Céline Rouzet

Zalihe prirodnog plina Papuu Novu Gvineju čine jednim od novih eldorada globalne energetske industrije. Lokalno stanovništvo se nada da će dolazak američkog diva Exxon Mobila pokrenuti razvoj i poopćiti blagostanje. Novac pritječe, no protivno optimističnim očekivanjima, sa sobom donosi i ekonomsku polarizaciju i nove socijalne sukobe

Iza napuklih prozora lokalnog minibusa, glavni grad Papue Nove Gvineje promiče u svom svojem sjaju: njegove su vrele ceste pune rupa, beton i lim upijaju blijedo sunce, zidove, nakostriješene od bodljikave žice, guta suho bilje. Bijelcu ni traga. U Port Moresbyju, koji se smatra jednim od najopasnijih gradova na svijetu, strancima se savjetuje da se ne voze ni taksijem ni busom niti da idu pješice. Slamovi okružuju glavni grad. Otkako je 2009. otpočeo kolosalni projekt eksploatacije plina i nafte PNG LNG (kratica za Papua New Guinea Liquefied Natural Gas), kojim upravlja američki gigant Exxon Mobil, slamova je sve više, množe se i rastu (vidi okvir Projekt u brojkama).

Student političkih znanosti i bivši pljačkaš banaka Benjamin vodi nas do slama Badilli, u kojem živi već jedanaest godina. Ovo naselje od zgužvanog lima prkosi policijskoj postaji u četvrti, naspram koje je postavljeno. Grozdovi ljudi, usta natečenih od krvavocrvene pulpe areca oraščića, promatraju nas s mješavinom znatiželje i nepovjerenja. “Ovdje se ubijamo međusobno”, uzdiše Benjamin obeshrabreno. Svega tu ima: od ljudi koji bježe od plemenskih ratova ili optužbi za vradžbine u svome selu, preko onih koji traže bolji život u glavnom gradu, sve do javnih činovnika, zaposlenih u privatnom sektoru, kriminalaca, prostitutki… “Preživljavamo kako umijemo.” A što se promijenilo od početka projekta PNG LNG? “Ništa. Jedina je promjena u tome što je porastao broj nas koji stanujemo ovdje.”

U svega četiri godine, dolazak druge naftne kompanije na svijetu i njezin basnoslovni projekt od 19 milijardi dolara (oko 15 milijardi eura) – od kojih 20 posto financira država – preobrazio je lice glavnog grada. Namijenjen opskrbi Kine i Japana tijekom narednih trideset godina, PNG LNG najveći je razvojni program ikada poduzet na Pacifiku. Osim toga, bio je i predmet trzavica između Washingtona i Pekinga. Američka državna tajnica Hillary Clinton optužila je 2. ožujka 2011. Peking da želi izgurati Exxon Mobil iz projekta s plinom. “Kinezi su naša konkurencija”, izjavila je nedvosmisleno pred Vijećem za vanjske poslove pri Kongresu. Iznimno bogata prirodnim resursimai, Papua Nova Gvineja postala je strateško pitanje Sjedinjenih Američkih Država jer žele kontrirati rastućem utjecaju Kine, koja je između 2005. i 2010. učetverostručila svoje direktne investicije.

Otkako je Exxon Mobil došao u Papuu Novu Gvineju, luksuzni međunarodni hoteli i prvoklasne nekretnine namijenjene ugošćavanju najviših stranih kadrova doživjeli su pravi bum u Port Moresbyju, pridonijevši tako rastu cijena stambenog prostora. Tisuću eura tjedno – toliko košta najam prosječnog apartmana u ovom malom, prašnjavom glavnom gradu. Uredi i stanovi koštaju više nego na njujorškom Manhattanu. “Exxon i njegove tvrtke-kooperanti u Moresbyju pružaju smještaj samo strancima. S druge strane, puno lokalnih zaposlenika s obiteljima odlazi živjeti u slamove”, žali se Benjamin. Oko nas slabašni dječaci golemih očiju uz ratničke se poklike bacaju na prazne pivske boce koje sakupljaju. Balansirajući između krhotina stakla i željezne ograde s rupama, vidno pijan muškarac maše prstom zamrljanim ljubičastom tintom. “Pogledajte, glasovao sam. Ali političari su korumpirani, oni ne gledaju na nas”, muca gnjecavim glasom. “Za godinu ili dvije, ovo mjesto bi moglo nestati. Izgleda da će Exxon Mobil tu graditi svoje tornjeve…”

