Renaud Lambert

Španjolska stranka Podemos nova je politička zvijezda europske ljevice. Nastala kao pokušaj da se “pobunjenima” nakon poslijednje krize ponudi parlamentarna reprezentacija, ova stranka pokušava unijeti promjenu u politički sustav odbacujući podjelu na tradicionalnu ljevicu i desnicu i nudeći osiromašenim španjolskim biračima “zdravorazumsku” alternativu statusu quo i vladavini “elita”. Recept se do sad pokazao iznenađujuće uspješnim…

Na madridskom trgu Puerta del Sol, u samom srcu španjolske prijestolnice, 15. svibnja 2011. okupilo se na stotine, potom na tisuće prosvjednika. Mediji su ih vrlo brzo prozvali indignadosima. Prosvjedovali su protiv banaka koje su preuzele ekonomiju kao i demokracije koja ih “ne predstavlja”. Na njihovim uzavrelim skupovima zabranjene su zastave, politički slogani i držanje govora u ime kolektivnih organizacija. Među njima se vrlo brzo proširio slogan: “Ujedinjenom narodu ne trebaju stranke”.

Tri godine kasnije trg Puerta del Sol je prazan. Težnja za promjenom nije nestala: transformirala se. Ponešto neočekivano, nada se sad kristalizirala u novu političku stranku: Podemos (na španjolskom: “Mi možemo”). I dok su u većini europskih zemalja političke stranke sve više diskreditirane, Podemos doživljava zapanjujući uspjeh.

“Gotovo je teško povjerovati”, s osmijehom govori europski zastupnik Podemosa Pablo Echenique na susretu koji je organizirao pariški “kružok” te stranke u studenom 2014. “Naša stranka osnovana je u siječnju 2014. Pet mjeseci kasnije osvojili smo 8 posto glasova na europskim izborima. Danas nas sve ankete predstavljaju kao prvu političku snagu Španjolske!” Vođe Podemosa ipak znaju da istraživanja javnog mnijenja nisu izbori. Nove ankete iz prosinca 2014. smještaju, uostalom, stranku na drugo mjesto, iza Španjolske socijalističke radničke stranke (PSOE). Teško je, ipak, isključiti mogućnost pobjede na općim izborima koji će se održati najkasnije 20. prosinca 2015.

Stvaranje Podemosa proizašlo je iz sljedeće konstatacije: “Prema našem mišljenju pokret 15. svibnja (15-M) zatvorio se u koncepciju politike koja se ograničava na pokret”, objašnjava nam sociolog Jorge Lago, član građanskog savjeta Podemosa, njegova šireg upravnog tijela. “No ideja da će se progresivna akumulacija snaga nužno prevesti u političko okupljanje pokazala se pogrešnom”. Osnovane su aktivističke udruge protiv deložacija, kao i mreže otpora protiv uništavanja javnog zdravstva, no široki pokret je posustao, prije nego što se sasvim raspao.

Na izbornom planu dogodilo se čak razočaranje, nastavlja Lago: “Iako se 80 posto stanovništva izjašnjavalo u korist pokreta 15-M, nastavili su glasati za tradicionalne stranke”. U studenom 2011. opći su izbori na vlast vratili konzervativnu političku struju. Otud i dvojna hipoteza na koju se osnivanjem Podemosa htjelo odgovoriti: što ako među ljudima koji su simpatizeri pokreta 15-M neki i dalje žele biti politički reprezentirani, barem u ovom trenutku? I što ako projekt društvene transformacije nužno ide preko države?

Čak i ako raskida s pozivima na direktnu demokraciju s trga Puerta del Sol, Podemos se smatra nasljednikom “duha 15. maja”, naročito po svojim načelima participativnog financiranja, transparentnosti i kolektivnog odlučivanja. No njegovi se članovi kritički osvrću na izvjesne zamke plenumskog način funkcioniranja. Na prvom kongresu stranke u listopadu prošle godine Echenique je zastupao ideju veće decentralizacije, horizontalnosti, fleksibilnosti. No prijedlog Pabla Iglesiasa, koji je dobio puno veću potporu, pogurnuvši tog sveučilišnog profesora na mjesto glavnog tajnika stranke, bio je upravo suprotan: dosezanje ciljeva pokreta iziskuje organizaciju koja neće razvodniti svoje zahtjeve u beskrajnom promišljanju vlastitog funkcioniranja.

