Dominique Kerouedan

Pojam “globalnog zdravlja” relativno je recentan izum. Autorstvo pripada vrhu američkog državnog aparata. U njemu se ne zrcali toliko iznenadno otkrivena filantropska svijest o odgovornosti prema zdravstveno ugroženijim regijama svijeta, koliko nedavna kategorizacija bolesti kao potencijalne prijetnje po državnu sigurnost SAD-a. Iz takve definicije slijedi i specifično određivanje prioriteta mnogih međunarodnih zdravstvenih programa, koji nerijetko zanemaruju stvarne potrebe populacija na koje se primjenjuju

Godine 2000. 193 države članice Ujedinjenih naroda (UN) i 23 međunarodne organizacije postavile su si osam “milenijskih razvojnih ciljeva” (MRC): postići, do 2015., “minimalan nivo napretka” po pitanju smanjenja siromaštva, gladi i nejednakosti, poboljšanja pristupa zdravstvenim uslugama, pitkoj vodi i obrazovanju (vidi prvi okvir).

Gro Harlem Brundtland, tadašnja direktorica Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), odmah određuje prioritet: osigurati sredstva koja će biti dorasla izazovu. Ona Jeffreyju Sachsu, specijalnom savjetniku generalnog sekretara UN-a Kofi Annana, povjerava komisiju “Makroekonomija i zdravlje” s ciljem povećanja ulaganja u prilog brze realizacije milenijskih razvojnih ciljeva u zdravstvu.iv

U razdoblju između 2000. i 2007., financiranje zemalja u razvoju putem javno-privatnih partnerstva koja spajaju industrijski i komercijalni sektor, naročito proizvođače cjepiva i lijekova, učetverostručilo se, a u razdoblju između 2001. i 2010. se utrostručilo, dosegavši 2010. vrhunac od 28,2 milijarde dolara. Najveći dio predstavljaju američki javni i privatni fondovi. Samo je zaklada Billa i Melinde Gates 2012. dala gotovo 900 milijuna dolara. Afrika je 2010. primila 56 posto sredstava namijenjenih zemljama u razvoju.v U ovom se razdoblju pomoć tim zemljama povećala za 61 posto, da bi 2010. dosegla 148,4 milijarde dolara.

Međutim, približava se 2015., a realizacija MRC-ova u subsaharskoj Africi i dalje je jednako daleko. To zaostajanje ne može se objasniti samo nedostatnim financiranjem: drugi manje poznati faktori također su odigrali važnu ulogu. Korisno je prisjetiti ih se, dok se priprema razrada “novih ciljeva” u čije će se ostvarivanje krenuti nakon 2015. godine.

Historijska i geopolitička dimenzija

Brojne studije i istraživanjavi pokazuju da alokacija pomoći na svjetskoj razini ne počiva samo na epidemiološkim i populacijskim kriterijima ili kriteriju težine bolesti, nego i na snažnim silnicama koje predstavljaju trgovinski interesi te historijski i geopolitički odnosi (vidi drugi okvir).

Ponovno iščitavanje povijesti zdravstva ukazuje na to da je održavanje prvih međunarodnih konferencija na tu temu, u 19. stoljeću, bilo manje motivirano željom za suzbijanjem širenja kuge, kolere ili žute groznice, a više željom da se maksimalno smanji potreba za ustanovljavanjem karantena, koje su mnogo koštale trgovinu… Te tenzije između medicine, zdravstva, trgovinskih interesa i političke moći formiraju uvjete jedne paradoksalne jednadžbe inherentne pitanju svjetskog javnog zdravstva. Pristup siromašnih naroda lijekovima u okviru sporazuma o oblicima prava na intelektualno vlasništvo koji se tiču trgovine (ADPIC) dobro odražava te tenzije koje, u suvremenom svijetu, lako mogu eskalirati u sukob.

