Loïc Ramirez

Vlada u Bogoti i Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC) potpisale su 23. lipnja povijesni sporazum kojim se uspostavlja konačni prekid vatre i predviđa razoružanje pobunjenika. Nakon najmanje pedeset godina sukobljavanja, trajni mir pokrenut će velike promjene u načinu života FARC-ovih boraca, od kojih većina nije poznavala drugačiju svakodnevicu od one gerilske

Koliko već hodamo pod jednoličnim zelenim stropom? Pola sata? Sat vremena? Dva sata? Konačno se u moru stabala pojave šatori, a zatim objekti rudimentarne konstrukcije. Trebalo je proći sate putovanja zrakoplovom, autobusom, potom motociklom i pješice da bi se 29. lipnja 2016. došlo do kampa Fronte 36 u okrugu Antioquia, u sjeverozapadnom dijelu zemlje, koji pripada Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije – Narodnoj vojsci (FARC-EP).

“Dođite, predstavit ću vas”, kazuje Sigifredo prije nego što nas povede kroz gusto lišće i preko kamenih blokova od kojih je načinjen put kako bi se zaobišlo blato. Prolazimo kroz kamp u dubokoj sjeni do prostrane čistine. Ondje je u tijeku vježba: postrojeno je četrdesetak mladih u civilu, s puškom (ili drvenom palicom) na ramenu. Naš dolazak izaziva znatiželju.

Organizacija FARC-a nastala je 1964. godine kao rezultat sukoba između kolumbijskih zemljoradnika i privredne elite tijekom 1950-ih godina, a glavni im je zahtjev bio pravednija raspodjela zemlje. Pedeset i dvije godine kasnije FARC je jedan od posljednjih aktivnih revolucionarnih oružanih pokreta na američkom kontinentu. Dok su od 1964. godine sve kolumbijske vlasti zaredom pokušavale suzbiti marksistički ustanak, predsjednik Juan Manuel Santos (izabran 2010. godine i ponovno 2014.) pokrenuo je 2012. godine pregovore s gerilom1 da bi 23. lipnja 2016. obje strane najavile sporazum o prekidu vatre kao preduvjet za postizanje mirovnog sporazuma. Slijedom toga, intenzitet sukoba jenjava već nekoliko mjeseci. U zaleđu vlada neviđeni mir, dok se FARC postupno otvara novinarskim posjetima; u periodu kraćem od šest mjeseci, ovo je drugi takav posjet.

Pred vojnicima zapovjednik Anderson Figueroa nam se predstavlja smirenim i umilnim glasom koji je u suprotnosti s njegovom snažnom građom. Njegov front spada u tzv. Blok Efraín Guzman.2 Na kraju vježbe gerilci nas dolaze pozdraviti uz stisak ruke: “Dobrodošli u FARC!”, govore nam gotovo svi.

Ti mladići i djevojke, od kojih su neki tek izašli iz puberteta, svi su potomci seljaka. Većina njih jedva poznaje vanjski svijet, što nam pokazuju svojom radoznalošću: “Kakve životinje imate u Francuskoj?”, “Kakva je priroda u vašoj zemlji? A vaša sela?”, “Što jedete tamo?”, “Ima li kod vas gerilaca?”. Čitaju malo, a često su naučili čitati i pisati tek nakon pristupanja organizaciji. Među zapovjednicima je dvadesetčetverogodišnja niska smeđokosa djevojka Maribella, “Mari”, kako je drugovi zovu. Provela je pola života u gerili kojoj je pristupila nakon što je njezina oca poljodjelca ubila vojska kada joj je bilo dvanaest godina. Njezina dva brata i starija sestra također su u FARC-u. “Neki su se mladi uključili s trinaest godina”, izjavljuje nam zapovjednik Figueroa te napominje: “Službeno treba navršiti petnaest godina starosti. I uvijek dobrovoljno pristupiti!”

