Anne-Cécile Robert

Europske elite bile su snažno iziritirane ishodom britanskog referenduma o napuštanju Europske unije. To nimalo ne iznenađuje znamo li da institucije “ujedinjene Europe” odavno rade na minimiziranju demokratskog upliva na donošenje političkih odluka, davajući moć i utjecaj interesima umotanim u celofan ekspertnog znanja. Tako je i izglasavanje Brexita umjesto ponovnog promišljanja uzroka narodnog nezadovoljstva rasprostranjenog diljem Europe, donijelo val elitističkih osuda “neobrazovanih masa”

U našim modernim društvima dogodio se spektakularan obrat: birači više ne biraju i ne usmjeravaju svoje predstavnike, sada vlastodršci sude o građanima. Tako su Britanci otrpjeli histeričnu psihoanalizu nakon izglasavanja Brexita, 23. lipnja 2016., baš kao i Francuzi 2002. (nakon neuspjeha Lionela Jospina u prvom krugu predsjedničkih izbora) i 2005. godine (“ne” na referendumu o europskom ustavnom ugovoru). Nećemo se prevariti ako ustvrdimo da taj medijski orkestrirani zahvat ne bi bio proveden da se referendum okončao ostankom Velike Britanije u Europskoj uniji. U tom slučaju načelo narodnog izjašnjavanja o “tako važnoj temi” sigurno ne bi naknadno bilo dovođeno u pitanje.1

Znamo da načelo koje varira ovisno o okolnostima nije načelo, nego predrasuda. Možemo je analizirati na dva načina: kao klasni prezir2 ili kao mržnju demokracije. Prvi sentiment zasigurno progovara iz usta uvijek suptilnog Alaina Minca kad govori: “Ovaj referendum nije pobjeda naroda nad elitama, nego pobjeda slabo obrazovanih nad educiranima”.3 Vladajućoj klasi ni u jednom momentu očito nije palo na pamet da građani odbijaju europske sporazume ne zato što su slabo informirani, nego stoga što, upravo suprotno, izvlače sasvim logične lekcije iz razočaravajućeg iskustva od posljednjih skoro šezdeset godina.

Drugi sentiment nadilazi klasni raskol: filozofske je naravi. Osporava se sama demokracija udarom na dvije njezine osnovne ideje: s jedne strane, ideju da “volja naroda treba biti osnova državne vlasti” (članak 21, stavak 3 Opće deklaracije o pravima čovjeka); s druge strane, ideju da su svi članovi društva građani i da sudjeluju u formiranju opće volje, bez obzira na svoje porijeklo ili društveni status. Upravo je ta filozofija, koja se nametnula kroz stoljeća društvenih i političkih borbi, danas žrtva velike ideološke ofenzive, a u korist imperativa europskih integracija.

Oni koji, poput bivšeg premijera, republikanca Alaina Juppéa, smatraju da “u Francuskoj nisu stvoreni uvjeti za referendum o europskim pitanjima”,4 ili koji, poput socijalističkog premijera Manuela Vallsa, “čarobnjakovim šegrtima” nazivaju sve koji se zalažu za narodno izjašnjavanje,5 otkrivaju time svoju istinsku brigu: kada vladajuća klasa nije sigurna u pozitivan odgovor, ona radije ne konzultira birače. Tako ona vlada bez podrške naroda, dok u isto vrijeme organizira, svakim novim sporazumom, sve veći prijenos suverenosti na institucije u Bruxellesu. Između ostalog, tu su najpresudnije monetarne i fiskalne ovlasti.