Utemeljitelji i partneri Svjetskog fonda protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije pretpostavljaju da su strategije borbe protiv tih triju bolesti umjesne u svim zemljama i da “nedostaje još samo novac”. Da bismo razumjeli tu financijsku viziju po pitanju zdravstva i ograničenja njegove učinkovitosti, valja nam se vratiti na kontekst u kojemu je Svjetski fond utemeljen.

Godine 1996. Bill Clinton, tadašnji predsjednik SAD-a, objavljuje direktivu kojom traži strategiju za suzbijanje zaraznih bolesti. Tu je manje riječ o altruističkom činu, a više o brizi za nacionalnu sigurnost. Širenje bolesti, ekonomske posljedice, nedovoljno brz razvoj novih lijekova, otpor uzročnika zaraznih bolesti na antibiotike, mobilnost stanovništva, rast megalopolisa, nemoć zdravstvenih sustava siromašnih zemalja: te teme brinu američku administraciju, i to puno prije napada od 11. rujna 2001.

Počevši od 1997., Institut za medicinu, referentna američka znanstvena instanca, objavljuje izvještaj koji objašnjava da je svjetsko zdravlje stvar od “vitalnog interesa za SAD”. Prvi put javlja se izraz global health, koji prevodimo kao “svjetsko zdravlje”: “Zemlje svijeta imaju previše toga zajedničkog, a da bi se zdravlje smatralo pitanjem koje je relevantno samo na nacionalnom nivou. Neophodno je razviti novi koncept ‘svjetskog zdravlja’ kako bismo se mogli baviti zdravstvenim problemima koji nadilaze granice, problemima na koje mogu utjecati događaji iz neke druge zemlje i za koje se do najboljih rješenja može doći suradnjom.”vii

Dok se AIDS u južnoj Africi spektakularno širi, objava južnoafričkog ministarstva obrane iz 1999. godine o visokom broju oboljelih od virusa humane imunodeficijencije (HIV) među vojnicima brojnih afričkih država alarmira vlasti. Kapacitet za nacionalnu obranu, kratkoročno gledano, više neće biti dovoljan za suočavanje s unutarnjim ili izvanjskim sukobima. Prema Međunarodnoj kriznoj skupini (ICG), brojne zemlje “uskoro neće više biti u stanju doprinositi operacijama održavanja mira”.viii U razdoblju između 1999. i 2008., Američko Nacionalno obavještajno vijeće (NIC), centar za strateško planiranje, objavilo je šest izvješća o svjetskom zdravlju. To se nije desilo nikada prije: ti dokumenti bolesti definiraju kao “netradicionalni faktor prijetnje” sigurnosti SAD-a, čijim je vojnim bazama načičkana planeta.

Ta “prijetnja” će doći i do Ujedinjenih naroda. Desetog siječnja 2000. u New Yorku, Vijeće sigurnosti prvi put u svojoj povijesti na dnevni red stavlja temu koja nije povezana s izravnim rizikom od sukoba: “Situacija u Africi: utjecaj AIDS-a na mir i sigurnost u Africi”. Sjedinjene Američke Države predsjedaju raspravama, s potpredsjednikom Alom Goreom ujutro i ambasadorom SAD-a u UN-u Richardom Holbrookeom poslijepodne. To će rezultirati s više rezolucija. Članak 90 rezolucije izvanrednog zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 27. lipnja 2001. poziva na osnivanje “svjetskog fonda za zdravlje i HIV/AIDS, radi financiranja hitnog odgovora na epidemiju, i to integriranim pristupom prevencije, preuzimanja brige, podrške i liječenja te radi podupiranja zemalja u njihovim naporima oko suzbijanja side, pri čemu prioritet imaju najpogođenije zemlje, naročito u subsaharskoj Africi i na Karibima”.

