Raphaël Godechot i Claude Peschanski

Unatoč međunarodnim obavezama zbrinjavanja izbjeglica iz zemalja pogođenih nekom katastrofom, mnoge su zapadnoeuropske zemlje posljednjih godina uložile znatne napore da izbjegnu taj teret. Među njima je i Francuska koja, iako nije osobito popularna odredišna zemlja, nastoji lošim tretmanom i čestim lišavanjem slobode izbjeglice odvratiti od ulaska u zemlju. Proces se odvija u institucijama eufemistički nazvanim “retencijskim centrima”

Jutiar Kharsas, pritvorenik Centra za administrativnu retenciju (CRA) u francuskom Palaiseau, 12. siječnja poslan je u Švedsku, a boji se da će iz nje biti vraćen u Irak. To izbacivanje iz zemlje opravdava se Dublinskom konvencijom prema kojoj stranac treba tražiti azil u prvoj zemlji EU-a u koju uđe. Nakon četrdeset četiri dana retencije u Francuskoj, taj bivši kurdski novinar iz iračke Sulejmanije trebao je biti pušten na slobodu svega jedan dan nakon što ga je država odlučila poslati u Švedsku, jer trenutni zakon ne dopušta zadržavanje ljudi duže od tog roka. Njegov krajnji cilj bila je Britanija, jer govori engleski i tamo je mogao računati na profesionalne kontakte: “Zbilja, želim čim prije umrijeti! Vjerujte mi, pravda i ljudska prava su velika laž u vašoj zemlji”. Mnogo stranaca u retencijskim centrima koji čekaju izbacivanje dijeli taj osjećaj beznađa. Neki ugrožavaju svoj život ili se samoozljeđuju.

Centri za retenciju imaju ključnu ulogu u francuskoj migracijskoj politici. Postoje 24 ustanove tog tipa, čiji je službeni cilj pritvoriti strance koji su “predmet odluke o izbacivanju i čekaju prisilno vraćanje”. Poput Lokacija za administrativnu retenciju (LRA) smještenih kraj zračnih luka, željezničkih stanica i luka, centrima upravlja Ministarstvo unutarnjih poslova. Nastali su nakon što su novinari i udruge za ljudska prava 1975. godine javnosti otkrili uvjete u kojima su do tada stranci bili zatvarani u hangarima marsejske luke. Zakonom iz 1981. određeno je kako se u centrima za administrativnu retenciju stranci mogu zadržati “u slučaju nužde, uz sudsku odluku i izvan objekata koji pripadaju zatvorskom sustavu”. Uz to, zadržavanje je originalno bilo ograničeno na maksimalno tjedan dana.1

Godine 2015. u njima su bile smještene 26.294 osobe u kontinentalnoj Francuskoj te još 18.135 osoba na francuskim prekomorskim teritorijima. Od onih u Francuskoj, gotovo polovica je nakon nekog vremena puštena na slobodu, dok isto vrijedi samo za četvrtinu onih u prekomorskim teritorijima. Ostali su deportirani u druge zemlje. Prema Ženevskoj konvenciji, koju je Francuska ratificirala, maloljetnici ne smiju biti zatvoreni; međutim, između 2011. i 2015. godine 732 djece bilo je deportirano nakon zadržavanja u CRA-u u Francuskoj te čak 21.436 na francuskom otoku Mayotte u Indijskom oceanu.2

“To su zatvori pod drugim imenom”, tvrdi David Rohi iz nevladine organizacije za pomoć strancima Cimade. “Ljudi koji su tamo zatvoreni iza bodljikave žice, ne mogu izaći, a ponekad ih se drži izrazito dugo”. Sve do 2010. godine, ova udruga koja ima dugu povijest – utemeljena je 1939. godine – jedina je pomagala zatvorenima u francuskim CRA-ovima. Brice Hortefeux, ministar unutarnjih poslova za vrijeme predsjednika Nicolasa Sarkozyja, otvorio je javni natječaj za druge udruge3, u nadi da će oslabiti obranu prava stranaca. No “sve te udruge rade zajedničko godišnje izvješće koje je jednako kompletno i kritično kao i ono koje je Cimade radila prije”, smatra Claire Rodier, članica organizacije za zaštitu ljudskih prava GISTI i predsjednica Migreuropa, monitoring grupe koju je uspostavila mreža aktivista i znanstvenika koji se bore protiv zatvaranja stranaca.

