Ivana Brlić Mažuranić između dva kanona

Marina Protrka Štimec

Budući da je nemoguće sastaviti popis djela koja su svima podjednako važna, svi kanoni uvijek isključuju autore, djela ili žanrove koji ne udovoljavaju nečijem strogom ukusu, ili pak čitatelje koji nisu odgojeni kao konzumenti vrhunskih književnih ostvarenja. Žene, iako nezanemariv dio čitateljske publike, ali i spisateljske profesije, u svijetu književnosti još su uvijek podcijenjene, kao i djela koja one čitaju ili stvaraju

Ivana Brlić-Mažuranić (1874.-1938.) danas nam je poznata u prvom redu kao autorica dječje književnosti: ponajprije lektirnih naslova Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) i Priče iz davnine (čiju smo stogodišnjicu prvog objavljivanja obilježili ove godine). Njezino mjesto u recepciji – najširoj čitateljskoj, kao i stručnoj i znanstvenoj – vidi se i po tome koliko su dugo ove njezine prozne knjige na istaknutom mjestu u osnovnoškolskim kurikulumima. S druge strane, književna kritika i historiografija kontinuirano vraćaju pozornost na istraživanje cjelokupnog opusa autorice – što vidimo i u odazivu na zadnja dva znanstvena skupa koja su na temu upravo ovih njezinih knjiga organizirali znanstvenici okupljeni u Hrvatskoj udruzi istraživača dječje književnosti. Nedavno je, osim toga, u izdanju Matice Hrvatske objavljen predzadnji, šesti svezak kritičkog izdanja sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić koja je s nekoliko priređivača uredio Vinko Brešić. Pridodamo li ovome prijevode, nova izdanja i najširu kulturnu recepciju njezinih djela – sa sigurnošću možemo reći da Ivana Brlić-Mažuranić ima neosporno mjesto u kanonu hrvatske književnosti, no ponajprije dječje.

Da će tako biti moglo se naslutiti vrlo brzo po izdanju prvih njezinih knjiga, Hlapića i Priča, ali i poezije, početkom 20. stoljeća, kada njezin iskorak u književno polje svesrdno pozdravljaju renomirani književnici poput Antuna Gustava Matoša. Njegova će hvala osigurati javnu prepoznatljivost autorice, ali – istovremeno – započeti gradnju specifične slike, svojevrsnog mita o uzoritoj majci-književnici koja prvenstveno piše iz svog roditeljskog habitusa. Matoš, naime, Šegrta Hlapića hvali kao “klasičnu knjigu”, “biserje” koje je mogla dati “samo mati, samo fino odgojena i vrlo naobražena gospođa”.

Ova njegova pohvala istovremeno je označila budući uspjeh autorice, ali i njezino jednoznačno smještanje u rezervat dječje književnosti, područje koje je, dosljedno patrijarhalnoj podjeli muške-javne i ženske-privatne sfere, bilo rezervirano za žene. Koliko je ta opreka, kako se o tome i sama izrazila, snažno “podvezivala” njezin javni spisateljski rad, sve do trenutka kad ga je mogla povezati sa svojim “ženskim dužnostima”, može se pročitati u njezinoj Autobiografiji, tekstu koji je napisala, znakovito, na poziv Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti – dakle u trenutku u kojem je njezin javni angažman ovjeren u institucionalnom i u društvenom smislu. Tamo, dakle, potvrđuje da je njezina postojana želja “da kadgod tiskom iziđe bilo što iz mojeg pera (…) već rano potiskivana drugim vrlo jakim čuvstvom: (…) da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim”, što je dovelo do borbe između želje za pisanjem i “(ispravnim ili neispravnim) čuvstvom dužnosti” iz kojeg je nastajala šutnja – sve do trenutka u kojem, kako ističe, pisanje nije povezala s dužnošću majke te da svojoj sada već poodrasloj djeci osigura prikladno štivo, hranu za duševni napredak.

Znakovito je da u istom tom tekstu kao svoju omiljenu knjigu ističe tekst koji pripada njezinoj osobnoj autorskoj senzibilnosti, intimističku zbirku pjesama – koju je, pod naslovom Slike, objavila 1912., u vlastitoj nakladi i “opet samo za obiteljski krug”.Vraćajući svoje pisanje iznova u okvire privatnog i obiteljskog miljea, Ivana Brlić-Mažuranić svoj autobiografski tekst uokviruje riječima kojima vlastiti spisateljski rad i javni angažman proglašava osobnim poduhvatom: “Moja su dosadašnja književna djela malobrojna, a sadržajem i objemom skromna – moj vanjski život pak protekao je mirno, ne izlazeći gotovo nikada iz okvira moje prve i druge obitelji. Ova autobiografija može dakle samo da bude ispovijest o razvitku jednog misaonog i osjetljivog bića, nipošto pak zanimljiva ꞌpovijest životaꞌ istaknutog pisca.”

