Laurent Delcourt

Najveća zemlja Latinske Amerike suočava se s ozbiljnom političkom krizom. Na poticaje iz oporbe, započeli su procesi za opoziv predsjednice Dilme Rousseff kao i masovni prosvjedi s istom svrhom. Uz niz korupcijskih incidenata, negativni publicitet u medijima te sve širu podršku zahtjevima opozicije, postavlja se pitanje hoće li se ljevičarska vlada uspjeti izvući iz zamke sustava koji nije uspjela promijeniti

Više od 500.000 prosvjednika u São Paulu, tek nešto manje u Rio de Janeiru, 100.000 u Braziliji: ukupno, skoro tri milijuna ljudi je 13. ožujka preplavilo ulice stotinjak brazilskih gradova. Ovaj prosvjedni val prikazan je kao najšira mobilizacija još od pokreta “Direitas Já” (“Izravni izbori odmah!”), koji se odupirao diktaturi vojne hunte u prvoj polovici 1980-ih, omogućivši u konačnici da vojska mirno preda vlast 1985. godine.

No današnje prosvjednike, koji nose žutu boju nacionalnog nogometnog tima, ne zanimaju veća prava, demokratska dostignuća ili društveni progres. S uzvicima “Dilma, van!”, “Opoziv, odmah!” i “Lula u zatvor!”, oni traže ostavku predsjednice koju smatraju krivom za “zločin odgovornosti”, jer je prekršila proračunsku regulativu,1 kao i progon njezina prethodnika, Luiza Inácia Lule da Silve, optuženog da je upleten u skandal koji je na vidjelo iznijela operacija “Lava Jato” (“Operacija autopraonica”): riječ je o navodnoj pronevjeri milijardi dolara u Petrobrasu, državnom naftnom gigantu, kojom su se okoristili poduzeća, stranke i političari.

Nekoliko dana ranije, 4. ožujka, tijekom spektakularne policijske intervencije koja je mobilizirala desetine policajaca i koju su prenosile sve televizije u zemlji, bivši predsjednik uhićen je u zoru u svom domu i hitno prevezen u policijsku postaju međunarodnog aerodroma u Congonhasu. Ondje ga je ispitao savezni sudac Sergio Moro, državni odvjetnik i pokrovitelj ove spektakularne operacije, koji – temeljem jedne denuncijacije – sumnjiči bivšeg predsjednika da se okoristio vezama s Odebrechtom, jednim od inkriminiranih poduzeća.

Malo nakon pritvaranja, 6. ožujka, javno tužilaštvo São Paula je u paralelnom procesu zahtijevalo “istražni zatvor” za Lulu, optuživši ga za “pranje novca” i “prikrivanje imovine”. Simpatizeri bivšeg predsjednika – još uvijek vrlo popularnog – smatraju da su suci orkestrirali medijski linč. I dok oni koji već mjesecima vode kampanju za impeachment proglašavaju pobjedu, brazilski se suci razilaze u mišljenjima po pitanju zakonitosti procesa koji se vode protiv Lule da Silve kao i valjanosti procedure “zahtjeva za opoziv” koja je pokrenuta protiv Rousseff. Rousseff pak govori o “institucionalnom državnom udaru” u organizaciji njezinih protivnika.

Izvan zemlje, međunarodni mediji vjerno prenose “opravdanu ogorčenost” Brazilaca korupcijom. “Ovo nije državni udar”, presudio je dnevnik Le Monde u svojem uvodniku za 30. ožujak 2016., dok američki novinar Chuck Toss slavi pobunu “cijelog jednog naroda” (NBS News, 17. ožujka 2016.), a El País hrabru akciju “herojskog suca” (19. ožujka 2016.). Prema američkom novinaru Glennu Greenwaldu, koji je poznat objavi informacija koje mu je dostavio Edward Snowden, velike medijske kuće zadovoljavaju se prenošenjem “monolitnog, antidemokratskog i oligarhijskog diskursa” brazilskih medija. No takav je prikaz situacije “u najmanju ruku radikalna simplifikacija onoga što se događa, a vjerojatnije propagandna kampanja kojoj je cilj uništiti jednu ljevičarsku stranku”.2 Iz ovog suglasja izdvaja se njemački tjednik Der Spiegel koji piše o “hladnom državnom udaru”: “po prvi put od završetka vojne diktature, najveća zemlja Latinske Amerike suočava se s dubokom institucionalnom krizom, što bi moglo uništiti sav napredak ostvaren u posljednjih trideset godina. Jedan dio opozicije i sudstva, zajedno sa najvećom telekomunikacijskom kompanijom TV Globo, izrazito je angažiran u lovu na vještice kojemu je meta Lula”.3

TV Globo naravno nije osamljen. Nekoliko sati prije početka pro-impeachment mobilizacije 13. ožujka, list Estadão iz São Paula objavio je zluradi uvodnik koji poziva sve “dobre ljude” da “ispune svoju građansku dužnost” i istupe protiv “najgore vlade svih vremena”. Dan prije, već od zore, radio Transámerica koristio je isti registar, ne oklijevajući dvadeset i četiri sata emitirati protuvladine slogane kolektiva Vem Pra Rua (“Izađite na ulice”), jedne od glavnih poluga pokreta. Karikaturalne i upadljive naslovnice časopisa Veja4 podjednako su ispunjene optužnicama protiv predsjednice i njezina prethodnika: “Oni znaju sve”, “Lula je upravljao sustavom korupcije”, “Na njega je red [da ide u zatvor]!”

Najozbiljniji list među njima Folha de São Paulo usvaja nešto manje agresivan ton: odbija, primjerice, izjasniti se po pitanju zakonitosti procedure opoziva. Ali, kako su primijetile Bia Barbosa i Helena Martinis, “fabrikacija javnog mnijenja može se provesti (…) suptilnijim postupcima. Nema potrebe da se raspiruje mržnja. Bolje je držati se jednostavnog govora, ponavljati do iznemoglosti, odbijati različita mišljenja (…). [Brazilski] mediji neumorno pronose ideju kako je korupcija stvar određene grupe i jačaju uvjerenje prema kojemu imamo najgoru od svih vlada.”5

Dvije glavne informativne emisije, “Journal Nacional” na TV Globo i “Telejournal” konkurentske STB, izvrsno obavljaju taj posao. Uhićenje Lule da Silve u njegovom domu pokrenulo je lavinu pristranih reportaža i specijalno usmjerenih emisija, koje prešućuju ili umanjuju argumente obrane proširujući argumente optužbe. Nakon diskretnog poziva Rousseff bivšem predsjedniku da se pridruži njezinom kabinetu, televizijske su vijesti bez prestanka emitirale njihov privatni telefonski razgovor kao nepobitan dokaz krivnje bivšeg predsjednika. Malo vrijedi to što istaknuti pravnici smatraju da su prisluškivanja nelegalna, što su tu prepoznali zloupotrebu sudačkih ovlasti odnosno čin zlouporabe: novinari su ignorirali kritike i unaprijed ih osudili, ne uzimajući u obzir presumpciju nevinosti.

Mediji su ismijali provladine prosvjede koji su ipak bili masovni, ili su ih predstavili kao “prosvjede aktivista” povezanih s Radničkom strankom (PT), sindikatima i društvenim pokretima. Pronose sliku Brazila koji se kao jedan čovjek diže protiv korumpirane vlade. No anketa koju je objavila Folha de São Paulo (14. ožujka 2016.) pokazuje drukčiju sliku: premoćna većina prosvjednika su bijelci, imaju diplomu s visokih ili viših škola i pripadaju kategoriji s prosječnim, višim ili vrlo visokim primanjima. Pripadaju, ukratko, eliti brazilskog društva. Narav ovog “revolta” možda ponajbolje ilustrira nekoliko fotografija koje se vrte na društvenim mrežama: par koji defilira u prosvjedu zajedno s kućnom pomoćnicom koja gura kolica s njihovim djetetom, prosvjednici koji nazdravljaju s čašama šampanjca u ruci, ili transparent kojim ponosno maše jedan prosvjednik: “Dilma je užas! Moja obitelj ne uspijeva više zaposliti poslugu, jer ne može platiti socijalne doprinose” – što je eksplicitna referenca na prava koja je vlada predsjednice Rousseff dodijelila 2013. zaposlenima u kućnoj posluzi, kojih u Brazilu ima čak 6 milijuna.

