Agnė Rimkutė

Trenutne političke i ekonomske prilike u Litvi nisu velika iznimka u odnosu na ostatak kontinenta. Tako ni neočekivano dobri izborni rezultati konzervativne stranke na nedavnim parlamentarnim izborima usred rastućeg socijalnog nezadovoljstva u zemlji nisu lišeni interpretacija u kojima se evocira Trumpova pobjeda, izglasavanje Bexita ili način na koji se poljski PiS održava na vlasti

Usprkos tome što je slika Litve kao baltičkog tigra i dalje živa, nakon 25 godina tranzicije socijalna i ekonomska situacija u zemlji izuzetno je teška. Prema službenim brojkama, 547.000 ljudi napustilo je zemlju u potrazi za poslom nakon 2003. godine, smanjivši tako populaciju zemlje na 2,9 milijuna. Dohodak 20 posto najbogatijih je 5 i pol puta veći od dohotka najsiromašnije petine stanovništva, a razlike između većih gradova i provincijskih područja su ogromne. U 2014. godini 27,3 posto ljudi bilo je izloženo riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti. Na parlamentarnim izborima 2016., relativno nova stranka – Litavski savez seljaka i zelenih (Lietuvos valstiečių ir žaliųjų sąjunga, LVŽS) – stavila je ove probleme u središte svoga programa. U urbanim, obrazovanim i relativno bogatim centrima, koji obično određuju ton javnih rasprava, ova stranka je opisivana kao antiliberalna, kako u kulturnom tako i u ekonomskom smislu. Kada je LVŽS pobrao neočekivano velik broj glasova na posljednjim izborima, uglavnom među starijim ljudima i u socijalno isključenim provincijskim područjima, to se tumačilo ne samo kao znak dubokih podijela u zemlji, već i kao pokazatelj nezrelosti litavske liberalne demokracije. Ipak, pažljiviji uvid u predizborna događanja i sami izborni proces sugerira kako bi se moglo govoriti o problemu istovremenog viška i manjka liberalizma.

“Socijaldemokratski” zakon o radu

Protekle četiri godine zemljom je upravljala nominalno lijeva vlada, na čelu s Litavskom socijaldemokratskom partijom (Lietuvos socialdemokratų partija, LSDP), koja je s vlasti smijenila konzervativce na prvim izborima nakon izbijanja krize 2009. godine. Kao što je to već uobičajeno za socijaldemokrate, njihove strategije su imale malo toga zajedničkog s bilo kakvim tipom lijeve politike. S druge strane, iako se LSDP teško može nazvati aktivnim borcem za ljudska prava, on jest blokirao neke konzervativne parlamentarne inicijative.

Priča o reformi radnog zakonodavstva dobar je primjer načina na koji se europski integracijski proces razvija u Litvi. Europska komisija (EK) je inzistirala na reviziji zakona o radu već u trenutku kada je LSDP započeo svoje upravljanje zemljom. Prema mišljenju EK-a, fleksibilniji ugovori o radu i lakše otpuštanje radnika su nužni kako bi se poboljšala poslovna klima i kompetitivnost zemlje i kako bi se na taj način stvorilo više radnih mjesta. Drugim riječima, reforma je bila nužna kako bi se olakšalo daljnju integraciju Litve u europsko i svjetsko tržište.

Tako je 2014. godine oformljena ekspertna komisija koju su činili različiti tranzicijski tehnokrati, još od sredine devedesetih godina povezani s programima Europske unije. Iako predstavljena kao grupa “znanstvenika”, zapravo se radilo o kompradorskoj službi čiji su pojedini članovi držali pozicije u vladi ili bili aktivni u privatizacijskim komisijama. Ovoj grupi eksperata bio je osiguran 1,5 milijun eura, uglavnom Unijinih sredstava, te dan zadatak izrade zakonskog paketa koji bi obuhvatio radne odnose i sustav socijalnog osiguranja – dakle osmišljavanje “litavskog socijalnog modela” baziranog na najboljoj europskoj praksi. Novi zakon o radu bio je važan dio ovog paketa. Cijeli projekt trebao je biti nešto što će socijaldemokrati u izbornoj 2016. godini predstaviti kao svoj najveći uspjeh.

