Frédéric Lordon

Naslovnice odnedavno izvještavaju o izlasku Europe iz krize. No krhki oporavak rasta dijela europskih ekonomija ne može prikriti činjenicu da se u temelju političke, monetarne i makroekonomske arhitekture EU-a ništa bitno nije promijenilo. Od onih koji su svjesni strukturnih problema konstrukcije Unije mnogi nade polažu u mogućnost reformiranja eura, u strahu od implikacija povratka na nacionalne valute. Ekonomist Frédéric Lordon daje kritiku takvih pozicija i predlaže alternativu

 

Mnogi, prvenstveno na ljevici, i dalje vjeruju kako je moguće promijeniti euro, vjeruju u prelazak sa sadašnjeg eura štednje na konačno obnovljeni, progresivni i socijalni euro. To se neće dogoditi. Za početak, dovoljno je prisjetiti se da politika nema nikakva utjecaja na stanje sadašnje institucionalizirane europske monetarne unije. No glavni argument za nemogućnost promjene mnogo je jači i možemo ga predstaviti u obliku silogizma.

Prva premisa: sadašnji euro proizlazi iz konstrukcija čija je posljedica, pa čak i namjera, bila potpuno udovoljavanje tržištima kapitala i organiziranje njihove kontrole nad europskim ekonomskim politikama.[1] Druga premisa: svaki je plan značajne transformacije eura ipso facto plan oduzimanja moći financijskim tržištima i protjerivanja međunarodnih ulagača s pozicije oblikovanja javnih politika. Ergo: 1) tržišta nikada neće dopustiti da se pred njihovim očima mirno razrađuje plan kojim ih se očigledno namjerava lišiti moći discipliniranja država; 2) čim bi takav plan imalo počeo dobivati na političkoj dosljednosti i dobio priliku da doista bude proveden u djelo, suočio bi se sa špekulativnim napadima i s akutnom krizom tržišta, koji bi poništili sva dotadašnja nastojanja institucionalizacije alternativne monetarne konstrukcije, a njihov bi jedini ishod, na prvi pogled, bio povratak na nacionalne valute.

Ljevica koja u takvu mogućnost i dalje vjeruje stoga bi, čim bi se njezin plan transformacije eura počeo ozbiljno shvaćati, brzo bila dovedena u poziciju da može birati jedino između beskrajne nemoći… i onoga što prema vlastitim tvrdnjama želi izbjeći – povratka na nacionalne valute. Nadalje, potrebno je usuglasiti se oko značenja “ljevice” u ovom kontekstu. Sigurno se ne radi o francuskoj Socijalističkoj stranci (PS), koja je na ljevici još samo po inerciji svog imena. Ne može biti riječ ni o nediferenciranoj masi pobornika europeizma, koja je nakon dva desetljeća blaženosti i šutnje otkrila nedostatke svojih dragocjenih težnji i, prestravljena, shvatila da bi se one vrlo lako mogle raspršiti. No tako dug period blaženog sna uma nemoguće je nadoknaditi preko noći. Potraga za posljednjim utočištem započela je usred tame, u mješavini blage panike i potpune nepripremljenosti.

—————————————————————————————————————————————-

Euroobveznice:

Euroobveznice se temelje na mutualizaciji javnih dugova u eurozoni. Primjerice različiti državni dugovi zemalja članica u iznosu od 60 posto bruto domaćeg proizvoda smatrali bi se nediferenciranim europskim dugom za koji bi sve članice solidarno bile odgovorne. Kada jedna od zemalja ne bi ispunila svoju obavezu plaćanja duga, druge bi zemlje jamčile plaćanje. U drugim prijedlozima, mutualizirani bi bili državni dugovi veći od 60 posto. U tim je slučajevima učinak jamstva zasigurno najkorisniji… ali tada postoji i najveći rizik od zahtjeva za isplatu duga.

