Ali Mohtadi

Tijekom razgovora za Washington Post od 20. rujna 2013., iranski predsjednik Hasan Rohani ponudio je svoje posredništvo u sirijskom konfliktu. Iako duži od trideset godina, strateški odnosi između Damaska i Teherana nalaze se, čini se, pred potencijalno dalekosežnim promjenama. Nekoliko indicija daje naslutiti da bi Islamska Republika mogla okrenuti smjer svoje politike i napustiti dugogodišnjeg saveznika Bašara-al Asada

U egzilu u Nađafu (Irak) od 1964. godine, ajatolah Ruholah Homeini odlučio je 1978. napustiti zemlju kako bi izbjegao pritiske vladajuće stranke Baas Sadama Huseina. Neki njegovi bliski suradnici savjetovali su mu da izbjegne u Siriju, koja je također bila pod vlašću stranke Baas, ali je njezin sirijski ogranak bio odlučan protivnik Sadama Huseina. Oparen iračkom avanturom, ajatolah se na kraju odlučio za Francusku. Usprkos tom nepovjerenju, Sirija je pod obitelji Asad, koja je na vlasti od 1970., postala strateški saveznik Islamskoj Republici Iranu i tijekom trideset godina okoristila se time na financijskom, vojnom i ekonomskom planu.

Različiti su elementi pridonijeli tom savezništvu. Od 1978. godine, nakon sporazuma u Camp Davidu između Anvara Sadata i Menahema Begina, koji je označio uvod u mir između Egipta i Izraela, predsjednik Hafez al-Asad tražio je novog partnera koji bi zamijenio Kairo. Sirija je uskoro postala neophodan saveznik Teheranu koji je, suprotno arapskim monarhijama Zaljeva, osuđivao iračku invaziju na Iran u rujnu 1980. godine.

Stvaranje i razvoj Hezbolaha u Libanonu tijekom izraelske invazije 1982. godine ojačalo je taj savez, iransko oružje namijenjeno šijitskoj organizaciji transportirano je preko Sirije. Kao znak važnosti tih odnosa, ambasador Islamske Republike u Damasku jedini je kojeg je izravno imenovao Vrhovni vođa. Nadalje, dovoljan je bio jedan pogled na popis njegovih specijalnih poslanika i njihovih karijera da to potvrdi. Tako su, po povratku u Iran, Muhamed Husein Ahtari i Husein Musavi radili u kabinetu Vrhovnog vođe i prekinuli svoje karijere u Ministarstvu vanjskih poslova.

Izbor Muhameda Hatamija za predsjednika 1997. godine oslabio je vezu između Teherana i Hezbolaha jer su reformatori pokušavali normalizirati odnose s arapskim zemljama Zaljeva. Tako je, tijekom svog posjeta Libanonu u travnju 2002., tadašnji ministar vanjskih poslova Kamal Harazi pozvao organizaciju da pokaže veću suzdržanost[i], što je navelo njegova glavnog tajnika Hasana Nasralaha da otputuje u Teheran požaliti se Vrhovnom vođi Aliju Hameneiju. U tom periodu, odnosi između ambasade u Bejrutu i Hezbolaha bili su toliko puni nepovjerenja da su bili prepušteni Iranskoj revolucionarnoj gardi (Pasdarans), koja je radila direktno s organizacijom.

No reformatorska Hatamijeva vlada bit će zaustavljena u želji da normalizira svoje međunarodne i regionalne odnose odlukom vlade Gerogea W. Busha u siječnju 2004. da Iran uključi u “osovinu zla”. Američka administracija odbila je kompromis oko nuklearnog pitanja koji su u studenome 2004. potpisali ministri vanjskih poslova europske trojke (Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke) i Hasan Rohani, tada tajnik Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost, a koji predviđa odgodu programa obogaćivanja urana.

Ovo zahlađenje odnosa doprinijelo je pobjedi Mahmuda Ahmadinedžada na predsjedničkim izborima 2005. godine. Snage sigurnosti i čuvari revolucije od sada pojačavaju kontrolu nad regionalnom politikom. Potpora Hezbolahu sve je odlučnija, a veze jačaju s padom sirijske moći i njezinom izolacijom nakon ubojstva Rafika Haririja, bivšeg libanonskog premijera, 14. veljače 2005. godine. Za taj atentat SAD i Francuska optužili su Damask.

