William Irigoyen

Kraljevina Švedska je početkom 1999. godine postala prva zemlja koja je kriminalizirala kupovinu seksualnih usluga, umjesto prodaje. Time se pokušalo prije svega zaštititi žene koje rade u “seksualnoj industriji”. No model ima i svoje kritičare, koji upozoravaju na slijepe točke modela ili kritiziraju pristup kao moralistički

Pye Jakobsson promatra zalazak sunca s terase u štokholmskom predgrađu Tyresöu. “Oni su pobijedili, a ja izgubila. Napustit ću ovu zemlju krajem mjeseca i otići negdje na jug Europe, gdje je zakonodavstvo drugačije”, objavljuje nam ova četrdesetosmogodišnjakinja, glasnogovornica udruge Rose Alliance. Ta organizacija, osnovana u Švedskoj 2003., za cilj ima obranu “seksualnih radnica”, izraz kojeg Jakobsson objašnjava na sljedeći način: “Rad je sve ono što podrazumijeva plaćenu aktivnost”. Prema njezinom mišljenju, ostanak u prostituciji u Švedskoj vodi sve većem izlaganju opasnostima ilegalnosti.

Švedski parlament je 1998. odlučio da zakonodavstvo zemlje treba uskladiti s novim vrijednostima koje je društvo usvojilo još 1970-ih. To se prije svega odnosi na ravnopravnost spolova, koja ostaje ugrožena u jednom aspektu: onom plaćanja za seksualne odnose. Novac podrazumijeva neravnopravnost, a klijenti, u pravilu muškarci, ostaju privilegirani u odnosu na žene seksualne radnice. Kako bi riješili taj problem, zakonodavci su odlučili promijeniti pravila kako bi kažnjavanjem plaćanja seksualnih usluga klijente natjerali na promjenu ponašanja, a prostitutke potaknuli da se bave drugim aktivnostima.

Zakon je dio vrlo represivnog arsenala. Privatni vlasnik ili hotelijer ne može, primjerice, iznajmiti svoju nekretninu prostitutkama ako ne želi da ga se optuži za svodništvo. Prema glasnogovornici organizacije Rose Alliance, mjere koje su na snazi od siječnja 1999. nedvojbeno su nadahnute luteranizmom: “I dalje se misli da su seksualne radnice prevarantice koje muškarce odvraćaju od njihovih žena”.

Njezine zamjerke, snažno kritične prema abolicionizmu,1 usmjerene su primarno na vlasti kojima se u trenutku razrade zakona pridružila i kanadska odvjetnica švedskog podrijetla Gunilla Ekberg. Na spomen religije ona kategorički odgovara: “Uopće se ovdje ne radi o religiji. Sasvim suprotno, naša se načela temelje na etici. Želite li živjeti u društvu u kojemu muškarci i žene imaju jednake mogućnosti i jednaka prava, treba iskorijeniti nasilje koje žene trpe od muškaraca”.

Ta stručnjakinja za prostituciju i trgovinu ljudima objašnjava da u trideset i pet godina rada nikada nije susrela ženu koja je dobrovoljno i sa zadovoljstvom ulazila u plaćene seksualne odnose: “Ta se aktivnost ne odabire. Iza svake prostitutke nalazi se priča o nasilju, drogi ili siromaštvu. Kada je riječ o seksualnoj industriji, ona nastaje iz potlačivanja. U Švedskoj, zemlji socijaldemokratske tradicije, znamo što ta riječ znači”. Prema njezinom mišljenju, dobro je što je zemlja odlučila modificirati zakon i tom pitanju pristupiti iz političkog kuta: “Kako je moguće da danas u Europi imamo ljevičare koji brane prava radnika, a da istodobno zauzimaju neoliberalne stavove kada je riječ prostituciji?”

Prema istraživanju iz 2014., 72 posto Šveđana (85 posto žena i 60 posto muškaraca) podržalo je zabranu kupnje seksualnih usluga.2 No je li taj zakon dokazao svoju učinkovitost? Prostitucija ostaje teško mjerljiv fenomen. Prema podacima Nacionalne koordinacije za borbu protiv trgovine ljudima u Švedskoj, ulična prostitucija zahvaćala je 2014. između 200 i 250 žena, uglavnom strane nacionalnosti, nasuprot 650 žena 1995. godine.3 Međutim, stranica švedskog javnog radija4 otkrila je u ljeto 2016. povećanje prostitucije u Malmöu, trećem po veličini gradu u zemlji nakon Stockholma i Göteborga: lani je na ulicama zatečeno četrdeset i sedam žena, odnosno sedam više u odnosu na 2014. A taj trend, prema istom izvoru, trebao bi se nastaviti i ove godine. Prema Ekberg, problem ne predstavlja zakon iz 1999., već njegova primjena: “Budimo iskreni: ne može se sve promijeniti u dvadeset godina. Švedska je danas europska zemlja s najnižom stopom trgovine ljudima. No činjenica je da se zakon još uvijek ne provodi dobro u cijeloj zemlji.”