—————————————————————————————————————————————-

“Ljevica” protiv “suverenizma”

Slabe ideje u koje europeizam polaže svoje posljednje nade zapravo su samo prazne riječi: euroobveznice, “ekonomska vlada” ili, još bolje, “demokratski skok” u stilu Françoisa Hollandea i Angele Merkel, s Odom radosti u pozadini. To su kartonska rješenja za Potemkinove ideje onih koji, odbijajući svako preispitivanje, vjerojatno nikada ništa neće razumjeti. Možda zapravo ne toliko razumjeti koliko prihvatiti – konačno prihvatiti da je jedinstvena europska konstrukcija divovska politička operacija eksproprijacije.

No što se to točno ekspropriralo? Ni manje ni više nego narodni suverenitet. Lijeva desnica, igrom slučaja fanatično europeistički nastrojena, raspoznatljiva je, između ostalog, po tome što joj uši krvare na sam spomen riječi ‘suverenitet’, pa ga istog časa degradira na “-izam” – suverenizam. Neobično je što toj “ljevici” ni u jednom trenutku nije došlo do glave da je riječ “suverenitet”, koja u prvom redu podrazumijeva suverenitet naroda, drugo ime za samu demokraciju. Znači li to da ona pod pojmom “demokracije” ima nešto sasvim drugo na umu?

U svakom slučaju, kao neko slučajno priznanje, ovo neprihvaćanje suvereniteta zapravo predstavlja osporavanje demokracije u Europi. Stoga nas se, kako bi se zaboravilo to blago pomanjkanje suvereniteta, zastrašuje izrazom “povlačenje unutar nacionalnih granica”. Kada desničarska Nacionalna fronta (FN) dobije 25 posto glasova, diže se velika prašina, no nitko ne postavlja pitanje je li tako visok postotak (koji uistinu jest alarmantan!) povezan, i to vrlo usko povezan, s razaranjem suvereniteta – kao sposobnosti naroda da kuje vlastitu sudbinu, a ne kao kategorije mističnog nacionalnog ushita.

Što uopće preostaje od te sposobnosti naroda u konstrukciji koja je svjesno odlučila ustavnim putem neutralizirati ekonomske politike, kako proračunske tako i monetarnu, podređujući ih pravilima automatskog djelovanja koja su cementirana ugovorima? Oni koji su bili “za” europski Ustavni ugovor iz 2005. hinili su da ne vide da se središnji argument “protiv” nalazi u trećem dijelu Ugovora, već sadržanom u ugovorima iz Maastrichta (1992.), Amsterdama (1997.) i Nice (2001.), koji ponavlja njihovo inherentno i skandalozno izuzimanje javnih politika iz središnjih kriterija demokracije, kao i samu mogućnost njihove promjene i otkazivanja.

Jer kada se jednom sve zauvijek definira neopozivim ugovorima, ništa se više ne može mijenjati, pa čak ni raspraviti. Monetarna politika, rukovanje sredstvima za upravljanje proračunom, visina javnog duga, načini financiranja deficita, svi ti temeljni mehanizmi uklesani su u kamen. Kako je moguće raspravljati o željenoj stopi inflacije kada o njoj odlučuje centralna banka, nezavisna i od svega potpuno odvojena? Kako je moguće promišljati proračunsku politiku kada je strukturna bilanca unaprijed određena (“zlatno pravilo”), a tekućoj je bilanci određena gornja granica? Kako odlučivati o otkazivanju duga kada se države danas mogu financirati isključivo na tržištima kapitala?

U nemogućnosti da odgovore na ijedno od ovih pitanja – ili prije zbog implicitnog odobravanja ovakvog stanja fiksnih ustavnih limitacija – bijedni izumi europeističkog sajma inovacija odaju se sustavnom zaobilaženju središnjeg problema.

Pitamo se stoga koji bi mogao biti smisao ideje “ekonomske vlade” eurozone, koju već 20 godina zaziva Socijalistička stranka, kada vladajući ionako više nemaju o čemu raspravljati jer je sve o čemu bi imalo smisla raspravljati unaprijed definirano ugovorima.