S izbijanjem onoga što nazivamo Arapskim proljećem početkom 2011. godine, regionalna politika Irana ušla je u područje nesigurnosti. S jedne strane Teheran pokušava podržati ideju da su ove “revolucije” bile inspirirane iranskom revolucijom; dolazak na vlast islamistaprikazan je kao ispunjenje obećanja ajatolaha Alija Hameneija koji je predvidio “islamsko buđenje”. S druge strane režim, koji je sam ugušio domaću pobunu svojih protivnika prije dvije godine, osuđuje ustanak u Siriji, smatrajući da njime rukovode Zapad i Izrael. Istodobno, iranski režim podržava revolucije u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu i Bahreinu.

Iran mijenja taktiku?

Taj paradoks je trajao godinu dana, dok Teheran nije odlučio promijeniti svoju politiku i razmotriti mogućnost budućih odnosa s Damaskom i bez predsjednika Bašara al-Asada. Iran je tada započeo dijalog sa sirijskom oporbom i zatražio posredničku ulogu u sukobu. Dio te strategije objašnjava se rivalstvom sa Saudijskom Arabijom, strateškim saveznikom Sjedinjenih Američkih Država. Natjecanje je poprimilo vjerski karakter: Iran podržava Hezbolah i druge šijitske militantne skupine, dok se Saudijska Arabija ne štedi u naporima koje ulaže u potporu salafističkim skupinama i sunitskim džihadistima. Takva polarizacija produbila je jaz među populacijom koja je do tada živjela u relativnoj harmoniji, bilo u Siriji, Libanonu ili u Iraku. Salafističke skupine napadaju šijite, dok šijitske političke organizacije, poput Hezbolaha, u salafizmu i njegovom džihadističkom ogranku vide glavnog neprijatelja te ih optužuju za neaktivnost prema Izraelu.

No rivalitet između Teherana i Rijada ne može se svesti samo na vjersku dimenziju ili na sukob između šijita i sunita. Iran podupire i Arapsko proljeće i sunitske islamiste u Tunisu i Egiptu, približio se Muslimanskom bratstvu, dok je Saudijska Arabija osudila tu organizaciju i podržala državni udar 3. srpnja 2013. protiv predsjednika Muhameda Mursija. Istovremeno, Teheran je povezan s vladom u Damasku, čija se načela razlikuju od onih islamske revolucije: njihovo savezništvo usmjereno je više na geopolitičke nego na religijske interese.

U debatama tijekom predsjedničkih izbora 2013. godine, vanjska politika Islamske Republike, koja ostaje područje rezervirano za Vođu, trebala je izbjeći bilo kakvo propitivanje. No službeni konsenzus vladajućih nije izdržao pritisak međunarodnih sankcija, koje su bile posljedica uzastopnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda te sve veće izolacije zemlje u regiji. Tako se Rohani izdvojio kao kandidat koji je najviše kritizirao diplomatske procjene svojeg prethodnika, što mu je osiguralo brojne bodove.

Nakon pobjede u lipnju 2013., tijekom prvog TV-obraćanja, novoizabrani predsjednik, upoznat s ustrojstvom sigurnosne i vanjske politike, obećao je poboljšanje odnosa s Rijadom, nastavljajući Hatamijevu strategiju. Rohani, koji je kao član Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost 1998. potpisao dogovor o sigurnost sa Saudijskom Arabijom, okarakterizirao je ovu zemlju kao “bratsku i prijateljsku”.[ii] Sredinom rujna neki iranski i saudijski mediji pratili su predsjednikov posjet Sudijskoj Arabiji na hodočašće na koje ga je službeno pozvao kralj Abdulah.

