Pierre Rimbert

Iako se formalno smatra kako je riječ o mehanizmu kojim se volja većine prevodi u političke odluke, činjenica da su izbori puno nijansiraniji proces nije nikakva tajna. Nasuprot želja birača, njime rukovode razrađene kampanjske strategije koje iskorištavaju društvene nejednakosti kako bi stvorile efekte koji su vrlo daleko od vlasti naroda i za narod

Suprotno uobičajenoj reprezentaciji izbora kao festivala demokracije, prije bi se moglo reći da nisu birači ti koji biraju svoje predstavnike, već su političke stranke one koje biraju svoje birače. Umjesto “prikupljanja podrške većine građana” oko velikih tema koje su toj većini zajedničke, izbori se u pravilu za stranke svode na prikupljanje “udjela” na tržištu demokracije – npr. među zaposlenicima javnih službi – s ciljem osvajanja ili pak zadržavanja vlasti. Drugim riječima, radi se o uspostavljanju većinske političke koalicije.1 No kako politički stratezi dijele stanovništvo na “udjele” i kojim ih sredstvima pokušavaju mobilizirati? Odnosno, kako se od stanovništva stvara biračko tijelo?

Prije svega, ovi se stratezi oslanjaju na statistike i istraživanja javnog mnijenja iz kojih se mogu vidjeti promjene životnih uvjeta te očekivanja, sklonosti ili antipatije potencijalnih glasača. Ovi se podaci unose u tablice prema spolu, dobi, obrazovanju, mjestu stanovanja te prije svega zanimanju i profesionalnom položaju. Iako nepotpuni i fragmentarni, ti podaci ipak daju pregled biračkog tijela i suprotstavljenih interesa koji ga oblikuju. Šoferi rijetko glasaju jednako kao i menadžeri koje voze na posao. Zato što znaju kako egzistencijalni uvjeti usmjeravaju naš pogled na svijet i utječu na našu političku svijest, stranački stratezi ovim istraživanjima pridaju veliku pažnju koja ponekad graniči s opsesijom.

No podaci ne govore ništa o tome na koji se način politička svijest pretvara u glasove za pojedinog kandidata. Odnos između interesa neke grupe i glasovanja za određenu stranku koja tvrdi da ih predstavlja nije nipošto mehanički. On ovisi o stupnju politizacije i klasne svijesti, koji su izrazito visoki među najbogatijima, ali vrlo slabašni u radničkoj klasi. U Francuskoj, siromašni više ne glasaju za socijaliste i komuniste, kako su to činili 1981. godine. Presudan faktor u političkom odabiru postao je stupanj obrazovanja, a odbacivanje cjelokupnog političkog procesa dostiglo je posljednjih godina vrhunac. Dakle, odnos između interesa i izbornog odabira odvija se posredstvom određenih tema ili vrijednosti koje su oblikovane kako bi odgovorile na brige pojedine grupe, kao što mamac na udici dočekuje ribu.

Tijekom kampanje, kandidati pokušavaju u javnu diskusiju ugurati pojedina pitanja (primjerice “nameti koji guše naše male poduzetnike”) kojima mogu privući pažnju, mobilizirati i zadržati ciljanu publiku (sitne poduzetnike, obrtnike i trgovce). Svaki medijski nastup, svaki tematski miting – vezan uz obrazovanje, sigurnost, ekonomiju itd. koji se u pravilu održavaju u gradu koji simbolizira problem o kojem se priča – u prvi plan stavlja poruku koja se obraća specifičnom “segmentu” stanovništva: “vaše brige i mene brinu”. Prema analizama tih stratega, od sredine 2000-ih dominira šest grupa tema koje strukturiraju ideološki krajolik i ocrtavaju linije fronte velikih društvenih mobilizacija u Francuskoj. Dvije se smatraju desničarskima, dvije ljevičarskima, a dvije prelaze ove podjele.