Odakle onda iznimke? Čovjek se na to nasmiješi: “Nisu nam se svi pridružili iz političkih pobuda. Ja osobno sam došao kad sam imao četrnaest godina iz straha od paravojnih postrojbi.3 Tek sam poslije stekao političku svijest. Suočeni smo sa situacijama kada se mladi nađu potpuno bespomoćni, bilo zbog sukoba, bilo zbog siromaštva. Kamo da idu? K nama, narodnoj vojsci! Čim navrše petnaest godina pitamo ih da li žele ostati ili otići. Neki čak i odu, ne prisiljavamo nikoga na ostanak”. Tvrdi nadalje da maloljetnici (tj. mlađi od petnaest godina) uživaju poseban tretman tako što se posvećuju isključivo učenju, nikakvoj borbi. “Pridošlicama uvijek dajemo mnogo vremena da razmišljaju pa i da se povuku. Bilo je slučajeva kada su osobe dolazile zbog ljubavnog razočarenja, obiteljskih ili financijskih problema. Premda im motivacije nisu ispravne, nama je važno da se od nas rastanu prije nego što postane prekasno. Ipak ovdje vrijedi ono ‘pobijeda ili smrt’.”

Na improviziranom namještaju sklepanom od drvenih letvi upadljivo stoji televizor s plazma ekranom te mnoštvo utičnica na koje su spojeni laptopi i tableti. “Što se tiče struje, spojeni smo na javnu mrežu. Ovo je prvi put da imamo takav komfor”, objašnjava zapovjednik Figueroa. Tik do rječice nalazi se kuhinja pokraj većeg šatora ispod kojeg leže nagomilane vreće riže, tjestenine, povrća, kutije s kolačima, boce ulja, hrpe sapuna, itd. Svaki gerilac na raspolaganju ima caletu u kojoj spava i jede, odnosno malenu drvenu konstrukciju zaštićenu plastičnom ceradom za koju su – uvijek nadohvat ruke – obješeni njegovo oružje i ruksak. U kampu su caletas raspodijeljene po eskadronima, što je najmanja postrojba. Tijekom cijelog dana straže se smjenjuju bez prekida po smjeni u trajanju od dva sata danju, a jedan sat noću.

Sutradan ujutro, u 4:45 bude nas glasovi koji bruje iz tranzistora. Iako vlada još potpuni mrak, u kuhinji se već naziru ljudske siluete. S čeonom svjetiljkom na glavi gerilci spremaju doručak. Svaka dva dana, po dvoje se izmjenjuju kako bi kuhali za trupe, dok se ostali nalaze na čistini radi tjelovježbe. Malo po malo nebo postaje ružičasto, a sjene se stvaraju na visokoj travi.

Šest je sati, kraj vježbe. Gerilci zauzimaju stav “pozor”, svi odjeveni u uniformu maslinaste boje (koju nose ujutro te navečer nakon kupanja u rijeci) sa značkom na ramenu u bojama FARC-a. Oficir svakoj određenoj jedinici daje zadatke koje treba ispuniti: čišćenje kampa, priprema sanitarija, stražarska smjena, itd. Prije početka aktivnosti poslužuje se kava u lončićima. Dok guli krumpir, mlada Laura nam prepričava: “Deset godina sam u FARC-u. Ušla sam kada sam imala dvanaest godina, ali ih oduvijek znam. Gotovo su me i odgojili”, te uz osmijeh dodaje: “Moja je majka bila pripadnica gerile pa sam je slijedila. Dezertirala je prije mnogo godina, a to joj neću nikada oprostiti. Otišla je bez mene, tako da me njezina sudbina više ne zanima”.

