Martine Bulard

U svega godinu dana predsjednik Francuske François Hollande uspio je iznevjeriti sva svoja predizborna obećanja i nastaviti politiku svoga konzervativnog prethodnika Nicolasa Sarkozyja: mjere štednje i fiskalna konsolidacija, fleksibilizacija tržišta rada, porezne olakšice za kapital i insistiranje na “konkurentnosti” kao prvom i jedinom cilju ekonomske i socijalne politike

Iako ga se ponekad optužuje za političku inertnost, François Hollande ipak je neumorno radio otkako je došao na vlast. Françoisu Mitterrandu trebale su dvije godine da nakon nekoliko značajnih strukturalnih reformi lijevog usmjerenja, 1983. odluči provesti radikalnu politiku rezova. Nasuprot tome, drugom socijalističkom predsjedniku Pete Republike bit će dovoljno svega šest mjeseci da s entuzijazmom i uvjerenošću počne provoditi liberalnu ekonomsku politiku. Prvi je predsjednik postao simbolom za zapostavljanje radničkih i narodnih slojeva, koji su i dalje zaboravljeni. Njegov nasljednik popisu zapostavljenih dodao je i velik dio srednjeg sloja.

Jean-Marc Vittori, kolumnist financijskih dnevnih novina Les Echos, nije skrivao zadovoljstvo nakon predsjednikova puta u Dijon sredinom ožujka: “François Hollande radi nacrt politike koja je vrlo ambiciozna, pogotovo za ljevičarsku vladu: revizija sustava socijalne zaštite, ograničavanje državnih ovlasti, porast produktivnosti u javnom sektoru, obnova i produbljivanje socijalnog dijaloga. Hrabar odabir”, u smjeru “liberalne politike ljevice”…i koju je vrlo teško razlikovati od liberalne politike desnice.

Poput Nicolasa Sarkozyja prije njega, Hollande je nedugo nakon dolaska na vlast počeo slijediti korake njemačke kancelarke Angele Merkel. Iz pohoda na svoj prvi europski samit, na koji je otišao kako bi “ponovno raspravio” Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju (Fiskalni pakt) s ciljem “davanja prvenstva ekonomskom rastu i zaposlenosti”ii (izborno obećanje), vratio se noseći u rukama fiskalno “zlatno pravilo”: proračunski deficit ne smije biti veći od tri posto BDP-a. Doviđenja zaposlenosti, dobrodošle mjere štednje. Ovaj prevrat najavio je predsjednikov prijatelj, osoba koju je Sarkozy cijenio i postavio na čelo francuskog Revizorskog suda, Didier Migaud, koji je još od srpnja 2012. javnost uvjeravao da je potrebno “osigurati 33 milijarde eura u 2013., od toga polovicu smanjenjem javnih troškova”.iii

Isprva je uz taj temeljni ugovor na snazi bilo i niz mjera koje su nekolicinu nepokolebljivih sanjara držale u nadi da će se doista provoditi “stroga pravda” (kako je glasila nova parola dana): doplatak za školovanje djece za najpotrebitija domaćinstva, uvođenje posebnog poreza od 75 posto na iznimno visoke prihode, oporezivanje kapitalne dobiti od 24 posto, dizanje stope poreza na određene prihode od kapitala na razinu poreza na dohodak, stvaranje investicijske banke u polovičnom vlasništvu države, zabrana povećanja jednog dijela stanarina, potpuna naknada za kontracepcijske pilule, umirovljenje sa 60 godina za osobe koje su plaćale mirovinski doprinos preko četrdeset godina, otvaranje radnih mjesta u sektoru obrazovanja (deset tisuća u 2013.) i službeno ukidanje opće revizije javnih politika (RGPP), sarkozijevske formule za zatvaranje pola radnih mjesta državnih i javnih službenika…

No nije trebalo dugo čekati na povratak uobičajenom redu stvari. Simbolični porez od 75 posto, koji je bio namijenjen tome da ostavi jak dojam na javnost i da zamaskira zanemarivanje čitavog spektra poreznih reformi, kao da nije ni donesen. Zbog brojnih iznimki od oporezivanja kapitala i kapitalne dobiti, ono se sve manje primjenjivalo, sve dok nije potpuno ukinuto. Opća revizija javnih politika, nakon što je glasno ispraćena do izlaznih vrata, na scenu se potiho vratila popevši se kroz prozor, odjevena u novo ruho: “modernizacija funkcije javnog pravobranitelja” (MAP)… radi uštede Migaudove 33 milijarde eura.