Strategija odozgo

Prve dvije teme predstavljaju u osnovi različite varijante zaziva uvođenja reda koji se ponavlja još od kraja 19. stoljeća. Jedna uključuje ideje nacionalnog identiteta, snažne vlasti, “zaštite” od imigracije, sigurnosti i obitelji. To je tzv. vrijednosna desnica, u čiju trubu pušu i ekstremno desničarska Nacionalna fronta i tradicionalna desnica, u pokušaju da mobiliziraju bilo katoličku buržoaziju protiv tzv. kulturnog liberalizma, bilo radničku klasu navodno zaraženu strahom od islama. Druga tema, puno bliža svakodnevnom životu, odnosi se na pitanja vlasništva, poduzetništva, oporezivanja (koje se uvijek predstavlja kao oduzimanje), individualne odgovornosti (nasuprot življenju od “pomoći”) itd. To je tzv. interesna desnica, čije naglaske koriste obje strane političkog spektra kada nastoje privući poslodavce, velike ili male, osobe sa znatnom imovinom ili općenito porezne obveznike.

Druga dva pitanja animiraju birače na sasvim drugačijoj ravni. Jedno se artikulira oko ideja raznolikosti, otvorenosti, tolerancije, prava i sloboda. Drugim riječima, radi se o spomenutom kulturnom liberalizmu. Ta tema nastoji zamijeniti druge povijesne temelje radničkog pokreta poput solidarnosti i bratstva, iskovane zajedničkim iskustvom podčinjavanja, a koji su u međuvremenu sasvim nestali iz političkih debata. Što se tiče ekonomskih i socijalnih pitanja, odnosno tema povezanih s plaćama, uvjetima rada, javnim službama i socijalnom zaštitom, koja se mogu klasificirati kao pitanja tzv. interesne ljevice, njihovo otvaranje danas podrazumijeva odbijanje politika štednje i deregulacije. S nestankom komunističkog pokreta, ideje socijalizacije sredstava za proizvodnju i ukidanja režima akumulacije gurnute su na marginu političke scene.

Preostale dvije teme tiču se odnosa prema našoj historijskoj epohi. Prva odražava optimizam zbog reorijentacije ekonomskog modela prema novim idejama poput ekološke tranzicije, digitalnog zaokreta ili univerzalnog zajamčenog dohotka – budućnosti koja ponovno postaje poželjnom. Na različite načine, elemente tog diskursa na nedavnim su francuskim predsjedničkim izborima uključivali kandidati poput Emmanuela Macrona, Benoîta Hamona i Jean-Luca Mélenchona, u pokušaju da privuku one koji žele da se nakon završetka krize ne vrati sve na staro. Posljednja tema, koja jednako pristaje i ljevici i desnici, odnosi se na kritiku globalizacije i institucija Europske unije. Ona sadrži ideje monetarnog i budžetskog suvereniteta, protekcionizma i općenito ekonomske zaštite koje su u Francuskoj osobito dobile na važnosti nakon referendumskog odbacivanja prijedloga europskog ustava 2005. godine.

Društvene grupe, navedene teme i izborna pitanja te političke strategije: tablice izbornih stratega nastoje ta tri elementa povezati s raznolikim koalicijama koje okuplja pojedini kandidat. Ne radi se dakle o procjeni za koga pojedini birač glasa, već upravo suprotno: kojem se biračkom tijelu udvara pojedini kandidat. Čitanje podataka se odvija odozgo prema dolje. U horizontalnim redcima navedene su kategorije zanimanja i profesionalnog položaja francuskog stanovništva starijeg od 18 godina (ili bivšeg zanimanja za umirovljenike) uz indikatore participacije i političke mobilizacije.