U sedam sati svi se okupljaju ispod glavnog šatora radi aktivnosti koju organizacija zove “Sat učenja: sažetak novosti”. Anibal, koji je član glavnog stožera Fronte 36 i vodi raspravu, poziva svakog borca da iznese bilo kakvu informaciju koju je negdje pročitao, vidio na televiziji ili čuo na radiju. Većina priča su slične i ističu ono što je ovdje politički samorazumljivo. Pitam se, jesu li takvi iskazi namijenjeni ušima gostiju ili je takva uniformiranost ipak učinak ideološkog oblikovanja organizacije?

Razgovor je usmjeren na pitanja mirovnog procesa i mogućnosti koje slijede. Snage FARC-a i vlada predsjednika Santosa složile su se oko osnivanja dvadeset tri “sabirna područja” u zemlji. U takvim će se mjestima gerilci okupljati pod zaštitom snaga Ujedinjenih naroda. Od potpisa završnog sporazuma imat će sto osamdeset dana da unište svoje naoružanje. Pripadnik glavnog stožera Marcelino naglašava: “Znamo da oligarhija zapravo samo mijenja strategiju jer nas nije uspjela pobijediti vojnim sredstvima. Njezin je cilj isti, a to je prisvajanje prirodnih resursa. No omogućeno nam je nastaviti političko djelovati bez uporabe oružja, što smo oduvijek željeli”.

Netko spominje izjave ekvadorskog predsjednika Rafaela Corree koji strahuje da će se po završetku mirovnog procesa neki pripadnici FARC-a pretvoriti u obične oružane razbojnike. Izgleda da nitko ne isključuje takvu mogućnost premda se svi slažu da bi to bio samo sporedni fenomen. Drugi sudionik spominje dolazak tvrtke Uber u Kolumbiju i time transformaciju kapitalističkog modela, kako u zemlji, tako i drugdje…

Doručak (sačinjen od mesa i riže) u osam sati označava kraj sastanka. Jutro se nastavlja u samostalnom čitanju novina, povijesnih priručnika o Latinskoj Americi ili čak marksističkih analitičkih radova. Dio literature djeluje prilično kompleksno s obzirom na slabu vještinu čitanja kod nekih. Dvojica pobunjenika sjede ispod šatora i slušaju na tabletu snimljeni tečaj o korištenju zareza u pravopisu.

Prekid vatre i popuštanje kontrole

Petak je, 1. srpnja 2016. Cijelu je noć kiša lupala po plastičnim ceradama. Budimo se, zrak u zoru još je vlažan. Zbog blatnjavog tla borci su pošteđeni jutarnje vježbe. Napokon su prve zrake sunca probile debelo lišće pa gerilci vješaju mokru odjeću na konope između stabala. Drugi stavljaju donje rublje i obuću na ravno kamenje uz rijeku kako bi se bolje osušili. “Organizacija nam nabavlja civilnu odjeću”, izjavljuje Jacqueline, s ručno rađenom bisernom ogrlicom i narukvicom. Njena duga kosa ima skoro fluorescentno ružičastu boju. “Ponekad smiješ sâm odabrati majicu ili hlače. Možeš tražiti i željenu boju. Ista je stvar s našim naušnicama, šminkom, itd. Osim toga, svatko tko pristupi gerili dobiva sat”.

Sigifredo objašnjava: “Provjeri se svaki predmet koji se unosi izvana budući da u satu ili u čizmi neprijatelj može sakriti čip kojim bi se mogao razotkriti naš položaj. Zato su određeni proizvodi najprije skladišteni, katkad dugo vremena prije nego što se počnu rabiti. Ponekad ih umočimo u vodu da uništimo mogući elektronički uređaj za lokalizaciju. Iz tog se razloga prvo obratimo ljudima koji uživaju naše puno povjerenje, npr. poznanici članova, suseljani, rođaci, itd. U kamp se ne smije ništa unijeti, a da se prethodno nije obavijestilo nadređene, tako da se moramo obratiti upravitelju kada nam nešto zatreba: šampon, gaće ili sl.”. Prekid vatre oslobodio ih je takve vrste kontrole. Zapitali smo se otkud te odore, koje tako silno podsjećaju na one od neprijateljske kolumbijske vojske. “Zahvaljujući korupciji nabavljamo ih izravno u skladištima kolumbijske vojske i policije”, objašnjava.