Euroobveznice i diktat njemačkih interesa

Euroobveznice, zamišljene kao velik skok naprijed na planu popravka financijske arhitekture, osim što služe “tehničkom” oživljavanju europske strategije, nemaju nijednu od prednosti koje zamišljaju njihovi tvorci. Njemačka, koja uživa najniže kamatne stope kredita na tržištima, itekako je svjesna koliko bi je koštalo stavljanje potpisa na zajedničke obveznice s bijednicima s juga. Cijenu bi prihvatila u ime europskog-ideala-napretka, ali pritom ne bi zaboravila kao naknadu za svoje sudjelovanje u financijskoj mutualizaciji tražiti drakonski obuhvatnu slobodu nadzora i uplitanja u nacionalne politike, isto kao što je druge zemlje članice u trenutku ulaska u monetarnu mutualizaciju prisilila na podvrgavanje svojim pravilima putem ugovora i sporazuma.

Dakle daleko od toga da bi, ako ništa drugo, barem ublažile političke nedostatke sadašnje konstrukcije, euroobveznice bi, naprotiv, te nedostatke pogoršale do neizrecive razine. Može li itko i na trenutak zamisliti da Njemačka pristane na ulazak u sustav financijske solidarnosti mutualizacijom duga, odnosno na automatsku prisilu plaćanja u slučaju povrede obveze plaćanja od strane jedne od zemalja članica, a da pritom ne zatraži, posredstvom ojačane Europske komisije, drastično i trajno pravo na nadzor te dodatne ovlasti nad “partnerom” u slučaju da on želi odstupiti? Jedine relevantne posljedice euroobveznica bile bi zaoštravanje prisila automatskog upravljanja i opće “trojkizacije”. Dakle, priznajmo to otvoreno, upravo onu vrstu produbljenja političke krize u koju je Europa već počela tonuti…

U ovom je slučaju Njemačka ta koja stoji iza opće eksproprijacije suvereniteta, što je po njoj jedino prihvatljivo rješenje kada se ekonomska, a pogotovo monetarna sudbina dijeli s drugima. Jer u tom bi joj kontekstu ostvarivanje suvereniteta drugih, u njezinim očima, moglo donijeti samo ono najgore. Dakle opća neutralizacija! Očuvan će ostati jedino… njemački suverenitet, prenesen na europske ekonomske i monetarne ustanove.

Uzvici negodovanja koji dočekuju svako ugrožavanje Njemačke nižu se toliko stereotipno da na kraju više govore o onima koji ih ispuštaju nego o vlastitom uzroku. Kao što je često slučaj s oblicima obrnutog rasizma – koji niječu sami sebe ističući prijateljstva preglasno da bi djelovali iskreno – moguće je da o njemačkom pitanju najviše brinu oni koji isticanjem svoje germanomanije opravdavaju izbjegavanje svake analize.

Na pola puta između dvaju suprotnih polova, filije i fobije, koji zasigurno nisu plodno tlo za inteligenciju, nalazi se prostor za objektivnu analizu strukturnih komplikacija, povijesnog nasljeđa i odnosa kompatibilnosti ili nekompatibilnosti koji onda i rezultiraju tim komplikacijama, kao posljedica činjenice da su različite zemlje u zajednici na integraciju donekle bile primorane. U ovom bismo slučaju doista morali imati glavu duboko u pijesku da ne primijetimo kako je Njemačka oko valute stvorila kolektivno vjerovanje i učinila od nje pitanje toliko delikatno da je i najmanje popuštanje naprosto nemoguće. Prihvatila je ulazak u eurozonu, pod sine qua non uvjetom da europskoj valuti može nametnuti institucionalnu arhitekturu po vlastitom modelu.

