Sabine Cessou

Činjenica da se nalazi u području bogatom mineralnim nalazištima, glavnom gradu istočne kongoanske provincije Nord-Kivu, na granici s Ruandom, donijela je dvadeset godina permanentnih vojnih sukoba i destabilizacije. Ruanda, Južna Afrika i Uganda duboko su upletene u sukobe oko važnih mineralnih nalazišta. Svakodnevica stanovnika Gome na svakome koraku potvrđuje njihovu ulogu talaca u borbi oko “krvavih minerala”

Na ulazu u Ihusi, hotelski kompleks s četiri zvjezdice u Gomi, šest naoružanih plavih kaciga iz Indije osigurava mir hotela. Na bankomatu u blizini hotelske trgovine mogu se podizati novčanice od stotinu dolara. To je jedino sredstvo plaćanja koje tu prihvaćaju. “Zelene novčanice su neslužbena valuta”, izjavljuje jedan zaposlenik. Dolare prihvaćaju posvuda. Njih i vlada Demokratske Republike Kongo traži za plaćanje poreza ili primjerice potvrde o cijepljenju. Sitniš se vraća u kongoanskim francima, čiji je tečaj nestabilan i ne ulijeva povjerenje.

Recepcionari Ihusija zure u televiziju vidno nezainteresirani za činjenicu da Julien Paluku, guverner provincije Nord-Kivu, zajedno sa svojom vladom napušta grad. Taj četrdesetpetogodišnjak, bivši pobunjenik, prvo je bio član Saveza demokratskih snaga za oslobođenje Konga (AFDL) Laurent-Désiréa Kabile[i], koji je 1997. godine s vlasti protjerao maršala Josepha Mobutua uz pomoć susjedne Ruande. Potom se pridružio drugoj pobunjeničkoj organizaciji, Kongoanskom skupu za demokraciju (RCD) koji se borio protiv Kabile i iz kojeg je nastala aktualna pobunjenička skupina M23 koju, kao i sve prethodne, optužuju da je zapravo instrument susjednih država, Ruande i Ugande.[ii] Zahvaljujući sukcesivnim mirovnim sporazumima s oružanim skupinama koje se svaki put pojavljuju pod novim imenom, ovaj je čovjek izborio svoje mjesto pod suncem.

Guverner je provincije Nord-Kivu od 2007. godine. U kožnim zašiljenim cipelama, sjajnom odijelu i s teksaškim šeširom, Paluku danas ima važnijeg posla od nalaženja s Judith Sargentini, europskom parlamentarkom i nizozemskom ekologinjom koja se bavi problemom “krvavih minerala” – crnim tržištem vezanim uz korupciju i rat. U sklopu misije “zagovaranja” u ime Katoličkog odbora protiv gladi i za razvoj (CCFD) imala je dogovoren termin za sastanak s guvernerom, ali je zakasnila sat vremena i nije imala protokolom propisanu odjeću, čime je izgubila pravo na susret.

Koltan, metal neophodan za proizvodnju brojnih elektronskih aparata, ali i kositar, zlato i dijamanti u središtu su konflikta koji razara ovu plodnu provinciju sa 6,2 milijuna stanovnika (od 75 milijuna stanovnika DR Konga) na granici s Ruandom (11 milijuna stanovnika). Početkom studenoga 2013. godine, borbe između Oružanih snaga Demokratske Republike Kongo (FARDC) i pobunjenika iz M23 i dalje odvijaju pedeset kilometara od Gome. No Paluku se žuri vratiti kući kako ne bi propustio prijenos utakmice Real Madrida i Barcelone… M23 čine pobunjeni bivši vojnici koji su okupirali periferne četvrti Gome na nekoliko mjeseci 2012. godine, prije nego što su napustili grad nakon sporazuma postignutog u veljači 2013. na Međunarodnoj konferenciji o regiji Velikih jezera koja okuplja vlade zemalja regije.[iii] U studenome su pobunu ugušile Oružane snage DR Konga, nakon što su London i Washington primorali Ruandu da joj prestane davati podršku.