Kada je novi zakon o radu, zajedno s drugim dijelovima socijalnog modela, predstavljen javnosti u proljeće 2015., mediji su odmah ukazali na njegovu tendenciju ka liberalizaciji. Slično reformama radnog zakonodavstva u Hrvatskoj i Rumunjskoj, ovaj zakonski projekt je nastojao proširiti mogućnosti za produženje radnog vremena, skratiti otkazni rok, uvesti ugovore bez zajamčenih radnih sati (zero hour contracts) pa čak i odbaciti princip nejednake pregovaračke moći između poslodavca i radnika. Sukladno temeljnim principima europskog socijalnog modela, mehanizmi zaštite radnika također su trebali postati fleksibilniji tako što će biti prebačeni na razinu radnog mjesta. Krute regulacije aktualnog zakona o radu trebale su biti olabavljene lokaliziranim ugovorima između radnika i poslodavaca.

Voditelj te komisije, Tomas Davulis, veselo je dometnuo kako je njegova ekipa “prenijela u zakon o radu sve ono što je već prisutno u legislativi Europske unije”. Svojim entuzijazmom nastojao je prikriti kako kontradikcije samog europskog socijalnog modela, tako i probleme koje njegova primjena može uzrokovati u specifičnom lokalnom kontekstu. Paradoksi ključne točke europskog socijalnog modela, pomodnog koncepta felksigurnosti, kao i uzroci diskrepancije između principa europske socijalne politike i stvarnih politika Europske unije koje su implementirane u zemljama poput Irske ili Grčke – svi su oni nekritički uključeni u novu litavsku legislativu. Sumnja Anthonyja Giddensa u to ima li europski socijalni model išta zajedničko s Europom, je li i po čemu socijalan i je li uopće model bile su potpuno ignorirane. Drugi problem predstavlja to što prijenos mehanizama zaštite radnika s države na razinu radnog mjesta nema nikakvu institucionalnu osnovu u Litvi. U ovoj zemlji sindikalna zaštita, upitne kvalitete, obuhvaća manje od 10 posto radne snage.

Novi zakon o radu možda jest dizajniran tako da unaprijedi litavsku integraciju u svjetsko i europsko tržište. No ovu liberalnu reformu uglavnom su provele i zagovarale elite, a u kontekstu slabih sindikata to bi moglo samo pogoršati socijalnu dezintegraciju unutar zemlje. Tenzija između promoviranja liberalnih ekonomskih politika i demokratske reprezentacije uskoro je postala očigledna. Prije svega, predstavnici sindikata nisu bili pozvani da sudjeluju u radu ekspertne skupine koja je pripremala najveću reformu radnog zakonodavstva još od devedesetih godina. Demokratski privid nastojalo se održati davanjem godinu dana vremena za pregovore unutar Tripartitnog vijeća unutar kojeg sindikati sudjeluju u socijalnom dijalogu. Ipak, iluzija stvarne reprezentiranosti svih zainteresiranih strana uništena je u lipnju 2016. godine. Kada je novi zakon o radu došao do parlamenta, zastupnici su glasali bez uzimanja u obzir brojnih dogovora koji su postignuti unutar Tripartitne komisije.

Nakon toga započinju prosvjedi. Članovi sindikata, grasroot ljevičarskih organizacija i mnogi drugi okupirali su trg ispred zgrade vlade duže od jednoga tjedna. U takvom kontekstu, nepostojanju demokratske procedure pridodao se nedostatak političke kulture. Socijaldemokratski premijer Algirdas Butkevičius odlučio je odgovoriti na prosvjede serijom dismisivnih i patronizirajućih izjava usmjerenih prosvjednicima, bez adresiranja problema koji je u temelju spora. To je bio tek jedan od brojnih primjera arogancije vladajućih: do danas, na službenoj stranici “socijalnog modela” stoji kako novi zakon o radu ne ide na ruku isključivo onima koji su lijeni i žele učiniti teškim i skupim otpuštanje nemotiviranih radnika. Još jednom se ispostavilo kako su liberalne reforme i modernizacija osmišljene isključivo za one građane koji su ih spremni bezuvjetno prihvatiti.

Rasprave vođene u to vrijeme pokazale su snažnu podršku liberalnih elita novom zakonu o radu. Udruge poslodavaca, investitori, bankari, kao i premijer – svi su ponavljali argumente Europske komisije u korist fleksibilizacije tržišta rada: novi zakon predstavljan je kao ružama popločen put prema većoj međunarodnoj kompetitivnosti i izdašnijim stranim investicijama, povećanom zapošljavanju i većoj slobodi izbora.