Nove metode rada predsjedničkog kabineta i najave njegova ministra vanjskih poslova Muhameda Javada Zarifa potvrđuju tu promjenu. U jednom tweetu objavljenom 5. rujna 2013. godine kao odgovor kćeri Nancy Pelosi, bivše predsjednice američkog Predstavničkog doma, ministar je čestitao Novu godinu svim Židovima u svijetu i potvrdio kako “Iran nikada nije poricao Holokaust. Onaj koji je to činio, sada je otišao”, što je referenca na bivšeg predsjednika Ahmadinedžada.

Budući da je naslijedio katastrofalnu ekonomsku situaciju, Rohani prije svega traži smanjenje međunarodnog pritiska i pogotovo sankcija radi ponovnog pokretanja ekonomije, koja bilježi pad od 5,6 posto ove godine, prema reviziji parlamenta i nove vlade. Predsjednik na odlasku tvrdio je da je porasla za šest posto. U svom poletu prema onome što naziva popuštanjem napetosti sa Zapadom, Rohani uspijeva razbiti tabue; uspio je neutralizirati preostale neposlušnike među Čuvarima revolucije i dobiti potporu Vrhovnog vođe koji je u svom govoru 17. rujna pozdravio “herojsku fleksibilnost” diplomacije.[iii] Nuklearno pitanje, čije je upravljanje povjereno ministru vanjskih poslova, nesumnjivo će odigrati veliku ulogu u otvaranju prema Zapadu. Prvi put jedan iranski predsjednik priznaje da vrijeme istječe kako za Iran tako i za Zapad.[iv]

U tom zamahu, vlast bi mogla zamisliti i druge scenarije u Siriji, na što upućuju brojne indicije. Dana 29. kolovoza Naimeh Esragi, unuka ajatolaha Homeinija, prenijela je riječi bivšeg predsjednika Hašemija Rafsandžanija, vezane uz korištenje otrovnog plina u predgrađu Damaska: “Vlast koja koristi kemijsko oružje protiv svojeg naroda pretrpjet će katastrofalne posljedice.” Nekoliko dana kasnije, snimka Rafsandžanijeva govora, održanog u gradu Savakuhu, ponavljajući iste riječi, kružila je internetom.[v] Bivši predsjednik nije negirao da je to rekao, već se zadovoljio poludemantijima.

Druga indicija su izjave Sardara Alaeija, jednog od bivših zapovjednika Čuvara revolucije, od 13. rujna 2013. godine: “Nažalost, od početka sirijskog pitanja antiiranska atmosfera proširila se među narodima arapskog svijeta. Pitanje koje nam svi konstantno postavljaju je: zašto vi, koji vjerujete u demokraciju, podržavate despotski režim u Siriji? Ovo pitanje stalno postavljaju oni koji su odigrali uloge u nemirima što su se zbili posljednje tri godine u arapskim zemljama… I ono značajno umanjuje iranski utjecaj na svijest arapskog svijeta.”[vi]

Strateško navigiranje kroz još jednu krizu

Alaeija, koji je bio i zapovjednik glavnog stožera, ubraja se među one iranske ličnosti koje su sklone promjeni politike prema Siriji. Godinu dana ranije, na internetskoj stranici pod nazivom Iranska diplomacija, koju vodi bivši iranski ambasador u Francuskoj Sadeg Harazi, prenesena je Alaeijeva izjava: “Većina protivnika aktualnog sirijskog režima smatra da bi Bašarov odlazak pružio priliku provođenju stvarnih reformi u Siriji. I Iran polako počinje razmišljati o ‘Siriji bez Bašara al-Asada.'”[vii]

Takve izjave, naravno, ne uživaju jednoglasnu podršku. Jedan od zapovjednika Čuvara revolucije, Kasem Sulejmani, potvrdio je primjerice da će Iran “do kraja” podupirati Siriju.[viii] No rasprava je barem otvorena.

Jedna je uzrečica popularna u Teheranu: “Šijitski kler je čekao 1400 godina [od nastanka islama] da preuzme vlast i nije je se spreman tako lako odreći.” Broj kriza koje je Iran pretrpio u trideset posljednjih godina svjedoči o njegovoj sposobnosti prilagodbe, ali i o mogućim promjenama političke linije nakon internih rasprava.

