Ivana Perica

Paralelno sa slabljenjem emancipacijskih političkih pokreta tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, i književnost koja ih je pratila pala je u svojevrsni zaborav, služeći tek povremeno kao ilustracija naivnog i “ideološkog pisma”. Umjesto aktivnih boraca, junaci suvremene angažirane literature prije se čine pasivni patnici ili ironični promatrači koji odražavaju kako razočaranje, tako i duboku nespremnost za revolucionarno djelovanje

U partizanskom romanu Ustanak (1934.) Ivana Ovčarenka pripovijeda se sukob Crvene armije i bjelogardijaca koji se dogodio na Krimu 1919. godine. Tematika je ratna, pathos junački, a junaci i antijunaci asimetrično polarizirani u grupe “mi” i “oni”. U žiži estetike krvi i žrtvovanja za kolektivni cilj oslobođenja ustanika, nakon brojnih poraza i pretrpljenih ljudskih gubitaka, drug Kovrov i dalje bodri: “Da, drugovi, oko nas su bijeli, opkoljeni smo, ali svejedno možemo otići. Postoji izlaz.”

U romanu In Dubious Battle (1936.) Johna Steinbecka čovjek mase postaje akutna točka sažimanja gnjeva i organizira se u borbi za vraćanje smanjenih nadnica sezonskih radnika (a Steinbeck, kao i Ovčarenko, detaljno opisuje taktike otpora). Borba je radnička, ali je i univerzalna pa joj se priključuje i jedan “intelektualac”, liječnik koji kaže: “Ne vjerujem u vaš cilj, ali vjerujem u čovjeka.”

Sličan antagonizam intelektualnog (filozofije) i fizičkog (akcije) čini okosnicu romana Sinovi slobode (1948.) Josipa Barkovića, u kojem se grad i selo sučeljavaju preko odnosa jednog gradskog individualca i seljana koji su nepokolebljivi u borbi za opću stvar. I udarnik Hans Aehre, junak romana Ljudi na našoj strani (Menschen an unserer Seite, 1951.) Eduarda Claudiusa, u zaborav potisnutog istočnonjemačkog autora, ne da se odvratiti od nauma da spasi “našu stvar”, a to je jedan proizvodni pogon koji je tvornička uprava takoreći već otpisala.

Aehre, koji radi u “našoj tvornici na krajnjoj periferiji Istočnog Berlina”, čvrsto je uvjeren u obvezu koju tvornica duguje društvu pa se, hranjen tom odgovornošću, uspijeva suprotstaviti birokratskoj malodušnosti obrazovanijih drugova i blokadi od strane tvorničkog radnog savjeta te ostvaruje proizvodni naum koji spašava spomenuti pogon od gašenja.

Suprotno mogućim očekivanjima ili, bolje rečeno, lošem sjećanju u kojem Claudiusovi romani ostaju u njemačkoj književnoj povijesti (kao socrealistički, režimski, SED-ovski1), i daleko manje programatski jednosmjerno od npr. Ovčarenkova Ustanka, roman tematizira cijeli niz problema vezanih uz radne kolektive, birokratske strukture upravljanja i odnose intelektualaca/eksperata/menadžera i žive snage rada, ali i društvene probleme poput konzervativnog radničkog zazora od emancipacije žena, individualnih nezadovoljstava iz kojih pojedinci odluče potražiti sreću na kapitalističkom zapadu (naravno, razočaraju se, ali problem se svejedno demokratično otvara), preostatke nacionalsocijalističkih tonova i monarhističke nostalgije u socijalističkom društvu te partijski klijentelizam i karijerizam.

