Léa Ducré

Kao reakcija na nepopularne izmjene Zakona o radu, nazvane po ministrici rada Myriam El Khomri, nastao je prosvjedni pokret koji je okupljanja započeo krajem ožujka na pariškom Trgu Republike. Slično prosvjedima koji su se odvijali u drugim zemljama (osobito SAD-u i Španjolskoj) prije pet do šest godina, pariške Noći na nogama (ili Noći ustanka, Nuit debout), nemaju zajednički zahtjev ni politički program. Njihovo širenje i popularnost proizlazi iz inkluzivnog modela organiziranja koji je privukao pažnju francuske javnosti, iako nije ponudio model za promjene

“Dođite! Ne znamo što će se dogoditi, ali nešto sigurno hoće.” Što bi moglo biti to “nešto”? Poziv istodobno svjedoči o neodlučnosti koja vlada na trgu Republike, o želji da nitko ne bude izostavljen, kao i o potrebi da se izgradi novi, zasad još bezimeni model.

Prosvjedni pokret nije se formirao na temelju velikog plana društvenih promjena, već pod utjecajem filma Merci patron! (“Hvala šefe!”) autora Françoisa Ruffina.1 “To je dokumentarac koji istoga trena daje želju za djelovanjem,” smatra Loïc, član umjetničke trupe “Jolie Môme”. On je 23. veljače sudjelovao na raspravi uz projekciju filma, događaju koji je u pariškom Radničkom domu organizirala redakcija časopisa Fakir kako bi odgovorila na potrebu za mobilizacijom koju je taj film izazvao u mnogima. Cilj je ponuditi odgovor sustavu “koji se predstavlja kao nepremostiv, a koji neki nazivaju neoliberalizmom, drugi kapitalizmom, treći pak oligarhijom”, nastavlja Loïc. Tijekom rasprave javlja se rješenje: nakon prosvjeda protiv reforme Zakona o radu 31. ožujka “ne idemo kući”. Odluka je donesena. Dvanaestak osoba nalazi se u kafiću kako bi organizirale prvi događaj.2

Došao je dan D i Arthur, sudionik prosvjeda, ne može vjerovati koliko je entuzijazma: “U 18 sati pokrenuli smo Noć na nogama. U 18 sati i 30 minuta više ništa nismo kontrolirali”, uzbuđeno objašnjava student sociologije na Pariškom institutu političkih znanosti Science-Po. “To smo i željeli. Tehnički gledano, nismo imali sredstva kojim bismo kontrolirali događaje nakon 31. ožujka. Politički gledano, to nismo ni htjeli.” Otada svake večeri, nakon što padne noć, stotine ljudi govore, slušaju, glasaju i diskutiraju. Unatoč duljini rasprava, logističkim poteškoćama i lošem vremenu, mnoštvo dolazi i sudjeluje. Svake se večeri formiraju deseci radnih grupa, a u istoj se noći prestrukturiraju.

Prve rasprave u Parizu pratilo je na internetu više od 80.000 ljudi. Ubrzo su organizirane i u gradovima srednje veličine. Sljedećeg dana, “32. ožujka” (1. travnja), u Toulouseu je okupirano kazalište Théâtre de Garonne. Noć na nogama osvojila je čak i uspavanu ljepoticu Bordeaux. Ustanci se ujedinjuju, gradovi usklađuju. Kao u Parizu, u isto vrijeme i na trgu istoga imena, stanovnici glavnog grada regije Gironde održavaju plenum. Iste akcije, ista organizacija u radne grupe i vrlo slične rasprave. “Sve Noći na nogama imaju zajednički cilj,” ističe Jean-Guillaume. “Okupirati trg i promijeniti sustav.” Taj student povijesti bio je prisutan na prvom sastanku 6. ožujka u prostoru Athénée Libertaire u Bordeauxu. Smatra da rasprave trebaju zavladati svim gradovima i selima u Francuskoj: “Revalorizacija lokalnog sastavni je dio pokreta.” Nada se svijetloj budućnosti. “Noć na nogama treba postati svakodnevica. Da svatko ima mjesto na kojem će svake večeri raspravljati i razmjenjivati ideje sa svojim sugrađanima.”