Nejednak tretman kapitala i rada

S druge strane, nije nikakav problem pronaći 20 milijardi eura za poduzeća, i velika i mala. Ovaj je put bivši vlasnik poduzeća Louis Gallois javnosti najavio nužno smanjenje “socijalne nadnice” radi očuvanja svete i nepovredive “konkurentnosti”.iv Kako bi objasnio rizike industrijskog imperativa, njegov je izvještaj uputio i na važnost mnogih drugih faktora, posebice istraživanja i obrazovanja. No u “paktu o konkurentnosti” naglasak je stavljen samo na jedno središnje pitanje, ono isto koje je naglasio i premijer Jean-Marc Ayrault: “Korist koju će poduzeća imati od šestpostotnog smanjenja doprinosa na plaće koje iznose od jedne do 2,5 minimalne plaće bit će jednaka koristi od poreznih olakšica”.v Gdje je ravnoteža? Nema je.

Ipak, smanjenje današnjih poreza nikada nije značilo sutrašnje investicije ni preksutrašnju zaposlenost, nego uvijek i samo – profit. Između 1980. i 2011. davanja državi vlasnika nefinancijskih poduzeća smanjila su se za 1,7 postotnih bodova. Rezultat: ulaganja su ostala relativno stabilna (+0,2 postotna boda), ali dio raspodijeljene dobiti narastao je za šest bodova.vi Arcelor Mittal, Renault, Peugeot, Continental i druga poduzeća koja otpuštaju zaposlenike primila su ček za povrat poreza, kao i svi ostali.

Kako bi se nadoknadila takva državna velikodušnost, proslavljen je veliki povratak poreza na dodanu vrijednost (PDV). Njegov porast koji se planira za iduću godinu (7,7 milijardi eura) ni po čemu se ne razlikuje od “socijalnog PDV-a” uvedenog na kraju Sarkozyjevog mandata. Hollande je “socijalni PDV” odmah ukinuo jer bi on “dodatno oslabio ekonomski rast, povećao nezaposlenost, paralizirao kupovnu moć”. Pametan zaključak. Ali zašto bi PDV ljevice imao učinak različit od PDV-a desnice?

No nemar ovdje ne staje. Gromoglasna izjava “Moj istinski protivnik je svijet financija” (Hollandeov govor u Bourgetu, 22. siječnja 2012.) postala je puko sjećanje na izbornu kampanju. Poslovna elita, čiji su posao svakodnevnog blagoslivljanja dogme neoliberalizma preuzeli utjecajni kolumnisti, sačuvala je svoje privilegije – upravo one koje su dovele do financijske katastrofe 2008. godine.vii Tražeći još i manje nego britanski konzervativac David Cameron, Hollande je izgubio svako sredstvo djelovanja za razbijanje spirale dvoznamenkaste rentabilnosti koju zahtijevaju banke.

Kako bi upotpunio sliku, predsjednik će prvu godišnjicu svojeg dolaska na vlast proslaviti donošenjem socijalnog zakona koji će pregaziti načela prava na rad, dajući sporazumu unutar poduzeća prvenstvo pred kolektivnim ugovorom, što ujedno smanjuje mogućnost sudskog osporavanja.viii Sarkozy je uglazbio partituru koja je prešla s “više rada, više zarade” na “više rada, manje zarade”, a nazvana je “sporazum za konkurentno zapošljavanje”. Pometena je sa scene u isto vrijeme kada i njezin autor. No sada se vraća, ovaj put s pečatom ljevice, pod slatkorječivim nazivom “osiguravanje zaposlenja”.