Slučaj Europske unije ukazuje na delegitimaciju demokracije, koja je podjednako na djelu i u nacionalnim okvirima.6 Više nije riječ o krizi, nego o postupnoj promjeni političkog režima kojemu su institucije Bruxellesa – laboratorij. U ovom sustavu, nazvanom “upravljanje” (gouvernance), narod je tek jedan od izvora autoriteta državne vlasti, i natječe se s drugim akterima: tržištima, stručnjacima, “civilnim društvom”. Poznata nam je strateška uloga koju ekspertokraciji pripisuju tvorci zajedničkih sporazuma: upravo Europska komisija, sa svojim “neovisnim” povjerenicima odabranima zbog njihovih “kompetencija” ima ulogu “čuvarice ugovora”, a ne politički organi poput Vijeća ministara ili Parlamenta. No to institucionalno uporište Bruxellesa ipak je redovito predmetom kritike, za razliku od “civilnog društva”, iako rastući značaj njegove uloge također doprinosi zaobilaženju demokracije.

Članak 11. Lisabonskog ugovora, koji je stupio na snagu 2009., preporučuje europskim institucijama da održavaju “otvoren, transparentan i redovit dijalog s reprezentativnim udrugama i civilnim društvom”. Civilno društvo se zove u pomoć kako bi nadomjestilo “demokratski deficit”, no definicija mu je vrlo široka i podložna svakovrsnim interpretacijama: akteri na tržištu rada, nevladine organizacije, takozvane “osnovne” organizacije, vjerske zajednice.7 Dakle, tu možemo pronaći sindikate i vrlo progresivne udruge, no također i lobije, udruženja poslodavaca, kabinete stručnjaka, čak i vjerske sekte, itd. “Civilno društvo” ne počiva zapravo ni na kakvom kriteriju reprezentativnosti ili legitimiteta. Promjenjivog oblika, ono je također i carstvo nejednakosti jer njegovi akteri imaju izrazito različite mogućnosti djelovanja, ovisno o interesima koje zastupaju.

“Od sredine 1990-ih godina”, objašnjava sociologinja Hélène Michel, “‘civilno društvo’ postalo je punopravni sudionik u funkcioniranju Europske unije. Štoviše, ono sada priskrbljuje legitimitet institucijama koje su s njim u dijalogu, javnim politikama koje ga se tiču i agentima koji se na njega pozivaju”. I dodaje: “Međutim, ni sadržaj ‘civilnog društva’ niti oblici njegova sudjelovanja ne čine se stabiliziranima, što ostavlja prostor za njegovo korištenje u vrlo različite svrhe”.8 Komisija tu trguje prema onomu što smatra reprezentativnim i pertinentnim, što joj omogućuje da ovlada procesom koji je osnažuje. Zapravo, dijalog uspostavljen između Bruxellesa i “civilnog društva” ne podrazumijeva u praksi nikakvu raspodjelu moći odlučivanja. Nije li europski ustavni ugovor dijelom proizvod konzultacije s “civilnim društvom”? Jednako tako, javna rasprava koja se vodila o transatlantskom tržištu (na engleskom: TAFTA) u jesen 2014. nije značajno uznemirila Bruxelles.

Narod kao samo jedna od grupa za pritisak

Taj sustav, koji naglašava pozitivne vrijednosti poput mirnog dijaloga, nalazi neočekivane saveznike, kako na desnici tako i na ljevici: udruge koje djeluju u korist “Europe za građane”, federalističke pokrete, Stalni forum europskog civilnog društva, “građanske” platforme ili čak Europski odbor udruga od općeg interesa. “Ovi aktivisti jedne ‘demokratskije Europe’ koja je ‘bliža građanima'”, primjećuje nadalje Michel, “pokreću cijeli niz nevladinih organizacija koje djeluju u socijalnim i humanitarnim sektorima, kao i u domeni zaštite okoliša, koji zahtijevaju da njihova uloga bude istinski priznata u procesu”. Jednako kao i stručnjak, čija bi uloga trebala odmijeniti onu javnog donositelja odluka, “civilno društvo”, enigmatično kakvo jest, postaje samoprozvanim glasnogovornikom građana. Takvo djelovanje pridaje značajno mjesto različitim aktivistima, povezanima socijalnim mrežama, kao i ne odveć skrupuloznim medijima, čija reprezentativnost se navodno mjeri anketnim istraživanjima (a ne izborima). A gdje je narod u svemu tome? On je tek još jedna grupa za pritisak među ostalima. U Europskoj uniji, koja je nepovjerljiva spram glasačkih kutija, strane nisu jednake.