Nevažno je što Njemačka živi u zabludi da je njezina hiperinflacija iz 1923. bila uvertira u nacizam, dok je to vjerojatnije bila deflacija iz 1931. godine. Bitno je da u to vjeruje i djeluje u skladu sa svojim vjerovanjem. Nitko joj ne može zamjeriti što ima takvu povijest, ali ni odobravati priče koje je o njoj stvorila. Nitko joj ne može zamjeriti što je na temelju povijesti stvorila jedinstvenu viziju monetarnog poretka i što ne prihvaća poredak koji bi se od te vizije razlikovao. No svakako možemo zamjeriti Berlinu što svoje fiksne ideje nameće svima! Pa ako je u potpunosti legitimno pustiti Njemačku da njeguje svoje monetarne opsesije, jednako je tako legitimno ne željeti je slijediti u tome. Osobito kada ta monetarna načela ne odgovaraju ekonomskoj i socijalnoj strukturi drugih zemalja i kada neke od njih, kao u ovom slučaju, odvode u propast.

Naime, nekim je zemljama članicama potrebna devalvacija, neke trebaju pustiti da se deficit poveća, neke trebaju oprost jednog dijela svog duga, a neke inflaciju. A svima je prijeko potrebno da sve te mjere ponovno postanu teme demokratskih rasprava! No njemačka ih načela, zacementirana ugovorima, zabranjuju…

Reći kako nema razloga za nadu u “demokratski skok” Hollandea i Angele Merkel bez sumnje je eufemizam. Obnavljanje federalističkog plana ostaje nejasno na obzoru, jer se ne zna u čemu bi se sastojao i jer se nitko nije potrudio ispitati uvjete u kojima bi mogao biti ostvaren. Za početak bi od pobornika federalizma valjalo tražiti da objasne koje bi čudo Njemačku navelo da u krug demokratske rasprave pristane vratiti sva ona pitanja koja se metodički potrudila odstraniti, a potom ih tražiti i da procijene bi li federalizam, u kojemu bi i dalje bilo ustavom zabranjeno raspravljati o tim pitanjima, u njihovim očima još predstavljao “demokratski skok”.[2]

Hipoteza federalne europske demokracije

Udovoljimo si jednim misaonim pokusom i postavimo ipak hipotezu federalne europske demokracije, naoružane europskom zakonodavnom vlašću dostojnom tog imena –dvodomnom, dakako, koja raspolaže punim ovlastima, a izabrana je na temelju općeg prava glasa – kao europske izvršne vlasti (ne znajući koji bi oblik trebala poprimiti).

Pitanje za sve one koji sanjaju o “promjeni Europe s ciljem prevladavanja krize”[3] bilo bi sljedeće: smatraju li zaista da bi se Njemačka pokorila zakonima europske većine kada bi suvereni parlament slučajno odlučio ponovno preuzeti vlast nad centralnom bankom, što uključuje i mogućnost monetarnog financiranja država ili čak ukidanje ograničenja proračunskih deficita? Radi poopćenja argumenta, dodajmo da bi odgovor – dakako, negativan – bio jednak (nadajmo se!) i kada bi ti isti zakoni europske većine Francusku prisilili na potpunu privatizaciju socijalne zaštite. Uostalom, što bi bilo da je Francuska Europi nametnula svoj vlastiti oblik socijalne zaštite, kao što je Njemačka nametnula svoj monetarni poredak i da je, poput nje, pritom postavljala ultimatume?

Dakle inženjeri federalizma trebali bi na koncu shvatiti da formalne ustanove demokracije ni po čemu ne odgovaraju njezinom konceptu i da demokracija ne može biti živa, niti je moguća, a da joj u pozadini ne stoji kolektivni osjećaj koji bi sam poticao manjinu da pristane na zakone većine. Jer, na kraju krajeva, to je demokracija – rasprava i zakon većine. No visoki dužnosnici ili ekonomisti, koji su lišeni bilo kakve političke kulture, a ipak čine najvažnije nacionalno i europsko političko osoblje, upravo takve stvari nisu sposobni pojmiti. Redovita cijena te intelektualne nedostatnosti jest stvaranje institucionalnih čudovišta čije djelovanje otkriva da nisu upoznata s načelom suvereniteta. A stoga i oni koji pričaju o “demokratskom skoku” samo otkrivaju do koje su mjere nesvjesni uvjeta mogućnosti stvarne demokracije, ali i teškoća da se oni zadovolje u višenacionalnom kontekstu.