Samo bi izvanredan sofist mogao uočiti razliku. Za bivšega francuskog predsjednika, “ako većina zaposlenika u poduzeću postigne dogovor (…) u odlučivanju o svom radnom vremenu, o većoj važnosti zaposlenja pred visinom plaće ili obrnuto, moći će to i učiniti”.ix U zakonu novog predsjednika to postaje: “Poduzeća koja se suočavaju s velikim poteškoćama zbog trenutačnih ekonomskih prilika mogu privremeno prilagoditi globalnu ravnotežu između radnog vremena, iznosa plaće i broja radnih mjesta, u skladu sa socijalnim javnim poretkom.” Kako otmjeno rečeno!

Jednostavnijim riječima, samo će direktor poduzeća određivati tu “ravnotežu”. Moći će produžiti radno vrijeme, smanjiti plaće svih onih koji primaju više od 1,2 minimalne plaće (1.340 eura neto, iznos koji se smatra najvećim luksuzom) i čak zahtijevati promjenu radnog mjesta unutar poduzeća. Uzmi ili ostavi. Zaposlenik je dakako slobodan odbiti, ali onda mu slijedi otkaz…

Začarani krug logike štednje

Ova odluka samo preuzima jednu od najstarijih preporuka neoliberalne kurije koju predstavlja Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Od 1994., ona preporučuje “reviziju odredbi vezanih uz sigurnost zaposlenja, povećanje fleksibilnosti radnog vremena (…), davanje prednosti ugovoru o radu sklopljenom suglasnošću između pojedinog radnika i poslodavca”.x OECD-ova ideja o borbi protiv nezaposlenosti? Svi na posao, pa makar postali siromašni radnici. Francuska se tome dosad protivila, navlačeći na sebe bijes te organizacije. No na kraju je pokleknula.

Prema nacrtu prijedloga zakona, poduzeća će morati dobiti pristanak većine zaposlenika kako bi mogla primijeniti ove mjere koje gaze ugovor o radu. No koliko manevarskog prostora zaposlenici uopće imaju, kada se sve svodi na odabir između kuge – otkaza – i kolere – smanjenja plaće? Posljedice za zaposlenike suprotne su prvobitnoj namjeri, kao što pokazuje sporazum potpisan u Renaultu: povećanje radnog vremena, zamrzavanje plaća, “dobrovoljna” mobilnost, a nasuprot tome… 8.260 izgubljenih radnih mjesta i prazno obećanje o repatrijaciji nekoliko poduzeća preseljenih u inozemstvo, sve radi proizvodnje koja će, u globalu, i dalje ostati dvostruko manja od one iz 2003. godine.

Doduše, tekst doista sadrži devetnaest članaka koji nisu tek puka preslika Sarkozyjeva plana. Među njima nalazimo nekoliko socijalnih poboljšanja, poput minimalnog oporezivanja ugovora na vrlo kratko vrijeme ili proširenja dopunskog zdravstvenog osiguranja.xi Međutim, odluke o većini mjera u korist zaposlenika odgađaju se za daljnje rasprave, dok pojačana fleksibilnost na snagu stupa – odmah.

U ovom slučaju, put reformama ne raskrčuje odbor stručnjaka nego sindikalna scena: Francuska demokratska konfederacija rada (CFDT), bliska Socijalističkoj stranci; Opća konfederacija zaposlenika (CGC) i Francuska konfederacija radnika kršćana (CFTC). Prema rezultatima posljednjih izbora predstavnika zaposlenika, oni ne predstavljaju ni polovicu zaposlenikaxii, a nacionalni međustrukovni kolektivni ugovor (ANI) koji su potpisali skupa s predstavnicima poslodavaca odnosi se na sve… uključujući članove parlamenta kojima je praktički oduzeto pravo izmjene zakona i koji su pretvoreni u automate za izvršavanje naredbi.