Teško je susresti nekog od osam tisuća stranaca koji rade za izvođača i njegove partnere. “Nevidljivi su”, uzvikuje Nicolas Garnier dočekujući nas u svojem uskom uredu na Sveučilištu Papue Nove Gvineje, gdje predaje skoro deset godina. Tog francuskog antropologa skromnog izgleda autohtono stanovništvo prozvalo je “bijelim čovjekom koji žvače areca oraščiće”. Priča nam: “Za vrijeme kolonizacijeii, neka su mjesta bila de facto rezervirana za bijelce.” Primjerice, sve do 1958. na snazi je bio zakon koji autohtonom stanovništvu zabranjuje da noću hoda ulicama. “Danas su stanarine toliko porasle da cijele četvrti naseljavaju stranci i tek nekolicina lokalnih bogataša. Faktički je stvoren aparthejd, ne ideološki, nego ekonomski.”

Bilo da su smještene na brežuljku Paga Hill koji ponosno dominira centrom Port Moresbyja ili strateški pozicionirane između Royal Papua Yacht Cluba i sjedišta PNG LNG-a, nove rezidencije bliješte na suncu bjelinom mlijeka. U tim malim klimatiziranim utvrdama s pogledom na ocean, s privatnim bazenima i zaštitarima, stanuju najviši kadrovi projekta. Opsesija sigurnošću tvrtke Exxon Mobil često sputava njezine zaposlenike, dovodeći ih u apsurdne situacije: primjerice, zabranjeno je pješice preći 30 metara koji razdvajaju urede od hotela Crown Plaza, gdje su neki od njih smješteni. Da ne govorimo o brojnim “zabranjenim zonama” glavnog grada, koje se procjenjuju kao odveć nesigurne da bi se zaposlenici imali pravo onamo uputiti zajedno sa svojim vozačem.

U regiji Hela, čije tlo obiluje prirodnim plinom, ove sigurnosne mjere zadobivaju drugačiji oblik. “Odredi policijskih snaga potjerali su nas sa zemlje kao veprove!”, buni se Robert Dale, vlasnik zemljišta po običajnom pravu iz Hidesa, jednog od sela najviše zahvaćenih projektom. Na travnatom horizontu, bageri stvaraju duge smeđe pokretne brazde. Nama nasuprot, tvornica za preradu plina Hides 4 svojom sivom sjenom guši kolibice od trske i drhtavo drveće banana. Tim područjem, iza ograde okrunjene bodljikavom žicom, Dale luta već danima, nadajući se poslu. Krajem ožujka 2012., tisuće ljudi poput njega blokirali su djelovanje PNG LNG-a zahtijevajući infrastrukturu, sigurna radna mjesta na gradilištu i plaćanje naknade za eksploataciju njihove zemlje.

“Bunili smo se, ali je policija LNG-a počela pucati na nas. Žele da nas tvrtka preseli, kupnjom naše zemlje, zajedno s javnim servisima koje su nam obećali”, ustraje Dale, bosonogi čovjek. Oko njega, gomila crvenozubih ljudi klima suglasno. Bijes raste na ovoj divljoj visoravni, gdje projekt prelazi preko zemljišta 20 tisuća tradicionalnih vlasnika. Naslijeđena od predaka, zemlja još uvijek predstavlja osnovni resurs za opstanak ogromne većine stanovnika, a oni posjeduju skoro 97 posto teritorija.iii

Kako bi zaštitila svoj projekt, naftna grupa logistički podržava masno plaćene jedinice specijalne policije, takozvane mobilne odrede. Stanovništvo ih se plaši, a te su mobilne brigade više puta optužene za kršenje ljudskih pravaiv. Sumnjiči ih se za ubojstvo lokalnog zaposlenika francuske kooperantske tvrtke Spiecapag, filijale grupe Vinci. Dogodilo se to trećeg travnja 2012., kada su seljani napali kamp za izgradnju cjevovoda smješten u Tamadigiju. Neovisna istraga do sada nije provedena. Prema francuskom zaposleniku Spiecapaga koji je želio ostati anoniman, nasilna politika uprave i prezir spram lokalne kulture dolili su ulje na vatru. “Tvrtka razbješnjuje zajednice i sustavno zove mobilne odrede u slučaju problema. Ne postoji dijalog, svatko ostaje na svojoj strani ograde”, otkriva, “no najgorim od svega čini mi se prezir prema Papuancima. Kamp Moro, koji se nalazi nešto poviše, bio je podijeljen na dva dijela. Od mene su zahtijevali da odvojim bijelce od ‘majmuna’, što je naziv koji interno koristimo za autohtono stanovništvo.”

