Marko Kostanić

Ako su prošlogodišnji izbori – sa svojim izjednačenim rezultatom dviju velikih koalicija i pojavom nezaobilaznog “jezičca na vagi” Mosta – predstavljali određeni politički potres, ponovljeni proces obilježio je povratak “normalnosti”. No proklamirana očekivanja razdoblja stabilnosti ipak bi, čini se, mogla biti postavljena na staklenim nogama

Otprilike taman kada su pregovarački timovi HDZ-a i Mosta finalizirali koalicijski dogovor, medijski prezentiran kao jamac dugoročne stabilnosti ovdašnje države i politike, Međunarodni monetarni fond objavio je redoviti polugodišnji izvještaj o globalnoj financijskoj stabilnosti, naslovljen “Poticanje stabilnosti u doba niskog rasta i niskih kamatnih stopa”. Valja napomenuti da se MMF proteklih godina, kako ističe ekonomski kolumnist Guardiana Larry Elliot, razdvojio u dvije institucije: istraživački tim koji je u određenoj mjeri napustio okvir Washingtonskog konsenzusa te programski tim koji i dalje djeluje po uvriježenim obrascima kao da se ekonomska kriza 2008. godine nije dogodila. Otuda proizlaze i često ambivalentni istupi ljudi iz MMF-a, uključujući i predsjednicu Christine Lagarde, a najevidentniji su bili u slučaju Grčke. Kako dakle u istraživačkom timu vide globalnu financijsku stabilnost u narednom periodu?

Premda na samom početku ističu kako su na kratkoročnoj razini napravljeni neki ohrabrujući pomaci, rizici svjetske nestabilnosti na srednjoročnom nivou su itekako prisutni, pogotovo u zemljama razvijenog kapitalizma. Prema njihovim procjenama, 25 posto bankarskog sektora u tim zemljama ne bi preživjelo novi krizni udar čak niti uz ozbiljniju pomoć države. Iako je nestabilnost bankarskog sektora prisutna i u SAD-u, rizici se posebno ističu za banke na području Eurozone. Potreban je cijeli niz strukturnih prilagodbi u financijskom sektoru kako bi srednjoročno mogle opstati u uvjetima niskog rasta i niske profitabilnosti. Također su se u MMF-ovom izvještaju osvrnuli i na političke učinke prijeteće ekonomske nestabilnosti i dugoročnih trendova uspostavljenih ekonomskom krizom iz koje, postaje sve očitije, unatoč povremenim znakovima oporavka još nismo izašli. Tako navode da su nedostatak rasta dohodaka i rast nejednakosti doprinijeli destabilizaciji političke klime u mnogim zemljama i pojavi raznih “populističkih” stranaka. Iako ne ulaze dublje u razloge prijeteće ekonomske nestabilnosti niti komentiraju ulogu vlastite i sličnih institucija u kreiranju tih razloga, analitičari MMF-a ipak su uputili jasan signal međunarodnoj javnosti. Kakve to veze ima s ishodom hrvatskih izbora i formiranjem vlade? Naizgled nikakve, što nam puno govori o tom procesu.

Nakon opoziva vlade na čelu s Timom Oreškovićem, odstranjivanja Tomislava Karamarka iz političkog života i instaliranja Andreja Plenkovića na mjesto predsjednika HDZ-a, došlo je do zamjene buzzworda hrvatske politike: reforme je zamijenila stabilnost. S obzirom na to kako je Oreškovićeva vlada funkcionirala i kakvu je štetu radila, ne čudi da se stabilnost, bilo kakva, prometnula u centralnu političku vrijednost. Čini se da su to manje-više svi bili shvatili osim predsjednika SDP-a Zorana Milanovića koji je raznim prokazivačkim manevrima nastojao dokazati da je HDZ isključivo jamac nestabilnosti i to tako da se ponašao upravo kao HDZ koji generira nestabilnost. Ili je možda čak i shvatio da u tako postavljenom okviru političke bitke – čiji se ishod određuje po principu koji lider po svojem karakteru odgovara zamišljenoj gravitacijskoj točki političke stabilnosti – pored Plenkovića nema šanse pa je pokušao sumanutim potezima uspostaviti drukčiji politički teren. Bilo kako bilo, Plenković je postao lice stabilnosti, ili riječima političkog predstavnika srpske nacionalne manjine, Milorada Pupovca: “takve ljude treba plaćati suhim zlatom”.

