Baptiste Giraud

Početkom dvadesetog stoljeća, o generalnom štrajku se razmišljalo kao o sredstvu kojim će se srušiti kapitalistički sustav. Iako su u međuvremenu zahtjevi sindikata postali znatno skromniji, borbene radničke organizacije i dalje raspravljaju o mogućnosti i plauzibilnosti poziva na sveopći prekid rada.

Od skupova pokreta “Noći na nogama” (Nuit debout) do zadnjeg kongresa sindikalne središnjice CGT (Opća konfederacija rada, Confédération générale du travail), u mobilizaciji protiv novog zakona o radu, koji prema imenu resorne ministrice nazivaju “zakonom El-Khouri”, često se čuje ista kritika: povremene sindikalne akcije, već ritualno organizirane, neće omogućiti promjenu odnosa snaga prema vladi i poslodavcim. Stoga bi trebalo “očvrsnuti” poziciju pokreta pozivom na generalni štrajk do ispunjenja zahtjeva. Vodstvo CGT-a već se susretalo sa sličnim prigovorima – za vrijeme mobilizacije protiv reforme mirovinskog sustava 2003. i 2010. godine, protiv ugovora o prvom zaposlenju (CPE) 2006., protiv mjera štednje u 2008. itd. – jer rasprave o generalnom štrajku prate francuski sindikalizam još od njegovih početaka.

Povelja iz Amiensa, usvojena 1906. na IX kongresu CGT-a, strategiju generalnog štrajka smješta među temeljna načela radničkog pokreta: “[Sindikalizam] priprema potpunu emancipaciju, koja se može ostvariti samo eksproprijacijom kapitalista; zagovara generalni štrajk kao način djelovanja i smatra da će sindikat, koji je danas okupljanje za otpor, u budućnosti biti okupljanje u svrhu proizvodnje i distribucije, što je osnova društvene reorganizacije”. Ta strategija ima dva lica. Prvo je revolucionarni sindikalizam, koji se ima uhvatiti u koštac s “dvostrukom zadaćom”, obranom neposrednih interesa radnika i pripremom revolucionarne borbe za rušenje kapitalističkog poretka. Drugo je lice sindikalizam direktne akcije, koji podrazumijeva djelovanje u potpunosti neovisno o strankama.

U onodobnom kontekstu, dok su ožiljci nasilne represije nad Pariškom komunom bili još svježi, veliki broj sindikalnih vođa prihvatio je u osnovi anarhističku ideju da radnici ne mogu i ne smiju računati ni na jednog političkog saveznika; trebaju se organizirati autonomno i boriti se vlastitim oružjem, prenoseći bitku na ekonomski teren. Generalni štrajk poima se kao specifično sredstvo kojim se radnici uključuju u revolucionarni proces, a da se pritom ne moraju priključiti nekoj stranci. Parcijalni štrajkovi – ograničeni na određene sektore ili kompanije – u teoriji su “pripremna gimnastika” za generalni štrajk. Primjerice, Victor Griffuelhes, glavni tajnik CGT-a u razdoblju 1901.-1909., smatra da je “štrajk za nužan, jer pogađa protivnika, stimulira radnika, educira ga, čini borbenim, ojačava ga, a uloženi ga napor poučava praksi solidarnosti i priprema za opći pokret koji će obuhvatiti dio ili čak radničku klasu u cjelini”.1

No nisu svi jednodušni po pitanju ove anarhosindikalističke perspektive. Socijalni čelnici konfederacije u ovome su vidjeli retoriku koju je nemoguće ostvariti. “Generalni smo štrajk obvezni odbaciti kao iluziju, (…) stoga što je univerzalno pravo glasa puno kraći put do našeg cilja”, pisao je primjerice socijalist Jules Guesde 1892. godine. “Pripreme za opću obustava rada zahtijevale bi, ne pedesetak godina, nego stoljeće ili dva”.2 Ti sindikalni vođe zagovaraju strategiju koja povezuje sindikalnu borbu sa stranačkom borbom za osvajanje vlasti, no smatraju da ograničenost sindikaliziranosti u poduzećima, kao i ograničenost borbene snage CGT-a ,čine iluzornom mogućnost mobilizacije koja bi koordinirano okupila sve radnike. Sve karte staviti na pokretanje ustaničkog generalnog štrajka osudilo bi sindikalizam na nemoć i moglo bi obeshrabriti radničke mase.