Naposljetku je ovo narušavanje temeljnih načela Republike postalo popularan sport. Državni proračun, prije rasprave u Nacionalnoj skupštini, odsad mora proći kroz dva sita: ono Komisije u Bruxellesu koja će ocijeniti njegovu usklađenost s novom Biblijom – ugovorom koji je Hollande ratificirao prošloga lipnja, i ono Visokog vijeća za javne financije, zaduženog za procjenu vladinog djelovanja po pitanju “poštivanja zlatnog pravila“.

Čudo ideološke jedinstvenosti: od jedanaestero članova ovog učenog Vijeća, devetero ih se otvoreno zalagalo za rezanje javnih troškova. Ostali su “odluku držali u tajnosti”. Visoko vijeće ni u kojem slučaju “ne može objaviti mišljenje manjine”.xiii Od članova parlamenta očekuje se da se podvrgnu božanskoj odluci.

Rezultati Hollandeove prve godine na vlasti su dojmljivi: zemlja sve dublje ulazi u recesiju, dok nezaposlenost i deficit dosežu svoj vrhunac. Jer čuda se ipak ne događaju: rezanje javnih izdvajanja i mjere štednje na plaćama povlače za sobom pad ekonomske aktivnosti, koja pak izaziva porast nezaposlenosti i povećanje socijalnih naknada, za čime onda slijedi smanjenje prihoda od poreza, a time i neminovno povećanje deficita… Spirala je dobro poznata. Čak i Međunarodni monetarni fond (MMF) počinje preispitivati ovakvu metodu liječenja.

Pa ipak, Hollande je na koncu nasjeo na šarm neoliberalne utopijske vizije prema kojoj štednja vodi u ekonomski oporavak, iako je u početku imao dobre namjere. Kako bi mogla nastaviti posuđivati sredstva po niskim cijenama na “tržištima” i izbjegla grčki ili španjolski sindrom, Francuska se dokazuje. Mogla bi se, umjesto toga, ugledati na Island, koji je natjerao banke na poslušnost.xiv Ili zaobići financijska tržišta velikim nacionalnim zajmom, budući da joj nacionalna ušteda to omogućuje. Isto bi tako mogla povećati poreze do stope iz 1980. godine – prije nego što je antiporezno ludilo američkog neokonzervativizma zarazilo sve države – ili započeti sveobuhvatne strukturalne reforme. Čest protuargument na ovakve prijedloge je njemačka nepopustljivost; no Njemačka, koja uvelike ovisi o izvozu i vrijednosti eura, loše bi se provela kada bi Francuska napustila euro. Igra iznuđivanja može se odvijati u oba smjera.

Društvena bomba koja otkucava

Jedna je stvar sigurna: ne može se s jedne strane govoriti o “krizi sustava”, a s druge za cilj imati puko ponavljanje već isprobanog. Hollandeov socijal-defetizam usko je povezan sa strahom od promjene. No kao što je na dan inauguracije, 4. ožujka 1933. rekao američki predsjednik Franklin D. Roosevelt: “Jedino čega se trebamo bojati jest sam strah; bezimeni, nerazumni, neopravdani teror koji paralizira.”

Uza sve to, ljevičarska se elita treba izvući iz okova predrasuda i apriornih ideja iz registra dominantne ideologije. Socijalistički kadrovi i glavni stručnjaci formatirani su u istim onim školama, zaposleni su u istim onim “spletkarskim stožerima” koje u državi vide najvećeg rasipnika, u privatizaciji zalog učinkovitosti, a u “cijeni rada” ekonomskog neprijatelja broj jedan.

Simptomatična je i činjenica da je upravo François Chérèque, član Francuske demokratske konfederacije rada (CFDT) i veliki branitelj zakona o osiguravanju zaposlenosti, postao glavnim nadzornikom socijalne politike Hollandeove vlade. A on je ujedno predsjednik Terra Nove, organizacije koja se bavi promišljanjem javnog života (club de réflexion) bliskog Socijalističkoj stranci, think tanka koji daje teorijsko pokriće za napuštanje narodnih slojeva od strane socijalista i propovijeda sužavanje socijalne zaštite…xv Sukladno tome, bivši glavni tajnik CFDT-a nije šokiran činjenicom da udruženje poslodavaca odbija povećanje javnih davanja kojemu je cilj povećanje naknada koje isplaćuje socijalna zaštita, ali zato pristaje na to da država troši (malo) više kada se radi o dopunskom osiguranju… dakako – privatnom. Već sada gotovo polovicu medicinskih troškova više ne pokriva socijalna zaštita; trećina Francuza odbija liječenje zbog nedostatka novca.