“Dobri građani” skandiraju uglavnom antikorupcijske i protuvladine slogane, koje nipošto ne možemo smatrati progresivnim: protest protiv poreza, odbijanje socijalnih politika, optužbe protiv javnog školstva – koje se kvalificira kao “tvornice idiota” ili bastion marksizma – napadi na siromašne, neinformirane birače koje instrumentalizira PT, rasističke karikature, da i ne govorimo o pozivima na vojnu intervenciju.

Poništavanje reformi

Prosvjedni pokret je za simbol uzeo ogromnu plastičnu patku koja se može vidjeti na televizijama cijelog svijeta, što je zapravo maskota FIESP-a, moćnog saveza poslodavaca iz São Paula, te više podsjeća na “marševe za obitelj s Bogom i za slobodu” koji su prethodili državnom udaru 1964. godine, nego na građansko i demokratsko buđenje. U ono vrijeme, marševi su se suprotstavljali progresivnim reformama predsjednika Joãoa Goularta, koji je optužen za komunističku zavjeru. Cilj ove današnje borbe protiv korupcije je srušiti PT i pokopati (ionako mršave) stečevine “lulizma”. Jedan od vođa anti-Rousseff prosvjeda, mladi “libertarijanac” Kim Kataguiri, prominentna figura “Pokreta slobodnog Brazila” (Movimento Brasil Livre) to ne skriva: “Ne treba se zadovoljiti time da PT krvari, treba im pucati u glavu”.6

Ako napadi velikih medija više ne začuđuju, novost je ulazak sudskih vlasti na scenu. Bez obzira na razinu upletenosti bivšeg predsjednika, sudski napad rađa dvojbe u nepristranost sudaca te sije sumnje u politizaciju jednog dijela sudstva. Je li zaista slučajno što su procesi protiv Lule da Silve pokrenuti tek nekoliko dana nakon što je najavio kandidaturu na narednim predsjedničkim izborima? Brze i proizvoljne metode suca Mora te haranga medija i prosvjednika za opoziv, otvaraju još pitanja: o selektivnim curenjima informacija u tisak, kršenju tajnosti istrage, objavljivanju prisluškivanih telefonskih razgovora, privođenju svjedoka kako bi ih se prisililo na nagodbu, spektakularnim uhićenjima, itd.

Sergio Moro, savezni sudac iz Parane, blizak je Brazilskoj socijaldemokratskoj partiji (PSDB), inače desničarske stranke, unatoč imenu, koja nikad nije preboljela svoj poraz na predsjedničkim izborima 2014. godine. Poziva se na operaciju “čistih ruku” (“Mani pulite”) koju su vodili talijanski suci i pritom jedva skriva svoje namjere: cilj je uništiti ikonu brazilske ljevice. Nužno je, objasnio je u jednom članku objavljenom 2004. godine, “[održati] povišen interes javnosti (…) i političke lidere u defenzivi”, kako bi se osigurala “potpora u javnom mnijenju za sudski postupak te istodobno spriječilo da osobe koje su pod prismotrom ugrožavaju rad sudaca”. Ako je potrebno, treba i “napasti njihovu čast”, jer “publicitet je opravdan legitimnim ciljevima koji ne mogu biti dosegnuti drugim sredstvima”.7

Za opoziciju, kojoj se nimalo ne sviđa ideja povratka karizmatičnog bivšeg sindikalista na političku scenu, izbacivanje Lule da Silve iz igre nesumnjivo bi bilo nevjerojatan dobitak. Jer, dok nepopularnost Rousseff daje drugim velikim strankama neke šanse na izborima, kandidatura Lule mogla bi ih ponovno uništiti. “Glas ulice nije nužno isti onaj koji završi u glasačkim kutijama”, podsjeća jedan mandatar PT-a. “Želite srušiti Dilmu?”, još otvorenija je jedna stanovnica siromašnog kvarta u Riju. “I što onda? Tko će je zamijeniti? Ona će poslužiti kao žrtveni jarac. U Brazilu svi kradu, ja čak vjerujem i da je Lula krao. Tko nije? Ali njegova je vlada znatno poboljšala život siromašnih.”8

Konačno, istrage koje su u tijeku donose svakog dana nova otkrića, koja kompromitiraju baš sve stranke. Pokazuje se koliko je “korumpiranost brazilske političke klase – uključujući i redove PT-a – široko rasprostranjena”, piše Greenwald, koji konstatira: “Brazilski plutokrati, mediji te srednje i više klase ovim će putem instrumentalizirati korupciju ne bi li uspjeli u onomu što nisu mogli učiniti na demokratski način: potući PT.”

Iza ovog moralističkog pohoda, protuvladinog i antikorupcijskog, skrivaju se očito drugi ulozi: izborne ambicije jednih, namjera oligarhijskih klika da održe svoje privilegije, da pokopaju socijalne stečevine, da privatiziraju upravljanje podmorskim naftnim zalihama koje su nedavno otkrivene (pre-salt nalazišta). Nadalje, tu je i strah da i sami ne budu uhvaćeni istragom… Odvjetnik i političar Ciro Gomes naglašava kako “koalicija PSDB/PMDB9 traži (…) kraj, ako ne i ukidanje navedene operacije.

Brazilska demokracija mora znati da je Rodrigo Janot [državni odvjetnik] pronašao skoro tisuću računa u Švicarskoj koji pripadaju svim strankama [opozicije]. No njihovi predstavnici sastaju se i raspravljaju kako ubrzati proces opoziva Dilme da bi potom proglasili kraj operacije Lava Jato, koja im je već [opasno] za petama.

I Eduardo Cunha, predsjednik Parlamenta, i Michel Temer, potpredsjednik, koji će preuzeti vlast u zemlji u slučaju odlaska predsjednice, također se spominju u aferi Petrobras. Bilo da je riječ o njima, ili o čak tri stotine parlamentaraca koji se zbog korupcije i drugih delikata spominju u kontekstu operacije Lava Jato (među kojima je 36 od 38 članova Komisije za opoziv koji su glasali u korist postupka), u medijima vlada tišina i popustljivost.

PT nesumnjivo snosi veliki dio odgovornosti za krizu današnjeg Brazila. Budući da nije izmijenio politički sustav, uhvaćen je u vlastitu klopku. I sad su mu preostale samo najgore opcije kako bi se pokušao održati na vlasti.

*Laurent Delcourt je istraživač pri centru Centre tricontinental (CETRI) u Louvain-la-Neuve u Belgiji.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

1 Vlada Dilme Rousseff koristila je mehanizme “fiskalnog pedaliranja”, dakle privremenog pribjegavanja pozajmicama od javnih poduzeća kako bi se financirali određeni troškovi, što je omogućilo njihovo drukčije bilježenje u proračunu. Mnogi pravnici procjenjuju kako taj zahvat ipak ne opravdava proceduru opoziva.
2 Andrew Fishman, Glenn Greenwald i David Miranda, “Brazil is engulfed by ruling class corruption – and a dangerous subversion of democracy”, The Intercept, 18. ožujka 2016, heintercept.com
3 Jens Glüsing, “Ein kalter Putsch”, Der Spiegel, Hamburg, 19. ožujak 2016.
4 Vidi Carla Luciana Silva, “‘Veja’, le magazine qui compte au Brésil”, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.
5 Bia Barbosa i Helena Martins, “Análise: O papel da mídia nas manifestações do 13 de março”, Folha de Dourados, 15. ožujak 2016.
6 Claudia Autunes, “Tea Party à brasileira. Um debate com a nova direita”, Piauí, São Paulo, travanj 2015.
7 Citirano iz Venício A. de Lima, “A hipocrisia da grande mídia”, Carta Maior, 22. ožujak 2016, cartamaior.com.br
8 Eduardo Guimarães, “Protestos de ricos contra petistas deixam pobres desconfiados”, Brazil 247, 15. ožujka 2016, brasil247.com
9 PMDB – Stranka brazilskog demokratskog pokreta, desni centar