Raffaele Laudani

Donedavno izrazito popularni talijanski premijer pokušao je referendumom o ustavnim promjenama zacementirati svoj položaj. No sasvim neočekivano, protiv njega su se udružili gotovo svi ostali akteri političke scene od ljevice do ekstremne desnice. Teški poraz koji je doživio potpuno je poremetio njegove planove. Umjesto stabilizacije “reformskog kursa”, Italija se sada nalazi pred mogućom pobjedom “antiestablišmentske” politike

Rottamatore,1 otpisivač, napokon je otpisan. “Vraćam se u Pontassieve, kao svakog vikenda. Ulazim u kuću, svi spavaju… kao i obično. Osim što je ovoga puta drukčije. Sa mnom stižu kutije, knjige, odjeća, bilježnice. Zatvorio sam rezidenciju na trećem katu Palače Chigi [sjedište talijanskog predsjednika vlade]. Ovaj put se zaista vraćam kući.” To je bila reakcija Mattea Renzija na Facebooku nakon referenduma na kojem je njegov plan ustavne reforme, uz rekordnu izlaznost – više od 65 posto glasača – odbilo njih 60 posto.

Njegov poraz zapravo nije iznenađenje. Bivši gradonačelnik Firenze bio je žrtva iste logike koja ga je u veljači 2014. dovela na vlast, logike svojstvene talijanskom političkom sustavu koji uvijek u pravom trenutku izmisli novu osobu, zatim je jednako brzo uništi kako bi zadovoljio želju za promjenom koju dijele veliki sektori društva, a da pritom ne dovodi u pitanje status quo.2 Iako je u slučajevima Marija Montija (2011.-2013.) i Enrica Lette (2013.-2014.) ta pozicija novog aktera bila artikulirana vrlo tehnokratski, s Renzijevim je usponom poprimila više politički izgled, uvelike temeljen na prokazivanju “establišmenta”.

Renzijeva situacija od početka je u sebi imala nešto makjavelističkoga. Kako bi se odupro neizbježnom procesu slabljenja (Machiavelli je govorio o “korupciji”3) svojega inovacijskog kapitala, novi talijanski “vladar” mogao je jačati svoju popularnost raskidanjem s neoliberalnim politikama koje upravljaju Italijom posljednjih trideset godina. No takvi postupci nisu u njegovom političkom DNK-u, ali ni interesu društvenih snaga koje su ga dovele na vlast. Mogao je svojevremeno probati poći utabanim demokršćanskim putem i pokušati izgraditi golemu centrističku i heterogenu stranku, takozvanu “Stranku nacije”, oslanjajući se na savezništvo sa strankom Silvija Berlusconija Forza Italia. No rottamatore je zgriješio oholost. Siguran da drži umjerene glasače u džepu, vjerovao je da se može riješiti Berlusconija i posredničke uloge stranaka. Stoga je odabrao napoleonski put plebiscitarnog konsenzusa i raspisao referendum koji je personalizirao preko svake mjere. Protiv sebe je navukao sve političke snage, sindikate te čak i jedan dio vlastite stranke – uložio je sve te je sve i izgubio, ponajprije zbog glasova mladih.4

Iako u skladu s razmetljivim stilom glavnog lika, raspisivanje referenduma ipak je bilo donekle racionalni odabir. Renzi je, naime, bio svjestan da se njegova popularnost urušavala, a plan ustavnih promjena,5 temeljen na čvrstoj populističkoj retorici, bio je dobra prilika da ulašti svoj “reformatorski” imidž. Između ostalog, tim je planom prisilio svojeg glavnog konkurenta po pitanju promjena, stranku Pokret pet zvjezdica (M5S), da se predstavi kao čuvar postojećeg poretka. Pobjedom bi se napokon oslobodio manjine buntovnika u svojoj stranci, što bi mu omogućilo da konačno raskine povijesne veze Demokratske stranke s ljevicom.6