Nakon što ih se ispita u sklopu mjera borbe protiv trgovine ljudima, švedskim prostitutkama predlaže se program preusmjeravanja. Kada je riječ o njihovim stranim kolegicama, one su neprestano u opasnosti od protjerivanja iz zemlje. Ako po isteku roka od mjesec dana za razmišljanje i one prihvate suradnju, može im se dodijeliti boravišna dozvola na šest mjeseci i socijalna pomoć. U slučaju da se obrada njihovog predmeta oduži, može im se odobriti dodatnih šest mjeseci. Tijekom tog perioda, imaju mogućnost studirati ili tražiti drugi posao. “Ali sve je to privremeno. Jednom kada istraga završi, na pravosuđu je da odluči mogu li one ostati i uživati trajni boravak”, upozorava Kajsa Wahlberg, policijska povjerenica i službena vladina izvjestiteljica za trgovinu ljudima.

Rehabilitacija prostitutki jedno je od trideset i šest mjera širokog programa usvojenog u srpnju 2008. za kojeg je vlada izdvojila 20 milijuna eura.5 Ako je vjerovati povjerenici, taj je plan drastično smanjio vidljivo svodništvo. No i ona sama priznaje: “S pojavom interneta, prostitucija je napustila javnu sferu. Ponuda seksualnih usluga u stalnom je porastu u salonima za masažu, frizerskim salonima, pa čak i salonima za manikuru.” Aktivno praćenje klijenata, omogućeno mrežom suradnika, izmijenilo je pravila igre u nekoliko godina. Tijekom posljednjih osam godina, broj oglasa na internetu se udvadeseterostručio. Taj rast, čini se, prati razvoj Interneta, no on ne znači da je porastao broj osoba zahvaćenih prostitucijom.

Njemačka alternativa

Prema Wahlbergovoj, policija svake godine uhiti u prosjeku pet stotina muškaraca i ta je brojka gotovo konstantna. Jednom kada su uhićeni, prekršitelji su suočeni s kaznom koja se kreće od obične novčane kazne do godine dana zatvora. Novčana kazna, koja ovisi o prihodima, kreće se od 350 eura za nezaposlene ili, u ekstremnom slučaju, 150 dana plaće za zaposlene. Kako ne bi ponovili kazneno djelo, klijentima se predlaže dodatna terapija. Grad Göteborg može se pohvaliti da je ispred ostatka zemlje po tom pitanju.

Kroz program Köpare Av Sexuella Tjänster (KAST, “kupci seksualnih usluga”), koji je pokrenut još 1997., dakle prije no što je parlament izglasao zakon o prostituciji, prošlo je 2000 pacijenata. Oni dolaze dobrovoljno kako bi pokušali izliječiti svoju ovisnost o plaćenim odnosima. Korisnicima seksualnih usluga pomaže se doprijeti do uzroka obiteljske traume koja je “uvijek u pozadini takvog ponašanja”, zaključuje Maia Strufve, po struci obiteljska terapeutkinja koja, kao djelatnica socijalne službe, usko surađuje s gradskim vlastima. Seanse, najčešće tjedne, traju oko jedan sat i u prosjeku se protežu kroz dvije i pol godine.

“Brojni pacijenti tvrde da se osjećaju slobodnije raditi određene stvari s prostitutkama nego s partnericama. Potvrđuju da bježe od nekog oblika pritiska”, objašnjava ta socijalna radnica. Međutim, ne preporučuje psihoterapiju za parove koja “nikada nije donijela dobre rezultate po tom pitanju i često dovodi do krize. Muškarci koji nas posjećuju imaju prvenstveno potrebu da ih se sasluša i savjetuje”. Klijenti se najlakše izražavaju u savjetovalištu. Često posramljeni, ondje se prisjećaju prvog sastanka kojeg rijetko opisuju kao uzbudljivo iskustvo.

Osim socijalne podrške, i prostitutkama se predlaže terapeutski nadzor. U duhu zakona iz 1999. mora se poduzeti sve, ne kako bi se poboljšali uvjeti rada, već kako bi ih se navelo da promijene profesiju. Oslanjajući se na dugogodišnji rad, Strufve se hvali da je pridonijela smanjenju prostitucije, no ne može pružiti mjerljive podatke.

Sutkinja Anna Skarhed je 2010. podnijela izvješće u kojem se založila za oštrije kažnjavanje za koje vjeruje da bi spriječilo recidivizam među klijentima i oslabilo organizirani kriminal. No Susanne Dodillet, istraživačica na sveučilištu u Göteborgu, zahtjeva drugo stručno mišljenje jer je država u ovom slučaju, prema njoj, istovremeno i sudac i stranka: “Nikome ne dopušta kritički ocijeniti zakon na neovisan način”, tvrdi. Prema njezinom mišljenju, prostitutke nikada nisu saslušane. To je zamjerka koju spomenuta kanadska odvjetnica Ekberg odlučno odbacuje.