Usprkos ratu s Irakom, usprkos unutarnjim sporovima, usprkos sankcijama, Islamska Republika uvijek je znala osigurati svoju moć. Godine 1988. ajatolah Homeini okarakterizirao je rezoluciju 598 Vijeća sigurnosti UN-a, koja je imala za cilj završetak rata s Irakom, “ništavnom”, a njezino prihvaćanje “činom neposlušnosti prema Proroku”. No bio je prisiljen predomisliti se već nekoliko dana kasnije, shvativši da bi odbijanje rezolucije produžilo sukob i izoliralo zemlju.

Godine 1987., u punom jeku rata sa susjednim Irakom, ajatolah Homeini najavio je da bi mogao zaboraviti pitanje Jeruzalema ili čak Sadama Huseina, ali da nikada neće moći oprostiti ponašanje saudijske kraljevske obitelji, s kojom nikad više ne treba uspostaviti odnose bilo koje vrste. No već 10. prosinca 1991. tadašnji se predsjednik Hašemi Rafsandžani susreće s budućim kraljem Abdulahom, u to vrijeme još princem Saudijske Arabije.

Aktualna situacija u Siriji nudi Teheranu dva moguća puta: doprinijeti nastavku rata i ustrajavati u bezuvjetnoj podršci Asadovoj vlasti ili promijeniti svoju regionalnu politiku čuvajući vlastite interese. U sličnoj situaciji, onoj libanonske krize od 2006. do 2008. godine, Iran je dao zeleno svjetlo da Hezbolah potpiše sporazum u Dohi, pod pokroviteljstvom Katara i Saudijske Arabije, što je dovelo do izlaska iz krize i organiziranja izbora. Isto je tako dao potporu sporazumima u Taifu iz 1989. godine koji su završili dugi libanonski građanski rat, nakon što se uvjerio da će Hezbolah ostati naoružan, dok će ostale vojske biti razoružane.

Je li moguć scenarij po kojemu bi se Teheran oslonio na druge sile osim Asada? Dugi iscrpljujući rat u Siriji postaje sve nepodnošljiviji za ionako već oslabljenu iransku ekonomiju. Nastavak sukoba može dovesti do smanjenja iranskog utjecaja, do sprečavanja zbližavanja s arapskim zemljama, pa čak i do krize s Turskom, koju Iran izbjegava još od revolucije.

Mnogo toga će ovisiti o pregovorima nazvanim Ženeva 2 između vlasti u Damasku i opozicije, koje nadgledaju SAD i Rusija, te o poziciji koju će u tome Islamska Republika zauzeti. Ona će tražiti jamstva kako bi spriječila da se izvlaštenje njezinih štićenika iz Damaska poklopi s dolaskom plimnog vala salafističkih snaga, što bi religijski sukob između šijita i sunita pretvorilo u glavnu liniju razdvajanja na Bliskom istoku. U tom slučaju, sukob s Izraelom prešao bi u drugi plan i postsadamovski bi Irak, kao iranski saveznik, razvio još žešći sunitski otpor od sadašnjeg. Za sada se iranska vlada, kako se čini, ograničava na politiku “pričekaj i vidi”, podsjećajući na svoju spremnost za sudjelovanje u procesu Ženeva 2, s nadom da će nakon rata izbjeći strateški poraz.

S francuskog prevela: Andrea Reškov



[i] Govor od 12. travnja 2002.

[ii] Citirano prema BBC Monitoring Service Iran, London, 19. rujna 2013.

[iii] Citirano prema BBC Monitoring Service Iran, 17. lipnja 2013. Ovaj izraz potječe od imama Hasana koji je 661. potpisao sporazum sa svojim neprijateljem.

[iv] Intervju na iranskog televiziji od 10. rujna 2013. Citirano prema BBC Monitoring Service Iran, 18. rujna 2013.

[v] Radio Free Europe, http://www.rferl.mobi/a/25094229.html

[vi] Dnevni list Sharg, Teheran, 14. rujna 2013.

[vii] Četvrtog rujna 2012.

[viii] Citirano prema BBC Monitoring Service Iran, 4. rujna 2013.