Zapravo, ta ideja vodilja je početkom 20. stoljeća u najvećoj mjeri bila isključivo teorijska. Iako štrajkovi u poduzećima postaju sve učestaliji, vođe CGT-a oklijevaju pozvati na opći prekid rada. Svjesni da radnici prije svega očekuju od sindikata da djeluju na poboljšavanju plaća i konkretnih uvjeta za rad, revolucionarni sindikalci se posvećuju ponajprije akcijama svakodnevnih potraživanja i organiziranjem lokalnih štrajkova, kako bi prisilili poslodavce na pregovore. Uostalom, rijetki pokušaji CGT-a da organizira opću mobilizaciju okončavaju neuspjehom: 1914. godine, kad je konfederacija bezuspješno pozivala na prekid rada kako bi spriječila izbijanje rata ili 1920. s neuspješnim pokušajem da se štrajk željezničara proširi.

Nakon Prvog svjetskog rata, CGT napušta anarhosindikalistički pristup, te se otad dijeli na dvije struje. Prva, kojom dominiraju socijalisti, zastupa načela reformističke sindikalne akcije i brani politiku “prisustva” u tripartitnim tijelima koja se uvode 1920-ih godina. Drugu vode komunisti. Nakon stvaranja Francuske sekcije komunističke internacionale (buduće Komunističke partije Francuske, KPF) 1920., i dok još uvijek čine manjinu u CGT-u, ovi se sindikalci 1921. okupljaju unutar jedinstvenog CGTU-a (CGT unitaire). Nastavljaju zagovarati sindikalizam angažiran u klasnoj borbi te utemeljen u političkim i revolucionarnim nastojanjima.

Ali njihova strategija radikalno raskida s načelom autonomije djelovanja radničkih organizacija. Okupljaju se oko prakse sindikalne borbe koja je artikulirana i potčinjena strategiji Komunističke partije koja utjelovljuje, prema načelima koja je izrazio Lenjin, “svjesnu avangardu radničke klase”. Iz ove vizure, sindikalna akcija se ponajprije poima kao djelovanje s ciljem okupljanja masa oko pozicija koje zastupa Partija. Nakon ujedinjenja dva CGT-a 1936., potom njegove zabrane pod višijevskim režimom, komunisti, čiji je položaj ojačan i legitimiran djelovanjem u Pokretu otpora (Résistance), preuzimaju kontrolu nad organizacijom, koja će otada trajno dominirati francuskom sindikalnom scenom.

Između pregovora i konfrontacije

U ovoj novoj konfiguraciji, generalni štrajk ostaje povremeni oblik akcije CGT-a, no u praksi se svodi na organizaciju jednodnevnih obustava rada i međustrukovnih prosvjeda. Štoviše, mijenjaju se zadani ciljevi tih oblika mobilizacije: generalni štrajk ne poima se više kao ustanički štrajk koji bi trebao dovesti do revolucije. Namjena mu je ponajprije da posluži kao poluga za uspostavljanje povoljnijeg odnosa snaga u pregovorima sa poslodavcima i vladom, ili da se nastavi na političko djelovanje Komunističke partije masovnim mobilizacijama na radnom mjestu i na ulici.3