Roman Naše kćeri: nacistkinje< (Unsere Töchter: Die Nazinen, 1934.) austromarksističke književnice Hermynije zur Mühlen prati kćeri iz radničkih i plemićkih obitelji kako postupno prelaze u smeđi politički spektar. Podalje od estetike “daha krvi”, roman na popularan način demonstrira društvene antagonizme i prateću propagandu, koji su građanstvo, plemstvo, ali i radničku klasu odveli u nacionalsocijalizam. Međutim, “iskorak u smeđe” kod likova Hermynije zur Mühlen nije konačan. Pravi književno-politički događaj i rođenje politički svjesnog subjekta zbiva se kad junakinja stekne uvid u vlastite pogrešne korake, zaslijepljenost i brutalnost smeđih partijskih drugova pa na koncu staje na krilo borbe protiv nacionalsocijalizma.

Zajednički nazivnik navedenih romana upravo je to buđenje od privatne zaslijepljenosti, moment kad pojedinac ostavlja postrani svoje predrasude i idiosinkrazije i odlučuje zauzeti se za zajedničku stvar koja je – što je vrlo bitno – usmjerena oslobođenju čovjeka, a ne pojedinca ili grupe. Takvo buđenje prolazi cijela paleta Steinbeckovih likova, prije svega spomenuti liječnik-intelektualac kad stupa u borbu na strani nadničara, ali i Claudiusov konzervativni udarnik Hans Aehre, koji uviđa da njegova supruga nije “samo žena, nego je i čovjek” i da ima pravo “sad, kad je sve moguće, i učiti i raditi”.

Književnost otpora i političko pismo

Ako je literatura medij koji proizvodi društvenu novinu i ako joj se od historijskog oproštaja od normativnih poetika i romantičarske poetizacije svijeta naovamo pripisuje prvo svjetotvorna, a onda i utopijska i revolucionarna snaga, tad književnosti danas treba uputiti nezgodno pitanje o njezinoj političkoj pomirenosti: Da li se konformira s obeshrabrujućim parolama kao što je slavna “TINA” (There Is No Alternative) ili se koristi svojom specifičnom snagom da izrazi društvene antagonizme i ukaže na mogućnosti njihove promjene?

Budući da su književne prakse bitan dio društvene produkcije i reprodukcije, valja ih čitati s obzirom na to jesu li s raznim oblicima iste te produkcije suglasne ili im moguće idu i uz dlaku. Drugim riječima, ako pred politiku postavljamo zahtjev da ne odrađuje poslušnost i tehnokratski ne provodi odluke koje se donose “negdje drugdje”, nego da uloži napor kojim se “mijenja svijet”, onda je legitimno i književnosti uputiti slična očekivanja. To konkretno znači sagledati književnost s obzirom na njezinu političku moć, odnosno razmotriti gdje se u poznatom političkom prostoru smještaju konkretni slučajevi književne proizvodnje.

Zanimljivo je pritom da se uvodno navedeni naslovi, koji su uspješno pali u ropotarnicu aktivističke i socrealističke literature, bitno razlikuju od književnih tekstova koje jedan utjecajan dio suvremene političke teorije prepoznaje kao književnost otpora. Ipak, izgleda da postoji bitna razlika između književnosti otpora koja kaže “neću” ili “ne bih” i političkog pisma koje otkaz poslušnosti shvaća kao početak djelovanja, akcije.

Bitno drukčiji “popis lektire” od ovog iz uvodnog dijela dobiva se ako se postavi pitanje kakvu književnost suvremena politička i teorijska ljevica – ona pred kojom se, kako je natuknuto, književnost mora “pravdati” – glorificira kao književnu politiku otpora. Tu bih se osvrnula na pitanje kojim Raul Zelik otvara svoj tekst “O (ne)mogućnostima političke književnosti”. Svoj tekst Zelik otpočinje tako što nabraja književne junake političko-teorijskog kanona: Kafku, Sadea, Hebela, Prousta. Međutim, odmah se pita sljedeće: Ako je suditi prema navedenim autorima, postoji li uopće takvo nešto kao što je političko pismo?