Pupovčeve riječi potvrdile su i prve postizborne ankete o popularnosti stranaka i političara. Plenković je zauzeo uvjerljivo prvo mjesto i nakon dužeg vremena s njega istisnuo kraljicu anketa predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović (to je inače i funkcija predsjednika države, sjetimo se rejting-efendije Ive Josipovića). Kako je u tako kratkom vremenu Plenković uspio steći takav status među pučanstvom i monetarnu vrijednost među predstavnicima manjina? Ni manje ni više nego koherentnim floskulama. Očito snažno podržan od Europske pučke stranke čijim se predstavnicima poimenice zahvalio u prvom poslijeizbornom govoru, sve Plenkovićeve izjave bile su lišene bilo kakvog političkog sadržaja osim retoričkog distanciranja spram svog prethodnika na mjestu predsjednika stranke. U tom smislu Plenković predstavlja politički praznu figuru sazdanu od navodnih evropskih vrijednosti koja nam jedan mandat može poslužiti kao brana od podivljale desnice i iluzija kojom ćemo previđati sve dublji raskorak između političkih procedura i ekonomske realnosti. Drugim riječima, političko polje će postajati sve stabilnijim tako što će se sužavati.

Time dolazimo i do funkcije kratke skice izvještaja MMF-a s početka teksta. Sasvim očekivano, prve komentatorske reakcije na pojavu Andreja Plenkovića kretale su od usporedbi s Ivom Sanaderom i njegovim periodom “europeizacije” HDZ-a. Dok su manje-više svi komentari završavali sa sudbinskom tezom kako je HDZ nepopravljiv i da su Sanaderi i Plenkovići samo prolazne maske za periode kad prava, tvrda nacionalistička struja malo zaglibi, poneki su zahvatili šire ponudivši i razlike u kontekstima, ciljajući prvenstveno na pregovore za ulazak u Evropsku uniju. Premda ti aspekti nisu ni približno zanemarivi, čini se da je ritam tadašnje stabilnosti diktirao snažan upliv kredita, pogotovo kućanstvima, nagli rast potrošnje i kratkotrajna iluzija da smo se napokon približili Evropi. U takvom kontekstu, Ivo Sanader je tek bio prikladna figura za potrebe periferije: politička reklama zadnjih trzaja akumulacijskog režima evropskog kapitalizma uspostavljenog nakon propasti kejnzijanske države blagostanja. Kad su kreditne linije presušile, kriza nastupila, morao se i HDZ promijeniti. Samo što su pokazali da nemaju političke kapacitete mađarske ili poljske desnice i da se ne mogu snaći u periodima kad ekonomska konjunktura ne radi za njih. Preostalo im je da se ponovno pouzdaju u figuru jamca političke stabilnosti i evropskog puta.

Iako je iluzija sanaderovskog prosperiteta bila vrlo snažna i kobna, ona je barem imala neku materijalnu podršku u rastu potrošnje i, tada se činilo, nemogućnosti krize. Iluzija koju nudi Plenković zasnovana je na čistoj nadi u stabilnost u kontekstu u kojem, kako tvrdi izvještaj MMF-a – ali i druge slične prognoze kao i politički trendovi u Evropi – ništa toj nadi ne daje podršku. Sve što joj preostaje je ovdašnji poslovični anakronizam u pogledu naše evropske pripadnosti: dok smo dvijetisućitih vjerovali da ulazimo u Evropu stabilnosti, rasta i socijalne države koji su davno isparili, upravo uz pomoć same konstrukcije Evropske unije, danas se ponašamo kao da se kriza i destabilizacija Evrope uopće nisu dogodili. Plenković je zapravo oblik političkog kredita koji će jako brzo doći na naplatu.

Posljednje iluzije

Potrebno je istaknuti da ta iluzija nije ravnomjerno raspoređena. U prilog tome govori i rekordno niska izlaznost na prijevremenim izborima u rujnu. Dok je na izborima u studenom prošle godine na birališta izašlo 61 posto registriranih birača, na onim rujanskim pravo glasa je iskoristilo njih 53 posto. Pad izlaznosti uglavnom se pripisuje razočaranju glasača SDP-a s glavinjanjem vrha stranke, no i kod ostalih opcija, s iznimkom Živog zida, zabilježen je smanjeni broj glasova. Iluziju uglavnom diktira medijski establišment koji je Plenkovića u proteklom periodu gotovo u potpunosti poštedio bilo kakvih kritičkih tonova. Također, navedeni makrokontekst Plenkovićeva uspona i buduće vladavine ne može sasvim poništiti naklonosti onih društvenih skupina koje će ta vladavina vjerojatno u određenoj mjeri lišiti prijetnji i maltretiranja kakvima su bili pogođeni u doba Tomislava Karamarka. Time ne impliciramo da će Plenković zaustaviti regresivne društvene tendencije koje su nahrlile u politički prostor posljednjih godina, već da su kratkoročni izljevi, makar i prešutne podrške, razumljivi u tom kontekstu, koliko god bili sasvim iluzorni.