Francuska dakako pamti dva golema generalna štrajka do ispunjenja zahtjeva – onaj iz 1936. i 1968. – koji su pridonijeli održavanju mita o generalnom štrajku u memoriji sindikalaca i ljevičara. Pokretanje ovih mobilizacija nije međutim rezultat planirane sindikalne strategije, čak niti eksplicitne ideje vodilje. Prvi dan akcije 1968. potaknut je pozivom koji su odaslali sindikati (na inicijativu CGT-a) kako bi prosvjedovali protiv represije nad studentskim prosvjednicima. Ali o nastavku štrajka odlučeno je u pojedinim tvornicama, često najviše sindikalno organiziranima, iako vodstva sindikalnih centrala nisu predviđala produljenje akcije.4 Dakle, širenje mobilizacije nije bilo rezultat jedne odluke, nego rezultat susreta dvaju procesa: mobilizacije potaknute odozgo i dinamike lokalnih borbi koja je omogućila progresivno širenje protesta.

Upravljanje pokretom iz svibnja i lipnja 1968. bilo je predmetom brojnih rasprava. Sindikalna vodstva uspjela su otvoriti pregovore koji su rezultirali značajnim socijalnim napretkom (povećanje plaća za 10 posto, stvaranje sindikalnih podružnica u poduzećima, obvezivanje poslodavaca na skraćenju radnog vremena itd.), ali isti su ti pregovori opravdali ponovni početak rada. Mnogobrojni štrajkaši i sindikalci, često potekli s radikalne ljevice, također su prigovarali vodstvu CGT-a da je pokušalo kontrolirati prosvjedni pokret, zatvorivši ga u okvir klasičnih zahtjeva i odbijajući iskoristiti njegov revolucionarni potencijal. Dok se CGT pokušavao “čvrsto suprotstaviti svim pokušajima avanturističkog ljevičarenja”, kako bi osujetio “pothvate i provokacije koji [mogu] dovesti u pitanje sve postignute uspjehe borbe”,5 član ovog sindikata je žalio: “Cijenim rezultate koje smo osvojili u mojoj korporaciji, ali mislim da je CGT morao na nacionalnoj razini, već od početka, početi s ciljevima koji su važniji, ili ‘političniji’, recimo to tako, umjesto što je kanalizirao pokret prema manje ambicioznim zahtjevima”.6 Tako je pitanje generalnog štrajka usko povezano s raspravama o svrhovitosti sindikalne akcije.

Te rasprave i dalje redovito pokreću sindikalne središnjice Solidaires, pa čak i Radnička snaga (Force ouvrière, FO). Sindikat FO nastao je iz raskola CGT-a 1947., uz podršku SAD-a u kontekstu Hladnog rata, te se otpočetka opirao politizaciji sindikalnih borbi promičući autonomnije djelovanje i otvorenost pregovorima. Za vrijeme poslijeratnih “trideset veličanstvenih godina”, bio je dakle povlašteni sugovornik vlade i poslodavaca. Na toj ga je poziciji 1980-ih zamijenio sindikat Francuska demokratska konfederacija rada (Confédération française démocratique du travail, CFDT). Vodstvo FO-a je tada zaoštrilo svoj diskurs, ističući da pregovori nemaju više za cilj proizvesti društveni napredak nego nametnuti uzmicanje socijalnih prava.

Stoga se u studenom i prosincu 1995. godine FO uz CGT snažno angažirao u pokretu protiv plana reforme Juppéove vlade koji se ticao socijalnog osiguranja i posebnog režima za umirovljenje željezničara. Njegov je glavni tajnik Marc Blondel 2. prosinca pozvao na “širenje akcije”. Potom 2003., kao i 2010. godine, vodstvo FO-a objavljuje poziv na “međustrukovni generalni štrajk do ispunjenja zahtjeva”, ali ne preuzima inicijativu, već prebacuje odgovornost na CGT. Potonji pak odbija okupiti radnike pod ovom idejom, iako je njegova mobilizacijska moć daleko najveća. Neki su ovdje prepoznali pokušaje “CGT-ovske birokracije” da ograniči mobilizaciju kako bi očuvala institucionalne interese svoje organizacije. Za vrijeme mobilizacije u proljeće 2003. godine protiv reforme mirovinskog sustava, jedna članica iz podružnice Fédération santé upozorila je glavnog tajnika Bernarda Thibaulta na opasnosti za sindikat požalivši se kako “povremeni štrajk nema budućnost”, naglasivši opasnost zatvaranja u “logiku sindikalizm – koji je respektabilan – ali istovremeno sprječava svaku strategiju radikalne konfrontacije”.7