Poslije ručka idemo s Olgom u pratnji trojice gerilaca u civilu do obližnjih seljaka. Sa svojom trideset i jednom godinom, od kojih šesnaest provedenih s gerilom, u organizaciji se izučila za medicinsku sestru i zubaricu. Redovito obavlja stomatološke zahvate civilima koji nemaju pravo pristupa kampu. Nakon nekoliko minuta pješačenja stižemo do vrha brežuljka gdje stanuje jedna obitelj. Okružena kokošima i svinjama Olga otvara liječnički pribor inače skrivan kod njezinih domaćina. Rukavice, brizgalice, LED svjetiljke, uređaj za uklanjanje kamenca: impresivna je to paleta koja, tvrdi ona, dolazi od prijatelja liječnika i zubara koji opskrbljuju gerilu.

Smještena u spavaćoj sobi mlada žena počinje s poslom. Za to vrijeme pacijenti iz okolice razgovaraju vani. “Doktorice Olga!”, sa smiješkom joj dovikuje petnaestogodišnji Dayron dok sjedi na krevetu. Dječak je inače iz Medellina, a tu je na praznicima. “Znam da je članica FARC-a, ovdje to svi znaju. Oni su seljacima najbolji prijatelji.” Liječenje karijesa, postavljanje zubnih aparatića… Olga radi cijelo popodne sa svojom naučnicom Alejandrom. “Ovdje ljudi nemaju novaca da idu kod zubara, a ako i idu, tamo im naprave loš posao kako bi se morali vratiti i iznova platiti. Ja pak radim iz revolucionarne etike, ne radi novaca. To je ono čemu su me uvijek učili”, inzistira mlada žena. Osim toga, takvo postupanje FARC-u osigurava blagonaklonost stanovništva.

Kiša šuška svaku noć. U subotu u 5:30 gerilci se bude i u blatu okupljaju u četiri reda, kao i svako jutro. Oficir ih pozdravlja, raspituje se o potrebama vojske vezanim uz higijenu i zdravlje (npr. treba li im sapuna ili pudera, ima li bolesnih, jesu li neki loše spavali). Zatim im dodjeljuje dnevne zadatke. No danas se cijeli kamp mobilizira jer je potrebno proširiti središnji šator uoči sutrašnjeg dolaska drugog dijela Fronte. Poput mrava borci rastavljaju konstrukciju, sijeku staro drvo koje je dominiralo terenom, potom dižu dvostruko veću novu strukturu. Zapovjednik Figueroa pojašnjava: “Logor takve veličine je rijetkost, zapravo novost. To nam dopušta obostrani prekid vatre. Tu smo dvadeset dana, a obično ne ostajemo dulje od dva, tri ili četiri dana na istome mjestu. Od 1990. do 2000. godine naše bi logorovanje trajalo mjesec dana, katkad dva mjeseca. No poslije su vojne operacije počele uzimati maha”. Početkom 2000-ih godina Washington se izravno umiješao u sukob putem “plana Kolumbija” kojim se financiralo i obučavalo vojne snage pod izlikom rata protiv droge.4 Uplitanje sjevernog saveznika ojačalo je stupanjem Álvara Uribea na vlast 2002. godine čime je vojsci omogućen izvjestan proboj. U oba mandata (drugi je završio 2010. godine) Uribe – uz potporu svojega ministra obrane od 2006. do 2009. godine, danas predsjednika Juana Manuela Santosa – provodio je neumoljivu politiku prema gerili i ljevici općenito. Očigledno, bez značajnijih rezultata.