No kada jednom prihvatimo da svaka rasprava o ponovnom uspostavljanju demokratskog suvereniteta mora podrazumijevati i raspravu o mogućem povratku na nacionalne valute i da je on tehnički provediv sve dok je popraćen ad hoc lateralnim mjerama (pogotovo mjerama kontrole kapitala[4]), nemoguće je potpuno isključiti zamisao da se nešto u Europi ipak može promijeniti. Očito ne možemo imati jedinstvenu valutu, jer ona podrazumijeva oblik autentične političke konstrukcije koji nam je zasad izvan dosega. Razmotrimo stoga radije opciju zajedničke valute! Tim više što bismo tako i dalje sačuvali dobre argumente u korist neke vrste europeizacije, pod uvjetom, dakako, da pred njezinim prednostima ne prevagnu nedostaci… A ravnoteža prednosti i nedostataka svakako bi bila povoljnija kada bismo umjesto o jedinstvenoj razmišljali o zajedničkoj valuti, odnosno o euru sa svojim nacionalnim predstavnicima, eurofrancima, europesetama itd. Takve nacionalne denominacije eura ne bi bile izravno konvertibilne ni na tržištu izvan eurozone (u dolare, u jene itd.), ni međusobno, unutar eurozone. Europska centralna banka (ECB) djelovala bi kao neka vrsta mjenjačnice (vidi okvir “Unutarnja i vanjska konvertibilnost zajedničke valute”), odnosno posredovala bi u svim konverzijama, izvan ili unutar eurozone, ali ni na koji način ne bi vodila monetarnu politiku. Vodile bi je, kao nekada, nacionalne centralne banke, a nacionalne bi vlade odlučivale hoće li preuzeti kontrolu nad njima ili ne.

Vanjska konvertibilnost, rezervirana za euro[5], na međunarodnim deviznim tržištima ostvaruje se na klasičan način, dakle s promjenjivim tečajem, no preko ECB-a, jedinog posrednika za račun europskih subjekata (javnih i privatnih). S druge strane, unutarnja konvertibilnost, nacionalnih predstavnika eura među sobom, ostvaruje se isključivo “na šalteru” centralne banke, i to prema fiksnim, politički određenim paritetima.

Na taj bismo se način riješili unutareuropskih deviznih tržišta koja su u vrijeme Europskog monetarnog sustava[6] bila uvertira u opetovane monetarne krize, a istodobno se zaštitili od izvaneuropskih deviznih tržišta pomoću novog eura. U tom dvostrukom svojstvu leži moć zajedničke valute.

Sada, kada se sanjarija o “automatskom” usklađivanju europskih ekonomija raspršila, znamo da određene nacionalne ekonomije trebaju devalvirati – naročito u sadašnjoj krizi! Golema je prednost opisanog mehanizma konvertibilnosti zajedničke valute unutar eurozone što bi ponovno omogućila devalvaciju, bez puno komplikacija.

Iskustva iz 1980-ih i 1990-ih dobro su pokazala da su prilagodbe tečajeva valuta pod političkom kontrolom nemoguće u kontekstu neobuzdanih, potpuno liberaliziranih financijskih tržišta. Ponovno uspostavljeni unutarnji mir europske monetarne zone, bez pošasti deviznih tržišta unutar te zone, u cijelosti bi devalvacije podvrgnuo političkim procesima, u kojima bi se nova mreža pariteta dogovarala međudržavnim pregovorima.