Njegova je greška bila to što je podcijenio koliko je narod duboko nezadovoljan i što je vjerovao da ga još uvijek može umiriti, kao što je činio Berlusconi, lijepim riječima, praznim obećanjima i agresivnom okupacijom medija. Prema riječima Ferrucia de Bortolija, nekadašnjeg urednika novina Corriere della Sera, bivši gradonačelnik Firenze “nije shvatio da nakon tri godine vlasti” u očima Talijana više nije bio autsajder koji utjelovljuje obećanja promjene. “On je ta vlast” koja je imala sredstva da pokrene stvari, no ostao je pasivan (Il Fatto Quotidiano, 12. prosinca 2016.).

Unatoč tome što je u kampanji najavljivao da će se u slučaju poraza povući iz političkog života (u što zapravo nije vjerovao), Renzijev pohlepni odnos prema vlasti sprječava ga da uzme itekako zasluženu godinu odmora.7 U narednim će se mjesecima vjerojatno pozabaviti poravnanjem računa unutar Demokratske stranke kako bi izbjegao da se struje koje su ga dosad podržavale, pogotovo snažna demokršćanska frakcija Area Dem pod palicom ministra kulture Daria Franceschinija, pridruže njegovim glavnim konkurentima, Pieru Luigiju Bersaniju i Massimu D’Alemi. Zalaže se za brzo raspuštanje Parlamentarne skupštine (Assemblea Parlamentare) i prijevremene izbore u ime 40 posto glasača (oko 12 milijuna ljudi) koji su zaokružili “da”. Uz taj rezultat, koji je postigao bez saveznika, može se predstavljati kao žrtva konzervativnog bloka koji ga je spriječio da “modernizira” zemlju. Iščekujući izbore, rottamatore i dalje potiho drži palice vlasti.

Novi šef vlade imenovan 12. prosinca 2016., bivši ministar vanjskih poslova Paolo Gentiloni, ima sve odlike marionete. Diskretna ličnost koja je na predizborima lijevog centra za gradonačelnika Rima 2013. osvojila slabih 14 posto oslonila se na istu parlamentarnu većinu kao Renzi i sastavila gotovo istu ministarsku ekipu. Jedine značajne promjene koje je uveo su smjena ministrice obrazovanja Stefanije Giannini, začetnice osporavane školske reforme zbog koje je postala glavna odgovorna za poraz vlade, te unapređenje Marije Elene Boschi. Nekadašnja ministrica ustavne reforme, Renzijeva desna ruka, postala je Tajnica Vijeća ministara, što je ključan položaj preko kojeg cirkuliraju glavni vladini spisi.

Iako se rottamatore nada da će izvanjskom kontrolom vlade moći upravljati postupcima i trajanjem administracije Paola Gentilonija, a pritom sebi osloboditi prostor za nadolazeću kampanju, svoju stranku stavlja u težak položaj. Naime, Demokratska stranka još će jednom tijekom kampanje morati preuzeti odgovornost za vladu i, kao što je istaknuo D’Alema (La Repubblica, 12. prosinca 2016.), mogao bi je “pomesti val” na sljedećim izborima koji za Grilla i njegove pristaše dolaze na srebrnom pladnju. Oni su, uostalom, već navukli svoj najdraži kostim čuvara “građanskog dostojanstva” od vlade i stranaka koje gaze “narodni suverenitet”.8