Ovo donekle retoričko pitanje može se upotpuniti opaskom da se spomenuti književni kanon političke teorije često iscrpljuje u zagovoru politika mini otpora ili radikalne pasivnosti. Riječ je o Agambenovoj, Hardtovoj i Negrijevoj stilizaciji Bartlebyja, Kafkinu Josefu K. ili Rancièreovoj pohvali antičke skulpture Junone Ludovisi koju – znakovito – preuzima iz Schillerovih Pisama o estetskom odgoju čovjeka.

Spomenute figure, budući da se ustežu od uključenosti i djelovanja u okviru svakodnevnog, stiliziraju se kao paradoksalni junaci pasivnog otpora koji mijenjaju svijet na način da stvari ostavljaju po starom, dajući tek slaba obećanja. Treba imati na umu da i Kafka, o čijoj su manjinskoj odnosno minornoj literaturi Deleuze i Guattari napisali vrlo utjecajnu studiju, kaže: “Ima beskrajno mnogo nade, samo ne za nas.”

I sami Hardt i Negri upozoravaju na to da Bartleby može biti “lijepa duša”, ali da njegovo postojanje visi o niti. Njegov otpor autoritetu otpor je osamljenika koji je sveudilj na rubu samoubojstva. Postavlja se pitanje, dakle, tko od apostrofiranih literarnih junaka svojim radikalnim ustezanjem od djelovanja ostvaruje politički pomak. Mogu li nas oni liječiti od apolitične ironije i od ucijepljene ravnodušnosti?

Danas možemo reći da smo pounutrili bar dva značajna tipa te ravnodušnosti: njezinu modernu, građansku varijantu, kakvu bilježi Alberto Moravia svojim Ravnodušnim ljudima iz 1929. godine; kao i postmodernu restauraciju apolitičnosti koja se često skriva iza krinke relativnosti. Ravnodušnost i apolitičnost u međuvremenu postaju metom kritike čak i na liberalno-konsenzualističkoj ljevici.

Tako Honneth, inače kritički nastrojen prema postdemokratskoj pasivnosti i relativizmu nekih autora, u Pravu slobode (>Das Recht der Freiheit, 2011.) spominje njemačku spisateljicu Judith Hermann (tekstovi su dijelom prevedeni na hrvatski): Za razliku od modernog nihilizma koji je bio u stanju stvoriti otpor, postmoderna ironija je stilizacija oklijevanja, koja odgađa svaku stvarnu odluku, a političku prije svega.

Vjerojatno se brojnim političkim obeshrabrenjima i odustajanjima od utopije može zahvaliti činjenica da se upravo radikalna pasivnost ističe kao autentičan otpor sveprisutnom diktatu aktivnosti i proaktivnosti, kao i to da se književnost pozitivno vrednuje kao specifičan eskapistički medij kojim je moguće otvoriti prostore mogućnosti koji su u svijetu “stvarnosti” zapriječeni.

No gledano sociološki, pogubno je previđati problematičnost toga da se bijeg uzima kao jedina strategija za “rješavanje” problema. Time književnost, mada načelno zauzima otpor prema politici, itekako može imati političke učinke, npr. promovirajući ili podržavajući kulturu uzmicanja i nekonfrontiranja. U domaćoj književnoj praksi tako postoji cijela niska autora koji su svoju političnost profilirali ne kroz direktan “obračun”, nego kroz stilizaciju tihih “izdajica” (Šoljan), idealizaciju eskapističkih prostora kao što su otok (Novak) ili brdo (koje nije u Alpama kao kod Bernharda, nego je i opet na otoku, npr. kod Prtenjače), ili su zaigrano ustvrdili da je “razuman uzmak – bolja polovica hrabrosti” (Slamnig).

Niz nastavljaju i fantastičari ako se, braneći pravo na umjetničku autonomiju, povlače u izmještene svjetove koji se tek uvjetno mogu shvatiti kao kritika pomoću izvrtanja slike realnosti. Ambiciozna analiza domaće književne produkcije (ali i književne kritike i znanosti koja stvara kanon i idealizira npr. otok kao distinktivno obilježje nacionalne književnosti) trebala bi dovesti u vezu upravo taj eskapizam i njegovu navodnu apolitičnost s fenomenima na glavnoj pozornici domaćih političkih igara i njima srodnih kulturnih politika. Književnici, naime, koji bježe ili su bježali, ipak se rado prihvaćaju kraljeva žezla i postaju dvorski pjesnici (ili lude), i upravo je takva veza književnih imaginarija i “državničkog svjetotvorstva” važno polazište za čitanje domaćih političkih i književnih projekata.