Kao dodatak tome, pojavila se još jedna važna litavska tema – binarna projekcija “progresa” utjelovljenog u EU i slobodnom tržištu i “zaostalosti” koju reprezentiraju državna zaštita i sovjetska prošlost. Ovaj, u Litvi duboko ukorijenjeni set binarnih značenja, dodatno je zaoštren konfliktom u Ukrajini. Strah od vojne prijetnje eskalirao je do te mjere da je ponovno uvedena vojna obaveza, uz unisonu podršku svih stranaka. Sve izraženije poistovjećivanje Sovjetskog Saveza s današnjom Rusijom doprinijelo je jačanju prozapadnog koncepta litavske državnosti. Međutim, parametri javne rasprave toliko su deformirani da se optužbe za “bivanje pod utjecajem Rusije” i samim tim svrstavanje u tabor “neprijatelja države” sve češće javljaju kako bi se obuzdalo izljeve socijalnog nezadovoljstva i na taj način izbjeglo suočavanje s problemima na koje ti prosvjedi ukazuju.

Početkom ove godine, premijer je odgovorio na štrajk učitelja tvrdnjom da su ga “određene službe obavijestile” da “organizatori štrajka djeluju u interesu Rusije”. U svibnju, putem društvenih mreža organiziran je bojkot trgovačkih centara kako bi se prosvjedovalo protiv porasta cijena. Najveći maloprodajni lanac odgovorio je na prosvjed izražavanjem sumnje u to da su njegovi pokretači “snage sklone Kremlju”. U lipnju, nacionalna televizija se iskazala uzornim primjerom istraživačkog novinarstva, kada je izvještavajući o prosvjedima protiv zakona o radu skoro pa otvoreno optužila prosvjednike za povezanost s Rusijom. Takve neosnovane optužbe, neprekidno korištene protiv narodnih prosvjeda i štrajkova mogle su samo naštetiti podršci LSDP-ove vlade i žestoko liberalnih ekonomskih politika koje je ona provodila.

Što se tiče prosvjeda protiv zakona o radu, LSDP-ova pozicija dodatno je kompromitirana kada je predsjednica Dalia Grybauskaitė stavila veto na taj zakon. U svom obrazloženju, predsjednica je potvrdila kako je dio nagodbi postignutih unutar Tripartitnog vijeća bio izignoriran, kako zakon potkopava radnička prava i “ide putem neoliberalizma”. Kasnije, njezin veto je odbačen, a zakon prihvaćen uz maglovito obećanje o njegovom mijenjanju u budućnosti.

Šokantni izborni rezultati

Pored socijalnih tenzija koje su bile u centru političke debate, još jedan događaj je drastično izmijenio predizborni politički krajolik. Ticao se Liberalnog pokreta Republike Litve (Lietuvos Respublikos liberalų sąjūdis, LRLS), egzemplarnog primjera liberalne politike, stranke koja se prvenstveno obraća mladim urbanim poduzetnicima i jedina je koja aktivno podržava prava LGBT osoba.

LRLS je uvijek bio opozicijska stranka u parlamentu. Međutim, otpočetka ove godine uživali su rastuću popularnost među glasačima. Tako je bilo sve do početka svibnja kada je državna antikorupcijska služba tijekom pretrage doma predsjednika LRLS-a Eligijusa Masiulisa pronašla 90.000 eura u kešu. Ispostavilo se da je dotični novac primio od podpredsjednika jedne od najvećih litavskih korporacija “MG Baltica”. Tako je veliki korupcijski skandal potresao stranku koja se inače smatrala utjelovljenjem transparentnosti. Dok su se mediji zabavljali detaljima afere poput činjenice da je novac bio skriven u boci viskija, podrška LRLS-u spustila se na najnižu razinu u povijesti stranke.

To je bio kontekst u kome se odvila drama litavskih parlamentarnih izbora. Nakon što su krajem listopada glasovi konačno prebrojani, dvije stranke su se izdvojile ostvarenim rezultatom. Jedna je Domovinski savez – litavski kršćanski demokrati (Tėvynės sąjunga – Lietuvos krikščionys demokratai, TS-LKD), stranka koja svoje korijene ima u litavskom pokretu kojem se pridaju zasluge za uspostavljanje nezavisne Litve početkom devedesetih godina. To je snažna stranka desnog centra, socijalno konzervativna i ekonomski liberalna. U ovogodišnjoj predizbornoj kampanji, TS-LKD je donekle napustio svoj fokus na uspješnu urbanu mladež i pokazao neobičnu količinu socijalne osjetljivosti, predstavljajući se kao protivnik neoliberalizma. Ipak, stranka i dalje nosi uteg mjera štednje koje je implementirala 2009. kao odgovor na ekonomsku krizu. TS-LKD je osvojio 31 zastupničko mjesto (od 141), znatno više od LSDP-a i LRLS-a koji će imati 17 odnosno 14 zastupnika.