Utrka demagoga

M5S se glasačima uspio predstaviti kao ključni protivnik ustavne reforme. Mjesecima je monopolizirao političku i medijsku scenu, u prvom redu zahvaljujući svojoj novoj zvijezdi u usponu, Alessandru di Battisti. Mladi zastupnik poveo je vrlo zapaženu ljetnu kampanju, u kojoj je proputovao Italiju i njezine plaže na mopedu s natpisom “Io dico no” (“Ja kažem ne”), dok su predstavnici drugih političkih snaga uživali u godišnjem odmoru. Tako su druge stranke koje su se postupno izjašnjavale protiv reforme postale tek pomoćnici M5S-a, koji danas nastoji iskoristiti rezultate referenduma da bi pokrenuo nove izbore. Ironično, zahvaljujući izbornom zakonu donesenom u svibnju 2015.,9 koji je Grillo rušio nazivajući ga “preanarhističkim” za talijanski narod, M5S se našao u dobrom položaju za osvajanje sljedećih izbora. Štoviše, izgleda da strah od “antipolitičkih” pokreta više ne vlada – drugi dan nakon poraza ustavnih promjena na referendumu, financijska tržišta i banke nisu doživjele najavljenu kataklizmu. Možda je strah od “populizma” ustvari ograničen samo na talijanske i europske političke vođe…

Samo je M5S uspio ujediniti svoje birače. Naime, na referendumu od 4. prosinca 95 posto njegovih simpatizera glasalo je “ne”.10 Grillova stranka naučila je kako se vodi politika. Budući da je vrlo fleksibilna, sposobna je predstaviti se javnosti u najrazličitijim oblicima – kao jamac pravde, čuvarica ustavnih vrijednosti, reformatorica, ekologinja, zaštitnica prava najslabijih, antiimigrantski i antieuropski nastrojena… Zna istaknuti svoju agitatorsku stranu ili svoje ustavno lice ovisno o okolnostima, a da u očima Talijana i napose mladih nikada ne izgubi svoju “različitost” u odnosu na druge stranke. Međutim, jednom kada zastupnici M5S-a dođu na vlast, možda se ispostavi da i nisu tako sjajni. Takav je bio slučaj s pozicijom rimskog gradonačelnika, koju je u lipnju 2016. zauzela kandidatkinja M5S-a Virginia Raggi i koja je otad paralizirana neprekidnim nizom ostavki i internih ratova. Na Kapitolu je 15. prosinca pokrenuta i sudska istraga.

Berlusconi je ponovno uskrsnuo kao drugi veliki pobjednik referenduma. Jedno je vrijeme još bio oprezan, ali je, kao dobra politička životinja, onjušio raspoloženje svojih birača i u zadnjem trenutku smjestio svoju stranku Forza Italia na stranu negativnog odgovora. Čak i ako je velik dio njihovih simpatizera glasao za reformu (između 20 i 40 posto ovisno o regiji, prema procjenama Instituta Cattaneo) te unatoč tome što Berlusconi više nema želju upravljati zemljom, na taj je način pronašao svoju političku ulogu u budućoj podjeli, pogotovo ako se nakon izbora, kao što se sam nada, njemački model velike koalicije nametne kao rješenje.

Manjinska struja Demokratske stranke također se dugo premišljala prije nego što se, već gotovo prekasno, opredijelila za “ne”. Iako je taj odabir svakako pridonio porazu premijera, koji je ostao bez gotovo 30 posto demokratskih glasova (što tek je djelomično nadoknadio zahvaljujući glasačima desnog centra), osnažio je oportunističku sliku Bersanija i D’Aleme, koji čak i više od Berlusconija i Renzija djeluju kao utjelovljenje “establišmenta”, skupine moćnika koji se ipak najviše brinu za vlastito preživljavanje.

Ovakva je situacija mogla otvoriti prostor lijevo od Demokratske stranke. Stranka Ljevica, ekologija i sloboda (Sinistra Ecologia Libertà, SEL) snažno se protivila ustavnoj reformi i jedna je od pobjednica referenduma. No njezin politički manevarski prostor paradoksalno se smanjio jer joj je kampanju u potpunosti zasjenio M5S. Uz jadnih 4 posto na anketama, a i dalje podijeljen na razne struje i frakcije, SEL se muči kako bi za sebe skrojio definiranu političku ulogu. Naime, prostor društvenog protesta gotovo je u cijelosti okupirao Grillov pokret koji onemogućuje da prosvjedi poprime antiliberalnu boju. Uz to, M5S je i glavna brana daljnjem rastu ekstremno desne Sjeverne lige prije svega jer joj je uzeo najveći dio ksenofobnih “argumenata”.

