Nikola Vukobratović

Poraz na parlamentarnim izborima održanim prošlog mjeseca izazvao je mali potres u najvećoj hrvatskoj opozicijskoj stranci. Iako su ostvarili solidan rezultat, sigurno je da će u sljedećem periodu ostati daleko od pozicija vlasti. To je trenutak za analizu i raspravu o karakteru domaće socijaldemokracije, kao i perspektivama za njezinu eventualnu metamorfozu

U malenoj zagrebačkoj dvorani Srpskog privrednog društva “Privrednik” tog se petka, 7. listopada, održava tribina o budućnosti ljevice u Hrvatskoj. Na iznenađenje organizatora, dvorana se pokazuje premalom za sve zainteresirane. Nekoliko desetaka ljudi raspravu osluškuje iz hodnika zgrade. Provokativnim naslovom “Što da se radi”, očitom referencom na Lenjinov programatski tekst iz 1902. godine, jedna od manjih stranaka među onima koje se smatraju ljevicom u Hrvatskoj – Radnička fronta – nastoji potaknuti publiku na angažman. Logika je jednostavna: u Hrvatskoj postoji velik dio stanovništva koji bi trebao biti zainteresiran za “lijeve politike”, ali ta se demografska činjenica ne očituje u izbornim rezultatima. Politička ljevica u Hrvatskoj ne postoji, slaže se većina govornika, čak i ako se ne slažu sasvim u tome gdje bi je trebalo tražiti. Ova, trenutno tek jedna od inicijativa za “obnovu ljevice”, računa dakle na prazan prostor, otvoren da se popuni novim i boljim sadržajima.1

Ipak, unatoč optimizmu organizatora ove tribine, čini se kako je izvan dvorane “Privrednika” termin “ljevica” već dobro popunjen raznim značenjima, čak i ako ona ne korespondiraju onome što je taj termin predstavljao kroz gotovo cijelo 20. stoljeće, kako u Hrvatskoj, tako i drugdje. Hrvatska je prije nepunih godinu dana izašla iz četverogodišnjeg perioda koalicijske vlade koju su činile stranke formalne ljevice. To je tek drugi njihov mandat na čelu zemlje u kojoj se, prema često citiranim istraživanjima Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, tek 21 posto ispitanih smatra “ljevičarima”, a gotovo dvostruko više “desničarima” (38 posto), dok četvrtina ispitanih same sebe smješta u “centar”. Čak i uz određenu rezervu prema metodologiji i rezultatima Pilara, očito je kako je identifikacija s desnicom češći izbor birača. O tome naposljetku najrječitije svjedoči činjenica da je “ljevica” vlast osvajala samo u situacijama teških kriza “desnice”. No ova, kao i pojedina redovita istraživanja javnog mnijenja, pokazuju nam još nešto, u ovom kontekstu možda i zanimljivije – birači bez problema (slično medijima i analitičarima) kao vodeću snagu “ljevice” identificiraju Socijaldemokratsku partiju (SDP).

Teško je u tom smislu povjerovati interpretacijama prema kojima je riječ tek o stranci-parazitu na lijevom spektru, kojeg se efikasnijom organizacijom “prave” lijeve alternative može elegantno detronizirati. Uostalom, oznake “lijevo”, “desno” i “centar” označavaju samo relativne pozicije na imaginarnom političkom spektru koji, praktičnosti radi, konstruiraju politolozi i mediji kako bi stranačkim nadmetanjima davali neki dublji ideološki smisao, čak i kad ga tamo vidno nema. Takve oznake ne samo da ne opisuju nikakve pozitivne sadržaje politika, već dapače, pokazuju značajne razlike ovisno o kontekstu, čak i kad je riječ o sredinama koje su prošle vrlo sličan povijesni razvoj.

Tako su socijaldemokrati u Rumunjskoj ili Bugarskoj zapravo stranke koje se češće povezuje kako s izraženijim nacionalizmom, tako i s određenom socijalnom demagogijom. U Mađarskoj su pak socijaldemokrati nosioci najagresivnijih liberalnih ekonomskih politika, ali i najistaknutiji protivnici ultrakonzervativizma i povremene socijalne demagogije Viktora Orbána. U Srbiji se čak ni – u fabriciranju “spektra” poslovično snalažljivi – politolozi ne mogu dogovoriti oko toga predstavlja li ljevicu Socijalistička partija Srbije Slobodana Miloševića ili pak (originalno jednako nacionalistička) Demokratska stranka Zorana Đinđića!

