Aleksis Cipras

Umjesto niza “Versajskih sporazuma u malome” i cijeđenja juga Europe nametnutom politikom štednje, predsjednik SIRIZA-e razlaže alternativni plan, utemeljen na principu solidarnosti, koji je Europa demonstrirala još 1953. godine, za vrijeme njemačke dužničke krize

Dvadeset i sedmi je veljače 1953. godine. Savezna Republika Njemačka slama se pod dugovima i postoji prijetnja da će sa sobom povući i ostale europske zemlje. U brizi za vlastiti spas, njezini vjerovnici – među kojima je i Grčka – primjećuju fenomen koji je iznenadio samo liberale: politika “interne devalvacije”, to jest smanjenja plaća, ne jamči povrat dugova, naprotiv.

Na izvanrednom sastanku održanom u Londonu, dvadeset i jedna zemlja sagledava stvarne kapacitete Njemačke da ispuni svoje obveze i shodno tome odlučuju prilagoditi svoja potraživanja. Otpisuju 60 posto njezinanominalnog duga, daju joj petogodišnji moratorij (1953. – 1958.), a rok isplate povećavaju na trideset godina. Jednako tako, uvode “razvojnu klauzulu” prema kojoj Njemačka ne mora u vraćanje duga prelijevati više od dvadesetine svojih prihoda od izvoza. Europa je time zauzela stajalište suprotno Versajskom ugovoru iz 1919., stvarajući temelj razvoja poslijeratne Zapadne Njemačke.

A upravo to grčka Koalicija radikalne ljevice (SIRIZA) predlaže danas: da se postupi suprotno Versajskim ugovorima u malome, koje njemačka kancelarka Angela Merkel i njezin ministar financija Wolfgang Schäuble nameću zaduženim europskim zemljama. U tome smo nadahnuti jednim od najvećih trenutaka spoznaje poslijeratne europske povijesti.

Različiti programi “spašavanja” južnoeuropskih zemalja izjalovili su se, a pritom nastale jame bez dna trebali bi ispuniti porezni obveznici. Nikada nije bilo hitnije pronaći globalno, kolektivno i konačno rješenje problema duga i ne možemo shvatiti da bi taj cilj mogao biti podređen osiguravanju ponovnog izbora njemačke kancelarke.

U ovim uvjetima, SIRIZ-ina ideja o europskoj konferenciji na temu duga, koja bi bila organizirana prema modelu Londonske konferencije iz 1953. na kojoj se raspravljalo o pitanju njemačkog duga, prema našem mišljenju predstavlja jedino realistično rješenje povoljno za sve. Bio bi to globalni odgovor na krizu kredita i na neuspjeh politika koje se vode u Europi.

Evo što tražimo za Grčku:

– Značajno smanjenje nominalne vrijednosti akumuliranog javnog duga;

– Moratorij na dug, kako bi sačuvane svote bile u službi ekonomske obnove;

– Uvođenje “razvojne klauzule”, da servisiranje duga ne bi uništilo ekonomsku obnovu već u njezinu začetku;

– Rekapitalizaciju banaka, bez dodatnog opterećenja javnog duga zemlje.

Ove mjere moraju ići ruku pod ruku s reformama koje za cilj imaju pravedniju preraspodjelu bogatstva. Okončati krizu zapravo podrazumijeva raskinuti s prošlošću koja je dopustila da do krize dođe: raditi na socijalnoj pravednosti, na jednakim pravima za sve, na političkoj i fiskalnoj transparentnosti, ukratko na demokraciji. Takav projekt može ostvariti samo stranka neovisna o financijskoj oligarhiji, toj šačici direktora nekolicine poduzeća koji državu drže kao taoca, stranka neovisna o međusobno solidarnim brodovlasnicima oslobođenima od poreza, neovisna o vlasnicima tiska i o bankarima koji se u sve petljaju (i koji su u stečaju), a koji su odgovorni za krizu i nastoje zadržati status quo. Godišnji izvještaj za 2012. nevladine udruge Transparency International Grčku opisuje kao najkorumpiraniju zemlju u Europi.

Po našem mišljenju, ovaj prijedlog predstavlja jedino rješenje, osim ako ćemo se pomiriti s eksponencijalnim rastom javnog duga u Europi, gdje u prosjeku već prelazi 90 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Optimističnim nas čini činjenica da naš projekt neće biti moguće odbiti, jer kriza već nagriza samu jezgru eurozone. Odugovlačenje za posljedicu ima samo povećanje ekonomske i socijalne cijene trenutne situacije, ne samo za Grčku nego i za Njemačku i sve ostale zemlje koje su usvojile jedinstvenu valutu.