I to ne vrijedi samo za devalvacije! Jer cijeli bi sustav mogao biti oblikovan poput Međunarodne klirinške unije koju je 1944. predložio John Maynard Keynes, a koja bi, osim mogućnosti devalvacije koju bi pružala zemljama s velikom vanjskom neravnotežom, predviđala i obaveznu revalorizaciju za zemlje s velikim suficitom. U takvom sustavu, koji bi određivanjem niza pragova suficita postepeno prisiljavao na revalorizacije (na primjer četiri posto bruto domaćeg proizvoda, pa zatim za šest posto), Njemačka bi već odavno morala prihvatiti aprecijaciju euromarke, a time podržati potražnju u eurozoni, dakle sudjelovati u njezinu uravnoteženju. Na taj bi način pravila valutne prilagodbe zamijenila rasprave o predvidljivoj nesklonosti zemalja sa suficitom nošenju dijela zajedničkog tereta…

—————————————————————————————————————————————-

Unutarnja i vanjska konvertibilnost zajedničke valute:

Španjolsko poduzeće koje ima ugovornu obvezu plaćanja francuskom poduzeću moralo bi se obratiti Europskoj centralnoj banci, odnosno njezinoj mreži agencija ili običnim bankama koje bi za nju mijenjale valute, kako bi svoje europesete promijenilo u eurofranke po fiksnom tečaju koji je na snazi.
Američko poduzeće koje treba obaviti kupnju u Francuskoj započelo bi kupovinom eura za dolare na vanjskim deviznim tržištima po tadašnjem tečaju (fleksibilnom), potom bi u Europskoj centralnoj banci svoje eure promijenilo u eurofranke (po fiksnom tečaju euri/eurofranci).
Ako eurofranak devalvira pet posto u odnosu na euro, ceteris paribus, po prirodi stvari devalvira pet posto u odnosu na sve euronacionalne valute i u odnosu na dolar. Francusko bi poduzeće tako promjena eurofranaka u eure kod Europske centralne banke koštala pet posto više da bi dobilo jednaku vrijednost u eurolirama ili u dolarima.

 —————————————————————————————————————————————-

Kako napustiti euro?

Neoliberalni katekizam vrišti “neefikasnost” i “inflacija” na sam spomen riječi “devalvacija”. Što se neefikasnosti tiče, recimo samo da tom katekizmu sposobnost uzročno-posljedičnog zaključivanja nije jača strana, budući da devalvaciju sam neprestano promiče! I to praktičkim zalaganjem za unutarnju devalvaciju, odnosno za smanjenje plaća (i povećanje nezaposlenosti, koja onda dodatno pritišće plaće!), umjesto vanjske devalvacije koja bi se ostvarila smanjenjem tečaja. Dakle preferira se strukturna prilagodba nad prilagodbom pariteta valuta… Nijemci bi ubrzo shvatili uzaludnost takve strategije kada bi, napustivši euro da postanu usamljeni jahači, svjedočili kako se kompetitivne prednosti cijelog desetljeća restrikcija plaća briše u samo dva dana revalorizacije nove njemačke marke…

Što se tiče inflacije, koja je čest argument u korist strukturne prilagodbe umjesto prilagodbe pariteta valuta, ona zapravo ne predstavlja više od fantomske prijetnje u periodu u kojemu postoji veća opasnost od deflacije – po mogućim posljedicama barem jednako opasne, a u kojemu je, prije svega, potrebno kontrolirano oživljavanje ekonomske aktivnosti kako bi se, ako ništa drugo, ublažio stvarni teret duga.