“Sve donedavno morali smo gasiti sva računala jer vojska posjeduje letjelice koje detektiraju elektroničku aktivnost. Čim bi u džungli nešto otkrili počeli bi bacati bombe. Događalo bi se da koristimo računala nekoliko sati prije nego što ih odložimo dalje od logora”. Dok nam nudi cigaretu, dvadesetšestogodišnja Valentina se prisjeća: “U razdobljima vojne ofenzive, nismo smjeli pušiti kako nas ne bi vidjeli. Kretali bismo se bez ikakve svjetlosti”. Naslonjena na stablo sada uživa u stanci dok njezini suborci privode kraju dizanje glavnog šatora, tzv. aule. Snažnije fizičke konstitucije – stečene nakon jedanaest godina sudjelovanja u gerilskim akcijama – u rukama drži neobičnu toaletnu torbicu: s jedne strane stoji geslo FARC-a “Pobjeda ili smrt!”, dok su s druge prizori Mickeyja i psa Pluta. Tridesetdvogodišnji Aristizabal također se sjeća ratnih godina pod Uribeovom vladavinom: “Pretrpjeli smo mnogo slučajeva dezerterstva, no zato smo dobili na kvaliteti prisutnih boraca: oni koji su ostali bili su najmotiviraniji. Proveli bismo čitave dane skrivajući se u rovovima ili u raslinju. U ono doba nije se jelo tri obroka na dan”.

Što ih čeka nakon sklapanja mira?

Takva su vremena, čini se, stvar prošlosti. Naš je dojam da u logoru vlada ozračje općeg opuštanja. Gerilci se smiju, a katkad i zabavljaju dok se marljivo bave svojim poslom. Na pitanje što misle raditi nakon rata svi mahinalno uzvrate: “Nastaviti se baviti politikom, raditi za organizaciju u obliku koji će ubuduće dobiti” ili “nastaviti studirati” premda nikad ne govore što. A zabrinutost – ako je uopće ima – savršeno su sakrili ispod sveopćeg povjerenja u “veliku obitelj FARC-a”.

Šesnaest je sati. Dok jedni raspravljaju o nogometnoj utakmici na livadi, drugi vrše zadnje dorade na gradilištu. Učinkoviti i brzi muchachosi završavaju novu aulu prije večere. Zatim se svi okupljaju ispod nove konstrukcije da bi gledali televiziju. Sadržaj programa, bio to dokumentarac ili igrani film, mora imati didaktičku svrhu te propagirati borbu ili iznijeti neku vrstu društvene kritike. S vremena na vrijeme se u logoru također smije gledati utakmice kolumbijske nogometne reprezentacije. Čekajući da oficir donese dokumentarac za večernji program, mladi okreću na kanal na kojem se prikazuje holivudski akcijski film. Zadubili su se u film sve dok netko nije došao uključiti USB memoriju na kojoj je pohranjen dokumentarac o poljoprivrednim sukobima u Srednjoj Americi. Publika to prihvaća bez gunđanja. Jedan od momaka otkriva: “Ponekad gledamo neke filmove poput sovjetskih o Drugom svjetskom ratu”.

Kiša udara po ceradi pa samim tim otežava gledanje. Zadnji red diže graju. Mladi se međusobno škakljaju i šapuću si. Ljubavne parove nije lako prepoznati, iskazi privrženosti su istovremeno sramežljivi i rašireni. Glava naslonjena kolegi na ramenu, šaptanje u uho, ruke oko vrata, štipkanje: bili oni seksualni partneri ili ne, gerilci među sobom održavaju nježnu prisnost. Organizacija dozvoljava konkubinat, tj. dopušta parovima da zajedno spavaju ispod šatora, ali raskalašenost je zabranjena. Nakon dokumentarca slijedi gledanje dnevnika na kanalu Noticias Caracol bez obzira na njegovu nastrojenost protiv FARC-a. Naposljetku svi se borci u grmljavinskoj oluji upućuju prema svojim caletasu.