Rodom iz Njemačke, Susanne Dodillet preselila je u Švedsku kada je imala dvadeset i jednu godinu. Po dolasku je shvatila da je feminizam koji zagovara različit od onog švedskih studentica: “Postojala je kulturološka razlika. Svoje sam prijateljice smatrala ljevičarkama. No one su branile zakon, a plaćene seksualne činove su smatrale čak i ‘silovanjima'”. U ime slobode pojedinca, ova znanstvenica osuđuje kažnjavanje klijenta, ali i arsenal zakona koji zabranjuju prostitutkama da, primjerice, pružaju kolegicama pomoć zbog straha da ne budu optužene za svodništvo. Naposljetku izražava žaljenje što zakonodavci, na osnovi tog zakona, osjećaju da pripadaju “moralno uzornoj” zemlji.

S druge strane, njemačka psihologinja Ingeborg Kraus snažno podržava uvođenje švedskih zakona u svoju zemlju, kao i ratifikaciju Međunarodne konvencije iz 1949. o suzbijanju trgovine ljudima i prostitucije. Začetnica manifesta njemačkih psihotraumatologa protiv prostitucije, obratila se kancelarki Angeli Merkel kako bi kritizirala posljedice legalizacije javnih kuća 2001.6 koja je snažno potakla potražnju: “njemački model”, ne samo da ne štiti žene, već se pokazao kao “pakao na zemlji”.7 “Primjećujemo industrijalizaciju prostitucije, s ukupnim prihodom procijenjenim na 14,6 milijardi eura i 3500 službeno registriranih bordela”. Neke od tih ustanova, poput kluba Pascha u Kölnu, postale su poznata mjesta industrije seksa. Više od stotinu dvadeset prostitutki zaposleno je u toj “instituciji” koja se diči “povoljnim seksualnim centrom Eros, udobnom tradicionalnom javnom kućom po višim cijenama, katom rezerviranim za transseksualce, noćnim klubom s eskort pratnjom i hotelom”.

Kako bi uvijek bile konkurentne, te tvrtke nude čak i pakete: “obrok, alkohol, tajlandsku masažu, jednu ili više djevojaka, sve to u tri sata za skroman iznos od 50 eura”.8 To je ljudska tragedija, smatra Kraus koja citira istraživanje iz 2008.: “Šezdeset i osam posto žena uključenih u prostituciju pokazalo je simptome posttraumatskog stresa po intenzitetu sličnog onome bivših vojnika ili osoba koje su podvrgnute mučenju. Mogu se razviti i drugi poremećaji: svi oblici anksioznosti, razne ovisnosti, afektivni poremećaji poput depresije ili bipolarnosti, psihosomatske bolesti, poremećaji ličnosti, disocijativni poremećaji itd.”9

Razočarana “neaktivnošću njemačkih političkih čelnika”, Kraus namjerava od Europske komisije zatražiti osudu Njemačke zbog kršenja Povelje o temeljnim pravima, koja uključuje jamstva “osobnog integriteta” i “zabrane ponižavajućeg postupanja”. Želi da se prepozna da je prostitucija u potpunoj suprotnosti s vrijednostima Europske unije. Europski parlament izglasao je 2014. nekoliko preporuka među kojima je i upotreba kazni za klijente, no riječ je o neobvezujućoj odluci. Van Europske unije, Norveška i Island 2009. su već krenuli stopama Švedske. Unutar Unije, jedino su Sjeverna Irska (2015.) i Francuska (2016.) modificirale svoje zakone. No švedski primjer pokazuje da ne možemo očekivati da će se jednim zakonom riješiti svi problemi te da je borba protiv prostitucije dio dugoročnog procesa koji zahtjeva trajnu društvenu potporu.

S francuskog prevela: Andrea Rudan

*Tekst je objavljen u 50. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Usp. Lilian Mathieu, “On ne se prostitue pas par plaisir”, u “Femmes, la guerre la plus longue”, Manière de voir, br. 150, prosinac 2016. – siječanj 2017., i Prostitution, quel est le problème?, Textuel, Pariz, 2016.
2 Samo 48 posto podržava kriminalizaciju prodaje seksualnih usluga. “The extent and development of prostitution in Sweden”, Stockholm, listopad 2015., lansstyrelsen.se
3 Ibid.
4 “Street prostitution on the rise in Malmö”, Sverige Radio, 4. kolovoza 2016.
5 “Against prostitution and human trafficking for sexual purposes”, izvještaj ministarstva za integraciju i ravnopravnost spolova, Stockholm, 2009.
6 Javne kuće su također dozvoljene u Nizozemskoj i Španjolskoj. “Rapport d’information sur le renforcement de la lutte contre le système prostitutionnel”, 17. rujna 2013.
7 Ingeborg Kraus, “Lettre à ONU Femmes”, 15. listopada 2016., trauma-and-prostitution.eu
8 “Prostitution, des forfaits ‘tout compris’ à 50 euros”, emisija “Avenue de l’Europe”, France 3, 13. siječnja 2016.
9 Ingeborg Kraus, “La prostitution est incompatible avec l’égalité hommes-femmes”, trauma-and-prostitution.eu