Philippe Descamps

Iako je globalno zagrijavanje kao posljedica ljudskog djelovanja uvjerljivo dokazano 1980-ih, vlade su pokazale tvrdoglavu nevoljkost da se posvete saniranju katastrofalnih učinaka korištenja fosilnih goriva. Skora konferencija u Parizu nova je prilika da se ponude konkretni odgovori na ovu prijetnju, no zajedničko je djelovanje ugroženo nemogućnošću uspostavljanja globalne solidarnosti uslijed velikih razlika u stupnju razvoja zemalja

Za vrijeme polarne noći, temperatura na antarktičkim uzvisinama rijetko se penje iznad -60°C. Vijesti koje tek povremeno stižu nisu dobre. Američki predsjednik Ronald Reagan pokrenuo je inicijativu strateške obrane kako bi prkosio sovjetskoj gerontokraciji, nemoćnoj da izađe iz ekonomske stagnacije i afganistanske kaljuže. U unutrašnjosti krhkih baraka baze u Vostoku pjevaju se pjesme Georgesa Brassensa ili Vladimira Visockog kako bi se održao moral. Opskrbljivani američkim avionima, francuski i sovjetski znanstvenici trpe ove teške vremenske uvjete kako bi zajedno razotkrili tajne klime. Cilj je vratiti se u prošlost, spuštajući se sve niže u utrobu ledenjaka debelog 3700 metara koji im se nalazi pod nogama.

U veljači 1985. godine tim završava s vađenjem ledenih jezgri u kojima su sačuvane ključne informacije o zraku i temperaturama od posljednjih 160.000 godina. Nakon dvije godine dekodiranja, one naposljetku pružaju traženi dokaz: zemlja je povremeno bila toplija nego danas, često hladnija, no te su varijacije vjerno slijedile razinu koncentracije ugljikovog dioksida (CO2). Međutim, poznato je da od industrijske revolucije sredinom 19. stoljeća, udio CO2 u atmosferi ne prestaje rasti te da trenutno premašuje sve povijesne reference.

Ta otkrića, potvrđena bušenjem morskih sedimenata i proučavanjem drugih stakleničkih plinova poput metana, 1988. godine potiču Ujedinjene narode na stvaranje Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC). Praćenjem znanstvene literature, IPCC ima misiju svijetu predstaviti trenutna saznanja. Između svog prvog izvješća objavljenog 1990. i petog dovršenog 2013. godine,1 donosio je zaključke koji su sve vjerojatniji: “Zagrijavanje klimatskog sustava je neupitno, a prema zadnjem izvješću, mnogo promatranih promjena od 1950-ih je bez presedana ne samo desetljećima, već i tisućljećima. Atmosfera i ocean su se zagrijali, snježni prekrivač i led smanjili, razina mora se uzdigla, a koncentracija stakleničnih plinova porasla.” Stručnjaci su potvrdili uzroke tog fenomena: “Utjecaj čovjeka na klimatski sustav jasno je utvrđen (…). Kako bi se klimatske promjene ograničile potrebno je prvenstveno smanjiti emisije stakleničkih plinova (GHG), i to trajno.”

Na temelju modela, IPCC iznosi procjenu nedavnog razvoja te predviđanja za nadolazeća desetljeća kroz četiri scenarija, realizacija kojih ovisi o razini emisije stakleničkih plinova. Najpesimističniji scenarij – bez stvarnih napora za smanjenje – predviđa porast temperature od sad do 2100. godine za barem 4°C na razini planeta i otprilike 6°C na kopnu; drugim riječima, kaos. Čak ni srednji scenariji ne mogu jamčiti stabilizaciju u dogledno vrijeme. Jedina je optimistična varijanta održavanje porasta temperature zemlje ispod 2°C, što bi bio prag koji se ne smije prijeći, a po mogućnosti, nikada ni ne doseći. Pored toga, ne možemo odbaciti nekontrolirano zagrijavanje, s brzim topljenjem Grenlanda, promjenama dubinskih oceanskih struja i topljenjem vječnog leda u borealnim područjima2 koje uzrokuje masivno otpuštanje CO2.