Grad na vulkanu

Tijekom dana, Goma nalikuje svim ostalim kongoanskim gradovima: veliki trgovi, bogate i siromašne četvrti, policajci koji nadziru promet iz baraka na križanjima. Postolari na trotoarima produžuju život tradicionalnim kožnim sandalama, najučestalijoj obući. Mjestimično se urušavaju zgrade, uz opću indiferenciju. Gradska specifičnost je tchoukoudou, posve drveno vozilo na dva kotača. Ni bicikli ni skuteri, nego upravo ova rudimentarna vozila koja voze na znoj služe za prijevoz robe, vreća krumpira i snopova lišća manioke.

Čim padne noć, u 18 sati, počinje spontani policijski sat. Ulice se prazne i nije više dopušten promet taksistima na motociklima. Tom se mjerom želi olakšati prepoznavanje kriminalaca koji se skrivaju pod okriljem noći nakon počinjenja zločina. U cyberkafeima i maquijima, kvartovskim restoranima, nema nijedne žene. One ne žele riskirati, s obzirom na to da je silovanje postalo jedno od oružja rata u regiji. Posljednje se trgovine zbog straha od pljačke zatvaraju u 20 sati.

Mesnica “Ništa bez Boga”, papirnica “Mirno”, restoran “Dobar umak”… Čini se da natpisi prizivaju obranu od nesreće koja uznemiruje grad. Goma, smještena 200 kilometara od glavnoga grada Kinshase, ima više od milijun stanovnika. Tijekom godina taj se broj povećao zbog konstantnog priljeva raseljenih osoba. Kinshasa se našla u epicentru dva kongoanska rata (1996. – 1997. i 1998. – 2003.) koji su, prema kontroverznim procjenama, prouzrokovali smrt više od četiri milijuna ljudi. Erupcija vulkana u veljači 2002. godine također je odnijela mnoge žrtve. Uz cestu koja ide na sjever, prema Ugandi, blokovi crnog kamena još uvijek tome svjedoče.

Nyiragongo, aktivni vulkan, donio je regiji plodnu zemlju i podzemlje bogato mineralima. U krateru se nalazi veliko jezero lave okruženo trajnim oblakom dima. “Današnja Goma je rat, silovanje, vulkan”, zaključuje Marthe Bosuandole, novinarka iz Kinshase. “Istovremeno svi u Kongu žele posjetiti taj grad, koji se za vrijeme predsjednika Mobutua posjećivao za praznike. Goma još uvijek ima reputaciju lijepoga grada zbog jezera, planinske klime i kuća na katove”, nastavlja Marthe Bosuandole. Na terasi hotela Ihusi stranci navečer uživaju u pogledu na jezero Kivu. Časnici misije UN-a za stabilizaciju u DR Kongu (MONUSCO), najvažnije misije u Africi od 19 tisuća ljudi, druže se s južnoafričkim vojnim pilotima. Brbljavi piloti lako daju do znanja da su na obavještajnoj misiji. “Ne gospođo, mi ne vozimo helikoptere UN-a, nego južnoafričkog Oryxa”, opušteno će, pun ponosa, jedan afrikanerski časnik. Više o tome ne želi reći. Južna Afrika, zajedno s Tanzanijom i Malavijem, sudjeluje u brigadi za intervencije UN-a (koja je dio MONUSCO-a), a koja je isplanirana u ožujku 2013. godine i provedena u djelo u srpnju. Ova tri pješačka bataljuna – od otprilike 2500 afričkih plavih kaciga – čine se više zaokupljenima dobivanjem konkretnih rezultata nego oni indijski ili urugvajski, koji su ponekad optuženi da prakticiraju “vojni turizam” u DR Kongu.[iv] Južna Afrika, rudarska sila, također želi znati što se događa u ovom iznimno strateški bitnom području. Otkriveno je veliko naftno polje 2012. godine u nacionalnom parku Virungi, u podnožju vulkana. Britanska tvrtka Soco tamo provodi istraživanja.

