Serge Halimi

Europski politički zemljovid i dalje je zapanjujuće homogen po jednome pitanju: bezuvjetnoj vjernosti politikama štednje. Europska komisija pritom igra ulogu najviše nadzorne i redarstvene instance. U iščekivanju skorašnjeg nasljednika Manuelu Barrosou na njezinu čelu, kandidati socijaldemokrata i kršćanskih-demokrata ne skrivaju lojalnost rigidnoj politici svoga prethodnika

Europska se utopija pretvara u mehanizam za kažnjavanje. I dok ono postaje sve strože, javlja se i osjećaj da uzajamno zamjenjive elite koriste svaku krizu samo kako bi postrožile svoje politike štednje i nametnule svoj čudovišni federalni projekt1. Taj cilj zadobiva sve veću podršku upravnih odbora tvrtki i redakcija medija. No podrška njemačkih rentijera, nekolicine luksemburških posrednika i većine francuskih socijalističkih vođa neće povećati narodnu podršku trenutnom “europskom projektu”.

Unija ne prestaje koriti države-članice kojima smanjenje proračunskog deficita nije prioritet, čak i u situaciji rasta nezaposlenosti. Kako se one najčešće pokoravaju bez prigovora, odmah im nameće program ispravaka koji sadrži ciljeve izračunate do u decimalu, popraćen rasporedom provedbe. S druge strane, kada je sve veći broj europskih pacijenata prisiljen odustati od liječenja zbog nedostatka sredstava, kada raste broj smrti dojenčadi i kada se ponovno javlja malarija, kao u Grčkoj, nacionalne vlade ne moraju strahovati od gnjeva Komisije u Bruxellesu. Ekstremno strogi kada je riječ o deficitu ili dugu, “kriteriji konvergencije” ne postoje na područjima zapošljavanja, obrazovanja i zdravstva. Pa ipak, stvari su povezane: rezanje javnih troškova gotovo uvijek znači smanjenje broja liječnika u bolnicama i racionalizaciju pristupa zdravstvenoj skrbi.

Prije nego “Bruxelles”, kao uobičajeni adresat svih nezadovoljstava, dvije su političke snage potaknule pretvorbu monetarnih dogmi u dobrovoljno političko ropstvo kojemu svjedočimo. Socijalisti i liberali već desetljećima dijele vlast i mjesta u Europskom parlamentu, Komisiji i većini prijestolnica Starog Kontinenta2. Tako je ultraliberal i pobornik rata u Iraku, José Manuel Barroso, prije pet godina izabran za predsjednika Europske komisije na jednoglasan zahtjev dvadesetsedmorice šefova država i vlada Unije, uključujući i socijaliste, iako su svi prepoznali zapanjujuću osrednjost njegove bilance.

Za njegovo se mjesto trenutno natječu njemački socijaldemokrat Martin Schulz i luksemburški kršćanski demokrat Jean-Claude Juncker. “Suočili” su se 9. travnja na jednoj televizijskog debati. Koji od dvojice smatra da je “štednja potrebna kako bi se ponovno zadobilo povjerenje”? A koji mu je odgovorio da je “proračunska disciplina neizbježna”? Prvome, kojemu nemilosrdne “reforme” njegovog kolege Gerharda Schrödera predstavljaju “pravi model” kojega bi trebalo slijediti, naposljetku se omaklo: “Ne znam u čemu se razlikujemo”. Zasigurno ne u namjeri zatvaranja europske ekonomske kasarne.

S francuskog prevela: Andrea Rudan

1 Vidi “Fédéralisme à marche forcée”, Le Monde diplomatique, srpanj 2012.

2 Dana 7. srpnja 2009., Europska pučka stranka (EPP) i Stranka europskih socijalista (PES) potpisale su “tehnički sporazum” pod kojim je poljski ultrakonzervativac Jerzy Buzek predsjedao Europskim parlamentom od srpnja 2009. do siječnja 2012. Naslijedio ga je njemački socijaldemokrat Martin Schulz.