No ne bi li zbog same devalvacije taj učinak ublažavanja uzrokovao povećanje našeg vanjskog duga? Devalvirati za deset posto naspram dolara automatski znači za deset posto povećati dug denominiran u dolarima. Kao što je pokazao Jacques Sapir[7], 85 posto francuskog duga nastalo iz ugovora sklopljenih po francuskom pravu bilo bi denominirano u eurofrancima, bez ikakvih posljedica nakon devalvacije. U svakom slučaju, zajednička valuta nadilazi jednostavnu obnovu mogućnosti devalvacije za koju istovremeno možemo reći da je, pogotovo danas, vitalni aspekt slobode, ali zasigurno ne predstavlja univerzalno rješenje. Izlazak iz eurozone manje je pitanje makroekonomije (iako je svakako njezin dio!), a više stvar podređivanja kategoričkom imperativu demokracije koji se zove “narodni suverenitet”.

Ako je u svijesti naroda mogućnost ostvarivanja suvereniteta na nadnacionalnoj razini još uvijek predaleka, realistično je da “europska ambicija” ipak popusti pred narodnim suverenitetom, što ne znači da tu ambiciju treba potpuno napustiti. Trebalo bi joj primjerice što odlučnije naginjati u svim područjima osim ekonomije, kontra svih optužbi za “povlačenje u nacionalne granice”. Što se čisto ekonomskih ambicija tiče, bitno je znati i s kime udružiti snage. Zasigurno ne sa svih 28 ili 17 članica, prevelikom broju koji bi, po svemu sudeći, jamčio samo najgore! O tome bi trebali odlučiti objektivni odnosi kompatibilnosti, što podrazumijeva minimalnu homogenost načina života (iste ili bliske ideje po pitanju društvenog modela, brige za okoliš itd.) i prethodni dogovor o općim načelima ekonomske politike. Za početak, te su veze vjerojatno unutar dosega samo malog broja država. Nije pogrešno ni da se države ponekad povezuju na temelju indikatora stupnja konvergencije… samo ne onih utvrđenih ugovorom iz Maastrichta.

Kada bismo primjerice stvorili veliko tržište kao entitet na temelju kojeg se uspostavlja zajednička valuta, pristup tom tržištu mogli bismo omogućiti samo onim ekonomijama čiji si modeli društvene proizvodnje međusobno nalikuju i čije su strukture troškova, shodno tome, bliske. U tu bi novu ekonomsku i monetarnu Europu stoga bile primljene samo zemlje u kojima minimalna ili prosječna plaća nije manja od 75 posto (ili nekog drugog određenog praga) od prosjeka minimalnih ili prosječnih plaća u ostalim zemljama članicama. I takav bi preustroj europske konstrukcije bio prilika da se istovremeno privedu kraju delirij monetarne ortodoksije, financijske ortodoksije i ortodoksije opće strukturne prilagodbe, te zlo “nedeformirane” konkurentnosti, koja zapravo podržava sve strukturne, društvene i ekološke deformacije i njima upravlja na najnasilniji mogući način…

U ovom se trenutku vraćamo na početni silogizam – ideja o promjeni sadašnjeg eura u oporavljeni i progresivni euro pusti je san. Ako je euro progresivan, financijska tržišta koja u ovoj konstrukciji imaju svu moć ne bi mu dopustila da im pristupi. Izbor je sljedeći: ili konačno ukorjenjivanje u liberalni euro neznatno promijenjen, s nekoliko drugorazrednih inovacija, ili frontalni udar na financijski sektor, koji će u tom sukobu sigurno prevagnuti… i na taj će način sve biti izgubljeno, budući da će takva “pobjeda” uništiti sam euro i time stvoriti savršene uvjete za novu konstrukciju iz koje će financijska tržišta ovaj put biti isključena!

Sigurno je međutim da će prisilni povratak na nacionalne valute, što bi nužno imalo prizvuk neuspjeha, imati depresivan politički učinak koji bi prevagnuo nad svim europskim planovima za oporavak. Iz tog je razloga, ceteris paribus, za vjerojatnost takvog oporavka presudan način na koji se euro napušta. Čuvanje europske političke energije kako bi se prebrodio period povratka na nacionalne valute podrazumijeva zalaganje za “susret sa zajedničkom valutom”, odnosno poticanje deflagracije tržišta najavom tog plana i njegovim smještanjem na obzor političke volje određenog broja europskih zemalja, nasuprot opciji da se kao izlaz iz tog sukoba ponudi isključivo povratak na nacionalne valute. Ako se dakle već sam povratak na nacionalne valute ne da izbjeći, način na koji im se bude vraćalo odredit će mogućnost njihova ponovnog napuštanja u korist zajedničke valute!