“Narod” protiv “kaste”

Prosvjednici iz 2011., oni najviše privrženi autonomiji društvenog pokreta, ne libe se optuživati za izdaju: nova stranka igrat će ulogu idiota korisnih “sistemu”. “Podemos se pojavio kao sredstvo institucionalizacije društvene energije i procesa masovnog eksperimentiranja” u posljednjih nekoliko godina, smatra Nuria Alabao, aktivistkinja jednog barcelonskog kolektiva.1 Podemos ne “obnavlja” pokret 15-M nego mu predlaže novi teren borbe, odvraćaju pak iz krugova bliskih Iglesiasu. “Društveni pokreti mogu efikasno očuvati svoju autonomiju podržavajući, kad im se to čini kao dobar izbor, vladu koja im je sklonija od onih koje je u zadnje vrijeme imala Španjolska”, primjećuje Lago. Pitanje podrške ipak je manji problem od pitanja kritike: što će se dogoditi kad se vlada, koju društveni pokreti već procjenjuju odveć plahom, nađe na udaru konzervativnih snaga? Treba li se pridružiti zboru kritičara i igrati ulogu protivnika, ili utišati svoju rezerviranost i izdati prošle bitke? Kao i drugdje u svijetu, pitanje ostaje otvoreno.

Ako i ne postoji izravni kontinuitet između pokreta 15-M i uzleta stranke Podemos, ona ipak ne bi bila moguća bez pokreta koji joj je, kako tvrde vođe nove stranke, pružio politički subjekt koji se u Europi rijetko stvara na takav način: narod. “Ne proizvodi ‘narod’ ustanak, nego ustanak proizvodi narod”, piše anonimni kolektiv Nevidljivi komitet u svojoj posljednjoj knjizi.2 Dok na drugim zemljopisnim širinama “narod” ostaje prazna riječ, fantomska politička snaga koju nastoje okupiti diskurzivnim čaranjem, u Španjolskoj je termin utjelovljen za dugih noći okupacije trgova.

Pojava kolektivnog “mi” velikim se dijelom može objasniti ozloglašenošću elita ove zemlje, koje Podemos naziva “kastom”. Uzmimo za primjer razinu korumpiranosti spram koje Francuska izgleda čista kao suza: skoro dvije tisuće afera trenutno su predmet sudske istrage, u njih je upleteno najmanje pet stotina visokih dužnosnika što državu košta, procjenjuje se, oko 40 milijardi eura godišnje.3 Reakcije dviju glavnih stranaka, Narodne stranke (PP, desnica, trenutno na vlasti) i PSOE-a: trebalo bi “ograničiti kaznenu odgovornost pojedinaca koje primaju ilegalne donacije”4, a držati izvan dosega pravde političke stranke koje od tog profitiraju. Čak ni monarhija, dugo vremena nedodirljiva, više ne uspijeva spasiti obraz elitama jer nedavni skandali kompromitiraju i infantkinju Cristinu de Bourbon.

Kad dosegne taj stadij, objašnjava Iglesias, korupcija postaje “strukturna”.5 Nerazaznatljivo se, dakle, preklapa s općom koncepcijom politike koju dobro ilustrira već notorni povik konzervativne poslanice Andree Fabre: 11. srpnja 2012., za vrijeme plenarne sjednice Kongresa tijekom koje je Mariano Rajoy najavio novo rezanje naknada za nezaposlene, Fabre nije mogla zadržati radost. Aplaudirajući šefu vlade, uzviknula je poruku namijenjenu nezaposlenima: “neka idu dovraga!”

