Razmig Keucheyan

Klimatske promjene nisu samo posljedica vrtoglavog razvoja industrijskog kapitalizma, nego ga suočavaju i sa sve većim rizicima i potencijalnim troškovima. Kako bi se moguća financijska šteta od sve nepredvidljivije prirode “minimizirala”, posljednjih godina buja tržište osiguranja od prirodnih nepogoda, “obveznica katastrofe” i “klimatskih derivata”. Posljedice kapitalističke eksploatacije prirode tako se pokušava kontrolirati sve dubljim uvlačenjem prirode u logiku kapitalizacije

U studenome 2013., “supertajfun” Haiyan obrušio se na filipinski arhipelag. Posljedice su više od šest tisuća mrtvih, milijun i pol uništenih ili oštećenih domova i 13 milijardi dolara materijalne štete. Tri mjeseca poslije, dvije osiguravateljske kuće, Munich Re i Willis Re, u društvu predstavnika Ureda UN-a za smanjenje rizika od katastrofe (UNISDR), predstavile su u filipinskom Senatu novi financijski proizvod osmišljen kako bi se prevladali navodni nedostaci država u saniranju posljedica klimatskih katastrofa: Philippines Risk and Insurance Scheme for Municipalities (PRISM). To je vrsta kredita za slučaj katastrofa koje lokalne vlasti nude privatnim investitorima[1] koji imaju mogućnost ostvariti visok prinos uz državne subvencije, ali u nesretnom slučaju katastrofe unaprijed određene jačine, gube svoj ulog.

“Meteorološki derivati” (weather derivatives), “obveznice katastrofe” (catastrophe bonds ili cat bonds) i ostali proizvodi za osiguranje od klimatskih nepogoda doživljavaju velik uspjeh. Koriste se, u ovom ili onom obliku, u više azijskih država, Meksiku, Turskoj, Čileu, kao i američkoj saveznoj državi Alabami koja je 2005. teško pogođena uraganom Katrina. Zagovornici ovog alata predlažu prodaju osiguranja od prirodnih nepogoda i svega povezanog s tim osiguranjem (premije, procjena opasnosti, naknada žrtvama) financijskim tržištima. Ali zašto su se financijaši uhvatili prirode baš u trenutku kada ona pokazuje sve istaknutije znakove iscrpljenosti?

Tijekom više stoljeća, Zemlja je opskrbljivala ekonomski sustav jeftinim sirovinama i prirodnim resursima, a ekosustav je uspio apsorbirati i industrijski otpad. Međutim, to se više ne odvija tako lako: ne samo da su cijene sirovina i upravljanja otpadom porasle, nego i sve veća učestalost i ozbiljnost prirodnih katastrofa povećavaju sveukupne troškove, što dovodi do snižavanja profitnih stopa industrijskih proizvođača. Tako ekološka kriza više nije samo posljedica, nego i mogući okidač krize kapitalizma.

U tom kontekstu, financijalizacija se čini kao izlaz. Tvrtke za osiguranje i reosiguranje (vidi okvir) provode u djelo nove načine smanjenja rizika, među kojima prednjači sekuritizacija klimatskih prijetnji. Mehanizmi testirani na američkom tržištu nekretnina prenose se na klimatske uvjete.

Među najzanimljivijim proizvodima u novom financijskom arsenalu svakako je obveznica katastrofe (cat bond). Obveznica je vrijednosni papir za dug ili dio duga zamjenjiv na tržištu, kojim se trguje na burzi. Posebnost ovakvih obveznica je to što nisu nastale iz duga koji je ugovorila država kako bi obnovila svoju infrastrukturu ili tvrtka kako bi financirala inovacije, nego iz prirode i njezinih hirova. Odnose se na događaj koji je moguć ali ne i izvjestan, i za koji znamo da će uzrokovati značajnu ljudsku i materijalnu štetu. Dakle radi se o raspršivanju prirodnih opasnosti u prostoru i vremenu kako bi postale financijski neosjetljive. U onoj mjeri u kojoj se tržišta budu razvijala na globalnoj razini, ti rizici doseći će sekuritizacijom maksimalno “širenje”.