No taktika stabilizacije političkog polja kroz njegovo sužavanje, poglavito u ekonomskim aspektima, upućuje na to da manevarski prostor ekstremnoj desnici ostaje prilično otvoren. Jedan od razloga vidljiv je i u potpunoj depolitizaciji, čak i ignoriranju šireg evropskog konteksta u političkim raspravama na hrvatskoj sceni. Ta pitanja se npr. u kampanji za izbore za Europski parlament uopće nisu otvarala. U situaciji u kojoj se fiskalno pokoravate mastriškim pravilima i u kojoj su vam banke mahom u stranom vlasništvu, tretiranje tih činjenica kao ne-političkog, neutralnog okvira, otvara prostor usponu svakojakim političkim zabludama.

Na tom tragu navedimo tri koje su se pojavile u proteklom periodu i na različite načine obilježile ove i prethodne izbore i koje iznutra kroje sliku Plenkovića kao faktora mitske stabilnosti. Iz te priče ćemo izuzeti SDP jer se tamo ništa nije pojavilo osim dolaska i odlaska američkog marketinškog stručnjaka. Premda sve tri opcije promašuju u tumačenju društvenih procesa, njihova relevantna društvena popularnost ipak sugerira da su u nešto “uboli”, makar u simptom koji su krivo protumačili i koji krivim metodama nastoje sanirati. Ti simptomi su redom učinci dinamike kapitalizma na periferiji tretirani ideološkim metodama na raspolaganju.

Započnimo sa Živim zidom. Kao što smo već spomenuli, oni su jedini ostvarili bolji rezultat u broju glasova, ne puno, nekih dvadesetak tisuća više, ali se sretnijom raspodjelom broj zastupnika po d’Hondtovoj metodi povećao s jednoga na osam. Živi zid je političku legitimaciju stekao prvenstveno boreći se protiv deložacija uslijed nemogućnosti otplaćivanja rata stambenih kredita ili nekih sličnih financijskih problema. Rasprostranjeni moralni zazor prema poslovnim modelima banaka i efektima financijske krize poput prijetnji deložacijama uspjeli su politički kapitalizirati. Problem se pojavio transformacijom inicijative u stranku, iako je postao svima vidljiv tek nakon izbornog uspjeha. Sama transformacija sa sobom je donijela nekoliko trendova koje je teško zaobići u tom procesu. Usmjerenost na elektoralni uspjeh rezultirala je opadanjem prisutnosti na terenu i autonomizacijom vrha stranke u donošenju odluka i baratanju resursima.

S obzirom na goruću političku i intelektualnu potkapacitiranost vodećih figura Živog zida, cijela je priča u postizbornim slagalicama završila u krajnje bizarnom raspletu međusobnih optužbi sapuničastog karaktera koji je proteklih tjedana zabavljao javnost, ali vjerojatno i tisućama njihovih glasača pružio političko razočaranje kojeg će se jako teško otarasiti. Iako su svojim radom tretirali presudno društveno pitanje i doprinijeli već začetom procesu delegitimacije političkih elita, izostanak bilo kakve suvisle političke teorije ili razumijevanja situacije dodatno je pridonio tragikomičnom raspadu. Ishodišno oslonjen na sumanute pseudohajekovske teorije novca i razne teorije zavjere, Živi zid je u političkom epilogu doživio transformaciju: teorije zavjere je pounutrio tako da su one postale sredstvo međusobnih optužbi istaknutih figura. Bez obzira na krajnje bizaran rasplet političke sudbine Živog zida, određena lekcija se može naučiti. A ona glasi da se u temelju stjecanja političkog legitimiteta s margine nalazi konkretan rad na društvenim problemima. Čak ni konfuzna ideologija u pozadini niti retoričko-medijska nespretnost nisu uspjeli “spriječiti” relativan politički uspjeh.

Tako je, u određenoj mjeri, i legitimacijsko ishodište Mosta nezavisnih lista obilježeno “radom na terenu”. Iako nisu kao Živi zid pomagali socijalno depriviranim, lokalna razina na kojoj su prvotno djelovali, uspjeh u micanju dugogodišnjih klijentelističkih gradonačelnika malih dalmatinskih gradova i popratna blaga antiestablišmentska retorika usko usmjerena prema HDZ-u i SDP-u, još uvijek ih čine “protestnom listom”. To naposljetku dokazuje i struktura njihovih birača na prošlogodišnjim izborima. Prema istraživanju[1] provedenom na Fakultetu političkih znanosti, 60 posto tadašnjih glasača Mosta apstiniralo je na izborima 2011. ili glasalo za neku od tada aktualnih “trećih opcija”, 30 posto je glas dalo Kukuriku koaliciji, dok je njih 10 posto glasalo za HDZ. Privlačnost Mosta, iako je prilično splasnula do prijevremenih izbora, sastojala se u naizgled neposrednom rješenju za sve političke i ekonomske poteškoće koje se dijelu birača, na osnovu vlastitih svakodnevnih iskustava činilo vjerodostojnim. Naime, svatko se vjerojatno ili susreo s nekim oblikom korupcije u državnom aparatu ili je pratio krupnije afere kroz medije.