No optimistični scenarij podrazumijeva smanjenje emisija bez odgode te njihovo svođenje na ništicu kroz dvije ili tri generacije. Službeno, sve države dijele tu obvezu nakon sastanka u Riu 1992. godine i usvajanja Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama. Međutim, nakon te svjetske ode o očuvanju planeta, situacija se neprestano pogoršava. Ukupno otpuštanje CO2 2013. godine je prelazilo 35,3 milijarde tona, naspram 23 milijarde tona 1990. godine.3 Između 1980. i 2011., “antropogeni faktor” (dio zagrijavanja povezan uz ljudske aktivnosti) udvostručio se s pojavom novih industrijskih zemalja i porastom stanovništva.

Klimatska neravnoteža pojačava nejednakost i opasnosti za najsiromašnije. Suše, uragani, poremećaj monsuna: globalni jug već pati od posljedica promjena, a da nije doživio prednosti razvoja. U Africi se u sahelskim zonama širi pustinja, dok 620 milijuna ljudi i dalje nema pristup struji. Divovska odgovornost ponovno pada na razvijene zemlje, posebice Sjedinjene Države. Od svog osnutka, naftna tvrtka Chevron atmosferu je zagadila 10 puta više negoli sve zemlje subsaharske Afrike zajedno (isključujući Južnoafričku Republiku) od 1850.; Gazprom jednako koliko i cijela Afrika; Saudi Aramco pak kao cijela Južna Amerika.4

Glavni uzrok klimatskih promjena leži u upotrebi ugljena, nafte i plina. Međutim, javne subvencije za fosilna goriva 2013. godine iznose 480 milijardi eura, odnosno 4 puta više negoli subvencije dodijeljene za obnovljive izvore energije.5

Pred takvim izazovom, logika balansa između nacija postaje neizvediva, a put suradnje ostaje strm. Nakon odbijanja usvajanja Protokola iz Kyota6 od strane američkog senata 1997. godine, a zatim i fijaska u Kopenhagenu 2009., Konferencija u Parizu pripremljena je na temelju dobrovoljnih izjava država o “očekivanim doprinosima propisanima na nacionalnoj razini”. Sredinom listopada, 148 zemalja koje čine 87 posto emisija predstavilo je svoje programe. Među velikim zagađivačima nedostaju samo doprinosi Irana i Saudijske Arabije. Svi su ambiciozni: Kina planira doseći vrhunac svojih emisija 2030.; Europska unija obećava smanjenje otpuštanja stakleničkih plinova za 40 posto u odnosu na 1990. do 2030.; Sjedinjene Države najavljuju smanjenje od 26 posto u odnosu na 2005. do 2025.

No ambasadorica zadužena za pregovore o klimatskim promjenama, Laurence Tubiana, na to gleda sa zadrškom: “Iako je ovaj niz doprinosa vrlo pozitivan, nije dovoljan da nas, nakon Konferencije u Parizu, smjesti na putanju kompatibilnu s granicom od 2°C. Zato sporazum iz Pariza mora sadržavati odredbe koje će s vremenom omogućiti redovito dogovaranje zajedničkih ciljeva, kako bi svako razdoblje doprinosa bilo ambicioznije i kako bismo mogli ispoštovati svoje dugoročne ciljeve.”7

Varljivi napredak

Kako bi univerzalni sporazum koji bi na snagu trebao stupiti 2020. bio postignut, strategija ureda francuskog predsjednika svodi se na izbjegavanje teških pitanja. Pitanja općeg cilja smanjenja emisija, definiranja svjetskog vrhunca emisija i mehanizama kontrole i dalje su mutna… Oporezivanje pomorskog ili zračnog prometa ostaje tabu. A promišljanje načina proizvodnje koji gura čovječanstvo prema ponoru morat će pričekati.

Određene zemlje, poput Sjedinjenih Država, Njemačke ili zaljevskih emirata nikada neće moći izbrisati tragove koje su ostavile u atmosferi. Njihov “klimatski dug” je neotplativ. Nacije juga oslanjaju se pak na financijske naknade kako bi mogle započeti razvoj bez ugljena, preskačući smrtonosnu etapu fosilnih energija. No za ciljanih 100 milijardi dolara godišnje koje bi se uložile u tu svrhu teško je pronaći donatora.