S obzirom na ukotvljenost eskapizma u kanonu domaćih književnih praksi, središnje pitanje koje se postavlja iz vizure rasprava na ljevici glasi: Gdje naći slučajeve specifično književnog djelovanja, angažirane literature ili literature o djelovanju? Gdje je spomenuti događaj, gdje se bilježe revolucionarni počeci, a gdje skokovi iz iskustva neodlučnosti u život subjekta? I što je to u tekstu što ga obilježava kao djelatan komad papira, koji bilježi događaj i djelovanje, ali koji i sam djeluje, zasijeca u čitateljsko tkivo?

Suvremeni oblici politizacije književnosti

Ideološka pomicanja udesno, kakva su dijelom bila posljedica ekonomske krize i političkih antagonizama 1920-ih i 1930-ih godina prošlog stoljeća, proces su kakvom u nekoj novoj varijanti svjedočimo i danas. S obzirom na takve trendove neće biti zgorega osvježiti rasprave koje su nekoć otvorile pitanje uloge književnih praksi u podržavanju odnosno mijenjanju društvenih nužnosti.

Pa ako je György Lukács, osvrćući se na devetnaestostoljetni realizam, 1967. godine ustvrdio da je velika tema 19. stoljeća bilo “postajanje čovjekom”, valja se upitati da li se takva humanistička ambicija može aktualizirati, prvo, s obzirom na spomenuto razbijanje utopija, a onda i s obzirom na desničarsko zaoštravanje političkog fokusa velikog dijela europskih političkih elita?

Osvrćući se na Ibsenova Peera Gynta, Lukács povlači razliku između čovjeka i trola. “Čovjek postaje čovjekom tako što želi biti […]. Ako želi postojati, […] onda se mora odvažiti i ostvariti skok iz puke neposrednosti trola ka pravom biću čovjeka.”2 Važno je pritom da literarne događaje u kojima, primjerice, lik kaže “Odbijam i dalje sudjelovati u vlastitom otuđenju”, Lukács ne nalazi samo u 19. stoljeću. Takvi se događaji nalaze kod Thomasa Wolfea (Nema povratka / You Can’t Go Home Again, 1940.), Else Morante (Varka i čarolija / Menzogna e sortilegio, 1948.), Jorgea Sempruna (Veliko putovanje / Le grand voyage, 1963.) i drugih. Isto se može naći i u suvremenoj produkciji, koliko god se činila “bezecirana” od strane novih građanskih imaginarija iz pera Daniela Kehlmanna i Jonathana Franzena, posthistorijskih i refleksivnih (ali ne i djelatnih, transgresivnih) narativa o svjetskim ratovima, ili pak popularnog noira.

O jednom izvanrednom suvremenom primjeru takvih literarnih događaja već je bilo spomena u lipanjskom broju LMD-a. Riječ je o romanima talijanskog autorskog kolektiva Luther Blissett (kasnije Wu Ming Foundation). Lucie Geffroy o kolektivu piše s interesom za način pisanja koji opisuje kao “kulturnu gerilu”, a koji na marketinšku fetišizaciju autora i intelektualnog vlasništva odgovara kolektivnim, depersonaliziranim autorstvom i copyleft-pristupom.3

Ono što želim uvesti u raspravu o političkoj književnosti može se tematizirati upravo na pripovjednom modusu Blissettova romana Q (prevođeno i kao Carafovo oko), ali i na uvodno spomenutim naslovima iz 1920-ih i 1930-ih godina prošlog stoljeća. Svi spomenuti tekstovi obiluju narativnim čvorištima u kojima se događaju višestruka oslobađanja od “identiteta trola”: i to kroz borbu radnika za nadnicu (Steinbeck) i za sredstva za proizvodnju (Claudius), bitku seljaka za svoju zemlju (Ovčarenko), kroz sukob vjernika s autoritarnom paskom pastora (Blissett) i mladih sa zavodljivim populizmom i nacističkom ideologijom (Zur Mühlen).