Nastanak tržišta obveznicama katastrofe

Ovo čudo financijskog inženjeringa rodilo se 1994., malo nakon što je serija katastrofa, koja je izazvala nezamislive troškove (uragan Andrew na Floridi 1992., potres u Northridgeu u Kaliforniji 1994.), prisilila osiguravateljske tvrtke da pronađu nova sredstva. Od tada je izdano oko dvjesto obveznica katastrofe, od toga 27 samo tijekom 2007., u iznosu od 14 milijardi dolara.

Kao i sve financijske vrijednosnice, meteorološke obveznice moraju odobriti agencije za kreditni rejting, Standards & Poor’s, Fitch ili Moody’s, koje im uglavnom dodjeljuju srednju ocjenu BB, što ukazuje na to da su ipak rizične. Vrijednost jedne takve obveznice mijenja se na tržištu ovisno o većoj ili manjoj vjerojatnosti da će se neka opasnost realizirati te o ponudi i potražnji dotične vrijednosnice. Nekada se trgovina vrijednosnicama nastavlja neposredno prije katastrofe ili čak tijekom njezina odvijanja, primjerice tijekom toplinskog vala u Europi ili uragana na Floridi. To je ono što profesionalni brokeri nazivaju live cat bond trading, odnosno trgovanje obveznicama katastrofe uživo.[2]

Burza za razmjenu vrijednosnica pod imenom Catex (Catastrophe Risk Exchange), smještena u New Yerseyju, nastala je 1995. godine. Ulagač koji je izrazito izložen kalifornijskim potresima može tamo diversificirati svoj portfelj razmjenjujući svoje obveznice katastrofe za one koje su vezane uz karipske uragane ili uz cunami u Indijskom oceanu. Catex klijentima pruža i mogućnost korištenja baze podataka koja omogućava procjenu rizika.

Bitan čimbenik ovog sustava su agencije koje se bave catastrophe modelingom, tj. uspostavom obrasca (modeliranjem) katastrofa. Njihov cilj je napraviti procjenu i izračun prirode te smanjiti neizvjesnost na najmanju moguću mjeru. Postoji jako malo takvih agencija u svijetu, većinom u SAD-u, primjerice Applied Insurance Research (AIR), Eqecat i Risk Management Solutions (RMS). Ovisno o varijablama kao što su brzina vjetrova, veličina ciklona, temperatura ili fizičke karakteristike određenog područja (materijali koji se koriste u građevinarstvu, vrsta zemljišta, naseljenost), one procjenjuju trošak katastrofe, kao i naknade koje plaća osiguravatelj. I time određuju cijenu obveznice katastrofe.

Većinu obveznica te vrste izdali su osiguravatelji i reosiguravatelji, ali od sredine 2000-ih i države puštaju na tržište “državne” obveznice katastrofe, slično kao i kod obveznica za državni dug. Svjetska banka i Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) aktivno promoviraju taj trend koji su pokrenuli suvremeni teoretičari osiguranja iz škole Wharton na Sveučilištu Pennsylvania, jednom od najprestižnijih trgovačkih učilišta na svijetu.

Takav razvoj ilustrira blisku vezu između fiskalne krize država (nastale uslijed duga i gubitka prihoda) i ekološke krize. Dijelom zbog teškoća kroz koje prolaze, države su sve manje sposobne pokriti troškove klimatskih katastrofa na konvencionalan način, tj. uglavnom preko poreza, a još više zbog sve većeg broja i jačine kataklizmi uzrokovanih klimatskim promjenama. Za države u beznadnoj situaciji, financijalizacija osiguranja od rizika dođe kao dašak svježeg zraka, a sekuritizacija služi kao zamjena za poreze i državno organiziranu solidarnost. To je točka vrenja ekološke i financijske krize, kao što pokazuje primjer Meksika.