Cjevovod se sve dublje zabija u džunglu i uskoro će dospjeti do zemlje Hulija, zajednice iz regije Hela, kojih se plaše zbog njihova ratobornog karaktera. Omanji Tari, glavni grad te regije, udaljen je oko pola sata vožnje pick-up kamionetom, za koji je moguće ispregovarati najamnu cijenu od 200 eura, što ne uključuje gorivo. Ovdje je, više nego igdje drugdje, PNG LNG podigao cijene, što je na koncu rezultiralo rascjepom na dobitnike i gubitnike.

Sa žućkastim blatom, zakrvavljenim ispljuvcima, oblacima prašine koju raznosi vjetar i grozničavom atmosferom, Tari izgleda poput kakvog grada na Divljem zapadu. Po izlasku iz dućana od crvenog lima, starac u gumenim čizmama razrogačenih očiju gleda na sve strane. Izgleda izgubljeno. Na mršavim nogama vise potamnjeli listovi onoga što je nekoć bila tradicionalna suknjica. Što se dogodilo s nekada ponosnim “ljudima s perikama”, urešenim raznobojnim cvijećem i perjem rajskih ptica, toliko opjevanima na Zapadu? Pijani su i kartaju se. U Tariju nema ni banke ni prave samoposluge. Bolnica za nekih 350 tisuća stanovnika pokrajine Southern Highlands bez tekuće je vode i struje. Nepismenost premašuje 60 posto. Tučnjave su stalne. Miris špirita je u zraku: prohibiciju se zaobilazi tako što se alkohol na crnom tržištu prodaje za malo bogatstvo.

Uz rub šljunčane ceste, u prašini koju dižu vozila projekta PNG LNG, jedan nam se čovjek pridružuje: “Siromašni postaju još siromašniji, dok bogati beru vrhnje. Ljudi koji žive u selima uključenima u projekt PNG LNG imat će naknade i tomu slično, ali što je s ostatkom pokrajine Hela? Gdje će oni pronaći novac?” To je pitanje teško 19 milijardi dolara. U toj regiji nada se malo pomalo pretvara u frustraciju. Zavist okreće ljude jedne protiv drugih. Novac ih izluđuje. Stanovnici jednog zaseoka u blizini žurno su izgradili kuće na cesti uređenoj za potrebe projekta, s jednim jedinim ciljem – da dobiju naknade. Prije nekoliko mjeseci, seljani su tražili zapanjujuće cifre od izvršitelja poslova, nakon što im je vozilo LNG-a pregazilo psa.

“Ljudi gube osjećaj za mjeru. Pričaju im o projektu vrijednom milijarde. Oni žele komad kolača!”, objašnjava kroz smijeh Andrew Alphonse, dečko iz regije koji radi kao dopisnik za državni tisak. “Prije samo četiri ili pet godina, Tari je bio grad duhova. A danas, pogledajte samo taj promet, te kamione, strance koji ovamo dolaze raditi, avione, cestu… To je velika prilika za nas. Tu se može zaraditi novac!”

Kada je PNG LNG došao, neki su stanovnici pronašli sitna zaposlenja: postali su zaštitari, vozači, prometni redari ili drvosječe na gradilištima… Novac obilno pritječe i dijeli se unutar plemena. No troši se veoma brzo. Alphonseovo lice se smrknulo: “Ovdje nema banke. A potrebna nam je. Ljudi idu na istok, u gradove Mendi i Hagen, kako bi ondje položili novac, ali ih pljačkaju na putu onamo. Siluju djevojke. Vlada nam uopće ne pomaže. Nema ni suda ni policije u koju možemo imati povjerenja. Potrebne su nam ceste, internet, prave velike trgovine…” Oko nas se gomilaju ljudi. Alphonse ih uzima za svjedoke: “Naši mladi se žele obrazovati. Mještani žele naučiti tehničke vještine i znanja kako bi sudjelovali u fazi izvedbe projekta, a ne samo gutali prašinu na cesti ili se igrali zaštitara!”