Istodobno, dok pola nezaposlenih ne prima nikakve naknade, 33 od 35 najvećih španjolskih tvrtki izbjegava poreze izmještajući filijale u porezne oaze.6 Pola milijuna djece u Španjolskoj palo je u siromaštvo nakon 2009., ali najbogatiji prosperiraju: njihova je imovina prosječno porasla za 67 posto otkako je Rajoy došao na vlast.7 Istovremeno, a u cilju sprečavanja rizika nove mobilizacije uvijek nepouzdanog stanovništva, od prošlog prosinca takozvani zakon “o građanskoj sigurnosti” sustavno zabranjuje sve što je omogućilo prosvjede 2011.: okupljanje na javnim mjestima, distribuciju letaka, okupaciju trgova, itd.

Podemos drži da je pucanje španjolskog nekretninskog mjehura urušilo materijalnu osnovu na kojoj je počivao “konsenzus” uspostavljen Ustavom iz 1978., sa svojim paktom o tranziciji, svojom monarhijom – diskreditirani Juan Carlos nedavno je morao ustupiti prijestolje svojem sinu – i svojim tlapnjama o društvenom usponu. “Ekonomska kriza izazvala je političku krizu”, objašnjava Lago, “a takva izvanredna situacija preduvjet je za bilo kakvu dubinsku društvenu promjenu”. Nakon “destitutivnog” procesa iz svibnja 2011, došao je red na angažman u “konstitutivnom” procesu: transformirati državu preko države same.

Razdoblje kroz koje prolazi Španjolska puno je različitih opasnosti. Jer, kako naglašava Iglesias, ekstremna desnica u takvoj situaciji “pliva kao riba u vodi” (ožujak 2013.).8 U ovom pogledu, međutim, španjolska ljevica uživa jednu prednost u odnosu na svoje francuske kolege: velik dio španjolske nacionalističke ekstremne desnice formalno je integriran u PP. Stoga im je teško proizvesti antisistemski diskurs sličan onomu francuske Nacionalne fronte, koja nikad nije držala vlast osim u pojedinim općinama.

No dramatični kontekst Španjolske zasigurno nije dostatno objašnjenje nedavnog uspona Podemosa. Već dugo politička formacija Ujedinjena ljevica (Izquierda Unida, IU) zastupa sličan politički program, ne uspijevajući ipak uzdrmati politički poredak. Važno je, dakle, i pitanje metode. Vođe Podemosa smatraju da je ljevica dugo griješila sa svojim kompliciranim analizama, svojim opskurnim referencama i šifriranim rječnikom. Ali, kako smatra Iglesias, “ljudi ne glasaju za nekoga zato što se identificiraju s njegovom ideologijom, kulturom ili vrijednostima, nego zato što se slažu s njim” (30. srpnja 2012.). A glasaju naročito ako se osoba koja je u pitanju pokazuje normalnom, simpatičnom, čak i… duhovitom.

Višeklasni savez

Prvi posao kojeg se Podemos treba prihvatiti sastoji se, dakle, u “prevođenju” tradicionalnog diskursa ljevice, počev od diskurzivnih osi koje su kadre okupiti šire članstvo: pitanja demokracije, suvereniteta i socijalnih prava. “Konkretno”, pojašnjava Lago, “mi ne govorimo o kapitalizmu, nego zastupamo ideju ekonomske demokracije”. U diskursu Podemosa se, dakle, zanemaruje uobičajena dihotomija “lijevo-desno”: “Glavna linija podjele”, objašnjava Iglesias, “jeste ona koja suprotstavlja one koji, poput nas, zastupaju demokraciju (…) i one koji su na strani elita, banki, tržišta; postoje oni dolje, i oni gore; (…) postoji elita i postoji većina”. (22. studenog 2014.)

