G. M. Tamás

Ne tako davno, pristupanje Europskoj uniji činilo se najprivlačnijim mogućim ciljem za istočnoeuropske zemlje. U to vrijeme, javno mnijenje – bar u liberalnom, socijaldemokratskom i konzervativnom mainstreamu – nije moglo dočekati da se riješi svoje “realsocijalističke” prošlosti, okrivljene za sve što se činilo zastarjelim, uskogrudnim, provincijskim, neslobodnim, neuređenim i siromašnim. Pristupanje zapadnim savezima trebalo je značiti i pristupanje prilično starom istočnoeuropskom mitu o Zapadu, imaginarnoj poziciji gdje se stječu moć, bogatstvo, veliki stil, civilizacija – plodovi modernizacije od higijene do asfaltiranih cesta – te obilje slobode (ili “izbora”). Istočnoeuropske specifičnosti prikazane su – i još uvijek se prikazuju – kao “nazadnost”, što onda istovremeno ima poslužiti kao putokaz ka “suvremenost”, jer mi, ovakvi kakvi smo danas, ne pripadamo današnjici, nego nadvladanoj prošlosti drugih.

To je, dakako, mit i ništa drugo. Istočnoeuropske zemlje su 1989. godine već bile moderna područja – industrijalizirana, sekularna, kultivirana, posjedujući razvijene sustave socijalne zaštite, zdravstva, obrazovanja, prijevoza i slično – što je posebno vrijedilo za područja poput sjeverozapadnih dijelova nekadašnje jugoslavenske federacije. Ideološki, međutim, sva ta postignuća tretirana su kao nevažeća, pošto je modernizaciju o kojoj je riječ izvršio sistem koji je percipiran kao nelegitiman po nekoliko kriterija, a posebno jer je bio tiranski na više od jednog načina. (Što je i bio, u to nema sumnje.) Stoga je dedukcijom izveden zaključak da su promjene koje je postigao državni kapitalizam sovjetskog tipa (pogrešno proglašen “realsocijalizmom”) na neki čudan način nepostojeće ili barem predstavljaju krivu verziju besprijekornog zapadnog originala. (Krivi auto, krivo gazirano piće, kriva umjetnost – nasuprot autentičnog Volkswagena, Coca-Cole, Picassa.)

Znak koji objavljuje, sada kada je toj neautentičnosti konačno došao kraj, da postajemo nacijama poput svih drugih, prihvaćeni kao ravnopravni od jedinog autoriteta koji takva pomazanja može dodijeliti – “Zapad” ili “Europa” – možemo izvjesiti onoga trenutka kada postajemo manje ili više ponosnim članicama Europske unije. Sada ponovno mogu biti pokrenute i dosadne svađe između “nacionalista” i “kozmopolita”, između lažnih tradicionalista i lažnih modernista, svađe koje su temeljito kompromitirane još 1930-ih, ali ni danas ne posustaju.

Možete smatrati da su ti sukobi zastarjeli, ali im nećete uteći. No osnovne kategorije te rasprave loše su odabrane, a ni antikvarnost obrasca ne pomaže puno. Da bismo stoga izbjegli uobičajene prigovore o istočnoeuropskom kompleksu inferiornosti i provincijalizmu, okrenimo se radije realnosti Europske unije da bismo vidjeli je li članstvo doista takav blagoslov ili prokletstvo, kakvim ga trenutni antagonisti na političkoj sceni pokušaju prikazati. Prvo, objavimo krajnje dogmatski: ako je kapitalizam stvarnost koja neće brzo nestati s povijesne scene, onda suverenost nacionalnih država u snažnom smislu riječi predstavlja ili iluziju ili bi morala biti plaćena tako enormnom cijenom u pogledu ekonomskih i političkih gubitaka da je više ne bi imalo smisla braniti, iako čini esencijalni dio svakog demokratskog poretka – pod pretpostavkom da odluke donose ili barem odobravaju oni koji bi snosili njihove posljedice, za razliku od imperija, gdje participativno državljanstvo ne postoji čak ni u formalnom obliku današnjih buržoaskih demokracija. Gubitak nezavisnosti stvaran je gubitak, no kompenzira li ga adekvatan dobitak? Mislim da je odgovor potvrdan, ali narav dobitka nije ista kao narav gubitka. Politički karakter Europske unije je mješovit. Sadrži elemente koje vlade nacionalnih država ne bi mogle postići (ljudska prava, ustavnost, okoliš, politički pluralizam, spolnu i rasnu jednakost, prava imigranata, kulturne i medijske slobode itd. shvaća ozbiljnije od bilo koje individualne nacionalne države), jer je predvode tipični predstavnici elitnih javnih službenika u tradiciji prosvijećenog apsolutizma (koji nam je poznat iz doba Josipa II.), formirani u lijevo-liberalnoj kulturi sveučilišta, medija i NVO-a koja veliča buntovni kritički duh 1960-ih. U tom pogledu, EU predstavlja dobrodošli izvor negodovanja i nelagode za represivne i šovinističke nacionalne vlade, što je svakako poželjno.

Istovremeno, Europska unija – kao instrument kontinentalnog sporazuma i kreacija francuskih konzervativaca, koji su nekada bili saveznici nacističke Njemačke protiv vlastite narodne fronte, izvorno dakle francusko-njemački savez protiv velikih sila svoga vremena (Sovjetskog Saveza, Sjedinjenih Država i Velike Britanije) – u tendenciji je i reakcionarna kreacija. Bastion je sve dublje krizom zahvaćenog kapitalizma i financijske ortodoksije, koji se služi niskim nadnicama Istoka ne bi li pospješio razvoj Zapada, a istovremeno sprečava imigraciju. Pošto (po definiciji) ne može biti nacionalistička, mogla bi se umjesto toga okrenuti bjelačkom identitetu i mobilizirati ljude koji su već unutra protiv onih koji su – zasad – vani. Europski identitet ne znači internacionalizam. Može počivati na isticanju europske specifičnosti – u odnosu na Aziju, Afriku, globalni Jug općenito – kao “progresivne” i odvojene, gdje sloboda predstavlja privilegiju manje ili više bogatih bijelaca.

Protiv tih tendencija bit će potrebna nova međunarodna politika – koju neki zovu i međunarodnim civilnim društvom – da bi se suprotstavila međunarodnom kapitalu i institucijama nadnacionalnog upravljanja. To je izazov koji predstoji europskoj ljevici: hoće li posjedovati inteligenciju potrebnu za borbu protiv te nove konstelacije, za suprotstavljanje i domaćem nacionalizmu i stranoj tehnokraciji te umjeti pronaći saveznike u drugim zemljama, kao što bi trebala. Ako Europu promatramo kao novo obećavajuće polje borbe (a ne kao dobrohotni patronat), bit će nam od koristi i u beskrajnoj borbi za emancipaciju.

S engleskog preveo: Stipe Ćurković

* G. M. Tamás mađarski je filozof, publicist i politički aktivist. Tijekom 1970-ih i 1980-ih bio je istaknuti liberalni disident, a početkom 1990-ih postaje zastupnik Liberalne stranke u mađarskom parlamentu. Šokiran posljedicama tranzicije, sredinom 1990-ih okreće se marksizmu. Danas je istaknuti – i često šikanirani – oponent Orbanove autoritarno neokonzervativne politike.