Stupci pak označavaju napore određenog kandidata da mobilizira frakcije stanovništva otvaranjem nekog od ključnih pitanja i tako izgradi većinsku koaliciju. Kada u nekom govoru, izjavi ili programskom dokumentu kandidat pokaže želju da “ulovi” određenu kategoriju na temelju neke od šest spomenutih tema, to se označava crvenom točkom. Izostanak te oznake ne znači da je određena profesionalna kategorija indiferentna prema kandidatu, već da on nije posvetio osobite napore kako bi je privukao u svoju biračku bazu. Svaki politički projekt odgovara nizu izbornih pitanja, koje na vrhu stupca označava jedan geometrijski oblik u boji, a njihov raspored odgovara ključnim temama koje u kampanji plasira kandidat.

Neformalni cenzus

Uvijek nužno vrlo aproksimativna, nepotpuna i pretjerano mehanicistička, ova reprezentacija usmjerena na socijalni status previđa određene strukturne karakteristike poput dobi ili razlika između Pariza i siromašnih regija. Ona također otkriva postojanje pomalo sramotnog braka u politici između uvjerenja i računice. Dok tribun napada i uvjerava, strateg mjeri i zbraja. Pažljivo promatranje tog procesa omogućuje nam da istodobno uočimo cinični princip izbornog marketinga i suočimo se s osnovama predstavničke demokracije: izbori ne pretvaraju automatski društvenu većinu, koju čine zaposlenici, radnici i niža srednja klasa, u političku većinu.

Uostalom, pretvaranje stanovništva u birače u periodima izbora odvija se kroz svojevrsno društveno sito. Na francuskim predsjedničkim izborima 2012. postotak stanovništva koje nema biračko pravo ili ga ne koristi bio je svega 10,7 posto među zaposlenicima s najvišom stručnom spremom, ali se penjao do čak 39,5 posto među radnicima u poslovima građevine ili čišćenja. “Naravno, radnici su puno brojniji od šefova među radno aktivnim stanovništvom, ali je težina ovih drugih neusporedivo veća”, objašnjava sociolog Camille Peugny.2 No to nije jedini fenomen koji stvara efekt izbornog cenzusa i neutralizira utjecaj stanovništva koje ima manje “političkih kompetencija” dok jača izbornu moć onih koji ih imaju najviše.3

Na njega se nadovezuju sposobnosti interpretacija, poznavanje često krivudavih povijesti pojedinih stranaka, upoznatost s pravilima polja, vještina orijentacije u izbornom krajoliku te naposljetku mogućnost da se izborne teme koje pojedini kandidati otvaraju dovedu u vezu s interesima kojima oni objektivno služe. Sve to znatno varira ovisno o stupnju obrazovanja. Krajem 1970-ih godina, čak 83 posto visokoobrazovanih osoba je bez ikakvih problema razvrstalo vodeće političare na skali lijevo-desno. Isto je uspjelo svega 31 posto onih bez diplome. Također, i koherencija političkih stavova pada s nižim socijalnim statusom: manje obrazovani češće prihvaćaju proturječne stavove (npr. jačanje socijalne sigurnosti i smanjenje poreza) te raspršuju svoje glasove.

Snažan porast obrazovanosti posljednjih četiri desetljeća trebao je stvari uravnotežiti, ali raspad organizacija koje su ranije prenosile političku kulturu radničkoj klasi te rastuća averzija prema obrazovanima poništili su njegov efekt. U tom smislu, kada se broje glasovi, nikoga ne bi trebalo čuditi što manjina u pravilu ima većinu.

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović


1 Vidi Bruno Amable, “Majorité sociale, minorité politique”, Le Monde diplomatique, ožujak 2017.
2 Camille Peugny, “Pour une prise en compte des clivages au sein des classes populaires”, Revue française de sciences politiques, Pariz, broj 5-6, listopad-prosinac 2015.
3 Usp. Daniel Gaxie, Le Cens caché. Inégalités culturelles et ségrégation politique, Pariz, 1978.; Pierre Bourdieu, Distinkcija: društvena kritika suđenja, Zagreb, 2011.