Čuvari marksističke ortodoksije kritiziraju ovakvu vrstu nediferencirane društvene analize. Za vrijeme konferencije održane 24. kolovoza 2014., jedan aktivist pitao je Iglesiasa zašto nikad ne koristi izraz “proletarijat”. Mladi politički vođa je odgovorio: “Na početku pokreta 15-M, studenti s mog fakulteta – vrlo politizirani studenti, koji su čitali Marxa i Lenjina – po prvi puta su sudjelovali na plenumima rame uz rame s ‘normalnim’ ljudima. I vrlo brzo su si počeli čupati kose: ‘Ali oni ništa ne razumiju!’. Vikali su: ‘Ti si radnik, čak i ako to ne shvaćaš!’ Ljudi su ih gledali kao vanzemaljce, studenti su se vraćali kući frustrirani. (…) Upravo to neprijatelj očekuje od nas. Da koristimo riječi koje nitko ne razumije, da ostanemo u manjini, u sigurnom skrovištu tradicionalnih simbola. Dobro zna da, dokle god smo ondje, nismo mu prijetnja”.

Iako su ga, barem dijelom, osnovali aktivisti s krajnje ljevice, od kojih su neki došli iz grupe Antikapitalistička ljevica (Izquierda Anticapitalista, IA), Podemos je ponosan na činjenicu da je oko 10 posto njegovih birača na europskim izborima u svibnju 2014. ranije glasalo za desnicu. Regrutiranje stranke također se povećalo stvaranjem više od tisuću “kružoka” po cijeloj zemlji. Prekvalificiranim i urbanim mladima s početka priče pridružili su se radnici, činovnici, stanovnici sela itd…

Povijest ipak pokazuje da takav višeklasni savez ima običaj raspasti se čim su aspiracije boljestojećih zadovoljene.9 Što jamči da Podemos neće upasti u istu klopku? “Ne možemo jamčiti”, priznaje Lago. “No to se pitanje postavlja samo onima koji su u prilici pobijediti. Radije bih se suočio s tim problemom nego se štitio tradicionalnom marginalnošću ljevice.”

Inspirirani analizama Antonia Gramscija vođe Podemosa smatraju da se politička borba ne smije ograničiti samo na rušenje postojećih ekonomskih i socijalnih struktura, nego da se također treba voditi na kulturnom planu, na planu “hegemonije” koja legitimira dominaciju moćnih u očima onih nad kojima se dominira. No, u ovoj domeni, neprijatelj uspostavlja svoje kodove, svoj rječnik, svoju dramaturgiju. A postoji jedno sredstvo kojim se, bolje nego drugima, stvara gramšijevski “zdrav razum”: televizija.

Još od 2003. Iglesias i njegovi prijatelji (među kojima je i sveučilišni profesor Juan Carlos Monedero) stvaraju vlastite audiovizualne programe, među kojima je i La Tuerka. Emisija političke debate, koja se prikazuje na različitim lokalnim televizijskim kanalima i na Internetu, također igra ulogu centra refleksije “kojim se, u lenjinističkoj perspektivi, nastoji razumjeti svijet, kako bismo bili spremni kada dođe čas”. (Iglesias, ožujak 2013.) Pozivajući povremeno osobe koje se smatraju desničarima, mladi su drugovi stekli reputaciju koja im omogućuje da sudjeluju u političkim debatama koje organiziraju veliki televizijski kanali: drugi element njihove strategije upravo je “ne prepustiti teren neprijatelju”. “La noche en 24h”, jedna od najpoznatijih političkih emisija TVE-a (najvećeg javnog televizijskog kanala zemlje) ugostila je 6. prosinca 2014. Iglesiasa. On je na samom početku naglasio da poziv ne shvaća kao uslugu: “Trebalo se puno boriti kako bih dospio ovamo”, ustanovio je pred pokunjenim novinarom i producentom emisije Sergiom Martínom. “Dozvolit ćete da zahvalim radnicima ove televizijske kuće jer da nije bilo pritiska koji su oni vršili, kako i sami znate, nikad me ne biste pozvali u eter”.