Za drugim stolom je politički savjetnik Ambasade Belgije u Kinshasi Wim Schaerlaekens. On često putuje da bi izvidio situaciju u Gomi. “Ruanđani više ne mogu provoditi svoju volju ovdje. Međunarodna zajednica, ali i afričke zemlje poput Južnoafričke Republike i Angole, više to ne prihvaćaju”, objašnjava nam Schaerlaekens.

Zamršeni regionalni savezi

Da bismo shvatili događaje s istoka Konga, moramo razmrsiti zapleteni čvor saveza koji strukturiraju regionalnu politiku. Yoweri Museveni, predsjednik Ugande, bio je Mobutuov saveznik (tadašnji predsjednik Zaira); potom je pružio pomoć Paulu Kagaméu, šefu Ruandskog patriotskog fronta (FPR), kada se ovaj borio protiv rasističkog režima Juvénala Habyarimana 1993. – 1994. godine. Nakon što je postao predsjednik Ruande, Kagamé je bio saveznik Laurent-Désiréa Kabile, oca sadašnjeg predsjednika DR Konga Josepha Kabile. A svi se pregovori o miru na istoku Konga odvijaju u Kampali, glavnom gradu Ugande. Museveni, kojemu je 69 godina i na vlasti je od 1986., saziva sastanke kod sebe. Kabila, kojemu su 42 godine i na čelu je najveće subsaharske afričke zemlje u smislu površine i prirodnih resursa, tamo odlazi pomalo i kao da mu je naređeno, da bi svaki puta iznova raspravljao o načinima dijeljenja rudarskog kolača istočnog Konga sa svoja dva pozamašna sponzora. “Nema se o čemu pregovarati! Treba uništiti sve naoružane skupine! Međunarodna zajednica ne treba više zvati na dijalog!” Dvadeset i sedam kilometara od Gome, bjesne poljoprivrednici iz Kibumbe, područja 26. listopada 2013. oslobođenog od M23. Oni kritiziraju Mary Robinson, posebnu izaslanicu UN-a za Velika jezera, koja ne prestaje tražiti mirovne pregovore. U regiji se “međunarodna zajednica” percipira kao jedan od protagonista neprestanog sukoba u kojemu svi djeluju s ciljem eksploatacije bogatstva DR Konga. Sitni poljoprivrednici u gumenim čizmama prodaju ono malo što su uspjeli uzgojiti: mladi luk i hrpe kupusa. Borbe im onemogućavaju čišćenje korova za uzgoj krumpira. Pobunjenici iz skupine M23, otprilike 1500 muškaraca, koji kao i stanovnici Gome govore svahili ili kinyarwandu, jezik koji se govori u Ruandi, sumnjiče se da su ih naoružale i financirale Ruanda i Uganda. Nisu svi Tutsiji, kao što bi željeli da se vjeruje − regrutiraju i nezaposlene Hutue iz regije. Plaćeni su oporezivanjem ljudi. “Traže nas 500 franaka za sve, svako dijete, svaku kuću, pravo prijelaza za odlazak u školu ili u tržnicu”, svjedoči dvadesetjednogodišnji Innocent, stanovnik Kibumbe. “Tjerali su nas na prisilan rad ili nas ispitivali gdje mogu naći minerale.” Skupina stručnjaka UN-a o DR Kongu poslana je 2004. godine da promatra napredak regije. Izvješća o eksploataciji mineralnih resursa naoružanih skupina natjerala su zapadne sile da pritisnu Ruandu, kojoj Njemačka, Velika Britanija i Nizozemska od 2012. ne pružaju pomoć. To znači da joj je proračun automatski tanji za 51 milijun eura. Točne brojke o opsegu ilegalne trgovine teško je dobiti, čak i skupini stručnjaka UN-a. Zanimljivo je da odgovorni ne žele dati ni najmanju procjenu, iako imaju precizne informacije.