Zakon El Khomri bio je dobra polazišna točka jer je omogućio okupljanje ljudi svih struka, no vrlo je brzo počeo djelovati kao izlika. Victor iz radne grupe za akcije to je priznao već nakon svoje treće Noći: “Više se ne radi o Zakonu o radu. Prešli smo na nešto drugo. On je bio kap koja je prelila čašu nakon produžavanja izvanrednog stanja, prijedloga oduzimanja državljanstva, nakon desetina i desetina zakona koji se nakupljaju već trideset godina.”

“Naši snovi neće natrag u njihove glasačke kutije” stoji na plakatu. “Pogledaj na Rolex, vrijeme je za pobunu” poziva obližnji grafit. Na plakatima i u raspravama emocije prevladavaju nad zahtjevima. Ljudi su ondje najprije kako bi čuli druge i prepoznali se u njihovom govoru i kako bi izrazili svoje mišljenje. Dvadeset četverogodišnji Théo, odgojitelj djece s posebnim potrebama, niti je protiv sustava niti je ičiji pristaša. Nije navikao na prosvjedovanje. Došao je jer “više nije želio” biti doma. “Ovdje ljudi mogu samo svratiti, razgovarati, slušati argumente i iznijeti što imaju za reći. U ovoj današnjoj demokraciji glasamo, ali ništa ne kažemo.”

Šestero ljudi u velikoj zdjeli priprema voćnu salatu koju dijele za donacije. Ruke im se tresu od hladnoće dok im se mokre kabanice lijepe za obraze, no rasprave se odvijaju punom parom. Vrte se oko prava, ekonomije i teških osobnih situacija, poput njegovateljice koja je napustila radno mjesto kako bi pobjegla od neprihvatljivih radnih uvjeta, umirovljenika koji više ne zna kako pokrpati kraj s krajem, tek diplomiranog mladića koji radi u fast foodu ili srednjoškolke bez perspektive. Tako nastaje prava zbirka razočaranja iz koje bi se, prema zajedničkim nadanjima, trebala roditi zajednička težnja.

“Što raditi s grebatorima koji iskorištavaju to što se hrana dijeli za donacije?”, “Treba li razmjestiti kuhinju?” – prve rasprave kojima se bavi plenum naizgled su trivijalne. “Prije no što izumimo model demokracije na nacionalnoj razini, pokušat ćemo organizirati 200, 300 ili 3000 ljudi na jednom trgu,” objašnjava student sa sveučilišta Paris VIII koji se predstavlja kao Camille (to su generičko ime i ranije upotrebljavali prosvjednici radi čuvanja anonimnosti u komunikaciji s medijima). Prvih je dana logistika događanja, poput usvajanja zajedničkih pravila, usmjeravanja rasprave i organiziranja svakodnevice, progutala svu energiju trga. Trajno kampiranje ispostavilo se preteškim. Odlučeno je da će od 5. travnja “radno vrijeme” načelno biti od 17 sati do ponoći.

Plenumi i radne grupe naporno rade na konkretnim prijedlozima. No otkud početi? I kako prikupiti ideje onih koji ne mogu sudjelovati na raspravama? S tom je svrhom 11. travnja stvorena komisija za popisivanje pritužbi.[2] Cilj joj je “zabilježiti svaku ideju, prijedlog, nezadovoljstvo, u cilju povratka na jednostavan oblik demokracije.” Novi ustav, legalizacija kanabisa, smještaj izbjeglica, pristup pitkoj vodi i slični zahtjevi ispunjavaju čitave stranice. Plan društvenih promjena još se ne iscrtava, no u glavnom je fokusu participacija u odlučivanju o javnim poslovima i socijalna pravda. Iako možda još ne zna čemu teži, pokret zna od čega bježi. Prepoznaje tuđe krive poteze koje ne želi ponoviti. Njegovi španjolski i američki prethodnici spominju se u svim raspravama i vrlo se često uzimaju kao loš primjer.

Prva lekcija koju su naučili od pokreta Occupy Wall Street jest ne “zaljubiti se sam u sebe”.3 Poput filozofa i ekonomista Frédérica Lordona, mnogi upozoravaju na opasnost “permanentnog plenuma”. “Sada treba iznijeti sadržaj, konkretne stvari,” tvrdi vidno neispavani Arthur. “Bilo bi bolje da se Noć na nogama nikada nije ni dogodila nego da se toliko ljudi pokrenulo, a da ništa konkretno iz toga ne nastane. Počet će se govoriti da je na Trgu Republike bilo zabavno, da je demokracija simpatična, ali da se time ništa ne postiže.” Je li pokret svojim opsegom i ambicijom da preoblikuje demokraciju sam sebe osudio na to da vrlo brzo mora ponuditi konkretna rješenja?