Talijansku institucionalnu ljevicu obilježava nedostatak političke imaginacije. Ona ponavlja iste formule još od 1980. godine. Nakon referenduma, glavni akter SEL-a i bivši gradonačelnik Milana Giuliano Pisapia otvoreno se izjasnio za savez s Demokratskom strankom ako raskine sve veze s centraškim snagama koje su joj posljednjih godina osiguravale parlamentarnu većinu. Čak se imenovao kandidatom za tu sporednu ulogu partnera demokrata, jednom kada ujedini “ljevicu izvan Demokratske stranke” u “novi progresivni okvir” (La Repubblica, 7. prosinca 2016.).

Nacionalni koordinator SEL-a Nicola Fratoianni okarakterizirao je taj projekt kao “demokraciju bez naroda”, a ljevicu kao nesposobnu “donijeti politički sud o stvarnosti zemlje” (Huffington Post, 7. prosinca 2016.). On pak poziva na ujedinjenje ljevice koja se protivi neoliberalizmu (stoga i Demokratskoj stranci), “kao što postoji ljevica svugdje u svijetu, od [Bernieja] Sandersa do [Jeremyja] Corbyna, preko [Pabla] Iglesiasa i [Aleksisa] Ciprasa” (Il Manifesto, 3. prosinca 2016.). No izgleda da je Fratoianni zaboravio da su iskustva u SAD-u, Velikoj Britaniji, Španjolskoj ili Grčkoj dozrela u kontekstu snažne društvene mobilizacije. Formalni politički okvir ne stvara pokret. Marginalne skupine stanovništva koje trpe posljedice ekonomske krize u M5S-u i, u manjoj mjeri, u Sjevernoj ligi vide najbolja rješenja – ako s njima ne uspostavi novu “sentimentalnu vezu” (riječima Antonija Gramscija), svaki projekt “alternativne” ljevice mogao bi ostati “bez naroda”.

S francuskog prevela: Dora Slakoper

* Raffaele Laudani je profesor povijesti političke misli na Sveučilištu u Bologni.


1“Onaj koji otpisuje staru robu odnosno baca na otpad”, nadimak je koji si je Renzi sam nadjenuo.
2 Vidi “Izostale reforme Mattea Renzija”, Le Monde diplomatique, srpanj 2014.
3 Niccolò Machiavelli, Vladar, 1532.
4 Ilvo Diamanti, “La solitudine dei giovani elettori: ecco perché hanno votato No al referendum costituzionale”, La Repubblica, Rim, 12. prosinca 2016.
5 Tom se reformom u prvom redu predviđalo smanjenje ovlasti Senata i jačanje ovlasti vlade i drugih institucija.
6 Vidi Francesca Lancini, “Visages du militantisme Italie”, Le Monde diplomatique, studeni 2011.
7 Op.prev. U Italiji zaposlenici na određenim pozicijama mogu uzeti godinu dana neplaćenog odmora kako bi se posvetili drugim interesima, uz zajamčeno radno mjesto pri povratku nakon isteka tih godinu dana (tal. anno sabbatico).
8 Giuseppe Grillo, citat preuzet iz “Gentiloni scioglie la riserva”, corriere.it, 12. prosinca 2016.
9 Zakon koji je predložio Renzi predviđa da se stranci koja pobijedi na izborima dodijeli većina od gotovo 55 posto zastupničkih mjesta, bez obzira na to s kojom je prednošću pobijedila.
10 “Referendum 4 dicembre 2016 – Gli elettori del PD e del PDL si sfaldano, quello del M5s è sempre più compatto”, Istituto Cattaneo, Bologna, 5. prosinca 2016.