Samo jedan rudnik koltana u selu Rubayi, zapadno od Gome na teritoriju grada Masisija, donosi oko 3,5 milijuna dolara prihoda mjesečno. “Otpremamo pedeset tona mjesečno od početka godine”, kaže predstavnik provincije Robert Seninga. Taj je visoki muškarac menadžer Coopérame, zadruge koja nadgleda rudnik. Pod sumnjom je da u dosluhu s M23 prenosi minerale u Ruandu, koja ih potom izvozi u Kinu gdje su jedini kupci koji su spremni zaprljati ruke “krvavim mineralima”. Za osiguravanje eksploatacije, paravojska Nyature (što znači “preuzeti silom” na jeziku kinyarwandu) oformljena u Rubayi regrutira lokalno stanovništvo. “S nesigurnošću koja razara regiju i nezaposlenošću u gradu, mladi iz provincije Nord-Kivu imaju izbor ili priključiti se oružanoj skupini ili raditi u rudnicima”, kaže Chrispin Mvano, novinar iz Gome koji radi za Reuters.

Svakodnevica u “ne-državi”

“Iznimno smo ponosni na našu vojsku. Sretni smo što je pobijedila M23, makar jednom”, raduje se student iz Gome. Situacija jako brine njegove kolege na sveučilištu. Ta institucija još uvijek manje-više funkcionira. Fasada Visokog instituta za trgovinu (Institut supérieur de commerce, ISC) posve je plava, u bojama telekomunikacijskog operatera Vodacoma. Profesor sociologije priznaje da fakultet jedva preživljava. “Roditelji nemaju novca. Studenti rade kao taksisti na motociklima ili kao noćni čuvari da bi si platiti studij koji košta 300 dolara mjesečno, ne računajući najam obično male sobice za 15 do 25 dolara mjesečno.” I nastavnici moraju raditi dodatne poslove. “Nismo redovito plaćeni, događa se da i po dva ili tri mjeseca ne dobijemo plaću. Onda se moramo snalaziti. Prodajemo ugljen, kupus, peciva.” Čak se i nad sveučilištem nadvio paravojni oblak. Studenti sami organiziraju zaštitu. Svaku nepoznatu osobu odmah okruže ljutiti mladi muškarci. Jedan od tih improviziranih zaštitara, Dolphe Kalambayi (21 godina), razmahuje se bakorom, drvenom palicom veličine pendreka kojoj se pridaju magične moći. Taj student političkih znanosti predstavlja se kao “zapovjednik sveučilišnog osiguranja”. Njegova misija je “spriječiti razbojnike da dolaze pljačkati našu imovinu i paliti naše diplome”. Njegov je otac bio pobunjenik Kongoanskog skupa za demokraciju. I on sam razmišlja o pridruživanju regularnoj kongoanskoj vojsci iz “želje za osvetom”.

Razlog? “Rat od dvadeset godina, to je previše! Ruanda se razvija s našim bogatstvima, dok mi nazadujemo. Rat treba vratiti odakle je i došao: u Ruandu!” Dobar dio rasprava vrti se oko predsjednika Ruande Kagaméa kojemu se pripisuju sva zla koja su pogodila regiju. Prvo je proveo racije na kongoanskom teritoriju hvatajući Hutue iz paravojske Interhamwe, koji su pobjegli na istok Konga nakon genocida Tutsija 1994. godine. Potom je, pod izlikom borbe protiv odgovornih za genocid, nametnuo trajno prisustvo u regiji preko oružanih skupina poput M23. Bonheur (22 godine), student komparativnog prava, drži se po strani za vrijeme tih rasprava. “Politika je preriskantna. Ako bilo što kažete, možete se dovesti u opasnu situaciju”, objašnjava nam smiješeći se.

