobornog koliko i paternalističkog tona, Recep Tayyip Erdoğan je 11. kolovoza 2015. najavio raspisivanje novih, prijevremenih parlamentarnih izbora koji će se održati u studenom. Istodobno objavljujući jednostrani prekid mirovnog procesa s Radničkom strankom Kurdistana (PKK), početak vojnih operacija protiv te organizacije i kurdskog pokreta, kao i takozvane Islamske države (ISIS), te proglašavajući nužnost da njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) samostalno upravlja zemljom kako bi nastavila provoditi reforme, turski predsjednik po svemu sudeći očekuje bolje rezultate na ponovljenim izborima. “Ponaša se kao da u posljednje dvije godine nije doživio nikakvo nazadovanje,” primjećuje Taha Akyol, urednik dnevnih novina Hürriyet. “Uspio je relativizirati čak i to što AKP nije uspio osvojiti apsolutnu većinu na izborima 7. lipnja kada je izjavio da mu nedostaje ‘samo’ 18 zastupnika.”

Istina je da je aura bivšeg premijera (izabranog za predsjednika u kolovozu 2014.) izblijedjela. Erdoğan je dugo vremena nadgledao projekt obnove turske moći na ekonomskom i geopolitičkom planu. No nasilno gušenje prosvjeda na trgu Taksim u proljeće 2013. godine otkrilo je njegove protudemokratske tendencije, a progoni protivnika i novinara, za koje se smatra da su prekritični, nastavili su biti sustavna boljka režima. Aktivisti i simpatizeri Fethullaha Güllena, bivšeg Erdoğanovog saveznika koji živi u SAD-u, već su više od godinu dana redovito izloženi sudskim progonima zbog kritika autoritarnog smjera vladajućih i predsjednikove ambicije da znatno poveća predsjedničke ovlasti.1 Represija zahvaća čak i suce koji su u prosincu 2013. godine pokrenuli istragu o korupciji bliskih suradnika i obitelji državnog poglavara, uključujući nekoliko ministara te njegovog sina Bilala. Tri su tužitelja optužena da pripadaju “zločinačkoj organizaciji koja je pokušala silom svrgnuti vladu” te su skinuti sa svojih položaja, a idućeg su ljeta naglo napustili Tursku.

Na geopolitičkom planu “tursko ponašanje u vezi sirijske krize možemo okarakterizirati kao pravi fijasko, obilježen brojnim strateškim pogreškama,” objašnjava Didier Billon, pomoćnik ravnatelja Instituta za međunarodne i strateške odnose (IRIS). “Rušenje Asada im je postalo opsesija, a Turska je financirala nekoliko sirijskih pobunjeničkih grupa koje se manje-više uopće ne mogu kontrolirati. Ta zemlja danas ne može igrati neku ulogu u diplomatskom rješenju krize ili tranziciji vlasti na temelju dogovora.” Nesposobnost sirijske opozicije da sruši režim u Damasku naposljetku je u siječnju 2015. godine natjerala Tursku da zajedno s Katarom i Saudijskom Arabijom podrži koaliciju islamističkih grupa pod nazivom “Vojska pobjede”, čija je članica i Fronta al-Nusra, sirijski ogranak al-Kaide.

Erdoğan nije bio u stanju ispravno procijeniti ni hoće li se Iran vratiti u regionalnu igru, primjećuje Jeremy Shapiro, politolog u istraživačkom centru Brookings u Washingtonu: “Turska vlada nije zaista vjerovala u mogućnost nuklearnog sporazuma s Iranom.” Zbog toga je Erdoğan prekasno shvatio da će Iran, kao njegov susjed i najozbiljniji regionalni rival, ubrzo ponovo postati važan sugovornik SAD-a. Ta je činjenica svakako znatno više utjecala na odluku Ankare da se uključi u napade na ISIS i prepusti svoju vojnu bazu İncirlik SAD-u na korištenje, od službenog obrazloženja prema kojemu je to posljedica napada ISIS-a na ljevičarsku organizaciju koja je organizirala kampanju solidarnosti s Kurdima.

Na domaćem terenu, rezultati lipanjskih izbora bili su velik korak unazad za Erdoğana, koji je nakon prve pobjede AKP-a 2002. godine navikao na dobivanje velike većine. Njegova islamska konzervativna stranka svakako ostaje prva politička sila u zemlji, no nakon što je izgubila apsolutnu većinu, prisiljena je ući u koaliciju. A bez dvotrećinske kontrole nad parlamentom revizija Ustava, koja bi omogućila povećanje predsjedničkih ovlasti, nije moguća. Brojni komentatori u tom neuspjehu vide razlog za primjenu “strategije tenzije” nakon 24. srpnja. Motiv turske vlasti za uvlačenje zemlje u “sinkronizirani rat protiv terorizma”, drugim riječima protiv ISIS-a, ali prije svega protiv PKK-a, najprije su izborni faktori i želja za dobivanjem apsolutne većine u parlamentu na izvanrednim izborima.