No uvjerljivo najbolji rezultat ostvario je LVŽS, koji na izborima četiri godine ranije nije uspio prijeći izborni prag. Iako je tada ostao izvan parlamenta, LVŽS je proteklih godina bio uključen u različite akcije koje su imale širokog odjeka, poput organizacije referenduma s ciljem nametanja ograničenja za kupovanje zemlje strancima ili prosvjeda protiv proliferacije nuklearnih elektrana oko litavskih granica. Njihovu ovogodišnju kampanju mnogi su okarakterizirali kao ekonomski lijevu, kulturno konzervativnu i generalno antiliberalnu. Na izborima su osvojili čak 56 parlamentarnih mandata što je rezultat kakav je rijetko kada ostvarila bilo koja stranka u suvremenoj Litvi.

I prije i nakon izbora, reakcije konkurentskih stranaka i velikog dijela medija na popularnost LVŽS-a išle su u smjeru njegova izjednačavanja s Trumpom, Brexitom ili poljskim Pravom i pravdom, a uz to su reproducirale mnoge ideje koje su dominirale raspravama o spornom zakonu o radu.

Konzervativni odnos LVŽS-a prema ljudskim pravima kritizirala je uska urbana intelektualna ljevica i sve brojniji liberalni komentatori. Međutim, što se tiče konzervativnih kulturnih politika, ova stranka ne predstavlja ništa novo i šokantno. Prije bi se moglo govoriti o kontinuitetu konzervativne perspektive koja dominira ovom zemljom već dugi niz godina neovisno o smjenama vlada. Iako LVŽS promovira tradicionalne obiteljske vrijednosti, zahtjev za konzervativnijom ustavnom definicijom obitelji još je prije nekoliko godina podnio TS-LKD, a to pitanje je do danas ostalo predmetom političkih borbi. Za LVŽS fetus jest čovjek, no prijedlog zakona kojim bi se zabranilo pobačaj već je 2013. podnešen od strane manjinske stranke, Izborne akcije Poljaka u Litvi. Iako tada nije prihvaćena, zabrana pobačaja se s vremena na vrijeme ponovno pojavljuje kao realna mogućnost. Sve su to loše vijesti, no daleko od toga da se radi o novim pojavama vezanim uz uspon LVŽS-a.

Ono što doista jest novo fokus je ove stranke na socijalno pitanje koje je već eskaliralo u obliku javnog nezadovoljstva siromaštvom, socijalnim razlikama i rastućim cijenama. Oslanjajući se na to nezadovoljstvo, LVŽS je stavio problem socijalne isključenosti i regionalnih nejednakosti u središte svoje kampanje. Većina izabranih članova stranke izrazila je svoju podršku, maglovito definiranoj, državnoj regulaciji ekonomije. Što se tiče ekonomske politike, obećanja LVŽS-a koja su zadobila najveću pozornost javnosti u mjesecima pred izbore bila su nacionalizacija trgovine alkoholom, uspostavljanje lanca državnih ljekarni u bolnicama s ciljem stvaranja konkurencije privatnim ljekarnama te uspostavljanje državne banke koja bi trebala olakšati regionalni razvoj.

Reakcija liberalno-konzervativnog bloka, kako unutar tako i izvan političke scene, bila je toliko agresivna da je uspjela stvoriti sliku LVŽS-a koja nije nužno odražavala realno stanje. Njihove ekonomske politike su nazvane populističkim, nazadnim i antiliberalnim. Ideje “državne banke” i državno organizirane trgovine alkoholom uzimane su kao pokazatelj činjenice da se LVŽS jasno distancirao od vrijednosti liberalne demokracije. Narativ o udaljavanju od Zapada i povratku Sovjetskom Savezu ponovno je oživljen, a uslijedile su, ne pretjerano ozbiljne, istrage o navodnim vezama stranke s Rusijom. Ismijavanje LVŽS-a i njegova elektorata kao neobrazovanih idiota sa sela koji su nepopravljivo iracionalni i nesposobni za sudjelovanje u normalnom liberalno demokratskom procesu i dalje je prilično uobičajeno. Svijest o tome da je upravo takav pristup jedan od inicijalnh uzroka rasta popularnosti LVŽS-a čini se nije doprijela do glava njihovih kritičara.

Sve ostaje po starom

Ovakve kritike pomogle su LVŽS-u da bude prepoznat kao populistička i antisistemska stranka u znatno većoj mjeri nego li su to zamišljali i željeli njegovi čelnici. Moglo bi biti da im je dio glasača upravo zbog toga dao podršku, vjerujući kako su oni stranka s vizijom prema kojoj problemi uzrokovani ekonomskim liberalizmom teško mogu biti riješeni dodatnim dozama ekonomskog liberalizma. U tom smislu, ideja Ivana Krasteva da populizam usprkos svim svojim manama ima tu vrlinu da daje građanima mogućnost da se njihov glas čuje, mogla bi biti točna. Ipak, u litavskom slučaju takva bi procjena mogla voditi u krivom smjeru.