Strategija odvraćanja

“Za nas je nadzor institucija ključan”, objašnjava Maryse Boulard, zadužena za pravnu pomoć u Cimadeu. “Kritiziramo ono što se odvija unutar centara i nastojimo da se poboljšaju prava osoba, ali istodobno se zalažemo i za zatvaranje centara”. Kako objašnjava, postupak retencije je uvijek izgledao sasvim drugačije od onog kako su ga predstavljali: “Situacija nekih izbjeglica bi zahtijevala da ih država odmah legalizira. Za mnoge od njih to je peta, deseta, dvadeseta retencija u nekoliko godina. Drugi dolaze iz zemalja u ratu te ih se evidentno ne može izbaciti…” Kada izađu iz centara jer im je situacija nerazrješiva ili jednostavno zbog neznanja francuskog, bez ikakve šanse da se snađu u birokratskoj šumi, tisuće tražitelja azila primorani su na ilegalnost i osuđeni na to da služe kao jeftina radna snaga.

Budući da nemaju potrebne dokumente, ne mogu biti deportirani ni u jednu zemlju. No svejedno formalno imaju “obvezu napuštanja francuskog teritorija”. U slučaju da ih ulove, često ih ponovno smještaju u CRA, iako vlasti znaju da ih ne mogu deportirati. “Nastavlja ih se zatvarati. Iz toga je očito da je administrativna retencija promijenila svoju svrhu. Umjesto kratkog zadržavanja radi deportacije, sada ih se zatvara radi zatvaranja”, smatra Boulard. U rujnu 2016. godine, bivši predsjednik Sarkozy je predložio da se u centre za administrativnu retenciju smjeste i osobe koje su pod oznakom “S”, odnosno pod sumnjom terorističkih namjera ili narušavanja državne sigurnosti (ili suučesništva u takvim djelovanjima), iako nisu počinili prekršaj ili kazneno djelo.

U jesen 2015. godine, propisi o deportaciji upotrebljeni su kako bi se “očistio” ilegalni kamp u Calaisu. “Migranti su nakon toga zatvoreni u CRA-ovima diljem Francuske, iako je bilo jasno kako velika većina ne može biti deportirana”, objašnjava Rodier, vrlo kritična prema djelovanju države u Calaisu. “Kasnija uspostava Centara za prihvat i orijentaciju (CAO) nije se isprva činila kao loša ideja, ali se njima u praksi nije dobro upravljalo”. Dodaje da je situacija ipak daleko od nerješive: “Sustavi prihvata uvijek su bili podcijenjeni, i to mislim strukturno. Ne zato što je potražnja bila prevelika, nego zato što su vlasti mislile da je važno da se ne zadovolje potrebe kako bi se stvorio taj osjećaj neugode i tako odvraćale izbjeglice”.

Pažnja koju je izazvala situacija u Calaisu posljednjih godina ostavljala je dojam da Francuska nije imala sredstva da upravlja prihvatom tražitelja azila na svom teritoriju. “To je posve pogrešno iz perspektive stvarnog kapaciteta prihvata”, nastavlja Rodier. Predsjednica Migreurop uspoređuje situaciju s onom Njemačke, koja je organizirala prihvat stotina tisuća izbjeglica4: “francuska je vlada prihvat prikazala nemogućim u sklopu strategije odvraćanja”.