Učenje kroz razočarenje

Ekonomist Frédéric Lordon predlaže usmjeravanje pokreta prema izradi novog ustava. U Grenobleu, Lyonu, Toulouseu i Nici niknule su ustavotvorne komisije. Često nastaju u okviru udruge koja još od 2005. godine potiče građane da sami pišu članke ustava. Komisija u Grenobleu sastaje se dvaput tjedno. Ovo je jedan od članaka sastavljen upravo tijekom Noći na nogama: “Senat [gornji dom francuskog parlamenta, op.prev.] se raspušta i zamjenjuje ga skupština građana koji se nasumično izvlače iz uzorka A (…) na godinu dana, bez mogućnosti ponovnog izabiranja. (uzorak A: svaki građanin predlaže 3 imena pouzdanih ljudi koje smatra kompetentnima.)”

U Parizu, Arthur preispituje razvoj pokreta: “Nije li ovo malo previše zabava srednjoklasnih boema, studenata i prekarnih radnika? Čini mi se da je ta ideja s Ustavom dobro primljena, ali zato što populacija koja sudjeluje dijeli određenu viziju svijeta. Za šljakera koji je u svojoj tvornici dobio nogu ili dečka iz predgrađa, socijalni ustav vjerojatno ne znači ama baš ništa.”

Pitanje je povezano s drugom opasnošću: zatvaranjem pokreta u sebe. Sudionici su doista uglavnom studenti, sindikalni aktivisti, prekarni radnici i povremeno zaposleni… “Sa sociološkog stanovišta, nedostaje različitosti,” priznaje Arthur. “Pokretu bi se trebali pridružiti radnici. Mi smo uložili svu svoju energiju da bismo okupirali Trg Republike, a sada je ulažemo da bismo to premostili. Da se maknemo od te zatvorenosti.” Radna grupa za generalni štrajk zbližava se s radnicima, a stoga i sa sindikatima. Tradicionalne organizacije bolje su prihvaćene na Trgu Republike nego na trgu Puerta del Sol u Madridu prije pet godina. Takozvani pokret “15-M” protiv štednje i korupcije u Španjolskoj 2011. godine4 iskazivao je nepovjerenje prema sindikatima i drugim udruženjima. Ovdje je njihovo znanje bilo važno za dobivanje dozvola za prosvjede: sindikalci održavaju redarsku službu, a udruga Pravo na stanovanje osmislila je okupaciju trga. “Za razliku od Španjolske, okupljanje se ne temelji na diskursu odbacivanja organizacija koje ‘nas ne predstavljaju’. Mi zagovaramo ujedinjenu borbu, pa kada se pojavi novi sudionik, pustimo ga da djeluje”, tvrdi Arthur.

Hoće li generalni štrajk biti prilika za širenje pokreta? Na večeri rasprave o “Fazi nakon”, 20. travnja u Radničkom domu, redakcija časopisa Fakir pozvala je na pridruživanje sindikatima za “1. maj”. Na trgovima koji su pretvoreni u agore svakakvi se prijedlozi čuju. No pametnije je ipak ne spominjati političku stranku. Na Trgu Republike u Bordeauxu, student povijesti umjetnosti Vincent govorio je na plenumu u obranu ideje političkog strukturiranja pokreta. Začuo se urlik gomile. Vincent se ubrzo morao braniti od optužbi da želi stvoriti novi Podemos. Naime, stranka koju je uspostavio Pablo Iglesias samo je uz odricanje od horizontalnosti uspjela postati treća politička snaga u Španjolskoj. Čini se da većina zazire od bilo kakve političke strukture. Smatraju da bi osnivanje političke stranke bilo istovjetno kapitulaciji demokracije i strahuju da bi pokret u izbornom nadmetanju mogao omekšati.