Meksiko kao pionir

Uragani u Meksičkom zaljevu, potresi, klizanja tla ili erupcija Popocatepetla, sve te “prirodne katastrofe” prijete Meksiku. Država, koja je naposljetku osiguravatelj u slučaju katastrofe, kompenzira žrtve iz državnog proračuna, to jest putem poreza u skladu s načelom državne solidarnosti, koje je sastavni element moderne države. Meksička vlada je 1996. osnovala Fond za prirodne katastrofe (Fondo de desastres naturales, FONDEN) namijenjen istovremeno pružanju hitne pomoći žrtvama i obnovi infrastrukture. Taj sustav funkcionirao je sve do niza skupih katastrofa koje su zadesile zemlju 2005. godine. Federalna je vlada potrošila 800 milijuna dolara za ublažavanje posljedica, a predvidjela je trošak od 50 milijuna.[3]

Ideja sekuritizacije osiguranja od rizika konkretizirala se sljedeće godine, na poticaj Svjetske banke. Država 2009. odlučuje u sustav uključiti uragan i stvara program pod imenom multi-cat (multiple catastrophe), koji pokriva brojne rizike. Oko stola za pregovore samo ozbiljni igrači: meksički ministar financija, predstavnici banke Goldman Sachs i reosiguravatelja Swiss Re Capital Markets zaduženog za prodaju programa ulagačima. Munich Re je također uključen, kao i dvije velike američke odvjetničke tvrtke, Cadwalader, Wickersham & Taft i White & Case. Applied Insurance Research (AIR), agencija za modeliranje zadužena za postavljanje parametara za izdavanje obveznica (praga težine katastrofe iznad kojeg ulagači gube svoj ulog), stvorila je dva modela, jedan za potrese, drugi za uragane. Nakon što su Goldman Sachs i Swiss Re registrirali obveznicu katastrofe na Kajmanskim otocima, prodavana je ulagačima tijekom promotivnih turneja koje su organizirale banke.

Svaki put kada Meksiko pogodi katastrofa, agencija AIR određuje odgovara li događaj parametrima uspostavljenima u ugovoru. Ako je to slučaj, ulagači moraju staviti novac na raspolaganje meksičkoj državi. U svim ostalim slučajevima ne plaćaju ništa, ali nastavljaju primati obilnu premiju osiguranja.

U travnju 2010. potres je razorio saveznu državu Baja California, ali pošto je njegov epicentar bio sjeverno od zone predviđene obveznicom katastrofe, novac nije isplaćen iako Meksiko nastavlja plaćati kamate. Isto tako, kada je uragan dva mjeseca kasnije pogodio državu Tamaulipas, njegova snaga bila je manja od predviđenoga praga i Meksiko nije dobio ni centa. Kriteriji su toliko restriktivni da su, prema podacima The Economista od 5. listopada 2013., aktivirane samo tri od dvjesto obveznica izdanih u posljednjih 15 godina.

U Jugoistočnoj Aziji, području koje je posebno izloženo, uvođenje državnih obveznica katastrofe odvija se po posebnim uvjetima.[4] U Indoneziji, najvećoj islamskoj zemlji na svijetu, primjenjuju se principi islamskog osiguranja – takafula. Svjestan da je taj sektor u proteklom desetljeću imao godišnji rast od 25 posto (u usporedbi s deset posto na tradicionalnom tržištu osiguranja), reosiguravatelj Swiss Re uložio je, prema vlastitom objašnjenju, dosta truda da ojača svoju “šerijatsku vjerodostojnost”.[5] Zemlje u razvoju često su najteže pogođene klimatskim katastrofama, što zbog geografskih razloga, što zbog toga jer ne posjeduju jednaka sredstva za suočavanje s njima kao zapadne zemlje. Podizanje razine mora problem je i u Nizozemskoj i u Bangladešu, ali sigurnije se s valovima suočiti u Amsterdamu nego u Munšiganju.[6]

Klimatski i meteorološki derivati

Obveznice katastrofe ili, u drugoj kategoriji, ugljične kvote, nisu jedini financijski proizvodi vezani uz prirodne procese. Meteorološki derivati (weather derivatives) primjerice, nude ulagačima mogućnost klađenja na vremenske prilike, drugim riječima na varijacije vremena koje ne utječu presudno na normalan tijek društvenog života. Od sportskih događaja do tuče tijekom žetve, rock koncerta ili oscilacija u cijeni plina, mnogi su aspekti modernog društva pod utjecajem vremenskih prilika. Pretpostavlja se da je četvrtina godišnjeg bogatstva u zapadnim zemljama ovisna o njima.[7] Princip vremenskih derivata gotovo je infantilan: novac se isplaćuje kupcu ako temperatura ili neki drugi vremenski parametar premaši unaprijed određenu razinu; ako ostane ispod te razine, nema ni isplate. Primjerice ako hladnoća, dakle i energetski troškovi, premaše određeni prag, ili ako kiša smanji broj posjeta zabavnom parku tijekom ljeta.