Nakon što se distancirao od KPF-a, CGT je ostao razapet između želje da održi kontinuitet borbenog sindikalizma i brige da se ne nađe dodatno marginaliziranim u igri kolektivnog pregovaranja. Njegova sukcesivna vodstva, od Thibaulta do Philippea Martineza, često se pravdaju podsjećajući na pokrete iz 1936. i 1968. godine, uz to tvrdeći da sindikati nikad nisu pozvali na generalni štrajk do ispunjenja zahtjeva, jer se o njemu, kako se to uobičajeno kaže, “ne donosi odluka”, već ovisi o odluci zaposlenih, koje treba ići uvjeriti na njihovom radnom mjestu. Prilikom govora 28. travnja ove godine na Trgu Republike u Parizu ispred pokreta Nuit debout, Martinez je još objasnio kako je “pozvati na štrajk do ispunjenja zahtjeva u poduzećima kompliciranije. Valja ići na teren i neumorno uvjeravati zaposlene.”

Sa stopom sindikaliziranosti od 8 posto (5 posto u privatnom sektoru), kapacitet radničkih organizacija da stvore uvjete za generalni štrajk je u svakom slučaju ograničen. Za razliku od svibnja 1968. godine, čelnike CGT-a od poziva na generalni štrajk do ispunjenja zahtjeva ne priječi samo strah od toga da će se povinovati avanturističkom radikalizmu, nego također i bojazan od neuspjeha mobilizacije. Ukoliko bi radikalizirali pokret, a masa zaposlenih se ne bi prepoznala u njemu, poziv bi ostao bez učinka. Nasuprot tomu, sporadični dani akcije, koji kombiniraju štrajkove, peticije i demonstracije, poimaju se kao efikasna metoda kojom se dodatno utječe na zaposlene i učvršćuje legitimitet protesta. Ta strategija ne sprječava neke dijelove CGT-a da se angažiraju u sektorskim štrajkovima do ispunjenja zahtjeva – primjerice, željezničare 1995. i 2010. godine, ili radnike naftnih rafinerija 2008. No njihova transformacija u pokret obuhvatnijeg ili generalnog štrajka inhibirana je kako depolitiziranošću strategija akcije sindikalnih konfederacija tako i evidentnom ograničenošću sindikalizacije zaposlenih.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

* Baptiste Giraud je docent na fakultetu političkih znanosti Sveučilišta Aix-Marseille. Tekst je objavljen u 42. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1  Victor Griffuelhes, Le Syndicalisme révolutionnaire, La Publication Sociale, Pariz, 1909.
2 Citirano u: Robert Brécy, La Grève générale en France, Études et documentation internationales, Pariz, 1969.
3 Bertrand Badie, Stratégie de la grève, Presses de Sciences Po, Pariz, 1977.
4 Usp. Bernard Pudal et Jean-Noël Retière,”Les grèves ouvrières de 68, un mouvement social sans lendemain mémoriel”, u Mai-juin 68, Editions de l’Atelier, Pariz 2008.
5 Le Peuple, br. 799-801, lipanj 1968.
6 Citirano u: Xavier Vigna, L’Insubordination ouvrière dans les années 68. Essai d’histoire politique des usines, Presses universitaires de Rennes, 2007
7Terensko istraživanje u okviru doktorskog rada iz političkih znanosti. Usp. “Faire la grève. Les conditions d’appropriation de la grève dans les conflits du travail en France”, Sveučilište u Parizu-I, 2009.