On sanja o tome da studira pod boljim uvjetima u Kampali u Ugandi. Ne zna što će nakon toga. “Možda raditi u agenciji UN-a za uspostavljanje dobrog upravljanja u Kongu. Ljudi previše pate. U Gomi je i mesni obrok luksuz.” Na velikoj tržnici u Virungi, žene na podu prodaju povrće. Riziki (25 godina) plaća porez od osam centi dnevno da bi prodavala povrće. Zaradi između deset i 30 dolara dnevno, s cijenama od 100 kongoanskih franaka za “oštećene” rajčice i 500 franaka za kvalitetne. “Većina si ljudi ne može priuštiti ribu ili meso. Treba najmanje 3000 kongoanskih franaka [2,40 eura] za uvezenu ribu… Ne ribarimo u jezeru koje je blizu, ne znam zašto.” Kozletinu i govedinu jede samo dva puta mjesečno. Grah, bogat proteinima, osnovna im je prehrambena namirnica, kao i u susjednoj Ruandi. Priča nam o nestašicama robe u periodima sukoba. Njezino znanje o problemima rata tu staje. Za ostalo “ne zna”. Tržnica nastavlja s radom do 20 sati uz pomoć svjetla svijeća, lampi i baterija koje neki nose na čelu, poput rudara.

“Struje ima samo u VIP četvrtima, tamo gdje su MONUSCO, guverner i stranci”, kaže Maman Rebecca, trgovkinja. No ona se ne žali. “Ipak je moguće dobro živjeti u Gomi. Jedini problem je cijena hrane koja raste brzo s pritokom izbjeglica.” Malo dalje, u popularnoj četvrti Kassiki, trgovci ne skrivaju svoju iritiranost. “Mi smo prvaci u ubijanju”, žali se jedna žena koja prodaje brašno manioke. “Svake večeri u četvrti ubijaju ljude. Razbojnici ili nekontrolirani vojnici razbijaju vrata i pljačkaju kuće u noći. Ne vidimo policiju.” Stanovnici ne vide ni patrolu UN-ovih vojnika u četvrtima. “Uglavnom se događa da se probudimo ujutro i saznamo da je ta i ta osoba mrtva”, priča Bissimwa Chifizi, profesor povijesti u srednjoj školi koji također ima i dućan mješovite robe. “Samo prošle noći bila su dva ubojstva. Oružje koje kruži regijom dolazi u ruke lopova.” U šest sati rada u svojoj trgovini od četiri metra kvadratna, osvijetljenoj trima svijećama, zaradio je samo 1,50 eura. Vrijeme ubija raspravljajući sa susjedima o svojim aktivnostima predsjednika odbora za struju u četvrti. “Sami smo, o vlastitom trošku, ugradili električne linije, da pomognemo Nacionalnoj kompaniji za elektroprivredu (Société nationale d’électricité, SNEL), no oni nisu poslali struju. Struja je postala predmet licitiranja: SNEL je pruža samo najvećim ponuđačima. Iznimno su korumpirani. Kako je grad pun malih tvornica, pekara, automehaničara za motocikle, žele odasvud uzeti malo novca.” Što se tiče vode, “nje nikada nije bilo u Kassiki”, uvjerava nas jedna majka. Nema nijedne česme na dvije tisuće stanovnika. Žene idu po vodu do susjednog Bissoa, gdje zaslugom Crvenog križa postoji bunar. Kanistar od dvadeset litara prodaje se za četiri centa. “Mi smo ne-država”, žali se Chifizi. “Kada nevladine organizacije stignu, vlasti ih ne usmjeravaju prema projektima općeg interesa, nego ih ograničavaju na hitne slučajeve i prehrambene namirnice.” Noću duž trgova mladi peku kobasice od pasa lutalica koje su uhvatili na ulici. Ponekad čujemo zvižduke: jedino oružje koje civili imaju za obranu od napada od kuće do kuće.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held



[i] Colette Braeckman, “La République démocratique du Congo dépecée par ses voisins”, Le Monde diplomatique, listopad 1999.

[ii] Juan Branco, “Qui veut vraiment la paix au Congo?”, Le Monde diplomatique, studeni 2012.

[iii] Internacionalna konferenciji o regiji Velikih jezera obuhvaća Angolu, Burundi, Srednjoafričku Republiku, Demokratsku Republiku Kongo, Keniju, Ruandu, Sudan, Južni Sudan, Tanzaniju, Ugandu i Zambiju.

[iv] Optužnicu je formulirao predsjednik Ugande Yoweri Museveni u prosincu 2012., nakon napada M23-a na Gomu u istom mjesecu, kada je poslano samo 500 UN-ovih vojnika.