U poljoprivredi se određeni derivati temelje na sastavnim elementima te djelatnosti, kao što je klijanje biljaka, o kojemu onda ovisi primjena financijskog instrumenta. Indeksi poput “sume aktivnih temperatura” (growing degree days) mjere razliku između srednje temperature koja je potrebna usjevima za sazrijevanje i stvarne temperature, što dovodi do isplate u slučaju prekoračenja praga. U slučaju swapa (“razmjene”), dvije tvrtke na koje vremenske varijacije suprotno utječu mogu se međusobno osigurati. Ako energetska tvrtka gubi novac zbog preblage zime, a neko društvo koje organizira sportske događaje zbog prehladne zime, oni si uplaćuju predviđeni iznos ovisno o tome da li temperature padaju ili rastu.[8]

Prethodnici klimatskih derivata pojavili su se u poljoprivredi u 19. stoljeću, pretežito u SAD-u, a bili su usredotočeni na sirovine poput pamuka i pšenice.[9] U doba liberalizacije i deregulacije financijskih tržišta 1970-ih i širenja proizvoda, razmnožavali su se mogući temelji za vremenske derivate. Pioniri na tom području, multinacionalne energetske kompanije, među kojima je bio i Enron, u tome su pronašli način da “ublaže” rizike od gubitaka.[10] Nakon zime 1998./1999., koja je bila posebno blaga u SAD-u zbog fenomena La Niña, neke energetske kompanije koje su pretrpjele gubitke odlučile su iskoristiti derivate kako bi se “pokrile”. Za te tvrtke, promjene od nekoliko stupnjeva znače ogromne financijske varijacije. Od 1999. klimatskim derivatima trgovalo se na burzi Chicago Mercantile Exchange, u prošlosti specijaliziranoj za poljoprivredu. Pojava tih financijskih proizvoda ide ruku pod ruku s procesom privatizacije meteoroloških servisa, posebno u anglosaksonskim zemljama, koje na kraju određuju prag nakon kojega se aktivira derivat. U članku naslovljenom “Zašto okolišu trebaju visoke financije”, tri teoretičara osiguranja predlažu uspostavljanje species swapa, oblika derivata koji se temelji na riziku nestanka neke biološke vrste.[11] U ovom primjeru, međudjelovanje financija i prirode zadobiva jedan od najradikalnijih oblika. Cilj je učiniti očuvanje vrsta profitabilnim za tvrtke, kako bi ih se potaknulo da brinu o očuvanju biološke raznolikosti. Ovaj skupi zadatak trenutačno je u nadležnosti država, čije su blagajne međutim sve praznije. I ovdje dakle argument fiskalne krize opravdava financijalizaciju prirode.

Zamislimo da je savezna država Florida potpisala s nekom tvrtkom ugovor o species swapu koji se temelji na statusu neke vrste ugroženih kornjača koje žive u blizini te tvrtke. Ako se broj jedinki (kornjača) poveća zbog djelovanja te tvrtke, država će istoj uplatiti kamate, ako se pak broj kornjača smanji ili se one približe pragu izumiranja, tvrtka uplaćuje novac državi, kako bi se ona mogla posvetiti očuvanju vrste.

“Hipoteke na okoliš” (environmental mortgages, vrsta subprimea koja se ne temelji na nekretnini već na dijelu okoliša), vrijednosnice vezane uz šume (forest backed securities) ili pak mehanizmi kompenzacije močvarnih područja (wetlands) koje je u SAD-u liberalizirao George W. Bush 1990-ih, nude i druge primjere sličnih financijskih proizvoda.

Proturječja kapitalizma

Kako objašnjava teoretičar ekosocijalizma James O’Connor, kapitalizam pretpostavlja i specifične “uvjete proizvodnje”.[12] No dok ih s jedne strane razvija, kapitalizam istodobno i slabi ili čak uništava uvjete vlastite proizvodnje. Ako je jeftina nafta tijekom više od stoljeća omogućila funkcioniranje onoga što Timothy Mitchell naziva “ugljičnom demokracijom”[13], smanjenje količine nafte znatno povećava troškove proizvodnje. Kapitalu su ti uvjeti proizvodnje potrebni, ali ih je isto tako osuđen iscrpiti. To je ono što O’Connor naziva “drugim proturječjem” sustava, između kapitala i prirode, dok prvo suprotstavlja kapital i rad.