Lažna reputacija

Sukcesivne reforme zakona o ulasku i boravku stranaca te pravu na azil svjedoče o toj strategiji. Maksimalno trajanje zakonskog razdoblja pritvaranja stalno se produljuje: od sedam dana 1981. godine povećalo se na deset 1993., dvanaest 1998., trideset i dva 2003. te naposljetku četrdeset i pet dana 2011. godine.5 Uz to, pristup sucu koji taj pritvor treba odrediti daleko je od zajamčenog, posebice u prekomorskim teritorijima. U većini slučajeva, a posebice u onim djece bez roditelja, koji su vrlo česti na otoku Mayotte, nakon saslušanja kod suca nije uslijedila deportacija nego oslobađanje. “Međutim tamo osobe ponekad ostanu samo između dvanaest ili dvadeset sati u centru… Štoviše, stižu kasno noću i deportiraju se rano ujutro, zbog čega ne mogu primiti pravnu pomoć”. Cilj je ubrzati postupak, jer zakon dopušta deportaciju čak i bez presude suca. “Riječ je o propagandnom potezu”, smatra Curet. “Imigracija je tamo osjetljiva tema, a vlastima je važno pokazati da su represivne”. No posljedice nisu dalekosežne, jer su osobe uglavnom deportirane na obližnje Komore i poprilično brzo se vraćaju.

U samoj Francuskoj, “pristup sudu otežan je nizom okolnosti: tehničkim detaljima, nedostatkom znanja jezika, pretjerano kratkim rokovima za formulaciju žalbe…”, nabraja Patrick Henriot, bivši glavni tajnik Sindikata sudstva. “Suci su uostalom i sami usvojili diskurs strogosti”. Smatra kako ni pravosuđe nije imuno na utjecaj polemika o rizicima koje imigracija donosi za nacionalnu sigurnost ili ekonomsku ravnotežu: “Nažalost bojim se da suci u tom pogledu nisu ništa otporniji od ostatka javnosti.”

U srpnju 2016. godine zakonodavstvo je ponovno promijenjeno, šesti put u samo dvanaest godina. Nova reforma nije ništa promijenila nabolje u smislu zaštite prava izbjeglica. “Jedini stvarni napredak je povratak roku od 48 sati u kojem sudac mora provjeriti legalnost pritvaranja, naspram pet dana ranije”, komentira Henriot. Dodaje: “Što se tiče najavljenog uvođenja kućnog pritvora, dobra namjera da se koriste manje represivne mjere dovela je do paradoksalne situacije”. S tim se slaže i David Rohi iz Cimade: “Laž je da se radi o zamjeni za administrativnu retenciju”. Objašnjava kako je za 20 tisuća osoba određen kućni pritvor 2015. godine: “Sud sad može ljude prebacivati iz retencije u kućni pritvor i nazad i tako ih sad stalno držati pod kontrolom”. Nakon reforme prošle godine, policija također može ući u domove radi uhićenja bez posebnog naloga.

Francuska je više puta osuđivana na Europskom sudu za ljudska prava, čak pet puta u srpnju 2016. godine, zbog degradirajućih uvjeta retencije (buka, neprimjereni uvjeti, tjeskobna okolina itd.) za malu djecu (od četiri mjeseca, dvije i pol godine…) roditelja pod administrativnom retencijom, od kojih je većina čekala deportaciju. Migranti koji kroz Francusku samo prolaze, ili pak u njoj pokušaju pronaći utočište, često poput Kharsasa otkriju kako je francuska stvarnost daleko od reputacije zemlje kao “domovine ljudskih prava”, koja ih je mogla privući na njihovom putu.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held


1 Éliane Assassi i François-Noël Buffet, “La rétention administrative: éviter la banalisation, garantir la dignité des personnes”, rapport d’information du Sénat, broj 773, Pariz, 23. srpnja 2014.
2 “Centres et locaux de rétention administrative”, zajedničko izvješće udruga, Paris-Villeurbanne, 2015.
3 Obiteljska socijalna služba za migrante (Assfam), Forum izbjeglica (Cosi), France terre d’asile i Ordre de Malte.
4 Olivier Cyran, “L’Allemagne et les réfugiés, deux ans après”, Le Monde diplomatique, ožujak 2017.
5 “La détention des migrants dans l’Union européenne: un business florissant”, izvješće Migreuropa, srpanj 2016.