Seljani zaposlenje smatraju oblikom naknade za korištenje njihove zemlje. U ugovoru koji je potpisala s državom, tvrtka Exxon Mobil obvezala se osigurati stručnu obuku autohtonog stanovništva dajući prednost stanovništvu koje je izravno zahvaćeno projektom.v Tvrtka je tome već trebala posvetiti više od milijun sati. No podrazumijeva se da neće moći obučiti i zaposliti sve stanovnike regije. Situacija je tim više zabrinjavajuća što će broj zaposlenika, koji trenutno doseže oko 17 tisuća, uključujući osam tisuća stranaca, pasti za tisuću u 2014., što je datum predviđen za završetak faze izgradnje. Kao da je ohrabren tmurnim pogledima koji nas strijeljaju, Alphonse podiže ton: “Kao novinar i ujedno mještanin, kažem vam: Exxon Mobil mora znati da plin još nije napustio našu zemlju. A ako ne učine ništa za lokalno stanovništvo, plin neće ni otići, spriječit ćemo da ode.”

Blokirane ceste, prisilno zaustavljanje operacija u nekoliko navrata, napad na kamp postavljen za izgradnju plinovoda, napad mačetom na dva zaposlena stranca na lokaciji Komo u regiji Hela… Sukoba vezanih uz PNG LNG ne nedostaje. Što bi se dogodilo ako plin ne bi bio dostavljen na vrijeme? Platila bi država! U proračunu iz 2011.vi predviđa se moguća financijska obaveza države u visini od 5,3 milijarde kina (dvije milijarde eura), i to samo do 2014. godine.

Krajem 2010. distribucija prvih prihoda koje je projekt donio potaknula je bijes čak i u glavnom gradu. Iako ih je vlada obećala tradicionalnim vlasnicima, subvencije u iznosu od 120 milijuna kina samo su isparile. Reakciju nije trebalo dugo čekati: u siječnju 2011. oko tisuću razjarenih mještana blokiralo je rad na lokaciji u Hidesu. Nacionalni sud je naložio privremeno zamrzavanje svih isplata kako bi se “spriječile prijevara i pronevjera”. Sljedećeg mjeseca, grupe vlasnika zemlje, naoružanih štapovima, prosvjedovale su u glavnom gradu, tražeći svoj novac. Kao taoce su uzeli trojicu zaposlenika iz odjela za naftu i energiju.

Predsjednica jednog udruženja, žena iz regije Hela, Janet Koriama, insistirala je da se sastanak održi u Holiday Innu, međunarodnom hotelu smještenom usred administrativne četvrti Port Moresbyja. Iz hotelskog parka punog cvijeća, buka nemirnoga glavnog grada čini nam se kao ružan san. Gužvajući nervoznom rukom ružičastu bluzu, elegantna stara gospođa objašnjava: “U ovom se hotelu samo nekolicina lukavih, pismenih i anglofonih lidera uspjela dokopati naknade od PNG LNG-a, tako što su ovamo došli potkupiti članove parlamenta. Kako bi došli do milijuna, bilo je dovoljno da ispune formular i naprave nekoliko koraka prema administrativnim zgradama s druge strane ulice. Za sve ostale, koji ne mogu proći ni kroz vrata ograde ovog hotela, stvarnost je gorka…”

U Kokopou, na rajskom otoku smještenom oko tisuću kilometara od zahvaćenih područja, u svibnju 2009. organiziran je skup nazvan “Forum o razvoju”, kojemu je uloga bila definirati distribuciju prihoda među različitim stranama, kao i infrastrukturu koju se država obvezuje razviti u zoni izvođenja projekta. Prema općem sporazumu o raspodjeli dobiti između države, pokrajinskih i mjesnih vlasti i tradicionalnih vlasnika preko čije zemlje projekt prelazi, vlasnici bi trebali primiti 20 milijardi kina u razdoblju od narednih trideset godina. No izvještaj Oxfam Internationalavii otkriva da još uvijek nisu identificirani svi vlasnici koji bi sporazumom trebali biti obuhvaćeni.

“Sporazum je skrpan, nismo imali ni prikladne predstavnike”, s gađenjem dobacuje Janet Koriama. “Vlada je nasumce odabrala šačicu seljana, platila im avionsku kartu i hotel, potom im dala novac i piva koliko žele.” Michael McWalter, direktor Transparency Internationala u zemlji i savjetnik pri vladinom odjelu za naftu i energiju, žali što njegova organizacija nije mogla pratiti odvijanje foruma: “Najprije su nas pozvali, potom se vlada uplašila posljedica.” Tvrtka Exxon Mobil bila je prisutna samo kao promatrač i nije sudjelovala u pregovorima. Vlasnici zemlje koji su ostali na selu sada su u punoj ratnoj pripravnosti i spremni su na sve da dobiju svoj komad kolača. Povijest eksploatacije ruda u ovoj zemlji nikada nije tekla mirno.