Ova su dva proturječja isprepletena: ljudski rad stvara vrijednost transformirajući prirodu. Prvo proturječje vodi padu profitne stope, drugim riječima pojavi duboke krize sustava. Drugo pak vodi dramatičnom povećanju cijene održavanja uvjeta proizvodnje, što također vodi smanjenju profitne stope, s obzirom na to da se rastuće količine kapitala koje se ulažu u održavanje, primjerice u obliku istraživanja sve teže pristupačnih rezervi nafte, ne pretvaraju u profit.

U ovoj konfiguraciji, moderna država igra ulogu posrednika između kapitala i prirode: ona upravlja korištenjem uvjeta proizvodnje kako bi oni mogli biti iskorišteni. Cilj ekosocijalizma je rastaviti triptih koji sačinjavaju kapitalizam, priroda i država. Radi se o sprečavanju države da radi u interesu kapitala i preusmjeravanju aktivnosti za dobrobit stanovništva i održavanje prirodne ravnoteže. Pariška klimatska konferencija 2015. (COP 21), u koju vlada Françoisa Hollandea navodno polaže velike nade, bit će prilika da se globalni pokret za klimatsku pravdu pobliže upozna s ovim zahtjevom.

S francuskog prevela: Lea Mijačika



[1] Imelda V. Abano, “Philippines mulls disaster risk insurance for local governments”, Thomson Reuters Foundation, London, 22. siječnja 2014.

[2] Ove burleskne scene opisao je Michael Lewis u “In Nature’s Casino”, New York Times, 26. kolovoza 2007.

[3] Erwann Michel-Kerjan (ur.), “Catastrophe financing for governments: learning from the 2009. – 2012. Multicat Program in Mexico”, OECD Working Papers on Finance, Insurance and Private Pensions, broj 9, Pariz, 2011. Ovaj izvještaj je izvor i u sljedeća dva paragrafa.

[4] “Advancing disaster risk financing and insurance in ASEAN countries. Framework and options for implementation”, Svjetska banka, Washington, travanj 2012, www.gfdrr.org

[5] Usp. “Insurance in the emerging markets: overview and prospects for Islamic insurance”, Sigma, broj 5, Zürich, 2008.

[6] Vidi Donatien Garnier, “Au Bangladesh, les premiers réfugiés climatiques”, Le Monde diplomatique, travanj 2007.

[7] Frédéric Morlaye, op. cit.

[8] Melinda Cooper, “Turbulent worlds: financial markets and environmental crisis”, Theory, Culture & Society, broj 27, London, 2010.

[9] Za povijest tih financijskih proizvoda usp. William Cronon, Nature’s Metropolis. Chicago and the Great West, WW Norton, New York, 1992., poglavlje 3.

[10] John E. Thornes, “An introduction to weather and climate derivatives”, Weather, vol. 58, Reading (UK), svibanj 2003.; Samuel Randalls, “Weather profits. Weather derivatives and the commercialization of meteorology”, Social Studies of Science, broj 40, Kingston (Kanada), 2010.

[11] Usp. James T. Mandel, C. Josh Donlan i Jonathan Armstrong, “A derivative approach to endangered species conservation”, Frontiers in Ecology and the Environment, broj 8, Washington, 2010.

[12] James O’Connor, Natural Causes. Essays in Ecological Marxism, Guilford Press, New York, 1997.

[13] Timothy Mitchell, Carbon Democracy. Le pouvoir politique à l’ère du pétrole, La écouverte, Pariz, 2013.