Isto vrijedi i za mirovine: sedam reformi u dvadeset godina, a iznosi se ne prestaju smanjivati. Godine 1993. premijer Édouard Balladur ukinuo je indeksaciju mirovine prema plaći, zamijenivši je indeksacijom prema cijenama. Potonja 2013. nestaje zahvaljujući sporazumu o dodatnim mirovinama koji su, između ostalih, potpisali CFDT i udruženje poslodavaca. Vlada bi sada tu novu normu trebala proširiti na cijeli sustav, kao mjeru u borbi protiv deficita – deficita nastalog ne zbog povećanja mirovina, nego zbog smanjenja prihoda od davanja, koje je uvedeno s ciljem poticanja ponovnog ekonomskog rasta, koji je pak srezan mjerama štednje.

Takva je paklena logika slijeda događaja kojemu svjedočimo. Socijalno nepravedna i ekonomski neučinkovita, bomba mjera štednje otkucava i prijeti razoriti društva. Član Europskog parlamenta, grčki socijalist Dimitris Drucas, sažima: “Proveli smo politiku suprotnu svojim idealima. Poduzeli smo mjere u koje ne vjerujemo. Logičan ishod: ljudi su izgubili povjerenje. Grčko društvo ključa i bojim se da ćemo svjedočiti eksploziji”.xvi Skupa je iluzija vjerovati da se s kapitalizmom može igrati bez posljedica.

S francuskog prevela: Dora Slakoper

i Jean-Marc Vittori, “Le temps des choix courageux”, 13. ožujka 2013., www.lesechos.fr

ii “Renaissance de l’Europe”, govor u Cirque d’hiver/Zimskom cirkusu u Parizu, ožujak 2012.

iii “Il faut trouver de l’ordre de 33 milliards d’euros pour 2013”, Le Monde, 2. kolovoza 2012.

iv v. Christine Jakse, “Vous avez dit ‘baisser les charges’?”, Le Monde diplomatique, studeni 2012.

v Agencija France-Presse, 5. studenoga 2012.

vi Jean-François Couvrat, prema rezultatima mjerenja nacionalne ekonomske aktivnosti Državnog instituta za statistiku i ekonomske studije (Insee), http://dechiffrages.blog.lemonde.fr

vii v. Frédéric Lordon, “La régulation bancaire au pistolet à bouchon”, La pompe à phynance, Les blog du Diplo, 13. veljače 2013., http://blog.mondediplo.net

viii v. “Droit sociale à la moulinette”, La valise diplomatique, 17. siječnja 2013., www.monde-diplomatique.fr

ix Javljanje na devet francuskih televizijskih kanala, uključujući TF1 i France2, 29. siječnja 2012.

x “La stratégie de l’OCDE pour l’emploi”, OCDE, Pariz, 1994.; v. Serge Halimi, “Les chantiers de la démolition sociale”, Le Monde diplomatique, srpanj 1994.

xi v. “Etat d’urgence sociale”, Le Monde diplomatique, ožujak 2004.

xii Na izborima za pomirbeni sud (između radnika i poslodavca…) imaju 38 posto glasova, prema Ministarstvu rada.

xiii Članak 21 ugovora; v. Raoul-Marc Jennar, “Traité flou, conséquences limpides”, Le Monde diplomatique, listopad 2012.

xiv v. Silla Sigurgeirsdóttir i Robert Wade, “Une constitution pour changer l’Islande?”, Le Monde diplomatique, listopad 2012.

xv v. Alexander Zevin, “Terra Nova, la ‘boîte à idées’ qui se prend pour un think tank”, Le Monde diplomatique, veljača 2010.

xvi Intervju za Mediapart, Pariz, 10. ožujka 2013., www.mediapart.fr