U slučaju svih tih stranaka, oznaka socijaldemokrata ili ljevice posljedica je pokušaja uvoza tzv. vestminsterskog modela koji bi, radi funkcionalnosti parlamentarizma, trebao počivati na nadmetanju stranaka lijevog i desnog centra. Svoju poziciju na ljevici SDP Hrvatske je naslijedio zajedno s dijelom imovine Saveza komunista, no u nju je otada gotovo slobodno upisivao nove sadržaje, koji su zapravo dramatično promijenili kako karakter ove stranke, tako i koncept hrvatske ljevice općenito. Od stranke koja je na izborima 1990. godine dominirala gotovo svim etnički miješanim krajevima Hrvatske i tadašnjim industrijskim centrima, SDP se danas pretvorio u stranku koja je iz tih područja (u velikoj mjeri u međuvremenu zahvaćenih ratom i deindustrijalizacijom) uvjerljivo izgnana. (vidi okvir “Lijevo od ljevice”)

Procesi koji su vodili ovome bili su dugotrajni i izrazito kompleksni, no ne može se izbjeći činjenica da je riječ o dramatičnoj promjeni domaće biračke demografije. Naime, dok je SDP tijekom 1990-ih izgubio svoju raniju bazu, i u osnovi životario na političkoj sceni, posljednjih petnaestak godina uspio je potpuno zadominirati onim dijelom političkog spektra koji je ranije držala “građanska” opozicija, utjelovljena u Hrvatskoj socijalno-liberalnoj stranci (HSLS) i Hrvatskoj narodnoj stranci (HNS) koje je tijekom 1990-ih karakterizirala predanost “umjerenijem” nacionalizmu, nasuprot onom “vulgarnijem” vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

U domaćem “vestminsterizmu” ljevici je danas namijenjena uloga predstavnika birača naklonjenijih europeizmu i kozmopolitizmu, odnosno onih nesklonih vulgarnijim oblicima etničkog šovinizma i vjerski artikuliranog društvenog konzervativizma. Ne čudi stoga što SDP (pokazuju to rezultati posljednjih pet izbornih ciklusa) najveću potporu uživa u ekonomski najrazvijenijim krajevima i među najobrazovanijim dijelovima stanovništva. Situacija je to koju smo naučili prepoznavati kao karakterističnu za ljevicu u lokalnom kontekstu, ali koja bi nam se mogla učiniti veoma neobičnom ako bismo socijaldemokraciju koju u imenu još uvijek nosi vodeća snaga hrvatske ljevice shvatili doslovno.

Originalno nastala kao politički izraz radničkog pokreta, zapadnoeuropska je socijaldemokracija bila noseća snaga nekih od ključnih demokratskih reformi, poput općeg prava glasa, obaveznog školstva ili svima dostupne zdravstvene zaštite, u vječnom kompromisu s interesima domaćeg kapitala. Desetljećima, ona je predstavljala svojevrsnu koaliciju urbanih i obrazovanih elita s jedne te radničke klase koja je u njezinim politikama vidjela svoj neposredni materijalni interes s druge strane. Posljednjih tridesetak godina, s trijumfom tzv. neoliberalizma, dolazi do postepenog, ali vidljivog razvoda tih dviju socioekonomskih grupa. To je proizvelo duboku egzistencijalnu krizu socijaldemokracije koja se u različitim zemljama različito manifestira. Negdje “ljevica” juri prema svom krahu dok joj sve veći dio biračkog tijela otimaju tzv. desni populisti, drugdje (kao u Britaniji) je izložena unutrašnjim sukobima koji će odrediti njezinu sudbinu, a u pojedinim je zemljama nastoje zamijeniti neki novi reformizmi, koji doduše imaju tek skromne uspjehe.2

