Olivier Zajec

Već više od godinu dana, stari i dugo zaboravljeni spor oko prividno beznačajnog pustog otočja Senkaku/Diaoyu dominira političkim odnosima između Kine i Japana. Nesrazmjer uloga i ekonomske i političke težine uključenih sila postaje razumljiv tek pred pozadinom težnje za samosvjesnim povratkom Kine na geopolitičku kartu svijeta

Od kolovoza 2013. godine, kada je igra izašla, mladi Kinezi vode bitku protiv Japana. The Glorious Mission prva je videoigra, zapravo online ratna simulacija, razvijena u službenom partnerstvu s kineskom Narodnooslobodilačkom vojskom.[i] Misija je ponovno osvajanje otočja Diaoyu (kinesko ime) ili Senkaku (japansko ime) od japanskog susjeda. Scenaristi igre odbacili su realizam kako bi promijenili ishod bitaka kod Liaoninga i ubacili u igru novi kineski nosač aviona koji je u službi od rujna 2012. godine. Promidžbeni materijali za The Glorious Mission odredili su ton: “Igrači se bore na strani kineskih oružanih snaga i koriste svoje naoružanje kako bi poručili Japancima da nam moraju vratiti naš ukradeni teritorij!”[ii]

Radi li se samo o prigodnoj retorici? Budući da je riječ o otočju Senkaku/Diaoyu, spornom teritoriju između dviju velikih sila Dalekog istoka, međunarodne napetosti koje traju sada već više od godinu dana zorno pokazuju do koje je mjere tanka linija između virtualne reprezentacije i realne geopolitike.

Tko je narušio status quo, prema kojemu su dvije zemlje bile suglasne da neće potezati pitanje statusa otočja? Japanska vlada je iznenada 11. rujna 2012. godine kupila tri otoka tog arhipelaga od privatnog vlasnika, tvrdeći da su tek htjeli blokirati poznatog nacionalista Ishihara Shintaru, inače guvernera Tokija, koji je želio pokrenuti nacionalni fond za tu kupnju, što bi pak nepotrebno isprovociralo Peking. Uzvratna paljba nije dovela do razrješenja situacije: broj ulazaka kineskih plovila u zonu od 12 nautičkih milja od otočja Senkaku/Diaoyu od tada se iz dana u dan umnaža; tu su i prepucavanja popraćena nasilnim prosvjedima protiv japanske vlade, provizorno odobrena od kineske vlade koja je stekla dojam da gubi obraz.

No odgovornost za pogoršanje krize moglo bi se, s jednakim opravdanjem, predbaciti i Kini, koja je 22. studenoga 2013. godine odlučila jednostrano proglasiti “zonu zračne identifikacije”, povećavši tako svoju simboličnu kontrolu nad Istočnokineskim morem, uključujući i spomenute otoke. Potez je to koji se može dovesti u vezu s drugim pretenzijama Pekinga u Istočnokineskom moru: u travnju 2012. kineska mornarica je preuzela kontrolu nad atolom Scarborough koji pripada Filipinima. Zastrašena Manila pribjegla je u siječnju 2013. žalbi upućenoj arbitražnom sudu u sklopu Skupštine Ujedinjenih naroda o pomorskom pravu.[iii]

U slučaju Senkaku/Diaoyu reakcija Tokija i Washingtona bila je bitno drugačija i daleko brža: 27. studenoga 2013. Sjedinjene Države su poslale dva bombardera B-52, za kojima su brzo uslijedile japanske i južnokorejske letjelice, nadlijećući neskriveno kinesku zonu zračne identifikacije, da bi naglasili da ta zona nema nikakvu vrijednost. Unatoč najavama “hitnih defenzivnih mjera” protiv svakog stranog aviona koji se ne identificira pri ulasku u zonu, Peking nije pokušao ništa učiniti protiv akcija drugih sila na Pacifiku koje su se ujedinile kako bi ograničile kineski strateški uzlet.

Nikada u povijesti sukoba oko otočja Senkaku/Diayou napetosti nisu dosegle ovakvu razinu. Početkom listopada 2013. godine, Tokio i Washington potpisali su novu verziju obrambenog sporazuma koji ih veže još od kraja Drugog svjetskog rata. Najava kupnje novog naoružanja nije imala tako snažan učinak kao izjava državnog tajnika Johna Kerryja koji je osobno došao parafirati sporazum. “Priznajemo japansku upravu nad [otočjem Senkaku]”, izjavio je, pazeći da ne spomene riječ “suverenost”, kao što su to priželjkivali japanski saveznici.[iv]

Dana 17. prosinca 2013. vlada Shinzoa Abea najavila je povećanje svojega proračuna za obranu za pet posto u razdoblju između 2014. i 2019. godine. Nedvojbeno su preorijentirali svoje prioritete prema mornarici: u kolovozu 2013. mornarici je isporučen razarač “Izumo”, sa svojih dvjesto četrdeset i osam metara najveći ratni brod izrađen za Japan nakon kraja Drugog svjetskog rata. Tokio smatra da je arhipelag Ryukyu – kao i Senkaku/Diaoyu koji se proteže na zapadu – nova fronta za njihove geostrateške interese.

Kako objasniti tu eskalaciju? S geografskog gledišta, otočje Senkaku/Diaoyu nije naročito interesantno: sedam četvornih kilometara u Istočnokineskom moru izoliranih od svijeta, tristo trideset kilometara udaljeno od kineske obale, sto šezdeset i dva od Tajvana te četiri stotine i deset kilometara od japanskog otočja Ryukyu. Pusti je to arhipelag od tri hridi i pet otoka. Ime najvećeg od njih, Uotsuri-Shima (Otok za ribarenje), dobro sažima što je dugo vremena bio jedini interes za tu hrpu pješčenjaka i koralja, ponajviše poznatih zato što su bili utočište razaračima i bombarderima, ali isto tako i ugroženoj vrsti kratkorepog albatrosa.

Goruće rasprave o tom predmetu između Kineza i Japanaca intenzivirale su se tek 1970-ih godina. Kinezima je arhipelag poznat od dinastije Ming u 14. stoljeću. Ostao je nenaseljen u narednim stoljećima, dok neki kineski entuzijast nije započeo s eksploatacijom guana na otocima 1884. godine. Unatoč tome, nijedna od država nije službeno zauzela taj teritorij: otoci su oduvijek bili terra nullius prema međunarodnom pravu. U ratu protiv posustale i oslabljene Kine 1894. i 1895. godine, japansko carstvo zaista je zauzelo Senkaku/Diaoyu nekoliko mjeseci nakon što su prisilili Peking da im ustupi Port Arthur i Tajvan prema Sporazumu iz Shimonosekija.

Nakon Drugog svjetskog rata i japanskog poraza, Kina je povratila Tajvan obrisavši tako ljagu iz Shimonosekija; no otočje Senkaku ne spominje se u dotičnom sporazumu. Sporazum iz San Francisca 1951. godine – konačni mirovni sporazum između Sjedinjenih Država i Japana – ne uključuje ih u svojem članku 2. koji navodi teritorije kojih se Japan tada odrekao kako bi se mogao uključiti u međunarodne diplomatske odnose. Godine 1952. sporazum između Japana i Tajvana – koji u tom slučaju predstavlja Kinu u Ujedinjenim narodima umjesto Narodne Republike Kine – potvrdio je teritorijalna ustupanja definirana Sporazumom iz San Francisca, a da se u njemu opet ni riječju ne spominje Senkaku/Diaoyu.

Otoci su tada nominalno bili pod američkom upravom i Tokiju nisu vraćeni do lipnja 1971., zajedno s arhipelagom Ryukyu. Ipak, bitan je jedan detalj koji pokazuje da Washington ima oprezne kartografe i dobre pravnike: prilikom povrata teritorija Sjedinjene Države nisu – ne želeći se zaplesti u mrežu teritorijalnih razmirica za koje su smatrali, iz dobrih razloga, da će do njih prije ili kasnije doći – nigdje eksplicitno spomenule Senkaku.

Povjerljiv izvještaj Centralne obavještajne agencije (CIA) iz 1971. godine – deklasificiran nakon više od trideset godina, u svibnju 2007. – dobro je sažeo situaciju[v]: ako se i donese zaključak na temelju povijesnih argumenata u korist suverenosti Tokija, to ionako ostaje sporedno jer se iza pitanja suverenosti krije nešto puno važnije. Za analitičare iz sjedišta CIA-e u Langleyju, to puno važnije pitanje bila su nalazišta nafte oko otoka, koja je ustanovila Ekonomska i socijalna komisija za Aziju i Pacifik (ESCAP) 1968. godine (otkriće koje je i Japan potvrdio 1969., a koja je aridni arhipelag prometnula u jabuku razdora između Tajvana, Kine i Japana. Agencija je imala pravo: sve su tri zemlje 2014. godine podjednako željne nafte kao što su bile i 1970-ih.[vi]

Međutim, faktor energetskih potreba nije dostatno objašnjenje za stupanj političkih tenzija koje još uvijek postoje. Peking i Tokio zaključili su sporazume o zajedničkoj eksploataciji jednog dijela rezervi nafte u Istočnokineskom moru 2008. godine. Iako ti sporazumi nikada nisu stupili na snagu, svejedno predstavljaju osnovu za jedan mogući modus vivendi, s obzirom na važnosti rezervi i njihovu procijenjenu vrijednost u toj zoni (više od dvjesto milijardi kubičnih metara). Pogotovo zato što je, dugoročno gledano, ekonomsko blagostanje dviju zemalja usko povezano.

Kina, kao svjetska sila u punoj snazi, ne nastoji osvojiti svijet vojnim sredstvima. Svejedno se čini jasnim kako Kina želi nametnuti regionalnu nadmoć na zapadnom Pacifiku, a da joj pritom nitko ne osporava povratak u tu geopolitičku zonu, u kojoj je sa svojih više od milijardu stanovnika i premoćnom ekonomijom neosporno nadmoćan igrač.[vii]

U takvom su kontekstu naročito važna sljedeća četiri strateška uloga: povratak Tajvana u nacionalni prostor; arbitražna kontrola budućeg korejskog ujedinjenja; kineski teritorijalni zahtjevi na području Južnokineskog mora (otočje Paracel, arhipelag Spratleys, atol Scarborough, otočje Pratas); i naposljetku pitanje otočja Senkaku/Diaoyu koje je jedna od karika u otočnom lancu koji zaprečuje novoj pekinškoj floti, “mahanijanskog” tipa[viii], slobodan pristup otvorenom moru. Kada bi se priznao kineski suverenitet na otočju, time bi se omogućila izgradnja željene predodžbe Kine kao svjetske sile.

Ponovna nastojanja da se Kina pozicionira na moru nailaze na dobar odjek u kineskom društvu, u kojemu poučavanje povijesti ima tendenciju održavanja, ako ne i intenziviranja, povijesnih optužbi protiv nekadašnjeg japanskog carstva – dakako, današnji Japan koji je u stanju poricanja nimalo ne zaostaje za Kinezima u tom pogledu. Nacionalizam dozvoljava kineskoj vladi, suočenoj s moderniziranim društvom bremenitim nejednakostima vlastitog modela autoritarnog kapitalizma, da polarizira unutarnje rasprave o izvanjskim ulozima. S tog stajališta, The Glorious Mission doima se kao simbol za pražnjenje frustracija.

U tom nesporazumu između Kine i Japana, dimenzija povijesnih prava je najživopisnija: kako bi potkrijepili zahtjeve svojega naroda, ozbiljni veleposlanici raščlanjuju ideograme nestalnih srednjovjekovnih karata i citiraju vjekovne poeme koje spominju zaboravljene ucrtane ribarske rute iz kraljevstva Okinawa. U svoj toj raspravi o simbolima, ipak bi trebalo uključiti – kako bi se bolje razumio taj prijepor – prizmu regionalne geopolitike i onu unutarnje kineske politike. Godine 1978. Deng Xiaoping, predsjednik Narodne Republike Kine, izjavio je da bi pitanje Diaoyua moglo biti “stavljeno na led na neko vrijeme, možda čak nekoliko desetljeća”. “Ako naša generacija ne posjeduje potrebnu mudrost za razrješenje tog pitanja”, dodao je, “zasigurno će je imati naredna generacija. Rješenje koje bi zadovoljilo sve strane ipak bi se moglo pronaći.”[ix]

U to je doba Kina kao kontinentalna sila bila okrenuta protiv SSSR-a, zanemarivala je svoju mornaricu, a ekonomski je bila slabija i od Argentine: Peking danas ponovno zauzima svoje pravo geopolitičko mjesto, što zadaje muke njegovim susjedima. Na nesreću po kratkorepe albatrose, Senkaku/Diaoyu predstavlja liniju razdvajanja tektonskih ploča globalnih kretanja.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić



[i] Proizvođač igre je Giant Interactive Group iz Šangaja, www.plagame.cn

[ii] Jonas Pulver, “Guerre virtuelle sino-japonaise autour des îles Senkaku”, Le Temps, Ženeva, 9. kolovoza 2013.

[iii] François Bougon, “Les Philippines ouvrent les hostilités avec la Chine sur l’atoll de Scarborough”, Le Monde, 23. siječnja 2013.

[iv] Kerryjeva prethodnica Hillary Clinton dala je sličnu izjavu u siječnju 2013., koja je izazvala bijes u Pekingu. Tradicionalno, kao i u slučaju Tajvana, Sjedinjene Države ne uključuju se izravno u spor oko suverenosti, dokle god se poštuje status quo.

[v] “The Senkaku Islands dispute: oil over troubled waters?”, Central Intelligence Agency, Langley, svibanj 1971.

[vi] Vidi Stephanie Kleine-Ahlbrandt, “Guerre des nationalismes en mer de Chine”, Le Monde diplomatique, studeni 2012.

[vii] Vidi “La Chine affirme ses ambitions navales”, Le Monde diplomatique, rujan 2008.

[viii] Alfred Thayer Mahan, američki admiral s kraja 19. stoljeća, teoretičar pomorske prevlasti. James R. Holmes et Toshi Yoshihara, Chinese Naval Strategy in the 21st Century: The Turn to Mahan, Routledge, New York, 2008.

[ix] Konferencija za novinare, 25. listopada 1978.