Računica je jednostavna: jednostranim prekidom primirja s PKK-om, bombardiranjem njegovih baza u iračkom Kurdistanu i uhićenjima tisuća članova kurdskog pokreta i njihovih simpatizera, AKP želi popraviti odnose s turskim nacionalističkim strankama koje su nesklone mirovnom procesu ili mu se otvoreno protive. Doduše, ni to nije dovoljno da uvjeri kemalističku Narodnu republikansku stranku (CHP) ili ekstremno desničarsku Stranku nacionalističke akcije (MHP) da glasaju za promjenu Ustava, to jest da uđu u koalicijsku vladu (kojoj ni Erdoğan nije osobito sklon); predsjednik računa da bi vojna eskalacija barem mogla neke nacionalistički orijentirale glasače potaknuti da ovog puta glasuju za AKP.

Isto tako, sudski progon i prijetnje zabranom Narodne demokratske stranke (HDP), koalicije ljevičarskih organizacija i kurdskog pokreta, mogu se objasniti jedino vladinom željom da spriječi ponavljanje izbornog uspjeha te stranke na lipanjskim izborima. Prešavši (vrlo visok) prag od 10 posto glasova koji je nužan za ulazak u parlament, ta stranka nije samo osigurala 80 mjesta za svoje predstavnike, već je onemogućila da AKP dobije većinu. Selahattin Demirtaş, karizmatični supredsjednik HDP-a, bio je u pravu kada je izjavio da je jedini zločin koji je njegova stranka počinila “to što je osvojila 13 posto glasova na posljednjim izborima”. Sudstvo, koje je pod strogim nadzorom vlasti, pokrenulo je istragu protiv jednog od vođa te stranke zbog “poticanja na nasilje” i “remećenja javnog reda”, za što bi mogao biti kažnjen s dvadeset godina zatvora.

Cijena ambicija

Napadima na PKK i HDP Erdoğan se udvara nacionalističkom biračkom tijelu, no ujedno poravnava račune s ljevicom čije socijalističke ideje i inače prezire te koju je nakon širokih narodnih prosvjeda za obranu parka Gezi u Istanbulu u svibnju 2013. godine nazvao “ološem”.2 Ovaj zagriženi branitelj ekonomskog liberalizma prezire politike HDP-a vezane uz socijalna prava i očuvanje okoliša, kao i prava manjina. Ta je stranka također bila otvoreno kritična prema društvenom konzervativizmu vladajućih i uplitanju vlasti u privatnu sferu, osobito zbog predsjednikove kampanje za “barem troje djece” u svakoj obitelji.

“Strategija tenzija i eskalacija političkog nasilja koju je stvorio uoči izbora, mogla bi koristiti AKP-u”, smatra ekonomist Emre Deliveli. Uz pomoć statističkih podataka taj stručnjak pokazuje kako je svaka velika kriza od 2002. godine naovamo omogućila AKP-u da prikupi glasove onih koji strahuju od nereda.3 Iako nema nikakvih garancija da će ova strategija uspjeti, pojedine su ankete objavljene sredinom kolovoza ipak pokazale određeni porast potpore AKP-u i pad potpore HDP-u.

“To je potpuno nesuvisli skok u ponor i veliki kaos,” smatra direktor turskog poduzeća koje je član TÜSİAD-a, udruge poslodavaca suzdržane spram AKP-a, ali izrazito suprotstavljene socijalističkim idejama HDP-a. “Prekid vatre s PKK-om se općenito poštovao dvije godine. Žalosno je da faktori unutarnje politike oživljavaju konflikt koji je uzrokovao 40.000 smrti. Zemlja je danas, pogotovo na jugoistoku, korak do ustanka.” Drugi poslodavci upozoravaju na opasnosti destabilizacije iračkog Kurdistana u kojem posluju brojna turska poduzeća i gdje PKK optužuje predsjednika Masuda Barzanija da radi u dogovoru s Ankarom protiv kurdskih interesa.

Arapski diplomat u turskoj prijestolnici, koji je želio ostati anoniman, ne opovrgava tvrdnju da su motiv za ofenzivu protiv Kurda izbori, no dodaje još jedno objašnjenje: “Nekoliko vojnih lica, među kojima su i pristaše AKP-a, već mjesecima zvone na uzbunu. Smatraju da PKK i njegov sirijski saveznik, Stranka demokratskog jedinstva (PYD), iskorištavaju situaciju u Siriji. Turska želi spriječiti da na njezinoj granici nastane drugi autonomni Kurdistan, ovoga puta sirijski.” Takvu analizu potvrđuje imenovanje Hulusija Akara, pristaše strogih mjera protiv kurdskog pokreta, za načelnika glavnog štaba vojske.