Rodne uloge preslikane na spisateljski rad

Iako bi se ove tekstualne strategije kojima se služi pri pisanju svoje autobiografije mogle razumjeti kao izraz učtive skromnosti, Ivana Brlić-Mažuranić pokazuje da je vrlo svjesna okvira u kojima se percipira njezino stvaralaštvo i javno istupanje. Te okvire neće eksplicitno opovrgavati, već će im se, na različite načine, vraćati u svojim književnim tekstovima, esejima i istupima. Reflektirajući dihotomiju javnog i privatnog ispričat će u ovom smislu ilustrativnu epizodu iz svog djetinjstva u kojoj članovi obitelji pregledavaju sanduk s književnom ostavštinom njezina djeda, Ivana Mažuranića. U silnoj i nelagodnoj želji za objavljivanjem, ona stari prazan list prepisuje i među ostavštinu umeće jednu svoju pjesmu kako bi, inkognito, ugledala svjetlo dana, a da se ona pri tom ne eksponira, ostajući u sigurnosti privatnog života i “ne podavši lošeg primjera ženskog spisateljstva”. Sitna djevojačka podvala, razumljivo, nije uspjela, pa je Ivana Brlić-Mažuranić morala čekati još godinama kako bi izmirila intimni antagonizam između želje za pisanjem i uvjerenja da se taj angažman ne slaže s uzusima poželjnog ženskog ponašanja.

Zgode koje Ivana Brlić-Mažuranić prepričava kako bi dočarala antagonističnu želju za pisanjem i objavljivanjem koja ju prati od najranijeg doba u tom smislu zapravo ilustriraju jednu vrstu tjeskobe autorstva koju nisu poznavali njezini muški kolege, a koja je obilježila način na koji se sama predstavljala – u javnom diskursu – kroz članke i tekstove koji su nam danas dostupni, ali i način na koji se njezini tekstovi percipiraju sve do današnjih dana.

Ukoliko se književnost Ivane Brlić-Mažuranić razumije isključivo iz perspektive majčinske brige o odgoju djece, posla koji je i sama autorica držala “najvažnijim na svijetu”, previđa se važan aspekt njenog značaja koji je povezan s relevantnim društvenim, kulturnim i političkim pitanjima vremena u kojem su nastali. Koliko su ta pitanja zapravo važna za interpretaciju književnih tekstova, ali i za percepciju autorskog, i javnog i privatnog, habitusa Ivane Brlić-Mažuranić možemo vidjeti ako uzmemo u obzir članke i govore u kojima se, kao i niz drugih autora u prvoj polovici 20. stoljeća, vraćala na pitanja svjetske ekonomske krize, uvodeći perspektivu angažmana intelektualaca, te uopće smisla pisanja i javnog djelovanja. Dojam poluprivatnog ili amaterskog pristupa vlastitom stvaralaštvu koji bi se mogao pripisati njezinu angažmanu u književnom polju gubi se ne samo kad se pomnije promotre rezultati njezina rada, nego i način na koji je dolazila do njih. Iz sačuvanih autoričinih bilješki i brojnih varijanti rukopisa koji se, kao dio ostavštine, čuvaju u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu, vidi se razrađen, pažljiv i promišljen pristup koji je imala u pisanju i objavljivanju svojih tekstova.

Danas se roman Čudnovate zgode Šegrta Hlapića čita u trećem razredu osnovne škole, a Priče iz davnine u četvrtom, odnosno šestom – kroz okular žanra bajke kojim se autorica služila, stvarajući, kroz prepoznatljive strategije antimodernizma, prostor zasićen elementima slavenske mitološke “davnine”, vremena od kojeg su, na početku 20. stoljeća, kako sama ističe, ostale “samo ruševine”. Iako je Ivana Brlić-Mažuranić pisala posve eksplicitne članke reagirajući na društveno relevantne teme, znakovito je da u književnim tekstovima bira višestruki odmak od referencijalnosti – direktnog tematiziranja suvremene društvene zbilje.