Janet Koriama bila je dio naoružane grupe koja je napala rudnik zlata u planini Kare 1992., u pokrajini Enga na sjeveru Hele. Priča o tomu sa smiješkom, a iz crvenkastih joj očiju isijava neobična svjetlost, ponosna i divlja: “Natjerali smo bijele gazde da doliju gorivo u infrastrukturu rudnika i da ga zapale. Potom smo ih gole privezali za ogradu, s porukom upozorenja direktoru multinacionalne kompanije CRA (koja je poslije postala dio kompanije Rio Tinto), kojom smo zahtijevali da odu!” Potom ozbiljno dodaje: “I mi ljudi iz Hele smo opasni, baš poput onih s planine Kare. A plin se i dalje nalazi pod našim nogama! Možda ljudi iz Exxona ne shvaćaju što se događa, možda vjeruju da je sve u redu! Nismo protiv njih. Oni moraju biti ovdje kako bi nam pomogli stvoriti nove javne usluge.” Na dolazak zvijezde među američkim tvrtkama često se gleda kao na nenadanu priliku za nadoknađivanje propusta države. Čeka se da ona donese toliko obećavan Razvoj.

Nakon dugih natezanja i početnog odbijanja, dužnosnica za odnose s javnošću u Exxon Mobilu primila nas je u svom udobnom uredu u Port Moresbyju. Prema riječima Rebecce Arnolds, iako tvrtka pokušava pomoći zajednicama nudeći im programe kojima je cilj poboljšati njihov život, na vladi ostaje odgovornost da im osigura potrebne javne usluge koje nedostaju, a dobit raspodijeli na “pošten, pravičan i transparentan” način. Šarmantan osmijeh ove mlade žene u odijelu i na visokim potpeticama, besprijekorne vanjštine, odjednom nestaje. “Znam da ste pričali s velikim brojem ljudi, mnogi su jako uzbuđeni zbog ovog projekta”, kaže. “Već vide pozitivan utjecaj na svoj život, bilo zbog novog zaposlenja ili zato što imaju koristi od nekog od programa koje provodimo.”

Exxon Mobil je poduzeće puno dobre volje. Dovoljno je samo baciti pogled na brošure u kojima se iznose detalji o projektu, kako biste se u to uvjerili. Sve je u živim bojama, tiskano na sjajnom novinskom papiru. Lica dječice sa sjajnim očima, s osmijesima koji otkrivaju bijele zubiće, dječice odjevene u tradicionalna odijelca – sve to ne bi li se pokazao pozitivan utjecaj naftne kompanije na Papuance. Tu je i slika žene čiju nam sretnu pripovijest časopis otkriva: “Kada je Janet Mbuda započela Personal Viability Training Course u prosincu 2011., nije ni slutila koliko će se njezin život promijeniti. Ona je jedna od više od 250 osoba iz Hidesa i s lokacije tvornice, koje su sudjelovale u programima obuke čiji je cilj naučiti polaznike da unovče najveći resurs koji postoji – sebe same.” Spomenuta obuka podrazumijevala je sljedeće lekcije: “Poštovati druge, razmišljati pozitivno, upravljati kućnim budžetom i zaraditi novac.”

Marilyn Tabagua bila je korisnica jednog takvog programa: “Dužnosnici Exxon Mobila poslali su me u Sjedinjene Američke Države kako bih pohađala program obuke iz komunikacije i menadžmenta. To mi je puno koristilo, ali ne radim s njima.” Impozantna u svojoj širokoj šarenoj haljini, ona je iznimna ličnost u Tariju: obrazovana, razvedena i potom ponovno udana za muškarca mlađeg od sebe, obogatila se otvorivši vlastiti dućan. Trgovina je cvjetala, a ona ostvarivala dobit, zapošljavajući izopćenike: narkomane, prostitutke itd. “Za trgovinu je projekt LNG zaista povoljan. Ljudi imaju novca. Svako jutro, zaposlenici iz PNG LNG-a i ljudi iz područja zahvaćenih projektom dolaze i kupuju pomfrit, krafne i kavu!” uzvikuje brojeći novčanice. “No ako pogledate djevojke, one su toliko siromašne da se prostituiraju… Stvari se mijenjaju jako brzo, potreban im je mobitel ili lak za nokte da bi bile kao druge… Prodaju svoje tijelo i katkad se zaraze virusom HIV-a.”