Također, vidljiva je i protežiranost stranačkih kadrova pri zapošljavanju, poglavito u manjim sredinama. Odstranjenje tih koruptivno-klijentelističkih praksi lako se učini kao kvalitetna metoda za rješenje ključnih političko-ekonomskih problema. Daleko od toga da te prakse nisu problem, samo su kauzalni odnosi puno kompleksniji: veliki broj slučajeva korupcije generiran je nesposobnošću snalaženja domaćih kompanija u snažnoj konkurenciji na otvorenom tržištu pa su se prihodi nastojali ostvariti kroz sklapanje mutnih poslova s državom. S druge strane, stranačko zapošljavanje je u priličnoj mjeri klijentelističko rješenje za problem nezaposlenosti čiji je uzrok položaj Hrvatske u globalnoj podjeli rada. Čini se da politički uspjeh Mosta treba prije tražiti u tom kontekstu nego u manipulacijama klera koji navodno upravlja svime, bez obzira na bliskost pojedinih čelnih ljudi Mosta s tim strukturama. To bi se trebalo ogledati u ponašanju Mosta u budućoj vladi i manevarskom prostoru za ulogu unutarnje opozicije koji je sve manji, a istovremeno neophodan ako žele osigurati bilo kakvu političku budućnost.

Još jedna politička snaga čije je svrstavanje možda neobičnije od Mosta je tzv. radikalna desnica, dijelom zastupljena unutar HDZ-a, a dijelom u civilnodruštvenim, braniteljskim, crkvenim i medijskim strukturama. O nevoljama s programskom koherencijom te struje pisali smo u srpanjskom broju[2], tako da ćemo ovdje samo skicirati osnovne konture tih problema. Iako se njihovi istupi, često i s pravom, tretiraju kao krajnja politička regresija ispod svake civilizacijske razine, takav tretman u bitnom promašuje razloge socijalne uvjerljivosti njihovih poruka određenom segmentu stanovništva. Nezanemarive su stavke vjerojatno i obiteljski i institucionalni kontinuiteti, ali zapravo ta tzv. nova hrvatska desnica nudi svojevrsnu reinterpretaciju pogubnih socijalnih učinaka tranzicije. Kako im “vjera ne dopušta” da se na bilo koji način angažiraju oko kritike kapitalizma i proizvodnje socijalne nejednakosti, tranzicijski su period preveli u svoj jezik: s jedne strane je napaćeni hrvatski narod, a s druge komunističke elite koje su se začahurile u institucijama i sustavno onemogućuju napredak hrvatske države. Oni priznaju da je projekt samostalne Hrvatske socijalni, ekonomski i politički fijasko, ali krivnju zapravo pripisuju fantomskim jugoslavenima i komunistima koji od Bleiburga do postojećeg zakona o pobačaju teroriziraju neživi, živi i nerođeni hrvatski narod. Dodatnu zanimljivost predstavlja i tretman tog naroda kao žrtve čime mu se oduzimaju politički kapaciteti za bilo kakvu socijalnu akciju. Zbog nesposobnosti da uključe ikakvu ekonomsku dimenziju u svoj program teško da će doći do pozicije vlasti, ali će nesumnjivo i dalje proizvoditi mnogo političke štete i služiti za obuzdavanje bilo kakvog rasta ljevice: što izravno, što kroz djelotvornu priču o dva ekstrema.

Da zaključimo, iako evropski ekonomski i politički kontekst čine priču o Plenkoviću kao jamcu stabilnosti sasvim izlišnom, uvjerljivost njegove pojave snagu crpi iz neuvjerljivosti predstavljenih “antiestablišmentskih” alternativa. Sasvim je nezahvalno predviđati političku budućnost, no ne bi nas iznenadilo da Plenković predstavlja posljednju iluziju uređenog Zapada kojem smo težili još od osamdesetih.


1 Snježana Đorđević, “Goran Čular: Demokratska stabilnost počinje se cijeniti tek kad osjetimo da je ugrožena”, Novosti, 29. veljače 2016.
2 Marko Kostanić, “Vječne osamdesete”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, srpanj 2016.