Želja za zaustavljanjem sve većeg utjecaja PKK-a u Siriji objašnjava zašto turska vlada toliko inzistira na stvaranju tampon-zone duge stotinjak kilometara i široke 40 kilometara na sirijskom teritoriju, iz koje bi se protjerali borci ISIS-a, ali i kurdske Jedinice narodne zaštite (YPG). “Kurdski je narod žrtvovan na oltaru Erdoğanovih autoritarnih predsjedničkih ambicija i njegove nesposobnosti da pomogne Siriji,” smatra Mehmet Karer, mladi kurdski aktivist i član HDP-a, koji kritizira i nastojanje turskih vlasti da izjednače ISIS i PKK. “Vlasti tvrde da vode dvostruki rat protiv terorizma. Ali akcije su usmjerene prije svega protiv PKK-a. Daeš [arapski akronim za ISIS] je i dalje u milosti turske vojske i pogotovo policije.”

Turske vlasti i dalje nastavljaju umanjivati opasnost od ISIS-a, odgovornog za samoubilački napad 20. srpnja, koji je u gradu Suruç stajao života trideset troje mladih ljevičarskih aktivista. “Daeš i PKK dvije su prijetnje za nacionalnu sigurnost Turske, ali PKK svakodnevno napada civile i turske vojnike pa je normalno da će naš odgovor biti drugačiji,” opravdava se Cemaltettin Hasimi, direktor ureda za odnose s javnošću turskog premijera, na konferenciji za novinare 12. kolovoza u Parizu.

Kao odgovor na optužbe za suradnju s ISIS-om, turske su vlasti objavile da su presrele i protjerale “700 stranih terorističkih boraca” (u odnosu na 520 u 2014.) koji su namjeravali prijeći u Siriju. Billon smatra da je polagani prekid veza između ISIS-a i Turske započeo još ovog proljeća: “Iako se brojke ne mogu provjeriti, jasno je da su trenutačno neaktivne ćelije Daeša organizirane po Turskoj i da među dva milijuna sirijskih izbjeglica vrlo lako mogu naći regrute. To je stvarna unutarnja prijetnja za Tursku.”

Bivši ministar u vladi Süleymana Demirela otvoreno optužuje vladu: “Erdoğan je napadom na PKK i mlitavom borbom protiv Daeša odabrao najgoru moguću strategiju. Učinio je upravo suprotno od onoga što je trebao. Ta je organizacija ubijala mlade koji su željeli sudjelovati u obnovi Kobanija i ponizila je našu zemlju otmicom pedesetak naših diplomata u lipnju 2014. godine. Turska će se prije ili kasnije morati suočiti s teškim nasiljem Daeša. Što ćemo učiniti kada se to dogodi? Moliti PKK da nam oprosti i pomogne, budući da su on i njegovi sirijski saveznici u ovom trenutku jedini koji zadržavaju džihadiste?” Takvo razmišljanje dijeli i Aaron Stein, istraživač u Rafik Hariri Center for Middel East u Washingtonu: “Dugoročno gledano, stvaranje dviju fronti sve je samo ne dalekovidno. Što se vojnog aspekta tiče, ono rasipa snage i ostavlja Ankaru bez mogućeg saveznika.”

NATO je podržao operacije protiv PKK-a u kojima je ubijeno više stotina ljudi, uključujući i civile u iračkom Kurdistanu, kako bi mogao koristiti turske vojne baze u borbi protiv ISIS-a. Pozivi SAD-u i Europskoj uniji na poduzimanje mjera protiv ISIS-a ostaju prilično beskorisni dok god te iste sile izbjegavaju kritizirati tursko ponašanje u pogledu ISIS-a. “Očekuje se velika vojna akcija protiv Daeša koja će dokazati da je vrijeme šurovanja završilo,” potvrđuje arapski diplomat koji smatra da bi Erdoğan mogao održavati to stanje “pravo-lažnog rata” protiv ISIS-a do sljedećih izbora, kako bi zadržao naklonost svojeg islamističkog biračkog tijela koje u većoj ili manjoj mjeri simpatizira džihadiste. Jer, kao što ističe Yezid Sayigh, istraživač na Carnegie Middle East Centeru u Bejrutu, “kako bismo razumjeli sadašnje okolnosti, uvijek se moramo vratiti na tursku unutarnju politiku”.

Obnova autoritarnosti, izborni manevri, sve veća diplomatska izolacija, vojne eskapade: cijena Erdoğanovih ambicija ne prestaje rasti i mogla bi otvoriti još jedno opasno poglavlje turske povijesti.

S francuskoga prevela: Dora Slakoper


1 Vidi Ali Kazancigli, “Le mouvement Gülen, une énigme turque”, Le Monde diplomatique, ožujak 2014.
2 Vidi Tristan Coloma, “Autoritarni populist s Bospora”, Le Monde diplomatique hrvatsko izdanje, lipanj 2013.
3 “Is Erdogan warmongering for political power?”, Hürriyet Daily News, Istanbul, 31. srpnja 2015.