Jean-Arnault Dérens

Formalni pristanak kosovskih vlasti na ponovno primanje svih izbjeglica sa svoga teritorija mnoge zapadnoeuropske zemlje uzimaju kao dostatno opravdanje za deportaciju izbjeglica koje su primale tijekom devedesetih. Posebno za kosovske Rome povratak u “zemlju porijekla” znači izručivanje u situaciju ekonomske besperspektivnosti i izloženosti nacionalističkom resantimanu većinskog albanskog stanovništva. Pored toga, mnogi od njih, posebno oni rođeni u inozemstvu, uopće ne govore albanski

Tragičan i nevjerojatan slučaj Leonarde Dibrani, mlade Romkinje izbačene iz Francuske 9. listopada ove godine, stavio je Kosovo u središte pozornosti. Prema francuskim vlastima, zemlja bi trebala biti sigurna, čime opravdavaju iseljavanje nedokumentiranih useljenika. Istovremeno, zajednica kosovskih Roma, totalno marginalizirana, nastavlja biti žrtva redovnih zlostavljanja.

Pri svom dolasku u Mitrovicu, petnaestogodišnja srednjoškolka objasnila je kako ne priča albanski i da čak nikada “nije čula ništa o Kosovu”… Ova izjava potaknula je nagađanja o kompliciranom putu njezine obitelji, skrivajući ono najbitnije: Dibrani su danas, zapravo, apatridi. Otac je rođen na Kosovu, odakle će jako mlad prebjeći u Italiju, gdje će upoznati svoju ženu, također porijeklom Romkinju s Balkana. Iza administrativne zbrke skriva se ljudska stvarnost tisuća osoba koje su ratovi devedesetih izbacili na ulice Europe, tjerajući ih da ponovno izmisle svoj društveni identitet kako bi pokušali preživjeti.

S tog gledišta, sudbina mlade Leonarde nije ništa posebno: u devedesetima, puno kosovskih Roma tražilo je azil u zemljama Zapadne Europe predstavljajući se kao “progonjeni Albanci”. Sada ih se masovno vraća u zemlju s kojom više nemaju nikakvu vezu i čiji većinski jezik, albanski, njihova djeca, rođena u Švedskoj ili Njemačkoj, ni ne govore.

Nekih sto do sto pedeset tisuća Roma nekada je živjelo na Kosovu, što je pet do deset posto cjelokupnog stanovništva tadašnje autonomne pokrajine. Kosovo je bilo pionir integracijske politike koju je razvila socijalistička Jugoslavija: romski jezici podučavali su se u školama, a u Prizrenu, zatim i u Prištini, pokrenute su prve radijske i televizijske emisije na romskom jeziku u svijetu.

Situacija se pogoršala nakon devedesetih i zaoštravanja odnosa između albanske većine na Kosovu i vlasti u Beogradu. Romi su primorani da biraju između dva suparnička nacionalizma. Dok se ekonomska situacija zemlje brzinski pogoršavala, mnogi su tražili spas u inozemstvu, a oni koji su ostali u zemlji, bili su prisiljeni životariti kako bi osigurali svoj opstanak. Kada su Albanci otpuštani iz javnih službi ili su masovno davali ostavke kao odgovor na ozračje represije koje je zahvatilo Kosovo, brojni su Romi zauzeli njihova mjesta, zbog čega su na kraju rata kolektivno optuženi za “suradnju” sa srpskim režimom Slobodana Miloševića. Optužba je poslužila kao izgovor za mnoga zlostavljanja koja je zajednica pretrpjela tijekom “strašnog ljeta” 1999. godine.

Pod ravnodušnim okom vojnika Sjevernoatlantskog saveza koji je zauzeo teritorij, romske četvrti u većini kosovskih gradova sustavno su opljačkane i spaljene. Njihovi građani bili su prisiljeni pobjeći u susjedne zemlje, Makedoniju, Crnu Goru ili Srbiju, gdje neki još uvijek preživljavaju u izbjegličkim centrima. Na desetke osoba je smaknuto, a neki su deportirani u Albaniju.[1] Nakon tragičnih događaja, procjenjuje se da je samo trideset tisuća Roma nastavilo živjeti na Kosovu, i to u posebno nesigurnim ekonomskim uvjetima. Praktički su izgubili sav pristup javnom zapošljavanju, a ne mogu se više baviti ni svojim tradicionalnim zanatima. Grad Prizren je među rijetkim pozitivnim primjerima, gdje još živi nekih šest tisuća Roma (devet tisuća prije rata). No danas se velik broj prognanika iz velikih gradova nalazi stiješnjen u srpskim enklavama u središnjem Kosovu.

U lipnju 1999. albanski su ekstremisti u potpunosti uništili mahalu, romsku četvrt u Mitrovici, smještenu na južnoj obali rijeke Ibar, s pretežito albanskim stanovništvom. Ona je ponovno izgrađena, prvenstveno zahvaljujući fondovima Europske unije, ali staro se stanovništvo nije vratilo. Nedostatak bilo kakve ekonomske aktivnosti i nepokolebljivo rasističko ozračje ne čini povratak u Mitrovicu jako privlačnim. Oni koje su tu vratili, trude se svim silama da je ponovno napuste, iako od tamo potječu.

Nakon 1999. i uspostave međunarodnog protektorata, ogromne svote novca upućene su kosovskim Romima. Ta pomoć Europske unije, država članica, nacionalnih agencija iz Švicarske i Norveške ili pak privatnih struktura kao što je Open Society, nikada nije omogućila istinsku reintegraciju romske zajednice, niti razvoj ekonomskih aktivnosti. U stvarnosti, fondovi prije svega opskrbljuju proračune velikog broja organizacija, svjesnih da svi projekti namijenjeni Romima imaju veliku šansu da dobiju financijsku potporu, bez ikakve stvarne obveze ostvarivanja rezultata. Čisto formalni kriteriji ocjenjivanja zadovoljavali su zahtjeve donatora, a da istovremeno sudbina romskih zajednica nije nimalo poboljšana.

Zauzvrat, donatori smatraju kako ovi financijski napori opravdavaju repatrijaciju kosovskih Roma kojima je odbijen azil u Zapadnoj Europi. Nakon proglašenja neovisnosti 2008. godine, Kosovo je potpisalo sporazume o ponovnom prihvatu sa svim zapadnim državama, koji omogućavaju prisilno vraćanje čak i kada su obitelji izgubile sve veze s Kosovom i tamo ne posjeduju nikakvu nekretninu.

“Novo” Kosovo želi biti multietnička država i mehanizmi kvota omogućavaju zastupljenost različitih manjina (Roma, Turaka, Bošnjaka, Goranaca itd.). Istovremeno, kao što su opet pokazale pripreme za lokalne izbore 3. studenoga, sav međunarodni pritisak se usredotočio na “integraciju” srpske zajednice u kosovske institucije, radilo se o enklavama ili o srpskoj homogenoj zoni na sjeveru. U tim naporima kosovski Romi nisu važan faktor. Osim kada se radi o pitanju emigracije u Zapadnu Europu.

S francuskog prevela: Lea Mijačika



[1] Mnoga međunarodna izvješća dokumentiraju te zločine. Možemo se referirati na radove Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, www.hlc-rdc.org