Priprema 21. Konferencije odlikuje se rastućom ulogom koju ondje igraju multinacionalne kompanije, uz kredo: komercijalni interesi ispred socijalnih i okolišnih ambicija. A čelnici koji će položiti ruku na srce u ime sporazuma o klimi potajno pregovaraju o uvođenju velikog transatlantskog tržišta (TTIP) kojim se nastoji “osigurati otvoreno ekonomsko okruženje, transparentno i predvidivo u smislu energije i neograničenog te dugoročnog pristupa sirovinama”.8

Klimatski kaos može se izbjeći jedino ostavljanjem većine rezervi fosilne energije u tlu. Zajednički je izazov tu ambiciju učiniti prihvatljivom svima te prekinuti s jačanjem nejednakosti koje onemogućuje svaku solidarnost. Prisjetimo se proglasa Georgea H. W. Busha prilikom njegova dolaska na sastanak u Riu 1992.: “O američkom načinu života ne može se pregovarati.” Zbog načina života koji je nemoguće generalizirati i zbog čijeg se održavanja izgubilo 20 godina, donošenje budućih odluka bit će još teže.

Pustiti stvar da ide svojim tokom, oslanjajući se na utopijska ili marginalna rješenja poput geoinženjeringa koji nastoji fiksirati ugljik u tlu ili ograničiti sunčevo zračenje, bilo bi rizično. Zemlje sjeverne Europe promijenile su pristup započevši početkom 1990-ih s “oporezivanjem ugljika”. Ostvarile su značajno smanjenje stakleničkih plinova bez odricanja od svog prosperiteta, osiguravanjem sredstava potrebnih za poboljšanje energetske učinkovitosti zgrada i transporta te razvijanjem obnovljivih energija. No one neće riješiti problem rastuće potražnje, jer su suočene s oskudicom metala neophodnih za vjetroturbine ili solarne panele.9 Pristup “smanjenja, ponovnog korištenja, recikliranja” vodi do promišljanja konzumacije, temeljeći kvalitetu života na drugim kriterijima osim akumulacije.

Optimisti se pozivaju na posljednje brojke Međunarodne agencije za energiju: 2014. godine svjetska je ekonomija napredovala za 3 posto, a emisije CO2 ostale su nepromijenjene.10 No je li to posljedica trenutnog stanja ili početak prekida ranijih praksi? Čvršće razloge za nadu pronaći ćemo u osvješćivanju tih pitanja, uz buđenje mnoštva udruga, i u mišljenjima koja su izrazili određeni moralni autoriteti poput pape Franje.11

Porast broja ekoloških nesreća potiče Kinu na promišljanje svog razvoja, a američka kandidatkinja za predsjednicu Hillary Clinton prisiljena je prilagoditi se i to odustajanjem od projekta naftovoda Keystone XL, osmišljenog za olakšavanje uvoza bituminoznog pijeska iz Alberte u Sjedinjene Države, simbola anakronog i lošeg upravljanja. Konvencija o zaštiti ozonskog omotača postala je 2009. godine prvi sporazum u povijesti koji je doživio opće usvajanje. Zaštita klime zahtijeva jednako ambicioznu kolektivnu mobilizaciju.

S francuskoga prevela: Andrea Rudan

1 Na izvješće 1. grupe, “Les éléments scientifiques”, nastavljaju se 2014. izvješća 2. grupe “Incidences, adaptation et vulnérabilité”, i 3. grupe, “L’atténuation du changement climatique”. Sva su izvješća javno dostupna na ipcc.ch
2 Područja dubinski smrznutog tla.
3 “Trends in global CO2 emissions: 2014 Report”, Netherlands Environmental Assessment Agency, Bilthoven-La Hague, 16. prosinac 2014.
4 Richard Heede, “Tracing anthropogenic carbon dioxide and methane emissions to fossil fuel and cement producers, 1854.-2010.”, Climatic Change, vol. 122, br. 1, Berlin, siječanj 2014., i CAIT Climate Data Explorer 2015., World Resources Institute, Washington, DC, cait.wri.org
5 “World Energy Outlook”, Međunarodna agencija za energiju (IAE), Pariz, 2014.
6 Usvojen je od strane 190 zemalja, a njime je predviđeno smanjenje ovih tvari za 38 industrijaliziranih zemalja.
7 Laurence Tubiana, “A J-50 de COP 21, le point sur les négociations”, 12. listopad 2015., cop21.gouv.fr
8 Točka br. 37 europske pregovaračke direktive, 13. lipanj 2013., službeno objavljena 9. listopada 2014. vidi dokumentaciju na monde-diplomatique.fr
9 Usporedi članak Philippea Bihouixa u Economie de l’après-croissance, Les Presses de Sciences Po, Pariz, 2015.
10 “Energy and Climate Change. World Energy Outlook Special Report”, AIE, 2015.
11 Vidi Jean-Michel Dumay, “Uskrsnuće Juga u Vatikanu”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, listopad 2015.