Nipošto nije riječ o čisto tehničkom terminu: “upravljanje” (gouvernance) je ideološki koncept potekao iz anglosaksonske administrativne znanosti, napose američke, i javlja se istodobno s uzletom neoliberalizma. Cilj mu je manja država, proširenje tržišta, “dobro vladanje”.9 Frankofoni ga često brkaju s “dobrom vladom”, koju ilustrira slavno djelo što ga je naslikao Ambrogio Lorenzetti. Ta slika iz 1339. godine, izložena u gradskoj vijećnici u Sienni (Italija), pohvala je pravdi i mudrosti koje se provode pred očima naroda. Sasvim različito od računovodstvenih briga koje do apsurdne razine zaokupljaju aktualnu vladajuću klasu. Koliko zemalja Trećeg svijeta je, od Kenije do Obale Bjelokosti, uostalom, potonulo u kaos netom nakon što je primilo svoj certifikat o “dobrom upravljanju” od međunarodnih financijskih institucija? Prisjetimo se također Dominiquea Strauss-Kahna, nekoć generalnog direktora Međunarodnog monetarnog fonda, koji 2009. godine pozdravlja Ben Alijev Tunis riječima što teško daju naslutiti revoluciju koja će se dogoditi u siječnju 2011. godine: “Ekonomska politika koja je ovdje usvojena zdrava je politika i predstavlja dobar model kakav bi trebale slijediti mnoge zemlje u razvoju”. Tržišna ekonomija, upravljanje i “civilno društvo” potječu iz istog ideološkog postdemokratskog korpusa.

Marginalizacija narodnog suvereniteta pomoću gouvernancea objašnjava lakoću s kojom europski, a naročito francuski vlastodršci zaobilaze presudu glasačkih kutija: njihov legitimitet tek djelomično potječe od glasača. To može objasniti njihovu zapanjenost izazvanu ponašanjem Velike Britanije koja, iako nezadovoljna glasom svog naroda, kani poštivati njegovu volju…

Bi li kriza povjerenja koja pogađa Europsku uniju, čak i rastuće odbacivanje integracija, rješenje moglo pronaći u nastanku “europskog naroda” koji bi birao svoje predstavnike u briselskim institucijama? Bivši francuski ministar privrede, Emmanuel Macron, svojevremeno je predložio organizaciju europskog referenduma; zastupnica Eva Joly iz stranke Zelenih predložila je pak da se bira Europska konstituanta. Taj su projekt predlagali predtavnici ljevice Oskar Lafontaine (Njemačka) i Jean-Luc Mélenchon (Francuska) još 2006. godine. No takvi projekti pretpostavljaju prethodno rješavanje pitanja: prihvaćaju li nacionalni politički narodi vlastitu disoluciju u većoj cjelini? Postoji li “europska politička zajednica” koju kao takvu priznaju stanovnici Unije i zbog koje će prihvatiti presudu zajedničkih institucija kojima se vlada po većinskom načelu? Rezultati zadnjih referenduma (Brexit u Velikoj Britaniji ili odbijanje ugovora s Ukrajinom u Nizozemskoj) daju naslutiti da država-nacija ostaje, za većinu naroda Starog kontinenta, legitiman okvir demokracije. Način na koji elite ipak pokušavaju premostiti ovaj jaz prošao je relativno neopaženo: 19. siječnja 2006., Europski parlament glasao je za rezoluciju koja zahtijeva da se pronađe način da se zaobiđu francuski i nizozemski referendum o europskom ustavnom ugovoru…