Španjolska vladajuća klasa raspolaže izbornim sustavom koji pogoduje dvjema vodećim strankama, kao i onima koje predstavljaju pojedine teritorije, poput nacionalista. “Aritmetika je jednostavna”, objašnjava sociolog Laurent Bonelli u studenom 2011. “Nacionalističkoj stranci Geroa Bai iz Navarre potrebno je 42.411 glasova kako bi osvojila zastupničko mjesto, PP-u 60.000, PSOE-u 64.000,a Ujedinjenoj ljevici 155.000…”10 Strategija Podemosa, koji pokušava odbiti svaku zajedničku frontu – savez stranaka ili koaliciju koja bi Podemos svrstala u odnosu na tradicionalnu ljevicu i desnicu – mogla bi lišiti stranku glasova ljevičarskih pobornika nezavisnosti pojedinih nacija unutar Španjolske kao i aktivista Ujedinjene ljevice, koji optužuju Podemos za “historijsku neodgovornost”.11 Španjolska elita ipak je uznemirena: prvog prosinca 2014. španjolski poslodavac svih poslodavaca Juan Rosell pozvao je na veliku koaliciju “po uzoru na Njemačku” između PP-a i PSOE-a.

“Program Podemosa nipošto nije maksimalistički”12, podsjeća Iglesias. Ustavotvorna skupština odmah po dolasku na vlast, fiskalna reforma, restrukturiranje duga, smanjenje dobi za umirovljenje na 65 godina, prelazak na tridesetpetosatni radni tjedan, referendum o monarhiji, ponovno pokretanje industrije, vraćanje prerogativa suverenosti koje je država prepustila Bruxellesu, samoodređenje španjolskih “regija”… Unatoč tome, stranka je prijetnja financijskim centrima moći, koje Podemos naziva “njemačka Europa” i “kasta”. A oni već pokazuju zube. U kolumni novinara Salvadora Sostresa u dnevnom listu El Mundo 2. prosinca Iglesiasa se uspoređuje s bivšim rumunjskim vođom Nikolaeom Ceaușescuom i sumnjiči da mu je samo jedna ideja na umu: “Da poteče krv siromašnih, do posljednje kapi”13 Nekoliko tjedana ranije jedan zastupnik PP-a bio je još izravniji: “Treba mu spremiti metak u potiljak!”14

S francuskoga prevela: Milena Ostojić

1 Nuria Alabao, “Podemos y los movimientos”, 7. studenog 2014, diagonalperiodico.net

2 Comité invisible, A nos amis, La Fabrique, Pariz, 2014.

3 “Investigadores de la ULPGC analizan como estimar el coste social de la corrupción en España”, Sveučilište Las Palmas de Gran Canaria, 29. srpnja 2013.

4 Europa Press, Madrid, 28. studeni 2014.

5 Pablo Iglesias, Disputar la democracia. Política para tiempo de crisis, Akal, Madrid, 2014.

6 “La responsabilidad social corporativa en las memorias anuales del IBEX35”, Deseto izdanje, Observatorio de responsabilidad social corporativa, Madrid, 2011.

7 Vicente Clavero, “Los dueños del Ibex son un 67% más ricos desde que gobierna Rajoy”, 7. svibnja 2014, publico.es

8 Ako nije drukčije napomenuto, citati Iglesiasa su sa javnih konferencija dostupnih na Internetu. Datumi naznačuju vrijeme postavljanja videa na Internet.

9 Vidi Dominique Pinsolle, “Entre soumission et rébellion”, Le Monde diplomatique, svibanj 2012.

10 Vidi Laurent Bonelli, “Bourrasque conservatrice en Espagne”, La valise diplomatique, studeni 2011.

11 Europa Press, 12. prosinca 2014.

12 Iglesias, Disputar la democracia. Política para tiempo de crisis, Akal, Madrid, 2014.

13 Salvador Sostres, “El matrimonio Ceaucescu”, El Mundo, Madrid, 2. prosinca 2014.

14 Web stranica dnevnog lista 20 Minutos, Madrid, 7. studenog 2014.