Čak i tamo gdje ima puno snažniju tradiciju, trenutna je situacija za ljevicu razmjerno nepovoljna. U Hrvatskoj pak, gdje parlamentarni sustav prolazi kroz krizu, proizašlu – između ostalog – iz dugotrajne nemogućnosti i nesposobnost cijelog političkog spektra da ponudi minimalno inovativne politike ili razvojne strategije, pozicija ljevice čini se osobito lošom. Upravo to je kontekst u kojem SDP, nakon poraza na posljednjim izborima, dočekuje izbore za novog predsjednika ili predsjednicu, funkciju iz koje se do sada dominantno diktiralo političko pozicioniranje stranke. Izbor je dodatno otežan određenim vakuumom koji je nastao nakon odlaska Zorana Milanovića, tek drugog šefa stranke u 26 godina, koji je na poziciji bio punih devet godina. Što u tom smislu uopće može ponuditi ljevica u opoziciji, osobito nakon što joj je dio urbanog i liberalnog biračkog tijela preoteo “reformirani” HDZ na čelu s Andrejem Plenkovićem?4

Od doskočica do Corbyna

U svakom SDP-ovom stranačkom izbornom ciklusu kandidati za funkcije redom najavljuju “povratak” SDP-a ljevici i socijaldemokraciji. To je bio slučaj i s dugogodišnjim primorsko-goranskim županom Zlatkom Komadinom na stranačkim izborima početkom ove godine, a sada se ponavlja sa gotovo svim kandidatima, kojih je ovom prilikom čak deset. Kandidati su trenutno u procesu prikupljanja potpisa koji se mora dovršiti do kraja mjeseca. Međutim, na temelju potpora pojedinih istaknutih stranačkih ličnosti već su se iskristalizirali neki favoriti, svi odreda “zagovornici povratka ljevici”. Ovaj zaziv jasno demonstrira duboku ideološku konfuziju među domaćim socijaldemokratima. Unatoč crvenoj boji i socijalnom imenu, SDP je oba svoja mandata započeo furioznom provedbom liberalnih reformi, privatizacijama, autsorsinzima i izmjenama Zakona o radu koje su vodile daljnjim smanjenjima radničkih prava, a završio puno opreznije, opečen povremenim sindikalnim otporima i uplašen nadolazećim izborima. Koliko ozbiljno dakle treba shvatiti stalne zazive obnove ljevice?

Nešto nam u tom smislu mogu otkriti prvi intervjui nekih od favorita u utrci za predsjednika stranke. Najavljujući svoju kandidaturu u intervjuu za Jutarnji list, bivši ministar vanjskih poslova i trenutni zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula između ostalog je najavio kako će se, kao vođa hrvatske ljevice, “boriti protiv prekarijata”.3 U pokušaju da se predstavi kao socijalno osviješteni političar u koraku s vremenom, Picula je vjerojatno želio reći kako će se boriti protiv “prekarnosti”, odnosno rastuće tendencije nesigurnih i slabo plaćenih radnih mjesta, a ne protiv onih radnika koji su tim procesom zahvaćeni (“prekarijata”). Sličan gaf ne bi se mogao dogoditi Davoru Bernardiću, šefu zagrebačkog SDP-a i drugom favoritu u utrci. On je u intervjuu N1 Televiziji bez oklijevanja priznao kako ne zna što bi to bio prekarijat. Nakon novinarskog objašnjenja zadovoljio se recitacijom o tome kako je “svijet sve brži […] i ljudi sve češće mijenjaju poslove”, predlažući usput kao rješenje “rezanje nameta koji opterećuju naše poduzetnike” i “povezivanje fakulteta s biznisom”.5