Uzmemo li u obzir cjelinu njezina stvaralaštva, sasvim jasan angažman oko socijalnih pitanja – od onih koja su se ticala najuže sredine u kojoj je živjela do onih relevantnih za državnu ili svjetsku politiku – postavlja se pitanje kako danas čitati taj autorski trostruki pomak? Događa se, naime, najprije pomak u područje ograničenog čitateljskog i interpretativnog dosega – dječju književnost (kako pisati djeci o problemu gladi u svijetu, siromaštvu na ulicama rodnog grada?), zatim pomak u izmišljeni univerzum “davnine”, a nakon toga u žanr bajke koji je po sebi obilježen jasnom distinkcijom od primarne zbilje. Kome se u svojim tekstovima obraća Ivana Brlić-Mažuranić, ne samo majka, supruga i domaćica – žena smještena u domeni privatnosti – nego i angažirana književnica koja drži predavanje na svjetskom kongresu PEN-a (1930., pod naslovom Love and Letter, na hrvatskom objavljenim pod naslovom Ljubav)? Tko je pravi adresat njezinih književnih tekstova, onih koje danas čitaju osnovnoškolci?

Uzmimo za početak lik Šegrta Hlapića, dječaka koji “malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce” bježi u svijet od okrutnog i strašnog Majstora Mrkonje. Putujući svijetom sreće dobre i loše ljude, djecu i odrasle, mudre i siromašne, pomaže kome stigne, noseći svoj opančarski pribor i veselo srce. Kad ga pitaju čiji je i od kud ide, on se ne žali na mrkog majstora, već veselo odgovara: “Ja sam šegrt Hlapić. Šalje me car da njegovu sinu razgazim čizme, i ako treba kome pomoći u njegovu carstvu, da mu pomognem”. Kad isto ponovi prosjakinji Janji, čije opanke krpa unatoč vlastitom siromaštvu posve besplatno, ona će mu odgovoriti naivno-bezazleno: “Ako je tako, onda bi trebalo da vas više takvih prolazi po ovoj zemlji” i time potaknuti Hlapićevu poantu: “Tražili su više takvih, ali nije nitko htio da ide za tim poslom, osim šegrta Hlapića. A to sam ja.”

Takav mali i posve “nedječji” lik, u mnogome trbuhozborac autoričina glasa, u romanu funkcionira kao metafora određenoga etosa koji je autorica zagovarala u mnogim svojim tekstovima. Tako u predavanju pod naslovom Mir u duši vlastitu ideju simbolizira slikom neznatnog bića, ptičice koja usred ratišta nastavlja posve mirno poslovati oko svoga gnijezda, dok u priči Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica upravo ta nevinost i neznanje o zlima u svijetu štite malenog Jaglenca od smrtnih opasnosti kojima je izložen na svom putu kroz strašnu Kitež-planinu. Junaštvo malih i nezaštićenih, često djece, ali i žena – u prozama Ivane Brlić-Mažuranić postaju slika autorskog uvjerenja o mogućnosti subverzije odozdo. “Slabi” likovi postaju metaforom ljudskih tjelesnih snaga, dok njihova dobrota, vjernost i požrtvovnost (vidljivo ponajprije etičke kvalitete) postaju snagom koja će dovesti do razrješenja zapleta, djelujući iskupiteljski i za njih i za zajednicu u kojoj se nalaze.

Tako, pišući tekstove namijenjene “i zabavi i pouci” i adresirajući ih na najmlađe čitatelje, Ivana Brlić-Mažuranić zapravo postavlja paradigmu ispravnog djelovanja kao zahtjev prema “velikima”: onima koji žive, kroje ili nekako pristaju na pravila toga sustava koji se nalazio, kao i danas, u stanju duboke ekonomske i društvene krize. Zato se u njezinim prozama, čak i u onima koje interferiraju sa žanrom bajke – ne događa transformacija maloga, već “velikih” junaka. Na kraju romana se smekšava srce Majstora Mrkonje što će omogućiti razrješenje primarnog sukoba i postizanje zajedničkog blagostanja. Šegrt Hlapić će, pri tom, ostati isti kao što je bio i na početku: njegovo veselje, mudrost i dobrota djeluju poput katalizatora koji u velikoj epruveti povijesti omogućuje transformaciju nesreće, grubosti i boli u mekoću, dobrotu i ljudskost.

Likovi govore više od “poruke djela”

Na sličan način se i u Šumi Striborovoj – dakle priči koja bi, da je pisana dosljedno žanru bajke trebala ispričati tako da transformaciju i iskušenja prolazi sin-slabić – događa iskušenje i potvrda snage, u obliku majčine ljubavi. Zlokobna šuma i sve njezine čarolije na koncu propadaju, jer je, prema predaji, u nju stupio onaj (odnosno ona) “kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta”. Ovako izražen paradoks ljubavi kao temeljne transformativne snage svijeta dio je autoričine deontološke etike u kojoj se upravo ljubav, kako je to opisao Alain Badiou, postavlja kao jedna od temeljnih generičkih procedura ljudskog. Poput Šegrta Hlapića i starice-majke iz Šume Striborove, mnogi likovi Ivane Brlić-Mažuranić od početka do kraja teksta ostaju nepromijenjeni, dosljedni svom profilu. Iako prolaze kroz različita iskustva i iskušenja, oni potvrđuju svoju etičku kondicioniranost čiji je rezultat konačno vidljiv u prestrukturiranju postojećeg svijeta: iskupljenje unuka (Potjeh), spašavanje sina i propast nepravednog (mitskog) poretka (Šuma Striborova), transformacija Majstora Mrkonje, Hlapićev povratak i nalazak izgubljene djevojčice (Šegrt Hlapić), čuvanje predmeta s visokom simboličkom vrijednošću, spašavanje propale kneževine i pronalazak doma (Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica).

Ta nepromjenjivost psihološke i moralne kondicioniranosti ovih likova pokazuje da Ivana Brlić-Mažuranić svjesno odstupa od uobičajenog načina oblikovanja bajke. Postupci njezinih likova vidljivo su usmjereni prema transformaciji narativnog okvira, cjeline svijeta u kojem djeluju, a koji je na različite načine utopljen u naslijeđenu mitsku strukturu. Taj je svijet mitoloških bića (Striborovo carstvo, Svarožić i Bjesomar i dr.) sagrađen na načelu prava jačega iz kojeg proizlaze etički, a zatim i ekonomski i politički problematični odnosi. U tako shvaćenom univerzumu svijet mitskih bića zamišljen je u bipolarnoj, crno-bijeloj dihotomiji koja rezultira borbom između dobrih i zlih vrhunaravnih bića, borbom koja se unutar ljudskog društva iskazuje kao trajanje u nepravednim odnosima ili uvjetima koje je moguće nadvladati tek onim što će Antun Barac nazvati prepoznatljivom “etikom srca” u književnosti Ivane Brlić-Mažuranić. Promotre li se paralelno njezini književni tekstovi uz stavove koje izgovara u javnim prigodama, na predavanjima ili u člancima, vidljivo je da autorica u značenjski okvir svojih fikcionalnih tekstova upisuje jasan društveni angažman. Tako se u analogiji s djelovanjem likova mogu pročitati riječi kojima u javnom predavanju (Mir u svijetu) odgovara na pitanje o mogućnosti osobnog angažmana u nemirnim vremenima: “Spoznajmo dužnost našu, nađimo cilj naš, odlučimo se jednom za svagda za tu dužnost i za taj cilj, prigrlimo ih i počnimo oko njih raditi. Ne bježimo od teškoća i neugodnosti života i dužnosti, ne uklanjajmo se životu. Ostanimo što više sred života, sred rada, na mjestu, koje smo izabrali, koje nam je određeno. Tu je put do smirenja.”

Cilj nije dakle u rezervatu samotnog, bilo svetačkog, bilo umjetničkog života, već u ispunjenju dužnosti i “prihvaćanju teškoća i neugodnosti života” uz koje treba naučiti “blago suditi i lako opraštati”. Zbog toga i njezini likovi djeluju upravo na mjestu koje im je zadano: Hlapić koji se šali da je carev izaslanik, majka koja u Šumi Striborovoj, iz ljubavi prema sinu, paradoksalno radije bira svoju nesreću (dužnost), nego svu sreću ovoga svijeta, Rutvica koja zatočena na otoku u strahotnoj Kitež-planini uporno odolijeva nagovorima, prijetnjama i obećanjima vile Zatočnice da joj preda zlatan kneževski pojas: “Ne mogu, vilo, pojas mi je od majke”. Zajedno sa svojim nejakim bratom Jaglencem, upravo će Rutvica, u svojoj djetinjoj bezazlenosti omogućiti restauraciju propale kneževine (tradicionalne slike zajednice), što mudra kneginja, na kraju priče komentira sljedećim riječima: “Sretne li kneževine, kojoj blago ne čuvaju ni silne vojske ni tvrdi gradovi, nego majke i dječica u pastirskoj kolibici. Takova kneževina propasti ne može!”

Političko počinje na kućnom pragu

Za Ivanu Brlić-Mažuranić osobno je političko, a prvi korak (pa čak i ako je istovremeno i zadnji) počinje na kućnom pragu. Djelovanje je pri tom odlučujuće za uspostavu osobnog identiteta i njegovo samoostvarenje u društvenom području. Njezina je tekstualna etika zasnovana na “čuvstvu dužnosti”, to je deontološka etika koja je, prema Kantovoj definiciji, usmjerena isključivo prema autonomnoj ideji dobra.

Zato kad u studenom 1934, tek nekoliko mjeseci nakon atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića, Ivana Brlić-Mažuranić biva primljena u audijenciju kod kraljice Marije – ona nosi posebno pripremljene poklone: “Moje knjige”, kako je izvijestila svoju kćer Zdenku, “uvezane u kožu sa zlatom i slikama”. Na svakoj knjizi je slika jednog djeteta koje upravo tu knjigu dobiva na poklon: mladi kralj Petar (tada 11 godina star) na Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića, kraljević Tomislav na Škola i praznici (zbirka pjesama i pripovjedaka za djecu), kraljević Andreja na Valjani i nevaljani (pripovijetke, priče i pjesme za đake). Osim njih, poklon dobiva i kraljica: luksuzno – bijelom kožom i crvenom ornamentikom – ukrašene, Priče iz davnine, četiri knjige u “bijeloj, crvenoj i modroj koži sa narodnim radom urešene”.

Mladom kralju, dakle, (iako je knjigu sada već donekle prerastao, kako mu napominje pri susretu) daruje knjigu pustolovnih doživljaja kroz koje dobrota i snalažljivost glavnog lika dovode do zajedničkog iskupljenja, dok njegovoj mlađoj braći donosi zbirke koje osim ponešto zabave donose i poduku i pedagoške upute. Kraljici, znakovito, daruje priče u kojima se sama može prepoznati kao adresat i koje bi je u zahtjevnoj osobnoj i državničkoj ulozi mogle ohrabriti i potaknuti da ustraje u svojoj dužnosti koja joj je dana upravo u konkretnom povijesnom trenutku.

Ostavljajući izlišnost svake dnevnopolitičke rasprave koja bi na ovom mjestu mogla problematizirati ispravnost posjete “nenarodnoj” vlasti u Beogradu, ovu epizodu treba razumjeti isključivo kao ilustraciju o tome kako je Ivana Brlić-Mažuranić tridesetih godina, kao renomirana autorica vidjela moguće reperkusije svojih tekstova. Za nju je kraljevska obitelj tek obitelj – sastavljena od članova koji se, kao i mnogi drugi u bilo koje vrijeme, nalaze u životnim nedaćama pred kojima trebaju iskazati svoju ustrajnost i čovječnost. Kao takvima im, djeci i majci, donosi svoje knjige, rezultat onoga do čega je i sama došla pitajući se o mjestu s kojeg valja krenuti kad se poruše zidovi jednog svijeta.

Svoja pitanja ona postavlja s istog mjesta s kojeg ih postavljaju i drugi autori njezina vremena, primjerice Vladimir Nazor s kojim dijeli interes za slavensku mitologiju. Njezina rodno uvjetovana inhibiranost koju je opisivala u Autobiografiji kanalizirala se u područje u kojem je dugo promatrana kao majka i odgajateljica, ili kao ona koja s majkama i odgajateljicama dijeli svjetonazor i prostor djelovanja. Danas njezine tekstove možemo čitati u širem kontekstu od onog koji je i njoj i polju dječje književnosti tradicionalno pripisivan. Njezine tekstove možemo osloboditi plašta građanske korektnosti, kalupa žanrova i moralke kojima su, kao naslovi “od kapitalne vrijednosti” proglašavani štivom za “male čitatelje”. Umjesto toga, vrijeme je da utvrdimo možemo li se, umjesto kraljice Marije, kao adresati njezinih priča prepoznati mi današnji. Utvrdimo li način na koji bi nas se ticao kapital tih tekstova, oslobođen sentimentalno konstruiranog svijeta “nevinog” djetinjstva, moguće je da ćemo uočiti kako se temeljni okviri koje im je autorica postavila: odgovornost, rad, poštenje, vedrina i ljudskost, mogu, čak i kad su ispričani kroz humor i pustolovne zaplete kojima se obraća “malima”, čitati kao humanistički kredo – pogled i izazov upućen nama odgovornima/odraslima/velikima.

* Marina Protrka Štimec je docentica na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Autorica je knjige Stvaranje književne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19. stoljeća, FFPress, 2008.