Svjetski fond je ugledao svjetlo dana zahvaljujući Annanovoj mobilizaciji članica G8. Daleko od preporučenog “fonda za zdravlje i AIDS”, mandat svjetskog javno-privatnog partnerstva odnosi se samo na AIDS, tuberkulozu i malariju. Politika američke nacionalne sigurnosti hrani se više ili manje utemeljenim strahovima protiv kojih se valja boriti: komunizam, terorizam, bolesti… To su “traume” koje nadahnjuju politiku obrane SAD-a koja ne oklijeva, kako bi obranila svoj položaj po pitanju svjetskog zdravlja, instrumentalizirati Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Poslije desetljeća obilježenog ratovima u Afganistanu i Iraku, strategija Baracka Obame sastoji se od preusmjeravanju njegove zemlje prema bitkama koje nisu “vanjski sukobi”. Riječ je o “obnavljanju američkog leadershipa u inozemstvu”, i to, razumije se, kako bi prihvatili izazove povezane s kontroliranjem epidemija, što je tema izrijekom spomenuta u strategiji nacionalne sigurnosti u 2010. Kada vlada u srpnju 2012. najavljuje formiranje Office of the Global Health Diplomacy (Ured za globalnu zdravstvenu diplomaciju) u okviru ministarstva vanjskih poslova (osnovanog netom prije odlaska Hillary Clinton), to je jasan znak pretenzija na kontrolu i prevlast u ovom području. “Preporučili smo prelazak s unutarnjeg leadershipa (to jest među državnim agencijama za zdravstvena pitanja) na svjetski leadership američke vlade”, navodi službeno izvješće. “SAD je dobro shvatio da bit istinske moći danas predstavlja sposobnost da se igra na dva polja, nacionalnom i međunarodnom”, analizira povjesničar međunarodnih odnosa Georges-Henri Soutou.ix

Ekonomski, sigurnosni i vanjskopolitički faktori

Analiza faktora koji su oblikovali zdravstvene politike posljednjih desetljeća omogućuje razlikovanje triju koncepata: svjetsko zdravlje kao ekonomska investicija, kao sigurnosno oruđe i kao element vanjske politike (da ne ulazimo u pitanja milosrđa ili javnog zdravstva, dvjema dodatnim sastavnicama koje, prema Davidu Stuckleru i Martinu McKeeju, upotpunjuju cjelinux). U politici, pojam sigurnosti implicira hitnost, kratkotrajnost i kontrolu zaraznih bolesti, prije nego holistički i sistemski pristup pitanju zdravlja. Opstanak intervencija financiranih tijekom gotovo petnaest godina tom kratkoročnom logikom je ugrožen.

Ove opaske pomažu nam razumjeti zašto pomoć ima ograničen uspjeh: ma koliki bili iznosi koje su doznačili Svjetski fond ili američka vlada putem hitnog plana borbe protiv side (PEPFAR), rezultati tih programa na terenu pokazali su se razočaravajućima. Usmjeravanje financiranja u prevenciju ili prilagođavanje intervencija demografskoj, urbanoj, društvenoj, ekonomskoj ili konfliktnoj dinamici i nacionalnim specifičnostima širenja, također su temeljni elementi koje se relativno malo uzima u obzir.

Trideset godina poslije početka pandemije, vrlo je malo sredstava doznačeno lokalnim epidemiološkim, antropološkim i ekonomskim istraživanjima. Na svake dvije osobe podvrgnute tretmanu, stvori se pet novih zaraza. Utjecaj seksualnog nasilja na feminizaciju pandemije u Africi ne predstavlja čak ni istraživačku hipotezu, i to na kontinentu gdje se množe oružani sukobi! Na međunarodnoj razini, pronevjera nekoliko milijuna dolara Svjetskog fonda izaziva veći gnjev od odsustva analize učinkovitosti strategija u dotičnim zemljama. Provođeni pod pritiscima, izbori financiranja privilegiraju paradigmu liječenja, u korist farmaceutske industrije, radije no prevenciju prenošenja virusa HIV-a.