Od 2014. pa narednih trideset godina, neće se više raditi o nekoliko milijuna već o milijardama dolara koje će preplaviti nekoliko obitelji u selima zahvaćenima projektom: prihodi od prava pritjecat će od prodaje plina. Čim se dan u Port Moresbyju ugasi, u mračnim i oznojenim kasinima fluorescentni dolari iz poker-aparata odašilju blijedozelenkastu svjetlost po smetenim licima iznenada obogaćenih mještana. Sada se zemljište, žene i jelo razmjenjuju za novčanice, a novac vlada kao neprikosnoveni gospodar. Malo dalje, u slamu Badilli, starac tužno trese glavom prema nama: “Pogledajte nas. Bili smo u ovom slamu prije nego što je tvrtka došla. A kada opet ode, mi ćemo još uvijek biti ovdje…”

S francuskog prevela: Milena Ostojić

Projekt u brojkama

Projekt PNG LNG trebao bi od 2014. proizvoditi 6,6 milijuna tona tekućeg prirodnog plina godišnje za Kinu, Japan i Istočnu Aziju. Plin će se crpiti na visoravnima Southern Highlands i u zabitoj regiji Western Province. Projekt prolazi preko zemlje oko šezdeset tisuća vlasnika, čije vlasništvo proizlazi iz običajnog prava.

Većinski vlasnik i izvođač projekta, Exxon Mobil, ostvario je promet od 453 milijarde i prihod od 41,1 milijarde dolara u 2011. godini, što ga čini drugom najvećom tvrtkom na svijetu. Tvrtka je povezana s dva australska proizvođača nafte, Oil Searchom i Santonom, japanskim JX Nipponom, državnim poduzećem Mineral Resources Development Corporationom (MRDC) i Petromin PNG Holdings Limitedom, nezavisnom tvrtkom koja upravlja imovinom papuanske države.

O Papui Novoj Gvineji

Površina: 462.849 km².

Glavni grad: Port Moresby.

Stanovništvo: 5,8 milijuna, od čega 78 posto Papuanaca, 20 posto Melanezijaca, te polinezijske, mikronezijske, pigmejske i druge manjine.

Kronologija:

– 16. stoljeće: Portugalci “otkrivaju” arhipelag i stanovnike nazivaju “Papuancima”,

– 19. stoljeće: podjela teritorija između Nizozemaca, Nijemaca i Britanaca, koji će prepustiti svoj dio Australcima,

– 1946: područje stavljeno pod nadzor Ujedinjenih naroda, a mandat je dan Australiji,

– 16. rujna 1975: proglašenje nezavisnosti, Papua ostaje članica Commonwealtha s nestabilnim parlamentarnim sustavom,

– od 1988. do 2001: aktivan je pokret za nezavisnost otoka Bougainvillea. Mirovni sporazum potpisan u kolovozu 2001.,

– srpanj 2005: Bougainville postaje autonomna regija i bira vlastiti parlament,

– od 2002. do srpnja 2012: politička kriza potaknuta sukobom između Sir Michaela Somarea, prvog premijera nakon nezavisnosti, ponovno izabranog na mandat 2002. – 2007., a hospitaliziranog u travnju 2011., te Petera O’Neilla koji ga je zamijenio na nekoliko mjeseci,

– srpanj 2012: parlamentarni izbori. Konstituira se labava koalicija koja O’Neilla imenuje premijerom.

i Vidi Jean-Pierre Clrec, “Introuvale Papouaise-Nouvelle-Guinée”, Le Monde diplomatique, prosinac 1995.

ii Nije postojala službena politika kolonizacije, nego tek prakse isključivanja koje su trajale sve do 1975., kada Australija Papui daje nezavisnost (vidi kronologiju).

iii Lynne Armitage, Customary Land Tenure in Papua New Guinea: Status and Prospects, Queensland University of Technology, 2001.

iv Lasslet 2010. Amnesty Intenational 2009., Human Rights Watch 2005. i 2006., 2011. http://www.unhcr.org

v Esso Highlands PNG LNG Project “National Content Plan” (lipanj 2009), dostupan na www.pnglng.com

vi Proračun iz 2011, stranica 138, dostupno na www.treasury.gov.pg

vii “The Community Good Report 2012”, dostupan na www.cid.org.nz