————————————————————————————————————

Crni niz

Moderno osiguranje neodvojivo je od reosiguranje ili “osiguranja osiguravatelja” koje ga slijedi poput sjene. Za osiguravatelje to znači zaštititi se od značajnijih rizika ugovarajući osiguranje na osiguranje. Mehanizam je isti kao i na nižem stupnju: osiguravatelj plaća premiju reosiguravatelju, koji mu isplaćuje odštetu u slučaju katastrofe. Te premije reosiguravatelj najčešće ponovno ulaže u vrijednosnice, od čije se dobiti isplaćuju osiguravatelji – na taj način reosiguravatelji od 19. stoljeća zauzimaju čelna mjesta u međunarodnim financijama. Sektor, kojim danas dominiraju tvrtke Munich Re (osnovana 1880.) i Swiss Re (osnovana 1863.), utemeljen je nakon požara koji su opustošili velike gradove: nakon velikog požara u Hamburgu 1842. godine, njemački osiguravatelji prisiljeni su otići u stečaj, a reosiguranje je rođeno.

Više vrsta rizika uzdrmalo je sektor u posljednje vrijeme: terorizam, tehnološki rizici i sve veći broj prirodnih katastrofa zbog klimatskih promjena uzrokuju veće troškove. Swisss Re objavljuje sveobuhvatne godišnje podatke o opsegu štete u svojem časopisu Sigma.[1] Brojke se odnose uglavnom na osiguranu imovinu, drugim riječima iznose koje su osiguravatelj i reosiguravatelj uplatili svojim klijentima. Međutim, u zemljama u razvoju samo je tri posto dobara koja su pretrpjela štetu bilo osigurano, u usporedbi sa 40 posto u razvijenim zemljama.[2]

Uragan Katrina koji je pogodio područje New Orleansa 2005., sa 75 milijardi dolara štete koju je prouzročio, ostao je najskuplja katastrofa u pogledu osigurane štete nakon 1970., otkada su se ti podaci počeli bilježiti. No šteta se zapravo penje do čak 150 milijardi dolara ako računamo i neosigurana dobra. Od ostalih šteta ističu se potres i cunami u Japanu 2011. (35 milijardi), koji su uzrokovali nuklearnu katastrofu u Fukušimi, uragan Andrew u SAD-u 1992. (25 milijardi) i teroristički napadi 11. rujna 2001. (24 milijarde). Ti napadi bili su ujedno i najskuplja “tehnička” katastrofa, kako ju je kvalificirao Swiss Re, što znači katastrofa koja nije prouzrokovana prirodnim fenomenom.

U 2003., godini toplinskog vala u Francuskoj, ukupan trošak prirodnih kataklizmi dosegao je više od dvije milijarde eura, što je rekord za tu zemlju. Tijekom dvadeset posljednjih godina, poplave su bile glavna prirodna opasnost, a nakon njih slijede suše. Od 25 najskupljih katastrofa u periodu 1970. – 2010., više od polovice dogodilo se nakon 2001. godine. Broj uragana kategorije četiri ili pet udvostručio se u trideset godina (pet je najjača snaga vjetra).

Ova vrsta događaja ima veće materijalne troškove, ali manje je ljudskih žrtava. Najviše žrtava odnijele su oluje i poplave koje je uzrokovao ciklon Bhola u Bangladešu (u to vrijeme Istočnom Pakistanu) i u indijskoj državi Bengalu, kada je stradalo oko tristo tisuća ljudi. Na trećem je mjestu potres na Haitiju 2010., s dvjesto dvadeset dvije tisuće mrtvih. Toplinski val i suša u Europi zauzimaju dvanaesto mjesto. To je najveća šteta zabilježena u Europi koja se inače, zajedno sa SAD-om, nalazi na vrhu liste najskupljih katastrofa .Između ostalog, to pokazuje utjecaj ekonomskog razvoja na smrtnost u takvim situacijama.

Tijekom 2011. godine, posljednje za koju su podaci dostupni, Swiss Re zabilježio je tristo dvadeset pet katastrofa, od čega 175 “prirodnih” i 150 “tehničkih”. Reosiguravatelj je smatrao prikladnim među ove posljednje uključiti i “arapsko proljeće”.

[1] Usp. www.swissre.com/sigma i posebno “Catastrophes naturelles et techniques en 2011”, Sigma, broj 2, Zürich, 2012. Podaci su iz tog izdanja.

[2] Koko Warner i ostali, “Adaptation to climate change. Linking disaster risk reduction and insurance”, United Nations International Strategy for Disaster Reduction Secretariat (UNISDR), 2009.

————————————————————————————————————