Vratit ćemo im se u svakom slučaju, osim u onome konačne velike narkoze antisocijalnim eurom. To je cijena konstrukcije koja ne može napredovati jer je sama sebe lišila svake slobode. Vrlo krute konstrukcije mogu se samo opirati jer je to njihov jedini način suočavanja s presnažnim vanjskim udarima – ili će se sasvim slomiti. Prilagoditi se ne mogu.

Nasuprot tome, europeizam će tvrditi da njegova ljubljena Europa ne prestaje napredovati. Europski fondovi za financijsku stabilnost (FESF), europski mehanizam za stabilnost, otkup državnog duga od strane Europske centralne banke[8], bankarska unija – toliko je koraka unaprijed napravljeno, nesumnjivo uz ponešto boli, ali zato itekako stvarnih! Nažalost – a to nimalo ne iznenađuje – nijedan od njih ne pogađa u samo srce konstrukcije, čvrste jezgre iz koje se šire svi depresivni i antidemokratski učinci, poput izlaganja ekonomskih politika financijskim tržištima, nezavisnosti centralne banke, opsjednutosti antiinflacijskom politikom, automatskog prilagođavanja deficita ili odbijanja njihova monetarnog financiranja. Ti “koraci” ostaju na periferiji problema, a njihov stvarni smisao svodi se na to da – kako god znaju i umiju – zaliječe najpogubnije posljedice koje sveto granitno “srce” konstrukcije ne prestaje proizvoditi. Europa se dakle održava liječenjem posljedica, bez želje da se uhvati ukoštac s njihovim uzrocima. Nesposobna za iole dublju reviziju i nesvjesna činjenice da je neminovan slom sudbina koju si sama kroji.

S francuskog prevela: Dora Slakoper

* Frédéric Lordon je ekonomist. Član je Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS). Radi kao CNRS-ov direktor istraživanja u Uredu za teorijsku i primijenjenu ekonomiju (Bureau d’économie théorique et appliquée) u Strasbourgu.


[1] v. François Denord i Antoine Schwartz, “Des les années 1950, un parfum d’oligarchie”, Le Monde diplomatique, lipanj 2009.

[2] v. Serge Halimi, “Fédéralisme à marche forcée”, Le Monde diplomatique, srpanj 2012.

[3] Thomas Piketty, “Changer l’Europe pour surmonter la crise”, Libération, Pariz, 17. lipnja 2013.

[4] Na primjer određivanjem kontingenata, odnosno zabranom određenih financijskih poslovanja.

[5] Euronacionalne valute (eurofranak, eurolira itd.) moraju se prvo promijeniti u euro, kako bi se mogle promijeniti u dolare.

[6] Europski monetarni sustav (1979. – 1993.) bio je sustav fiksnih tečajeva, no popraćen granicama fluktuacije od otprilike 2,25 posto oko utvrđenog pariteta. Teško je održavati utvrđeni paritet uz prisutnost potpune slobode toka kapitala, koji je mala i srednja poduzeća stalno iznova dovodio u krizu.

[7] Jacques Sapir, “Quand la mauvaise foi remplace l’économie: le PCF et le mythe de ‘l’autre euro'”, RussEurope, 16. lipnja 2013., russeurope.hypotheses.org

[8] Europski fond za financijsku stabilnost (FESF) i Europski mehanizam za stabilnost (MES) dva su fonda za pomoć zaduženim članicama eurozone. Izravne monetarne transakcije (OMT) program su Europske centralne banke za otkup državnih vrijednosnih papira.