Stipe Ćurković

Hrvatska u srpnju ove godine postaje članica Europske unije. U Sloveniji, koja je u Uniji od 2004. godine, ulice ključaju. Što recentna zbivanja na slovenskim ulicama znače za Hrvatsku i njezin dugo iščekivani “bijeg s Balkana”?

Široka prosvjedna mobilizacija na slovenskim ulicama tokom proteklih nekoliko mjeseci1 u Hrvatskoj je ostala gotovo bez ozbiljnijeg analitičkog odjeka. Sudeći po indiferentnosti izraženoj u toj šutnji, prvi sjeverozapadni susjed kao da se kreće u nekoj drugoj orbiti stvarnosti, pa ni zbivanja u njoj nemaju potencijala za reperkusije na hrvatsku realnost. Ta činjenica je tim čudnija što se Slovenija nalazi upravo tamo kamo Hrvatska grozničavo već dva desetljeća želi dospjeti. Osnovni narativ hrvatske “tranzicije”, pripovijest kroz koju su procesi postsocijalističke socio-ekonomske i političke transformacije manje ili više eksplicitno tumačeni i pravdani, pripovijest je o bijegu s Balkana u spasonosni zagrljaj Europe. No na taj su se put Hrvatska i Slovenija svojedobno uputile zajedno, s istom odlučnošću i nadanjima, i istom žestinom prezira prema onome što ostavljaju iza sebe. Milan Kučan i Ivica Račan su na XIV. Kongresu Saveza komunista Jugoslavije prečac iz labirinta duge agonije jugoslavenskih osamdesetih potražili na istim izlaznim vratima. Partnerstvo dviju najsjevernijih i najbogatijih saveznih republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) potrajalo je onoliko dugo koliko i Federacija iz koje su nastojale pobjeći. Nakon toga, njihovi su se putevi razdvojili.

Slovenija je vrlo brzo postala sinonim uspješne “tranzicijske priče”, zemlja čija je prilagodba na parlamentarnu demokraciju i tržišnu privredu uspjela izbjeći dugu tranzicijsku depresiju i duboke socijalne traume, koje su iste procese pratile diljem ostatka postsocijalističkog istoka Europe. Dobrim dijelom, to je bila posljedica većeg stupnja političke autonomije pri upravljanju procesom transformacije u kapitalističko društvo nego što je bio slučaj u drugim tranzicijskim zemljama. Dok su u ostatku Istočne Europe MMF i druge institucije Zapada propisivale agresivne doze neoliberalne šok-terapije Vašingtonskog konsenzusa kao panaceju za sve tranzicijske boljke2, Slovenija je slijedila vlastiti, gradualistički model prijelaza u kapitalizam i tako izbjegla dio socijalnih patologija koje su dominirale sociološkim profilom mnogih drugih postsocijalističkih društava – od deklasacije širokih slojeva do spektakularne tajkunizacije.

Hrvatska se u prvom postsocijalističkom desetljeću našla na suprotnom kraju tranzicijskog spektra. Neovisno o tome koliki značaj pripisivali ratu kao katalizatoru brutalizacije načina političkog rukovođenja procesom socio-ekonomske transformacije, nedvojbeno je da je pružio ne samo zaklon, nego i snažne mehanizme ideološke pacifikacije društvenog otpora tim procesima. Spoj rata i često kriminalne provedbe pretvorbe i privatizacije u njegovoj zavjetrini, jamčili su da prvobitna akumulacija u Hrvatskoj na scenu stupa u punom mračnom sjaju oprave od ognja, blata i krvi. No dok su u drugim postsocijalističkim državama stranke koje su nadzirale inicijalnu, traumatičnu fazu restauracije kapitalizma, u pravilu platile cijenu brze smjene s vlasti, nerijetko u korist reformiranih stranaka-nasljednica omraženih komunističkih partija, u Hrvatskoj se Tuđmanova Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na vlasti uspjela zadržati cijelo desetljeće nakon prvih višestranačkih izbora. Rat je definirao i zaoštrio fizionomiju hrvatskog nacionalizma i istovremeno ga promovirao u difoltno polazište i nultu razinu političkog diskursa o svim društvenim procesima. To je njegovim političkim nositeljima osiguralo moćan instrument društvene kontrole, ideološkog discipliniranja i ušutkavanja svih opozicijskih projekata i njihovih protagonista. Dvije karakteristike koje su dalekosežnije od svih drugih odredile programatiku hrvatskog tranzicijskog nacionalizma bile su antisrpstvo i antisocijalizam. Njihova artikulacija kao bezuvjetnih ekvivalenata3 propisana je i ovjerena od strane najviše instance ideološkog autoriteta – u proglasima samog predsjednika države. Tuđman je socijalizam i idejnu tradiciju kojom se historijski legitimirao – proto-rasističkom gestom upisivanja ideološko-političkih predispozicija u “etničke supstance” – proglasio “inherentno srpskima” i time ih, u uvjetima rata u kojemu su Srbi predstavljali glavnog neprijatelja, ideološki anatemizirao. No tako oslobođen val ideološke inkriminacije nije se zaustavljao na preostalim deklariranim socijalistima (kojih jedva da je bilo, dijelom i zbog “nacionalno-etničkog” prefiksa kojim je socijalistička ideja obilježena) ili na onima kojima se moglo “dokazati” “etnički dvojbeno podrijetlo”. Jednom definiran, odnos ekvivalencije između socijalizma i “srpstva” bez poteškoća se dao širiti uvezivanjem dodatnih karika, sve do uspostave lanca čija je logika omogućila ideološku denuncijaciju većine oblika otpora socio-ekonomskoj transformaciji i njezinim posljedicama. U konkretnome, to je značilo da je svaki otpor privatizaciji ili restrukturiranju privatiziranih poduzeća i rezanju nadnica bilo moguće denuncirati kao refleks “socijalističkog mentaliteta”, a time dovesti u prešutnu vezu s destruktivnim intencijama prema nacionalnom projektu i nacionalnom interesu. Kako su ultimativno utjelovljenje takvih destruktivnih intencija bili Srbi, povratno je i svatko kome su se takve “intencije” mogle imputirati postao potencijalni ideološko-politički agent “srpstva”, a slijedom toga i neprijatelj države i njezinih interesa. Logička nekoherentnost operacije koja u prvom koraku sklonost socijalističkim idejama (i svemu što se s njima konotativno može dovesti u vezu) izvodi iz navodne “etničke supstance” “srpstva”, da bi se u sljedećem koraku optužbom za “srpstvo” poslužila kao potencijalno univerzalnim sredstvom denuncijacije svakog otpora vlastitoj politici, i to neovisno o etničkom i nacionalnom identitetu prokazanih antagonistâ, nije bitno naštetila njezinoj ideološkoj učinkovitosti.

Razlog efikasnosti tog aspekta hrvatske tranzicijske ideologije devedesetih leži u njegovoj dubokoj kongruenciji s temeljnim narativom “bijega s Balkana” i “povratka u Europu” te specifičnoj funkciji koju je u sklopu toga poprimio. Agresivni ideološki egzorcizam “srpstva” i svih elemenata “socijalističkog mentaliteta” unutar tog je narativa bilo moguće prikazati i pravdati kao nužne etape na putu povratka u “zapadnoeuropski civilizacijski krug”, uz obećanje budućeg udjela u obilju zapadnoeuropske države blagostanja kao konačne nagrade za prolazak kroz čistilište nacionalizma.

Rigidna dihotomija Balkan/Europa temeljni je ideologem hrvatske tranzicijske ideologije. Etno-nacionalizam devedesetih predstavljao je samo jednu od njegovih izvedenica. Hrvatski “bijeg s Balkana” u smjeru priželjkivane “europske normalnosti” samo je u prvoj etapi poprimio oblik agresivnog nacionalističkog kidanja spona (institucionalnih i simboličkih, realnih i imaginarnih) s “balkanskim” istokom. Činjenica da Zapadna Europa u hrvatskom nacionalizmu nije znala prepoznati aspekt njezina “postajanja Europom”, bio je izvor dubokih frustracija njegovih političkih i intelektualnih nositelja i glasnogovornika. U gorkoj inverziji uloga, europski je pogled hrvatskom etno-nacionalizmu poručio da u njemu prepoznaje obrise Balkana, a ne vlastite. I ta je presuda značila početak njegova kraja. Preveden iz Tuđmanova registra folklorističkog nacional-romantizma u jezik historijske, političke i socio-ekonomske realnosti, “povratak u zapadnoeuropski civilizacijski krug” ionako je prije svega značio restauraciju kapitalističkog načina proizvodnje i euroatlantske integracije. Kada je postalo sve izvjesnije da se etno-nacionalizam devedesetih iz glavnog ideološkog sredstva na tom putu pretvorio u glavnu prepreku dospijeća na njegov kraj, nacionalizam je počeo gubiti na hegemonijskoj snazi. Socijalne žrtve koje je bio zahtijevao više nije bilo moguće opravdati kao nužne korake prema budućem europskom blagostanju. Na koncu i sam “prepoznat” kao “balkanski” element i uteg, u apdejtanoj varijanti hrvatske tranzicijske ideologije nacionalizam je počeo figurirati kao još jedno zastranjenje na dugom putu iz tame loše prošlosti u svijetlu europsku budućnost. Upravljanje kormilom sada je moglo biti prepušteno drugima, koji će skupa s nacionalizmom preko palube baciti većinu njegovih retoričkih rekvizita, ali će socijalne i ekonomske žrtve zahtijevati i pravdati istim europskim snom i strahom od “ostanka na Balkanu”4.

Sve dosad izneseno, dakako, daje vrlo jednostran i nedostatan prikaz hrvatskog nacionalizma devedesetih. Antisrpstvo nije bilo samo sredstvo ideološke inkriminacije, nego je podrazumijevalo i vrlo realne zločine i sustavna kršenja ljudskih prava. Oni koji su se protiv njega borili, u pravilu su to činili polazeći od ljudskopravaške perspektive. Tome je teško prigovoriti. Na vrhunca ratne histerije, takav oblik djelovanja često je bio jedini koji je odgovarao na akutnost situacije i obećavao zaštititi ljudske živote. Iz naknadne perspektive, međutim, postaje razvidno da je nacionalizam djelovao obuhvatnije od svojih protivnika. Artikulacija antisrpstva s antisocijalizmom u nacionalističkoj ideologiji, njezini dubinski učinci na planu političkih i socijalnih borbi, nisu adekvatno problematizirani. To je rezultiralo cijepanjem tih borbi na dvije fronte, među kojima nije postojalo ozbiljnijih pokušaja komunikacije. Dok su civilnodruštveni aktivisti vodili bitke za ljudska prava i protiv diskriminacijskih praksi, radnici su se borili protiv destruktivnih učinaka ekonomske transformacije. Ni jedni ni drugi nisu se mnogo osvrtali na borbe ovih drugih. A kada jesu, jaz se često pokazao nepremostivim. Slučajevi u kojima su radnici borbu za svoje interese artikulirali u obliku apela na nacionalnu solidarnost – bilo zbog toga što su elemente socijalne inkluzivnosti u nacionalističkoj retorici shvaćali ozbiljno i tražili njihovu realizaciju, bilo u pokušaju preventivne imunizacije na optužbe za ideološku retrogradnost i “nostalgiju za socijalizmom” – aktere na civilnodruštvenoj sceni mogli su samo udaljiti. Radnici su tako češće percipirani kao dio problema nego kao potencijalni saveznici. S druge strane, indiferentnost ili čak demonstrativna distanca civilnodruštvenih udruga prema radničkoj problematici, s radničkog su gledišta nerijetko tumačeni kao elitistički prezir prema njihovim problemima i “potvrda” slutnje da u vrijednosnom sustavu civilnodruštvenih aktivista prava “manjinaca” kotiraju više od njihovih.

No pored tih nezanemarivih razlika i uzroka uzajamne distance, jedan moment povezuje ove dvije skupine: ni jedni ni drugi u svojim borbama nisu dovodili u pitanje osnovni smjer socio-ekonomske preobrazbe. I jedni i drugi su pretvorbu i privatizaciju problematizirali prije svega zbog kriminalnog načina provedbe, a ne zbog fundamentalnih društvenih i demokratskih implikacija predaje proizvodnih resursa društva u privatne ruke i posljedičnog redefiniranja njihove svrhe, unutarnje logike i ustroja po uskim kriterijima racionalnosti koji proizlaze iz imperativa profitnog motiva. Problem ni za jedne ni za druge nije bio kapitalizam kao takav, nego ono što se percipiralo kao njegova lokalna anomalija – “tajkunski” ili “ortački” kapitalizam, “kapitalizam s balkanskim karakteristikama”. Za obje su skupine posljedice restauracije kapitalizma, koji je inicijalno predstavljen i pravdan kao nužan korak ka “europeizaciji” i blagostanju, često poslužile kao dostatan dokaz potrebe za produbljivanjem te iste “europeizacije”. Obje su tako ostale čvrsto usidrene u hrvatskom tranzicijskom snu o Europi.

Tokom devedesetih, komparativni pogled na razvoj situacije u Sloveniji, koja se na isti put uputila u isto vrijeme, mogao je rezultirati samo potvrdom uvjerenja o hrvatskim problemima kao samoskrivljenoj aberaciji. Pošteđena devijacije nacionalističke histerije, prokletstva “balkanskog mentaliteta” i njegovih patologija – od nepotizma do kulture kolektivne kleptomanije – Slovenija je ostvarivala kontinuiran gospodarski rast i, činilo se, opće blagostanje. Kao takva, postala je ne samo predmet hrvatske zavisti, nego i empirijska potvrda o realnosti i dostižnosti “europske normalnosti” i blagodatima “uređenog” europskog kapitalizma.

Hrvatska će, ako sve bude išlo po planu, u srpnju ove godine postati 28. zemlja članica Europske unije. S obzirom na to, očekivalo bi se da će hrvatska javnost budnim okom pratiti zbivanja u Uniji, a posebno u Sloveniji, koja je tako dugo figurirala kao uzor i dokaz opravdanosti njezinih očekivanja od članstva. Da tome pitanju posveti imalo ozbiljne pažnje, zbivanja na slovenskim ulicama trebala bi je ozbiljno zabrinuti. Posebno ako učini sljedeći analitički korak i zapita se o uzrocima tamošnjih prosvjeda. Tada bi saznala da je Sloveniju ubrzo po ulasku u monetarnu uniju sustigla tranzicijska normalnost iz koje se Hrvatska ulaskom u EU nada pobjeći. Iako je krenula od boljih polaznih pozicija od Hrvatske, Slovenija degradaciju vlastite ekonomije na status ovisne periferije5 nije uspjela spriječiti. Ni pogled s onu stanu slovenskih granica, u dubinu EU prostora, ne umiruje. Tamo se možda još jasnije naziru obrisi polarizacije na centar i periferiju, na one koji diktiraju politike i one koji su prisiljeni pristati na podčinjavanje6. A možda još i više od toga, trebala bi zabrinuti činjenica da ni veliki igrači, koji definiraju pravila igre, ne uspijevaju kontrolirati i usmjeravati val krize koji ih nosi.

I za hrvatski i za slovenski pogled, situacija bi trebala biti sablasno poznata: prijetnja dužničke krize, mjere štednje, opresivna sjena MMF-a (sada kao člana famozne “Trojke”), zazivanje radikalnih strukturnih reformi, socijalni nemiri, polarizacija na bogati Sjeverozapad i siromašni Jug, (zasad još uvijek napola latentni) sukobi oko distribucije viškova… Posljednji put kada su ovi elementi bili na broju, u dubokoj krizi jugoslavenskih osamdesetih, gordijski su čvor na koncu presjekli uspon agresivnog nacionalizma i raspad nadnacionalne zajednice7. Slovenija je, čini se, svoj europski san dosanjala do kraja i probudila se na mjestu i suviše sličnome onome s kojega je krenula na put, odlučna da mu se nikada više ne vrati. Grubo trgnuta iz sna, danas se buni. Sudeći po stanju na njezinim ulicama, Hrvatska svoj europski san još uvijek sanja. Kako će reagirati kada shvati da se našla usred užurbanih priprema za dramu koja je vrlo slična onoj koju je već jednom odbila odigrati do kraja? S tom razlikom da joj je ovaj put namijenjena uloga statista, smještenog na samome rubu pozornice, i bez pripremljenog plana za bijeg u slučaju požara. Prvi put kao tragedija… A drugi put?

* Stipe Ćurković je glavni urednik hrvatskog izdanja Le Monde diplomatique i suosnivač Centra za radničke studije.

1Vidi tekst Primoža Krašovca na str. 5-6. ovog broja.

2Usp. Peter Gowan, Neo-Liberal Theory and Practice for Eastern Europe, New Left Review I/213, rujan-listopad 1995., str. 3-60.

3Prikaz političke artikulacije odnosa ekvivalencije između različitih pojmova slobodno se koristi nekim elementima rada Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe. No iz činjenice da taj teorijski alat može biti koristan za osvjetljavanje specifičnog problema artikulacije antisocijalizma i antisprstva u ideologiji hrvatskog nacionalizma 1990-ih, ne slijedi automatski i prihvaćanje punog opsega šireg, postmarksističkog, teorijskog projekta u kojemu se originalno pojavljuje. Usp. Ernesto Laclau & Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy, Second Edition, London-New York, 2001. Za primjer kritike temeljnih teorijskih postavki, vidi npr.: Norman Geras, Post-Marxism?, New Left Review I/163, svibanj-lipanj 1985., str. 40-82.

4Da je taj strah još uvijek aktivan moment u hrvatskom političkom životu pokazale su i rasprave pred referendum o pristupanju Europskoj uniji prošle godine. Tada se ni umiveniji liberalni “europejci” nisu libili posezati za u osnovi rasističkim dismisivnim karakterizacijama Balkana kao teritorija osuđenog na vječnu nazadnost i inferiornost. Referendumsko pitanje je tako izrijekom pretvoreno u zahtjev za posthumnim ovjeravanjem Tuđmanove formule o “civilizacijskoj pripadnosti”, dakako – bez spominjanja njezina autora.

5Na tu temu, vidi tekst Mislava Žitka na str. 9-10. ovog broja.

6Vidi tekst Perryja Andersona na str. 3-4. ovog broja.

7Usp. Jake Lowinger, Economic reform and the ‘double movement’ in Yugoslavia: an analysis of labor unrest and ethno-nationalism in the 1980s, Ann Arbor, 2011.