“Pa što ako je Noć na nogama samo to?” pita se tridesetogodišnjak Nycky koji živi na socijalnoj pomoći. “Trenutak u kojem se ljudi nalaze, raspravljaju i otkrivaju gdje su problemi.” Tijekom sitnih rasprava o zajedničkom životu i velikih debata o budućnosti pokreta i demokracije, “nešto” se događa. Uči se ili ponavlja kako raspravljati, kako slušati i uzeti riječ. “Ljudi si napokon dopuštaju da misle,” primjećuje psihologinja Hélène od šezdesetak godina. “Već to je od velike važnosti.”

Za skvotere, kao i za Indignadose (pripadnike pokreta 15-M), okupiranje prostora predstavlja jednako važan politički čin kao peticija ili generalni štrajk. Trideset četverogodišnja Emma jedna je od sudionica španjolskih događanja koje i dalje nastavljaju prosvjedovati. Došla je podržati pariški pokret jer smatra da se na taj način omogućavaju buduće promjene. “Europljani u ovom trenutku prolaze kroz razdoblje generacijskih promjena. Na drukčiji se način poima politika, borba, komunikacija, upotreba Interneta… Ne poistovjećujemo se s tradicionalnom ljevicom. Djelujemo preko društvenih mreža i na trgovima kako bismo probudili ljude, izgradili aktivno društvo i promijenili postojeće stanje. Aktivisti neće sami promijeniti svijet, to može postići samo društvo u cjelini.” Upućen je i javni poziv na “veliku međunarodnu akciju (…) za masovno okupiranje javnih trgova posvuda u svijetu” 15. svibnja.

Mnogi vjeruju u performativnu snagu pokreta. Neki smatraju da se svake noći provedene na trgu ponovno osmišljava politika. Svaki je okupirani trg poput kampa za treniranje demokracije. Za tridesetpetogodišnjeg Quentina to se odnosi i na Noć na nogama: “Shvaćamo koliko je složen zadatak organizirati se i učiniti da se stvari dogode, no upravo je to zanimljivo”. Prestao je vjerovati da se promjene mogu dogoditi preko izbora. “Ovaj petogodišnji mandat započeo je s određenim entuzijazmom. Vjerovali smo u ovog predsjednika, a danas smo u slijepoj ulici. Zbog toga sam izašao na ulicu.” U tome leži ključna posebnost ovog pokreta – sudionici više ništa ne očekuju od smjene političke garniture. “Jedina svrha izbora bila bi promjena izbornog modela,” nadovezuje se Steve, student medicine. I što nakon toga? “Krećemo ispočetka!”, moli za malo strpljenja. “Stvaranje novog plana društvenih promjena zahtijeva poniznost, rad i vrijeme.” Onima koji ih pritišću i zahtijevaju politički program, sudionici pokreta odgovaraju da nisu ograničeni izbornim kalendarom. Steve već sanjari o tome da se Noći na nogama nastave tijekom ljeta i preuzmu oblik trajnih plenuma za prikupljanje glasa naroda.

Čak i da iz ove kakofonije ne nastane nikakva politička struktura, iskustvo prosvjedovanja će svakako imati trajne posljedice po politički život. Toliko je glasova, rasprava i debata među mladima koji se smatraju izgubljenom ili individualističkom generacijom i za koju se već govorilo da je “žrtvovana”.5 Kada uključivanjem u pokret shvate koliko je teško i složeno izvojevati demokraciju, time su samo još više revoltirani. “Potrebna je ekonomska promjena kako bi se mladima moglo dati vremena da se posvete politici” – u tome je čitav paradoks tog pokreta noćnih ptica. Iako su sasvim nezainteresirani za političku utakmicu, prisiljeni su je mijenjati da bi mogli sudjelovati i preuzeti kontrolu nad svojim životima.

S francuskog prevela: Dora Slakoper


1 Vidi Frédéric Lordon, “Un film d’action directe”, Le Monde Diplomatique, veljača 2016.
2 Navedeno u popisu zahtjeva plenuma 11. travnja 2016., odnosno 42. ožujka prema kalendaru pokreta.
3 Vidi Thomas Frank, “Neprijateljski blizanci: Okupiraj Wall Street i Tea Party”, Le Monde Diplomatique, hrvatsko izdanje, siječanj 2013.
4 Vidi “Alchimistes de la Puerta del Sol”, Le Monde Diplomatique, srpanj 2011.
5 “La génération Y est-elle une génération sacrifiée?”, Les Inrocks, 27.3.2016.