U lokalnom kontekstu, inače politički sasvim impotentan Europski parlament poslužio je gotovo svim strankama, ako ni za što drugo, barem kao kratki kurs za (djelomično) ovladavanje recentnijim europskim političkim žargonom. Kod onih koji ga nisu prošli, artikuliranje politike vodeće stranke ljevice još se uvijek svodi na recikliranje self-help doskočica i rečenica koje podsjećaju na elemente motivacijskih govora korporacijskih direktora. Ništa se slično ne može reći za Karolinu Leaković, potpredsjednicu Socijaldemokratskog foruma žena i kandidatkinju za predsjednicu stranke koju se obično smatra “autsajdericom” i to u utrci sa, osim spomenutih, jednim ovršnim odvjetnikom i bivšim ministrom policije poznatim po “dugom jeziku”. Među njezinim “manama”, saznajemo od pojedinih članova stranke, je i to što nije samo žena, već i deklarirana feministica. U stranci koja je od 38 zastupnika izabrala samo pet žena, i koja se godinama vodi izrazito mačističkom retorikom, čak i rod može biti problem. Leaković je, osim toga, daleko od improvizatorice u ideološkom pozicioniranju. U brojnim izjavama i intervjuima koje je dala posljednjih tjedana, uglavnom za male alternativne medije, daje prilično preciznu i dalekosežnu analizu ograničenja koje SDP ima kao de facto liberalna stranka.

Kao rješenje ne predlaže samo (konkretni, a ne deklarativni) zaokret prema socijalnim politikama u skladu s imenom stranke, već i duboku demokratizaciju ove organizacije, a onda i političkog sustava u cjelini. Time bi se otvorio prostor za jačanje “ekonomske ljevice”, umjesto one koja se svodi na mlaku i formalnu opoziciju društvenom konzervativizmu i etničkom šovinizmu. U svojoj orijentaciji prema sindikatima i društvenim pokretima, Leaković se, između ostalog, poziva i na aktualnu reformu britanske Laburističke stranke pod vodstvom Jeremyja Corbyna. Ekonomska ljevica, stranačka demokracija, Jeremy Corbyn – to su svakako riječi koje zvuče poznato i u najmanju ruku zanimljivo određenim grupama ljudi (na primjer, čitateljima LMD-a), no može li se s njima doista doprijeti do osiromašenih krajeva i segmenata stanovništva koji danas najmanje glasuju za SDP?

Ovo, dakako, nije samo pitanje efikasnosti političkog marketinga. Jer, koliko god nam obećanja većih socijalnih prava i bolje zaštite radnika mogu zvučati privlačno, loše socijalno stanje nije tek posljedica nonšalantnog “nemara” političke elite. Aktualni razvojni model uz kojeg pristaje cjelokupni politički spektar u osnovi se svodi na politiku “privlačenja stranih investicija”. Ona ukratko računa kako bi Hrvatska tek snižavanjem cijene rada i razine socijalne zaštite, uz istodobno izdašno subvencioniranje kapitala, mogla postati konkurentnija i naposljetku pobijediti u vječnoj “trci prema dnu” među zemljama u sličnoj situaciji. Iako je taj model snažno doprinio razini siromaštva, a nije doveo do obećavanih transfera tehnologija i “otvaranja radnih mjesta”, obećanja socijalnih politika unutar tog antisocijalnog modela čine se kontraproduktivnim, koliko god da je i sam model jedan veliki nonsens. Kojim konkretnim politikama zamijeniti ovaj “razvojni model”, a pritom izbjeći pritiske europskih političkih i financijskih institucija (između ostalih), pitanja su na koja još čekamo konkretne odgovore. Bez njih, zazivi “ljevice”, s nizom toplih asocijacija, ali bez eksplicirane konkretne politike, povremeno uznemirujuće podsjećaju na Mostove “reforme” – prazni označitelj koji se teško pretvara u djelatnu političku snagu.


1 Boris Pavelić, “Dobiva li SDP konkurenciju slijeva? Radnička fronta pojačala akcije, a planira se i osnivanje nove stranke”, Novi list, 9. listopada 2016.
2 Vidi John Harris, “Does the left have a future?”, The Guardian, 6. rujna 2016.
3 “Intervju – Tonino Picula: ‘Borit ću se protiv prekarijata!'”, Jutarnji.hr, 14. rujna 2016.
4 Vidi Marko Kostanić, “Intrige stabilnosti”, Le Monde Diplomatique, hrvatsko izdanje, listopad 2016.
5 “Bernardić: I Tito i Tuđman trebaju imati trg u Zagrebu”, N1 Televizija, 15. rujan 2016.