Subjekt koji se ovdje “događa” nije restauracija moderne instance autora kakva je abolirana 1968. godine; prije je riječ o subjektu koji se rađa iz borbe i kroz borbu za postojanje, protiv pristajanja da se bude trolom. Tako je ključni element političkog u odabranim tekstovima modus drame, figura sukoba, antagonizma. Drama izrasta iz napetosti koja se otvara u pokušaju oslobađanja od predodređenosti, “sudbine” ili “prirodne” predispozicije pojedinca, skupine ili kolektiva (klase, roda, demosa) da budu upravo i jedino “nešto”, ali predstavlja i oslobađanje od eskapizma koji se zadovoljava time da ne bude ništa.

Raskorak između “sudbine” i “mogućnosti”, “nužde” i “slobode” može se parafrazirati političkom razlikom između afirmativne i transgresivne estetike ili, jednostavnije rečeno: između knjige koja ostavlja svijet kakvim jest i knjige koja, dijelom ili u cjelini, otvara žarišta iz kojih je moguće poći u raspravu o “mijenjanju svijeta”.

Valja naglasiti da pritom nije riječ o zagovoru apodiktičnog preuzimanja poruka romana kao odgojnih recepata za publiku. Štoviše, publika se treba aktivirati u kritičkom sučeljavanju s literaturom koja proizvodi njezinu konzumerističku pasivnost. Zato nije loše vratiti se naslovima poput uvodno spomenutih, promotriti u njima središnju važnost ljudskog djelovanja i mogućnosti mijene koje oni otvaraju.

Dobro je otresti prašinu i zaviriti što nude takvi i slični tekstovi jednom kad pogledamo mimo prišivenih etiketa, ali i kad ih usporedimo s onim što suvremeno književno polje percipira kao političko pismo (s jedne strane Nanni Balestrini:
Velika pobuna / La grande rivolta, 1999.;4 a s druge strane aktualni naslov Švicarke Dorothee Elmiger Smjenski spavači / Schlafgänger, 2014.).

Zato je, u drugom koraku, bitno usporediti njihove političke svjetove sa svjetovima današnje književne scene. Na osnovu spomenutih i sličnih predložaka te njihovih recentnih aktualizacija moguće je voditi književne i političke rasprave koje ne zaziru od hvatanja ukoštac s, primjerice, rodnom polarizacijom svojstvenom revolucionarnom <pathosu, tipom nacionalnosti i narodne demokracije u socijalističkim narativima, legitimacijom nasilja u revolucionarnoj literaturi, elementima popularnog ili trivijalnog u literaturi kojoj je smisao da “djeluje” itd.

Sve su to točke za koje vrijedi sljedeće: Ako se o njima ne govori, šutnja zaprečava nijansirano i pomno pristupanje političkim događanjima koja ti tekstovi obuhvaćaju i kojih su, zauzvrat, dijelom.

* Ivana Perica je književna teoretičarka i aktivistica.


1 Sozialistische Einheitspartei Deutschlands (Partija socijalističkog jedinstva Njemačke), vladajuća partija Njemačke Demokratske Republike (Istočne Njemačke)
2 Georg Lukács: Lob des neunzehnten Jahrhunderts. U: Essays über Realismus (Werke, sv. IV), str. 662.
3 Vidi Lucie Geffroy, “Wu Ming – kulturna gerila”, Le monde diplomatique, hrvatsko izdanje, lipanj 2015.
4 Riječ je o trilogiji čiji su dijelovi objavljeni 1971., 1987. i 1989., a 1999. objavljena je po prvi puta u integralnom obliku.