U kontekstu snažnih kritika usmjerenih protiv LVŽS-a, određeni aspekti ove priče ostali su nepravedno zapostavljeni. Primjerice, sličnosti između kulturnih i ekonomskih politika LVŽS-a i TS-LKD-a nisu zadobile nikakvu pozornost. Nikada nije osvještena banalna činjenica da dovođenje državnih ljekarni u bolnice kojima već upravlja država ne signalizira intenciju uspostavljanja opsežnog državnog nadzora nad ekonomijom. Također, LVŽS se otvoreno deklarirao kao proeuropska stranka. Nadalje, stranka je tek labavi savez ljudi iz različitih udruženja koji se međusobno ne slažu oko čitavog niza pitanja poput onog trebaju li porezi biti povećani kako bi se ojačao javni sektor, treba li minimalna plaća biti povećana na štetu “poslovne klime” pa čak ni oko toga trebaju li biti uvedene restrikcije prava na pobačaj.

Kada se odmaknemo od užarenih predizbornih sukoba i pogledamo suštinu programa spomenutih stranaka, na površinu izbija još jedan bitan faktor. Mnogi izborni programi mogu se čitati kao puke varijacije preporuka Europske komisije za ovu zemlju. No dok u slučaju LRLS-a i TS-LKD-a to nikoga ne čudi, u slučaju LVŽS-a to bi se moglo učiniti neočekivanim, osobito u odnosu na medijsku sliku stvorenu o stranci u predizborno vrijeme. U stvarnosti, njezin program može se tumačiti kao etatistički ili izolacionistički samo uz ogromnu dozu interpretativne virtuoznosti. Točnije, program je prepun uobičajenog EU žargona inspiriranog ekonomskim liberalizmom. Primjerice, jedan od centralnih dijelova programa, plan za obnovu osiromašenih seoskih predijela, baziran je na ideji delegiranja većih ovlasti odlučivanja na same gradove i sela kako bi se “motiviralo lokalne samouprave da poboljšaju poslovnu klimu, stimuliraju lokalna poduzeća i privuku domaće i strane investitore kako bi se stvorila nova radna mjesta”. Provincijska područja ne planira se revitalizirati uz državnu pomoć, već bi ona sama trebala postati “profitabilnija i kompetitivnija” putem inovacija u poljoprivredi. U programu se eksplicitno tvrdi da se rast dohodaka neće oslanjati na “administrativne mjere, već na kapacitete ekonomije”. Po pitanju zakona o radu, samo se potvrđuje postojeće stanje: kolektivni pregovori na razini radnog mjesta trebali bi biti sredstvo za osiguravanje većih plaća, iako se nigdje ne objašnjava na koji će se točno način ojačati sindikate koji bi trebali biti nositelji tih pregovora, a koji u ovoj zemlji jedva da postoje. Sve u svemu, vizija ekonomske politike LVŽS-a bazira se na poslušnoj primijeni EU legislative. Retorika i seljački gard dijela njegovih lidera povremeno mogu izgledati “antiliberalno”, no njihov ekonomski program to zasigurno nije.

Kao što je uobičajeno u istočnoeuropskim zemljama, liberalnim reformama u Litvi upravljaju elite koje su sklone ignorirati položaj osiromašenih i koje ne prežu pred potkopavanjem postojećih mehanizama reprezentacije i socijalnog dijaloga. Posljedica je ta da reforme koje potiče EU, iako deklarativno usmjerene ka integraciji i nadilaženju socijalnih razlika u zemlji, u stvarnosti doprinose njihovom daljnjem produbljivanju. LVŽS je vješto iskoristio rastuću svijest o ovim problemima te je doista uspio prikupiti pozamašan broj glasova u siromašnijim regijama. Usprkos tome, diskrepancija između samoreprezentacije stranke u predizborno vrijeme i njezinih ekonomskih politika ukazuje ne toliko na ono što David Ost opisuje kao put od “previše ekonomskog liberalizma ka političkom antiliberalizmu”, koliko pomak od ekonomskog liberalizma ka… donekle zamaskiranom ekonomskom liberalizmu.

S engleskog preveo: Krešimir Zovak

* Agnė Rimkutė je litavska antropologija i povjesničarka. Trenutno priprema doktorsku dizertaciju o jugoslavenskom i sovjetskom filmu na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti.