Jean-Sébastien Mora

Od svibnja 2010. godine Katalonija je poprište demonstracija koje su na ulice izvele i do 1,5 milijuna ljudi. Ti su prosvjedi kulminacija dugog procesa snažne reafirmacije težnji za katalonskom samostalnošću. Iako separatisti danas čine većinu na katalonskoj političkoj sceni, unutarnje razlike, posebno u pitanjima poželjnog socioekonomskog uređenja samostalne Katalonije, ostaju. A ne jenjavaju ni napetosti s Madridom, gdje zauzvrat jačaju glasovi koji sve otvorenije pozivaju na povratak frankističkim principima centralizacije i autoriteta – i po cijenu vojnog rješenja “katalonskog pitanja”

Publika je istovremeno bila euforična i neobično smirena, što je kombinacija koju često osjećamo tijekom nesigurnih razdoblja u kojima se događaju velike stvari. U starom podrumu u barcelonskoj četvrti Ciutat Vella, stotinjak osoba pozorno je slušalo odvjetnika, esejista i zagovornika katalonske suverenosti Quima Torru. Torra prepričava kako je ukinuta katalonska nezavisnost nakon što su pristaše Filipa V. osvojile Barcelonu 11. rujna 1714. godine, za vrijeme Rata za španjolsku baštinu.[i] U zadnjem redu sjedi četrdesetogodišnja Anna Ferri, koja odiše odlučnošću. Istovremeno prateći događaje večeri, objašnjava nam kako se uvijek smatrala pobornicom nezavisnosti, ali se nije stvarno angažirala u tome, smatrajući svoje političke ideale utopijskim. To se promijenilo u ožujku 2012. godine, osnutkom Katalonske nacionalne skupštine (KNS), narodne separatističke organizacije koja ima 30 tisuća članova. Od tada uvjerena kako se “stvari vrlo brzo kreću”, Anna Ferri postala je politička koordinatorica svoje četvrti, gdje organizira tjedne konferencije.

Mario Dominguez, sociolog sa Sveučilišta u Madridu, smatra da je “prvi put nakon tranzicije 1975. godine[ii], borba za katalonsku suverenost shvaćena kao građanska borba artikulirana odozdo s ciljem da postane masovni fenomen”. Ranije je Generalitat, regionalna vlada autonomne zajednice, bio nositelj većine institucionalnih inicijativa.[iii] Nakon pobjede Pučke stranke (PP) Joséa Marije Aznara na španjolskim izborima 2000. godine, predsjednik španjolske vlade bez srama je provodio određeni tip kastiljanskog nacionalizma, pa su se odnosi Barcelone i Madrida znatno pogoršali. Lokalne političke elite osudile su ograničenja predviđena ustavom iz 1979. godine i predložile novi statut za katalonsku autonomiju: Estatut. Taj tekst ponavlja zahtjeve Jordija Pujola, poznatog predsjednika Generalitata od 1980. do 2003. godine. On je zagovarao prekid fiskalne solidarnosti sa središnjom vlasti, koja je štetila katalonskoj ekonomiji. Španjolska je podijeljena na autonomne zajednice u sustavu asimetrične decentralizacije u kojemu različite zajednice imaju različite ovlasti u odnosu na središnju vlast. Katalonci danas zahtijevaju isti status kakav imaju Baskija i Navara, koje slobodno ubiru porez na dohodak stanovnika i tvrtki po složenom skupu fiskalnih pravila (Forsu), koje je kralj Ferdinand Katolički donio nakon pripajanja Navare u 16. stoljeću.[iv]

Pitanje katalonske suverenosti ponovno je pokrenuto 2010. godine u parlamentu, nakon što je španjolski Ustavni sud odbacio više članaka Estatuta, a posebno svaku referencu na “katalonsku naciju”. I to nakon što je tekst prihvatilo 73 posto lokalnih birača. “Madrid nije poštivao naše glasove. Osjećali smo se kao da smo opljačkani”, prisjeća se Ferri. Katalonija je tako postala poprištem velikih prosvjeda koji su kulminirali 10. srpnja 2010. prosvjednim maršem od 1,5 milijuna ljudi, koji je organizirala udruga za promociju katalonskog jezika i identiteta Òmnium Cultural. Osim Pučke stranke, većina katalonskih političkih stranaka podržala je tu inicijativu pod nazivom “Som una nacio. Nosaltres decidim” (“Mi smo nacija. Mi odlučujemo”).

————————————————————————————————————

Svjetlo na kraju tunela?

“Hoće li mjere štednje uništiti španjolski zdravstveni sustav?” Već i sam naslov istraživanja koje je proveo British Medical Journal sugerira odgovor na to pitanje.[i] U zemlji u kojoj je 27 posto radno aktivnog stanovništva nezaposleno i gdje jedna od pet osoba živi na pragu siromaštva (612 eura mjesečno), proračun socijalnih i zdravstvenih službi 2012. godine srezan je za 13,65 posto. Prve žrtve su migranti bez dokumenata, koji nakon kraljevskog dekreta više nemaju pristup osnovnom zdravstvenom osiguranju (osim hitne pomoći, pedijatrije i prenatalne skrbi). Zbog manjih naknada, lijekovi su u prosjeku 60 posto skuplji za one s prosječnom plaćom. Zdravstvenim radnicima plaće su 2010. godine smanjene za pet posto, a u Kataloniji za dodatnih tri posto.
Broj kreveta u bolnicama za trećinu je manji, a isto vrijedi i za hitnu skrb noću. “Radimo na 40 posto kapaciteta”, objašnjava specijalist kojeg su intervjuirali za istraživanje. “To je kao da zatvorite dvije trake na autocesti koja ih ima tri. Očito je da će to prouzrokovati zastoj.” Drugi liječnik kaže: “Prije dva dana trebao sam hitno poslati pacijenta na kardijalnu kirurgiju, ali sva su mjesta bila ili zauzeta ili ukinuta. Na kraju sam ga uspio premjestiti u privatnu bolnicu, što znači da će država morati platiti privatniku operaciju koja se nije mogla ostvariti zbog rezova u javnoj bolnici…” Neki smatraju da to nije slučajno, osobe koje upravljaju zdravstvenim sustavom “sve su iz svijeta privatnog osiguranja”, primjećuje jedan doktor. “Njihova namjera je jasna – privatizirati zdravstvo i tako zaraditi.”
Zaključak? “Španjolska dokazuje ustrajnost politika mjera štednje postavljenih u eurozoni”, nedavno je izjavio ministar ekonomije i kompetitivnosti Luis de Guindos. “Usvojili smo nepopularne reforme. (…) Ali vidimo svjetlo na kraju tunela.”[ii] Vlada je najavila nove udare na proračun u zdravstvenom sektoru za 2013. godinu.
i Helena Legido-Quigley, Laura Otero, Daniel la Parra, Carlos Alvarez-Dardet, Jose Maria Martin-Moreno, Martin McKee, “Will austerity cuts dismantle the Spanish healthcare system?”, British Medical Journal, London, 13. lipnja 2013.
ii Tobias Ruck, “Spain lauds austerity as success”, Financial Times, London, 5. rujna 2013.

————————————————————————————————————

Duga povijest suverenističkih težnji

Katalonija je najbogatija španjolska regija, BDP joj je 2012. godine bio 27 430 eura po stanovniku, dakle viši od državnog prosjeka (22 700 eura), kao i od prosjeka Europske unije (25 134 eura). Pa ipak, iako je ekonomija važan čimbenik za identitetsko pozicioniranje, prosvjedi iz 2010. godine ukazuju na to da je jezično pitanje još uvijek ključni pokretač nacionalizma. Štoviše, afirmacija katalonstva poziva se na povijest koja seže od devetog stoljeća. Katalonski identitet kroz povijest nije bio nužno konstantan, ali je ukorijenjen u kompozitni karakter španjolske krune, koja je nastala spajanjem kraljevstva Kastilje i aragonske krune. Katalonija se od 17. stoljeća čak četiri puta proglasila republikom.[v] Nakon pripajanja Francuskoj u vidu četiri departmana tijekom napoleonskog perioda, važnost industrijske revolucije u Kataloniji stvara preduvjete za pojavu Renaixençea, važnog kulturnog pokreta koji je dio europskog romantizma u 19. stoljeću, te kasnije sindikalizma i anarhizma, sve do građanskog rata (1936. – 1939.), koji su specifični za katalonsku kulturu. Konzervativna “nacionalno-katolička” ideologija, koju je vojnom represijom pokušao nametnuti frankistički režim uspostavljen nakon građanskog rata, dugo je gušila katalonski nacionalizam.

Nakon krize američkih drugorazrednih (subprime) hipotekarnih kredita i puknuća stambenog mjehura 2008. godine, kriza je u prvi plan izbacila pitanje katalonskog fiskalnog deficita. Zapravo, prema Generalitatu, ta autonomna zajednica zapravo je bogatija, ali je i u većem dugu (55 milijardi eura) jer je previše odlazilo Španjolskoj. Na prvi pogled, čini se legitimnim da jedan dio katalonskog bogatstva bude preraspodijeljen Ekstramaduri, najsiromašnijoj regiji Španjolske s BDP-om od 15 394 eura po stanovniku 2012. godine. No ipak su odnosi političkih snaga i poštivanje povijesnih specifičnosti definirali pravila fiskalne raspodjele, posebice uloga katalonskih nacionalista u demokratskoj tranziciji. Drugim riječima, solidarnost u okvirima države je “političko pitanje, relativno i subjektivno”, procjenjuje Mathieu Petithomme, docent u Besançonu i stručnjak za manjine u Španjolskoj. Nadalje, većina pristaša suverenosti sklona je, čak i u slučaju neovisnosti Katalonije, sudjelovati u ekonomskoj solidarnosti preko europskih strukturnih fondova.

Tijekom 2012., narodni pokreti nameću se kao faktor u debati o suverenosti, koja je dotad bila vrlo institucionalna. Pokrenut je niz novih inicijativa: Katalonski nacionalni kongres, pozivi na građanski i porezni neposluh, proces ustavnih reformi[vi], stvaranje territori català lliurea (slobodnog katalonskog teritorija), grupacije koju čini petina ukupnog broja općina, a koje ne priznaju administrativni autoritet Španjolske. Od tada separatizam cvjeta i prodire u cijelu društvenu sferu. Estelada, katalonska zastava sa zvijezdom, pojavljuje se posvuda na prozorima, u udaljenim selima jednako kao i po velikim avenijama Barcelone i Tarragone. Prema Centru za društvena istraživanja (Centro de Investigaciones Sociales), 57 posto stanovnika Katalonije izjašnjava se za neovisnost.

Tako je 11. rujna 2012. godine, na dan proslave Diade, “nacionalnog” katalonskog praznika, 1,5 milijuna ljudi ponovno nahrupilo na barcelonske ulice na poziv KNS-a. Marširali su sa sloganom: “Nova država za Europu”. “Naš cilj je organizirati izvanredne izbore i obvezati parlament da proglasi suverenost i pravo na samoodređenje katalonskog naroda”, objašnjava nam Josep Colomer, znanstvenik i član izvršnog odbora KNS-a. Katalonska je specifičnost da je, u ime prava na samoodređenje, narodni pokret uspostavio novi odnos snaga s Generalitatom te tako indirektno i s centralnom vlasti u Madridu. Dva dana nakon Diade,Artur Mas, predsjednik Generalitata i vođa katalonske desničarske koalicije CiU (Convergència i Unió), složio se s KNS-om oko izvanrednih regionalnih izbora, koje pretvara u referendum u korist samoodređenja, održan 28. studenoga 2012. godine. Ti izbori ojačali su pozicije suverenističkih stranaka s dobrim rezultatom za Katalonsku republikansku ljevicu (ERC, Esquerra republicana de Catalunya), glavnu formaciju separatističke ljevice. Iako je CiU dobio manje zastupničkih mjesta[vii] u parlamentu, separatistički su zastupnici dobili apsolutnu većinu sa 83 od 135 mjesta.

Regionalni separatizmi kao europska budućnost?

No u Cornelli, “predgrađu-spavaonici” bez duše na periferiji Barcelone, kao da smo došli u sasvim drugi dio Španjolske. Između 1950. i 1975. godine tamo se doselilo 1,4 milijuna Španjolaca privučenih iznimnim ekonomskim razvojem Katalonije. Većina ih je došla iz ruralnih zona Andaluzije i Galicije. Za vrijeme diktature, ta unutarnja imigracija uključivala je i simpatizere frankizma zaposlene u administrativnom aparatu, kler i vojsku. Zbog toga, unatoč politikama asimilacije koje je Generalitat poticao tijekom posljednjih trideset godina, još uvijek postoji velik sociolingvistički procjep u katalonskom društvu. U Cornelli, gdje migranti iz drugih iberskih regija čine 75 posto stanovništva, rijetko se ili čak nikada ne govori katalonski i uglavnom se glasuje za Socijalističku stranku i Pučku stranku Mariana Rajoya. Zapravo su obje opozicije, ljevica spram desnice i Katalonija spram Španjolske, uvijek iznimno komplicirale katalonski parlamentarni život. A na tragu izbora iz studenoga, organizacije koje se bore za lokalnu suverenost, CiU čiji je predsjednik Artur Mas i ERC, prevladale su povijesni antagonizam da bi 23. siječnja 2013. potvrdile “karakter suverenog političkog i pravnog subjekta naroda Katalonije”. Katalonski parlament je 11. travnja 2013. prvi put poduzeo proaktivne mjere, kao što je ustanovljenje Vijeća za nacionalnu tranziciju, zaduženog za organizaciju referenduma o samoodređenju 2014. godine i za ispitivanje izvedivosti i održivosti nove, neovisne Katalonije u svim područjima.

Hoće li takav referendum biti iznimka ili povijesni obrat na Starom kontinentu? Škotski pristaše neovisnosti iz SNP-a (Škotska nacionalna stranka) usuglasili su se s britanskim premijerom Davidom Cameronom oko održavanja referenduma o samoodređenju 2014. godine. Flandrija, Baskija, Grenland, Južni Tirol itd.: u europskom poretku[viii] sve te “regije-nacije” teže afirmaciji, što nije samo posljedica posljednje recesije u eurozoni. Zapravo, već 1986. godine Generalitat je stvorio vlastiti ekonomski lobi u Bruxellesu, Katalonski patronat. Nakon pripajanja zemlje Europskoj zajednici 1986. godine, Katalonija je postala glavni akter u Europi regija time što je bila aktivna u Udruzi europskih regija, Odboru regija, Mreži europskih gradova itd.[ix]

Ta “paradiplomacija” afirmirala se u studenome 2012. s nastankom Vijeća za javnu diplomaciju Katalonije, Diplocat, koje je na Političkim znanostima u Parizu započelo ciklus rasprava o pravu na samoodređenje naroda. Španjolski premijer Rajoy na pitanje o ovome obično odgovara: “da bi nešto značio u Europi, moraš biti velik. Mali ništa ne znače”. Barcelona se suočila s nezainteresiranošću zato jer se više država boji vlastitih separatističkih pokreta i jer se Madrid redovito poziva na članak 4.2 Ugovora o Europskoj uniji koji propisuje kako EU treba poštivati “teritorijalni integritet članica”. U pismu upućenom španjolskoj vladi 4. listopada 2012. godine, Viviane Reding, potpredsjednica Europske komisije, složila se s Madridom. Ipak, prema škotskom premijeru Alexu Salmondu, “Škotska bi automatski postala zemljom članicom da se odvoji od Ujedinjenog Kraljevstva”.

Znači li to i automatsko članstvo Katalonije u slučaju samostalnosti? Uzimajući u obzir tu mogućnost, španjolski je Ustavni sud 8. svibnja suspendirao deklaraciju o suverenosti Katalonije izglasanu 23. siječnja, stvarajući presedan nakon španjolske tranzicije. Mas je odlučno reagirao: “Katalonski narod neće prihvatiti da se njegova glasovanjem demokratski izražena volja ignorira.” Što je Mas spreman napraviti? Postoji li crvena linija koju madridska vlada ne smije prijeći? Jedno je sigurno, iskorištavanje prava na samoodređenje podrazumijevalo bi nužno raskid s dosadašnjom legalističkom praksom vladajuće katalonske stranke CiU u odnosu na Španjolsku. Nadalje, iako je dobar dio katalonskog ekonomskog establišmenta sklon neovisnosti, ujedno je i zabrinut za stabilnost tržišta. “Zbog toga će napredovanje procesa ovisiti o znatnoj mobilizaciji katalonske radničke klase”, kaže Colomer. U KNS-u su uporni: 1. lipnja 2013. pokrenuli su kampanju “Signa un vot per la independència” (Potpiši za glasovanje o neovisnosti) kojom se parlament želi natjerati na raspisivanje referenduma o samoodređenju Katalonije prije 31. svibnja 2014. godine, kao uvod u jednostranu objavu neovisnosti. Zajedno s udrugom Òmnium Cultural, KNS 11. rujna 2013., na dan Diade, organizira ljudski lanac koji je išao duž cijele Katalonije.

U Reusu, malom radničkom gradu okruženom zadimljenim tvornicama Tarragone, radikalno ljevičarska katalonska stranka Kandidatura narodnog jedinstva (CUP) na sastanku poziva na poreznu neposlušnost, sve popularniju praksu plaćanja poreza Generalitatu umjesto španjolskoj vladi. Sa svoja tri zastupnička mjesta, CUP predstavlja zamjetnu prisutnost u katalonskom parlamentu od ulaska u studenome 2012. i to zbog svog specifičnog pristupa ideji reprezentativne demokracije (neobnovljivi mandati i ograničenje primanja zastupnika), ali i zbog iskrenosti i opuštenog izgleda svojih predstavnika. “Naš cilj nije preuzeti vlast, nego stvoriti snagu koja bi gurala katalonsku vladu prema prijelomu”, objašnjava nam zastupnik Jordi Salvia. “Nacionalno oslobođenje svakako treba pratiti proces društvene revolucije”, dodaje Salvia, prema kojemu bi dolazak CUP-a u parlament trebalo prisiliti ERC, katalonsku ljevicu, da prihvati manje socijaldemokratski ekonomski projekt.

Pitanje socioekonomskog modela razvoja

Pitanje modela razvoja očito je ključno. To što Katalonija ima viši BDP od Španjolske ne znači nužno prosperitet za stanovnike. Samo u Barceloni postotak siromašnih viši je od 29 posto. Katalonski ekonomski establišment, poput neoliberalnih ekonomista Xaviera Sale i Martína i Jordija Galíja, istovremeno brani opciju “vlastite države” i zadržavanje mjera štednje, fleksibilnog tržišta rada i “atraktivne” fiskalizacije. Pakt između CiU-a i ERC-a počiva na pretpostavci kako će neovisnost biti dobra i za tvrtke i za radnike. “Biti za neovisnost ne znači dijeliti ili braniti političke ideje katalonske buržoazije, nego biti svjestan da je ona dio naše zemlje, kao i biti svjestan procesa oslobođenja među klasama”, brani se Albert Castellanos, zadužen za ekonomska pitanja ERC-a.[x]

Profesor socijalne antropologije na Sveučilištu u Barceloni, Gerard Horta, ujedno je i aktivni pobornik izvanparlamentarne ljevice. Krajem svibnja zajedno sa skupinom profesora okupirao je rektorat s ciljem osvještavanja procesa uništavanja sveučilišnog sustava koji ide u smjeru “tehno-feudalnog modela”. Obnovljeni separatizam ojačan je i sve većim odbijanjem “ekonomije boli”, kako je nobelovac Paul Krugman nazvao politike mjera štednje. Horta smatra da katalonska desnica suverenost nikada nije smatrala oruđem socijalne emancipacije: “Od trenutka otkada je Katalonija izgubila svoju neovisnost, prije otprilike tristo godina, najprije plemstvo, a potom i građanstvo u 19. i 20. stoljeću, sudjeluje u kastiljskom kolonijalnom procesu. S izgradnjom novog svjetskog poretka, to jest s restrukturacijom kapitalizma, svjedočimo i centralizaciji moći. Katalonska elita danas brani opciju neovisnosti zato jer želi sačuvati svoju klasnu poziciju koju ugrožava Madrid.” I doista, s krizom kao izlikom, španjolske vlade pokrenula je ofenziovu ponovne političko-ekonomske centralizacije. U okviru bankarske reforme, nestaju i štedionice koje su bile pokretačka snaga teritorijalnog suvereniteta.

Pod vodstvom organizacije Mala i srednja poduzeća Katalonije, poduzetnici u velikoj većini podržavaju stvaranje “vlastite države” jer je Katalonija španjolska regija koja se najviše okoristila jedinstvenim europskim tržištem.[xi] Od 2011. godine katalonski izvoz u Europu veći je od izvoza u druge dijelove Španjolske (52,9 posto naspram 47,1 posto). Joaquim Gay de Montellà, predsjednik udruge poslodavaca, iznenadio je javnost početkom svibnja 2013. kada je javno izjavio kako “vidi prednosti neovisnosti”. Jedino velike financijske grupe poput banke Caixa ostaju otporne na val separatizma i to zbog svoje političko-ekonomske povezanosti sa Španjolskom.

Odcjepljenje Katalonije ostavilo bi velike posljedice na Španjolsku, čiji bi se BDP smanjio za 20 posto. Istovremeno bi izgubila dio predstavnika u Europskoj uniji i politički kredibilitet u Latinskoj Americi. To bi moglo donijeti i daljnju štetu ideji španjolskog jedinstva i požuriti Baskiju, ali i druge “katalonske zemlje” poput Baleara, na odcjepljenje.[xii] Suočena s katalonskim problemom, Rajoyeva se vlada odlučila za ponovnu centralizaciju, iskorištavajući svoj utjecaj na Ustavni sud i većinu u Senatu. No time riskira daljnje snaženje zahtjevâ katalonskih separatista, istovremeno razbuktavajući korupcijske skandale koji, dan za danom, sve više preplavljuju Pučku stranku. Sve to vodi i prema radikalnoj renovaciji španjolske desnice: nazivajući se neokonzervatizmom, ta politička tendencija želi povratak principima autoriteta, veličine nacije i vjere, braneći istovremeno neoliberalnu viziju ekonomije, slično pokretu Tea Party u Sjedinjenim Državama.

Zveckanje oružjem

Dosad nezamislivu opciju vojnog sukoba, krajem 2012. prizivali su neki španjolski vojni kadrovi, ali i član Europskog parlamenta iz Pučke stranke Alejo Vidal-Quadras. “Članak 8 španjolskog ustava povjerava vojsci obranu ‘teritorijalnog integriteta’ Španjolske, što dopušta centralnoj vladi da preuzme regiju”, objašnjava Vidal-Quadras. Ova izjava, koja je nazvana “postdiktatorskom”, izazvala je negodovanje u Europskom parlamentu. “Takve izjave potkopavaju sve ono za što su se demokrati borili tijekom posljednjih šezdeset godina i nemaju mjesto u današnjoj politici”, ogorčeno će Belgijanac Guy Verhofstadt, vođa liberalne grupe u Europskom parlamentu.

Jean-Pierre Massias, stručnjak u komisiji za demokraciju Vijeća Europe, smatra da “regionalni konflikti u Španjolskoj otkrivaju nedostatke u demokratizaciji španjolskog društva”. Nakon smrti Franca 1975. godine, ono što se u Španjolskoj naziva demokratskom tranzicijom zapravo je bila samo konsenzualna institucionalna promjena, pri čemu međutim fašistička ideologija nikada nije osuđena. Tako se gotovo četrdeset godina kasnije “sociološki frankizam” ne prestaje pojavljivati u vijestima: porazna izvješća Amnesty Internationala o policijskim ekscesima[xiii], politizacija sudstva[xiv], nekažnjavanje političara povezanih s korupcijom ili najnoviji prijedlog ministra pravosuđa Alberta Ruiz-Gallardona da se pobačaj kažnjava. U Kataloniji je želja za pravim demokratskim preokretom stopljena sa zahtjevom za samostalnom državom. “Madrid i dalje reagira poput zastrašujućeg vojno-religijskog kolonijalista. Važno je izgraditi Kataloniju u kojoj se ljudi osjećaju slobodnima biti Španjolci ili Katalonci, ali oslobođeni frankističkog nasljeđa”, zaključuje Ferri.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held