Tijekom dvanaest godina eurozona je – nadahnuta liberalnim dogmama – funkcionirala samo kao monetarna unija, bez političkog i socijalnog ekvivalenta. Trgovinski deficiti južnoeuropskih zemalja predstavljali su izvrnutu sliku viškova zabilježenih na sjeveru Europe. Jedinstvena valuta je k tome pripomogla “hlađenju” njemačke ekonomije nakon skupog ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke 1990. godine.

No kriza duga poremetila je tu ravnotežu. Berlin je reagirao izvozom svog recepta za mjere štednje, što je pogoršalo socijalnu polarizaciju u zemljama europskog juga i ekonomske tenzije u eurozoni. Sada se javlja osovina sjever-kreditori/jug-dužnici i nova podjela rada koju su orkestrirale najbogatije zemlje. Jug će se tako specijalizirati za proizvode i usluge u kojima postoji velika potražnja za radnom snagom koja radi za minimalac, a sjever će krenuti u utrku za kvalitetom i inovacijama i višim plaćama – za neke.

Prijedlog Hans-Petera Keitela, predsjednika Udruženja njemačke industrije koji Grčku želi transformirati u “specijalnu ekonomsku zonu”i, objavljen u intervjuu na internetskim stranicama Spiegela, otkriva istinski cilj memorandumaii. Mjere predviđene tim memorandumom, čiji se doseg proteže najmanje do 2020. godine, rezultirale su gromoglasnim neuspjehom, što Međunarodni monetarni fond (MMF) sada prepoznaje. No za one koji su ga koncipirali, sporazum ima tu prednost da nameće ekonomski nadzor nad Grčkom, koju time stavlja u položaj financijske kolonije eurozone. Poništenje tog sporazuma predstavlja dakle preduvjet za izlazak iz krize: jer smrtonosan je već sam lijek, a ne, kao što neki sugeriraju, tek njegova previsoka doza.

Osim toga, valjalo bi se upitati koji su ostali uzroci financijske krize u Grčkoj. Oni koji su doveli do rasipanja javnog novca nisu se promijenili: primjerice, imamo najvišu cijenu kilometra ceste u Europi ili pak praksu privatizacije autocesta kao model financiranja novih trasa “plaćanjem unaprijed”… autocesta čija je izgradnja prekinuta.

Povećanje nejednakosti ne možemo svesti na sekundarni efekt financijske krize. Grčki fiskalni sustav odražava klijentelističke odnose koji ujedinjuje grčku elitu. Taj sustav, pun izuzeća i privilegija skrojenih po mjeri oligarhijskog kartela, zapečaćen je neformalnim paktom koji, sve vrijeme od pada diktature, spaja poslodavce i dvoglavu hidru dvostranačkog sustava – Novu demokraciju i Panhelenski socijalistički pokret (PASOK). To je jedan od razloga zašto država danas sredstva koja su joj potrebna odbija namaknuti porezom i kao alternativu preferira kontinuirano smanjenje plaća i mirovina.

No establišment – koji je jedva preživio na izborima 17. lipnjaiii, sijući strah po pitanju eventualnog izlaska Grčke iz eurozone – živi zahvaljujući respiratornoj pomoći drugih umjetnih pluća: korupcije. Težak zadatak koji se sastoji u razbijanju dosluha političkih i ekonomskih miljea, tog posebnog grčkog problema, predstavljat će jedan od prioriteta narodne vladesa SIRIZA-om na čelu.

Mi dakle zahtijevamo moratorij na dug, kako bi došlo do promjene u Grčkoj. U protivnom, svaki novi pokušaj financijskog ozdravljenja od nas će učiniti Sizife osuđene na propast. A ovaj put drama se ne tiče samo starog Korinta, nego cijele Europe.

S francuskog prevela: Sana Perić

i “BDI-Chef will Griechenland zur Sonderwirtschaftszone machen”, Der Spiegel Online, 10. rujna 2012., www.spiegel.de

iiSporazum potpisan u svibnju 2010. kojim se Ateni nameću mjere štednje u zamjenu za njezino financijsko “spašavanje” (nap. ur.).

iiiSa 29,66 posto glasova, desna stranka Nova demokracija bila je prisiljena ući u koaliciju s PASOK-om (12,28 posto glasova) i Demokratskom ljevicom (6,26 posto). Na drugo mjesto se plasirala SIRIZA sa 26,89 posto glasova (deset postotaka više nego na izborima u svibnju 2012.), dok je stranka ekstremne desnice, Zlatna zora, dobila 6,92 posto (pad od 0,8 posto u odnosu na svibanj 2012.), (nap. ur.).