Rast broja donatora pomoći za razvoj izaziva sukobe oko upravljanja između “donositelja odluka” i “partnera”, što za posljedicu ima raspršivanje odgovornosti: tko je dužan podnijeti račune o korištenju sredstava doznačenih putem svjetskih partnerstava i inovativnih mehanizama, bez obzira na konkretno polje djelovanja? Što se tiče financijskih aspekata, odgovornost počiva na administrativnom vijeću Svjetskog fonda, prije nego na izvršnom tajništvu. Smatra se da tehničke i strateške aspekte obrađuju zemlje i njihovi partneri (UNAIDS), Fond Ujedinjenih naroda za djecu (UNICEF) i Svjetska zdravstvena organizacija. Agencije UN-a su zemljama pružile tehnički oslonac, no jesu li ih njihovi timovi znali popratiti prema strateškoj viziji koja vodi računa o njihovim specifičnostima kako bi se zaustavile tri pandemije? Ako je odgovor ne, vrijeme je da prihvatimo odgovornost.

Crne perspektive crnog kontinenta

Afrika, Francuska i Europa bit će tijekom nadolazećih desetljeća suočene s izvanrednim izazovima. Populacija crnog kontinenta udvostručit će se do 2050. i umjesto jedne brojat će dvije milijarde stanovnika, odnosno 20 posto svjetske populacije. Prema ekonomistu Françoisu Bourguignonu, koji je na Collège de France predstavio svoje djelo o “mondijalizaciji nejednakosti”, siromaštvo će (u strogom smislu) od sada pa do 2040. ili 2050. biti isključivo afrički problem.xi

Demografska i epidemiološka tranzicija u tijeku su na kontinentu koji se ubrzano urbanizira, a na kojemu su kronične bolesti, čije razmjere još uvijek nismo izmjerili, sve prisutnije: rak, dijabetes, kardiovaskularne bolesti i bolesti dišnog sustava, problemi s mentalnim zdravljem, bolesti povezane sa zagađenjem okoliša… Ove bolesti, neotkrivene i nedijagnosticirane ili kasno otkrivene i dijagnosticirane, šire se kao nove pandemije što, zajedno s prometnim nesrećama, predstavlja dodatno opterećenje za zdravstveno osoblje, čiji je broj već sada nedostatan. Nejednakosti po pitanju zdravstvene zaštite upisuju se u dugi niz ekonomskih i socijalnih nejednakosti. Sustavi zdravstvenog osiguranja i socijalne zaštite postavljaju se presporo i nejednako od regije do regije. “Univerzalna zdravstvena pokrivenost” bila bi korisna siromašnim narodima kada bi bila sredstvo u službi politike utemeljene na nacionalnim prioritetima, osobito na prevenciji.

Ako uzmemo u obzir povijesne veze i političke, ekonomske te trgovinske odnose koje Francuska i Europa već nekoliko stoljeća održavaju sa subsaharskom Afrikom, još se uvijek očekuju njihov politički doprinos, njihova ekspertiza i sredstva, koji ne bi trebali izostajati zbog američkih prioriteta. Situacija u frankofonoj zapadnoj i središnjoj Africi poziva na reakcije velikih razmjera kroz duži vremenski period.

Ako spojimo razvojne ciljeve s ciljevima “održivog” razvoja za svijet nakon 2015., riskiramo da se bavimo samo zajedničkim svjetskim pitanjima i da ponovno zanemarimo krhke države i najranjivije narode. Njihovi prioriteti su, prije svega, edukacija djevojčica (do razine višeg obrazovanja), zdravlje trudnica, zanemarivane tropske bolesti te institucionalni kapacitet za razradu i vođenje složenih politika.

Nemojmo gubiti vrijeme u nastojanjima oko problemtaike zdravlja. “Oni koji si postavljaju pitanje je li bolje zdravlje dobro sredstvo za razvoj, možda zanemaruju najvažniji aspekt pitanja, činjenicu da su zdravlje i razvoj nerazdvojivi”, insistira Amartya Sen. “Nije nužno instrumentalizirati zdravlje kako bismo mu ustanovili vrijednost, odnosno pokušali pokazati da i dobro zdravlje može doprinijeti poticanju ekonomskog rasta.” Dajmo prioritet, radi svake osobe na planeti, ideji o održivom zdravlju. Pritom je ne smijemo svesti na puko pitanje o mehanizmima financiranja, utjelovljeno u univerzalnoj zdravstvenoj pokrivenosti, koja se danas predstavlja kao cilj održivog razvoja.

S francuskog prevela: Sana Perić

i “Une Europe pour la paix”, deklaracija Roberta Schumana, ministra vanjskih poslova, Quai d’Orsay, 9. svibnja 1950. U L’Europe. Discours de Robert Schuman, Points, Pariz, 2011.

ii Vidi Philippe Rekacewicz, “Défis du Millénaire en matière de santé”, Le Monde diplomatique, lipanj 2013.

iii UNITAID – svjetska zdravstvena inicijativa velikim dijelom financirana solidarnim porezom na zrakoplovne karte (nap. prev.)

iv Vidi Philippe Rekacewicz, “Défis du Millénaire en matière de santé”, Le Monde diplomatique, lipanj 2013.

v “Financing global health 2012. Has the golden age of global health funding come to an end?”, Institute for Health Metrics and Evaluation (IHME), Seattle, veljača 2013.

vi Evaluacijske petogodišnje studije Svjetskog fonda iz 2008.; izvještaj Europskog revizijskog suda o potpori Europske komisije zdravstvenim uslugama u subsaharskoj Africi iz 2009.; višegodišnje studije IHME-a, op. cit.

vii “America’s vital interest in global health: protecting our people, enhancing our economy, and advancing our international interests”, Institute of Medicine, Washington DC, 1997.

viii “HIV/AIDS as a security issue”, International Crisis Group, 19. lipnja 2001.

ix Georges-Henri Soutou, “Le nouveau système international”, Aquilon, br. 5., Pariz, 1. srpnja 2011.

x David Stuckler i Martin McKee, “Five metaphors about global health policy”, The Lancet, vol. 372, br. 9633., London, srpanj 2008.

xi François Bourguignon, La Mondialisation de l’inégalité, Seuil, Pariz, 2012. Vidi također “Towards the End of Poverty”, The Economist, 1. lipnja 2013.

Milenijski razvojni ciljevi (MRC) koji se odnose na zdravlje

Između 1990. i 2015. godine:

– MRC 4: smanjiti smrtnost djece mlađe od pet godina za dvije trećine

– MRC 5: poboljšati zdravlje majke i smanjiti stopu smrtnosti rodilja za tri četvrtine

– MRC 6: suzbiti sidu, malariju i ostale bolesti

– MRC 8, cilj E: u suradnji s farmaceutskom industrijom učiniti osnovne lijekove dostupnima i pristupačnima u zemljama u razvoju

Afričke statistike u 2010.

– Zarazne bolesti, rodiljne i neonatalne patologije te poremećaji u prehrani uzrok su 76 posto smrtnih slučajeva na afričkom kontinentu.

– HIV/sida: 70 posto svjetske smrtnosti; 75 posto novih zaraza – od čega većina pogađa mlade, djevojčice i žene (60 posto slučajeva).

– 75 posto HIV pozitivnih mladih ljudi između 15 i 24 godine čine djevojke. Sida je češća u gradovima, gdje se zarazne bolesti (poput tuberkuloze) šire s urbanizacijom. Upotreba prezervativa i dalje je povremena (manje od 20 posto u zemljama s visokim brojem zaraženih).

– 75 posto seropozitivnih u četiri zemlje s visokim brojem zaraženih prijavljuje da su nedavno imali nezaštićeni spolni odnos.

– Prema studiji realiziranoj uz potporu UNICEF-a u Abidjanu, učestalost side veća je kod bolje informiranih, obrazovanijih i bogatijih mladih ljudi. 75 posto mladih između 15 i 44 godine ne zna svoj serološki status infekcije virusom HIV-a. U grupi mladih između 15 i 24 godine, samo se deset posto mladića i 15 posto djevojaka podvrgnulo serološkom testu.

– U središnjoj i zapadnoj Africi samo jedan od četiri kvalificirana pacijenta prima antiretroviralne lijekove (20 posto seropozitivnih trudnih žena prima ih zbog sebe, a trećina kako bi spriječile prijenos virusa na dijete).

– Stopa smrtnosti trudnica, odnosno stopa smrtnosti od pobačaja predstavlja 50 posto svjetske smrtnosti od tih uzroka. Tu je stopa trudnoće adolescenata mlađih od 15 ili od 18 godina najviša na svijetu. Pobačaj se u 97 posto slučajeva izvodi u lošim uvjetima.

– Smrtnost od malarije: 91 posto (prema SZO-u), od čega su 87 posto djeca mlađa od pet godina.

– Kriza medicinskog osoblja: od ukupnog manjka njegovatelja u svijetu na Afriku otpada 25 posto (manjak od jednog milijuna profesionalnih zdravstvenih djelatnika), a samo tri posto medicinskog osoblja.

(Izvori: izvještaji MRC-a Afrike i globalnih MRC-ova, Measuredhs.org, izvještaj IHME-a “Financing global health 2012: the end of the golden age?”)

Zdravlje kao investicija?

Razvojna paradigma, koja je nakon Drugog svjetskog rata smatrana neizbježnom posljedicom ekonomskog rasta, postala je manje ambiciozna kada je ekonomska kriza osamdesetih godina pogodila Afriku i kada multilateralne institucije stvaraju takoreći palijativne inicijative, odnosno “strategije smanjenja siromaštva”. Svjetska banka objavljuje svoj prvi godišnji izvještaj o razvoju u svijetu 1978., na temu “Ubrzati napredak, smanjiti siromaštvo”. Nastojeći odgovoriti na zdravstvenu situaciju, arhitektura razvojne pomoći promijenit će se tijekom tri nadolazeća desetljeća. Klasičnim akterima bilateralne pomoći i nevladinim organizacijama koje pomažu Svjetsku zdravstvenu organizaciju (SZO) pridružuju se novi.

Snažno kritizirana zbog socijalnih gubitaka koje uzrokuje njezina politika strukturnog prilagođavanja, Svjetska banka odlučuje “uložiti u zdravlje” – što je naslov njezinog izvješća o razvoju u svijetu iz 1993. godine. “Zato što je dobrostojeći pojedinac ekonomski produktivniji i što stopa ekonomskog rasta zemlje od toga profitira”, čitamo u izvješću, “investiranje u zdravlje predstavlja jedno od sredstava ubrzanja razvoja.” Prvi put, SZO je primoran podijeliti svoje prerogative o zdravlju i razvoju.

Europska komisija sa svoje strane također ulaže u razvoj zemalja AKP-a (afričke, karipske i pacifičke zemlje). Od 1950. Francuska igra odlučujuću ulogu pri osnivanju Europskog razvojnog fonda (EDF). “Europa bi mogla, s povećanim sredstvima, nastaviti s realizacijom jednog od svojih glavnih zadataka: razvoja afričkog kontinenta”, piše Robert Schuman.i Na zahtjev zemalja koje su najteže pogođene AIDS-om, zdravlje postaje osovina EDF-a. Europsko vijeće 1994. donosi prvu rezoluciju o “suradnji sa zemljama koje se po pitanju zdravlja nalaze na razvojnom putu”, predstavljenoj kao “pokretački element razvoja”.

U devedesetim godinama dolazi i do pandemije AIDS-a u južnoj Africi, te se ustanovljuje “svjetska uprava” borbe protiv te bolesti u sklopu Ujedinjenih naroda (UN). Vođenje svjetskog programa borbe protiv side prelazi sa SZO-a na srodni program UNAIDS, ustanovljen 1996. godine. On ujedinjuje Svjetsku banku i desetak agencija Ujedinjenih naroda, među kojima su i SZO, Fond Ujedinjenih naroda za djecu (UNICEF) i Populacijski fond Ujedinjenih naroda (UNFPA). U istom duhu osnovana su svjetska partnerstva u borbi protiv malarije (Roll Back Malaria) i tuberkuloze (Stop TB Partnership).

U prvom desetljeću novog tisućljeća, institucionalni pejzaž zdravlja nastavlja se transformirati, naročito s razradom Milenijskih razvojnih ciljeva (MRC)).ii

Usporedo s tim javljaju se svjetske inicijative povezane s privatnim industrijskim i komercijalnim sektorom – podrazumijevajući pod tim proizvođače cjepiva i lijekova: GAVI alijansa (2000.) i Svjetski fond protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije (2002.), da spomenemo samo najvažnije. Riječ je o mobiliziranju novca, o tome da ga se stavi na raspolaganje potrebitim zemljama i o tome da se izmjere rezultati: “Raise it, spend it, prove it” deviza je Svjetskog fonda. Od 2006. zdravstveni sektor postaje “laboratorij inovativnih financiranja” razvoja: pomoću poreza na zrakoplovne karte, UNITAIDiii, financira kupnju lijekova protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije. Međunarodna zajednica kupuje cjepiva. Tri foruma visoke razine održavaju se u Parizu 2005., u Accri 2008. i u Busanu 2011., s ciljem poboljšanja učinkovitosti pomoći, a naročito usklađivanja mehanizama financiranja.

Unatoč tim naporima, rezultati na crnom kontinentu nisu ravnomjerni. Ako je zdravstvena situacija poboljšana u istočnoj i južnoj Africi, frankofona zapadna i središnja Afrika bilježe lošije rezultate. Zajedničko izviješće UNAIDS-a i Međunarodne organizacije Frankofonije predstavljeno u listopadu 2012. u Kinshasi pokazuje da samo 36 posto trudnih seropozitivnih žena iz frankofonih zemalja pristupa antiretroviralnim tretmanima za prevenciju prijenosa virusa HIV-a na bebu, naspram 62 posto drugdje. Jednako tako, samo 43 posto pacijenata koji boluju od side, a podobni su za antiretroviralni tretman, taj su tretman primili u frankofonim zemljama, naspram gotovo 60 posto drugdje. Prema izvještaju SZO-a o AIDS-u u Africi 2011., samo četvrtina bolesnika podobnih za antiretroviralne lijekove u zapadnoj i središnjoj Africi efektivno ih prima, i to sedamnaest godina nakon konferencije u Vancouveru koja je potvrdila njihovu efikasnost. Izvještaj o realizaciji MRC-ova pokazuje da je smrtnost od tuberkuloze u opadanju, “osim u zapadnoj Africi”, gdje je porasla između 2007. i 2008. godine. Što se tiče malarije, izvještaj naglašava da 2008. šesnaest zemalja, od kojih su “gotovo sve u zapadnoj Africi”, ima više od stotinu preminulih na sto tisuća stanovnika.

Međunarodna zajednica lako priznaje da je cilju smanjenja smrtnosti trudnica i rodilja (MRC 5) posvećeno malo političke i financijske pažnje sve do samita G8 2010. u Muskoki, na kojemu je generalni sekretar UN-a Ban Ki-Moon predstavio “svjetsku strategiju za zdravlje žene i djeteta”. Komplikacije adolescentskih trudnoća dijelom objašnjavaju zastoje u realizaciji MRC-ova s područja zdravlja. Kada ubijaju, one ubijaju dvostruko: adolescenticu i njezinu bebu. To je, uostalom, primarni uzrok mortaliteta adolescenata. Prema studiji Overseas Development Instituta u Londonu, adolescentske trudnoće svake godine pogode osamnaest milijuna djevojaka mlađih od 20 godina, od čega je dva milijuna mlađe od 15 godina. Prema izvješću realizacije MRC-ova u 2012., “nije zabilježen nikakav napredak u toj domeni tijekom posljednjih dvadeset godina (1990. – 2010.)”. Devedeset posto adolescentskih trudnoća dogodi se mladim oženjenim djevojkama; zato ponuda zdravstvenih usluga ima relativno malo utjecaja na taj fenomen. S druge strane, produljenje trajanja školovanja djevojaka odgađa brak: deset godina škole povisuje dob za brak u prosjeku za šest godina.