[i] Godine 1700. bez djece umire Karlo II., nakon što je Filipa V., unuka Luja XIV., imenovao svojim nasljednikom. Katalonci podupiru kandidaturu austrijskog nadvojvode Karla. Pod opsadom, Barcelona je spašena tek nakon junačkog otpora 11. rujna 1714. godine (katalonski nacionalni praznik).

[ii] Nakon Francove smrti 1975., Španjolska se pod kraljem Juanom Carlosom transformira u parlamentarnu monarhiju. Prvi slobodni izbori održani su 1980. godine.

[iii] Alicia Fernández i García Mathieu Petithomme, Les nationalismes dans l’Espagne Contemporaine, Armand Colin, Pariz, 2012.

[iv] Zauzvrat, autonomne baskijske zajednice dužne su platiti jedan dio općih troškova Španjolske, uglavnom za obranu i diplomatska predstavništva.

[v] Republika Katalonija proglašena je četiri puta: Pau Claris učinio je to u 17. stoljeću, Baldomer Lostau u 19. stoljeću, a u 20. Francesco Macià 1931. i Lluís Companys 1934.

[vi] To koordiniraju istraživači poput Gerarda Pisarella, profesora ustavnog prava na Sveučilištu u Barceloni. Napravljeni su prijedlozi za ustavne reforme u kojima je stanovništvo akter, naspram ustava iz 1979. godine koji je rezultat konsenzusa između progresivnih snaga, vojske i vlasti proizišle iz diktature.

[vii] Ako se usporede rezultati iz 2010. i 2012. godine, CiU sa 62 zastupnička mjesta pada na 50, a ERC ima 21 mjesto (prema deset iz 2010. godine). Zajedno s tri zastupnička mjesta CUP-a i devet Zelene katalonske inicijative (Esquerra Unida i Alternativa), suverenističke stranke imaju apsolutnu većinu – 83 od 135 mjesta.

[viii] Laurent Davezies i Philippe Rekacewicz, “Régions contre Etats-nations”, Le Monde diplomatique, veljača 2004.

[ix] Joaquín Trigo Portela, Ramon Tremosa i Balcells, Salvador Viñeta, “L’empresa catalana en l’economia global”, Papers d’economia industrial, broj 19, Generalitat de Catalunya, rujan 2003.

[x] Godine 1988. Baden-Württemberg u Njemačkoj, Autonomna zajednica Katalonija u Španjolskoj, Lombardija u Italiji i regija Rona-Alpe u Francuskoj potpisale su multilateralni ugovor o suradnji. Angélique Bizoux, Catalogne, l’émergence d’une politique extérieure, L’Harmattan, coll. “Inter-national”, Pariz, 2006.

[xi] Albert Castellanos, “Deu raons per superar la crisi amb independència”, Revista EINES, broj 13, studeni 2010.

[xii] Izraz “katalonske zemlje” određuje teritorije katalonske kulture i samim time i područja u kojima se govori katalonski. Činjenica da je Pučka stranka zabranila vanjsko emitiranje na katalonskoj televiziji TV3 dokazuje strah koji je prouzrokovao separatizam.

[xiii] Amnesty International, “Spain: Adding insult to injury: The effective impunity of police officers in cases of torture and other ill-treatment”, 2007., www.amnesty.org

[xiv] U ožujku 2010. u Madridu je 1400 sudaca, što je gotovo polovica aktivnih sudaca u Španjolskoj, prosvjedovalo protiv politizacije sudstva.

/i/ahr align=”left” size=”1″ width=”33%” /