Nedjelja, 3. srpnja 2016., u 4:45. Pale se radio prijemnici. U polutami četrdesetak gerilaca dolazi pozdraviti i poljubiti se s prvim ustalima: to su preostali članovi Fronte 36 koji su se vratili sa zadatka. Spomenuta druga skupina ubrzo odlazi kako bi krenula s gradnjom vlastitog kampa nekoliko metara nizvodno. U 7:30, nakon što su popili tinto (kavu), borci se okupljaju u eskadronima radi održavanja “partijskog sastanka”. Svaki eskadron čini jednu ćeliju Ilegalne kolumbijske komunističke partije (PC3). Raspoređeni u skupinama od po deset ili dvanaest članova zajednički čitaju kolumnu glavnog zapovjednika organizacije Timoleóna Jiméneza objavljenu u stranačkom tjedniku Voz.

Henry vodi jedan od sastanaka. Sa svojom trideset i jednom godinom, od kojih trinaest provedenih u sklopu gerile, odlikuje ga lakoća govora pa zanosno ohrabruje suborce da se jave za riječ i izraze vlastite doživljaje. Jedan za drugim i često s izrazitim stidom dižu se da bi izlagali vlastita mišljenja. Međusobno slični istupi izmjenjuju se jednolično i bez ikakvog proturječja u sadržaju: malo je ili gotovo nikakve rasprave o idejama, nema niti malo razilaženja u izjavama. Stoga se sve na kraju svodi na parafraziranje slogana izraženih u proučenom tekstu. Izostanak živahnije diskusije očito proizlazi iz nejednake razine političkog obrazovanja između najiskusnijih i novaka te iz srama od izražavanja u javnosti.

Pred kraj jutra skupina gerilaca u civilu napušta kamp i pješice kreće prema jednoj skupštini koja se održava u obližnjem zaseoku. Ondje je pedesetak seljaka i seljanki našlo skrovište pod limenim krovom usred livade kako bi izmjenjivalo stavove o problemima s kojim se susreće zajednica. S dječjom vikom i psećim lavežom u pozadini predsjedatelj u uvodu najavljuje dnevni red. Nakon što je završen razgovor o pojedinim pitanjima financija i organizacije, ustupa se riječ pripadnicima FARC-a koji su dotada strpljivo čekali sa strane. Ustaje Anibal i predlaže odgovoriti prije svega na pitanja koja se uglavnom odnose na mirovni proces u tijeku. Seljak ga priupita: “Što će se dogoditi kada budete potpisali mir? Tko će nas štititi? Ako paravojne strukture budu nastavljale svoj pohod, onda ćemo se mi civili morati primiti oružja!”. Sa smiješkom u kutu usana, Anibal iznosi odgovor: “Upravo je to ono što smo mi napravili prije više od pedeset godina. Iz istih razloga”, te naglašava da se “trebaju ostvariti pravi uvjeti za mir. Inače neće doći do konačnog sporazuma, u to budite sigurni”. Zadužen za propagandu u Fronti, Leonidas se diže i sa određenom karizmom upozorava slušatelje: “Kraj rata ne znači pobjedu. Sada je druga bitka na pomolu. Multinacionalne kompanije će stizati i pokušavati vam otuđiti rijeku, polje, šume. Morat ćete organizirati vlastitu obranu. Jedna od opasnosti je primjerice zakon Zidres”. Ovaj zakon, protiv kojeg mnogi na ljevici prosvjeduju, privatnim tvrtkama pomaže oduzimati zemlju.

Od svih boraca s kojima smo razgovarali, Leonidas i Anibal, oboje u četrdesetim godinama, jedini su koji su bili aktivni članovi Komunističke omladine (Juco) prije no što su odabrali put oružanog ustanka. To iskustvo vjerojatno je zaslužno za njihov govornički dar i temeljito političko znanje. Nakon što su završili govor, pozdravljaju skupštinu i odlaze natrag u kamp gdje se izvode pripreme za večernje slavlje. U središnjem šatoru obješena je široka zastava na kojoj piše “Dobrodošao mir” pored slike Manuela Marulande Véleza, povijesnog osnivača FARC-a i Raúla Reyesa, člana sekretarijata centralnog glavnog stožera (obojica su preminula 2008. godine, prvi prirodnom smrću, drugi u bombardiranju). Za večeru su predviđene kukuruzne palačinke i napitak od čokolade.

Oko 19 sati okupilo se stotinjak gerilaca. U ulozi domaćina, Henry vodi horu cultural (sat kulture) tijekom koje dobrovoljci pjevaju, repaju, recitiraju pjesme ili prepričavaju duhovite priče. Svi su raspoloženi za smijeh. Samo jurišne puške u rukama boraca podsjećaju na realnost konflikta. Za kraj stolice se miču sa strane kako bi se napravio plesni podij u sredini skrovišta. Do ponoći će pjesme isprekidanog ritma odzvanjati u tišini džungle.

Ponedjeljak, 4. srpnja. Kiša je izbrisala tragove plesnih koraka prijašnje večeri. Poslije doručka zapovjednik okuplja na čistini sve gerilce koji su odjenuli svečane odore, s beretkom ili kapom na glavi. Vrijeme je za pozdrav zastavi. Pod već toplim suncem stotinjak ljudi u uniformama postrojava se u nekoliko redova. Isticanjem oružja i vojnim marširanjem u mjestu borci nastoje savjesno odgovoriti na zapovijedi narednika. Troje njih istupa iz redova noseći presavijenu zastavu da je izvjese na za tu prigodu izrađenom drvenom jarbolu. Na vjetru zastava zavijori, pritom otkrivajući svima grb FARC-a na bojama kolumbijske zastave. Potom iz dva zvučnika zasvira gerilska himna.

“Jeste li nas se bojali prije dolaska ovamo? Kada se vratite u Francusku, hoćete li reći da vas je FARC oteo?”, šali se mlada Franki, dvadesetčetverogodišnjakinja s osmogodišnjim stažem u gerili. Uvjeravamo je da nećemo. Atmosfera je postala nanovo službena kada je Leonidas, da zaključi našu despedidu (oproštajno slavlje), ukazao na značaj mirovnog procesa i “univerzalnu narav” borbe komunista i pripadnika FARC-a. Na to jedinica zdušno viče: “¡Venceremos!” (“Pobijedit ćemo!”).

Ove posljednje noći pozdravlja nas obilna olujna kiša. Nekoliko tjedana ili mjeseci prije onoga što se najavljuje kao rasplet sukoba starog više od pola stoljeća, zacijelo bi bilo preuzetno pokušavati predvidjeti daljnji razvoj situacije. Prijelaz iz vojnog u civilni život nije jedini izazov s kojim će se morati nositi pripadnici FARC-a. Prijelaz iz okruženja u potpunosti posvećenog kolektivu i grupi u urbani kontekst, gdje je individualizam puno snažniji također može potresti ljude koje smo ovdje upoznali. “Mediji su nas strahovito demonizirali. No uz mirovne pregovore ljudi će nas upoznati”, očekuje Figueroa. Međutim, pitanje je poznaje li gerila zbilja svijet u koji se sprema ući?

S francuskoga prevela: Ivana Klarić

* Loïc Ramirez je novinar i autor knjige La Rose assassinée, Notes de la Fondation Gabriel-Péri, Pantin, 2015.


1 Vidi Maurice Lemoine, “Mir zahtijeva promjene”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, siječanj 2016.
2
 Svaki se blok sastoji od najmanje pet fronti, a svaka fronta od više od stotine jedinica.
3
 Vidi Laurence Mazure, “Dans l’inhumanité du conflit colombien”, Le Monde diplomatique, svibanj 2007.
4
 Vidi Hernando Calvo Ospina, “Aux frontières du plan Colombie”, Le Monde diplomatique, veljača 2015.