U izravnom sukobu s narodnom suverenošću, “upravljanje” (gouvernance) reformulira pitanje demokracije kakvo se pojavilo s prosvjetiteljstvom u 18. stoljeću. Vladajuće klase, iznova navikle da vladaju među sobom, simptomatično brkaju “populizam” i demagogiju. Obraćanje pozornosti na zahtjeve naroda poistovjećuje se s prostim klijentelizmom, dok se obrana interesa vladajućih predstavlja kao krajnji izraz modernosti. Razumno je misliti da bi čvršća kontrola naroda nad njihovim vladama dovela do sasvim drukčijih politika od ovih današnjih. Stoga se, kao i 1789., demokracija ne može postići pukim izborom predstavnika te ona ostaje u pravom smislu riječi revolucionaran zahtjev, kako u Francuskoj, tako i u brojnim zemljama Europske unije koje su podjarmljene “upravljanjem”. Gledište kako bi ponovno uspostavljanje prvenstva demokracije dovelo do novih oblika “tiranije” i “demagogije” svodi se na pripisivanje građanima puno crnjih namjera od onih koje pokreću vladajuću klasu i njezin klasni prezir.

Demokracija je oduvijek bila predmetom strastvenih političkih rasprava; ljevica je često optuživala taj “buržoaski” režim da negira nasilje socijalnih odnosa inzistiranjem na sasvim teoretskoj jednakosti građana. No ipak je prelazak suvereniteta s kralja na naciju bio smatran, čak i od samog Karla Marxa, progresom; podjela na ljevicu i desnicu, uostalom, jedan od izvora ima i u Francuskoj revoluciji: slijeva predsjedavajućem sjeli su oni koji su osporavali monarhiju. Kasnije, pokreti potekli iz kritike kapitalizma integrirali su, barem u Francuskoj, obranu političkih prava stečenih nakon 1789., istovremeno zahtijevajući nužne mjere za konkretizaciju demokratske ideje: obrazovanje, socijalna prava, sindikalne i radničke slobode… To je smisao republikanske bitke koju je socijalist Jean Jaurès vodio za javne škole, sekularnost i porez na dohodak. To ga nije spriječilo, kao uvjerenog marksista, da se bori za uspostavljanje drukčijeg ekonomskog sustava: socijalizma.

U Europi na početku novog tisućljeća ne budi se “ljevica”, nego naprosto narod. Zato je “ne” bilo izrazito većinski odgovor 2005. (na referendumu o europskom ustavnom sporazumu), no ljevica je ostala manjina 2007. (na predsjedničkim izborima). Ne događa se pobuna danas samo zbog socijalne krize i eksplozije nejednakosti i nepravde, nego jednako toliko i zbog povlačenja narodnog suvereniteta koje ih je omogućilo.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

*Tekst je objavljen u 46. tiskanom izdanju hrvatskog LMD-a.


1 Vidi Bernard-Henry Lévy, “Pourquoi référendum n’est pas démocratie”, Le Point, Paris, 13. srpnja 2016.
2 Vidi Paul Mason, “Brexit, tri uzroka, pet posljedica”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, kolovoz, 2016.
3 Intervju za Le Figaro, Pariz, 29. lipanj 2016.
4 “Juppé: ‘Organiser un référendum sur l’Europe, aujourd’hui en France, serait irresponsable'”, LeMonde.fr, 27. lipnja 2016.
5 Narodna skupština, zasjedanje 28. lipnja 2016.
6 Vidi “Peu(ple) leur chaut!”, Le Monde diplomatique, studeni 2003.
7 Vidi Europski gospodarski i socijalni odbor: “La société civile organisé au niveau européen. Actes de la première convention, Bruxelles, 15 et 16 octobre 1999”, Journal officiel de l’Union européenne, broj 329, str. 22, 17. studenog 1999.
8 Vidi Hélène Michel, “Société civile ou peuple européen? L’Union européenne à la recherche d’une légitimité politique”, Savoir/agir, broj 7, Pariz, ožujak 2009.
9 Vidi “La gouvernance”, Revue internationale des sciences sociales, Pariz, broj 155, 1. siječnja 1998.