William Irigoyen

Njemački se politički sustav dugo vremena oslanjao na stabilno dvostranačje u kojem su se periodično na vlasti izmjenjivali demokršćani i socijaldemokrati. No posljednjih godina, situacija se mijenja, ne samo zbog pojave novih stranaka već i zato što su socijaldemokrati sami sebe osudili na poziciju “druge violine” svojim nekadašnjim rivalima. Usprkos stidljivim kritikama dosadašnje politike SPD-a od strane njezinog novog lidera Martina Schulza, izvjesno je da ni on neće donijeti ozbiljniji zaokret smjera u kojem stranka ide, niti riješiti njezinu dugogodišnju krizu identiteta

Skupina učenika šeta duž zgrade Stadthalle u Bad Godesbergu u kišno proljetno jutro. Nijedan od tih adolescenata nije ni pogledao to staromodno zdanje u vlasništvu grada koje je u studenom 1959. ugostilo povijesni kongres Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD). Originalno marksistička stranka, osnovana 1875. u Gothi, kasnih je 1950-ih prihvatila “tržišnu ekonomiju gdje god se razvilo tržišno natjecanje”, objavila svoju pripadnost zapadnom bloku i očitovala svoju želju da se okrene i prema drugim društvenim skupinama, a ne samo radnicima. Već tada sasvim je prestala zagovarati “uvođenje novog ekonomskog i društvenog poretka” ili tvrditi da je “zajedničko vlasništvo legitimni oblik javne kontrole kojeg se nijedna moderna država ne može odreći”…1

Gotovo šest desetljeća kasnije, taj će kapitulantski program iz 1959. vođama stranke izgledati kao nepodnošljivi radikalizam. Između 1998. i 2005., SPD je na vlasti zajedno sa Zelenima provodio “Agendu 2010”, kojom je demontirao socijalnu zaštitu (mirovine, naknade za nezaposlene, radnička prava). Kao aktualni mlađi partner2 u “velikoj koaliciji” koju je od 2005. do 2009., a zatim od 2013. do 2017. vodila Angela Merkel, sada je potpuno utihnuo, nečujan kada je trebalo spriječiti ministra financija Wolfganga Schäublea da stegne omču oko vrata Grčke, zbunjen kada je kancelarka uvodila minimalnu plaću – što je bio glavni programski adut SPD-a, neodlučan kada je 2015. godine zastupala prihvat izbjeglica.

Pobjeda bivšeg predsjednika Europskog parlamenta Martina Schulza na izborima za predsjednika stranke ovoga ožujka, koju su mediji i agencije za ispitivanje javnog mnijenja nazvali odlučujućom prekretnicom, trebala je osoviti stranku na noge i pripremiti teren za pobjedu na parlamentarnim izborima nadolazećeg 24. rujna, nakon dvanaest godina konzervativne vladavine. No nakon tri uzastopna poraza u ožujku i svibnju, na regionalnim izborima u Saarskoj, Schleswig-Holsteinu i Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, balončić nade se rasprsnuo. Iako opravdavane posebnostima njemačkog političkog života, koalicije koje sklapa SPD ilustriraju nedosljednost stranke. U četiri regije stranka je na vlasti zajedno s konzervativcima iz Kršćansko-demokratske unije (CDU)3 U još tri vlast dijeli s Die Linkeom, strankom ljevice. Sve to otvara pitanje može li SPD predložiti neku vlastitu viziju društva? Ima li i dalje ideološki kompas ili živi samo kako bi održavao svoj položaj na vlasti, pa makar ga morao dijeliti s desnicom?

Što se tiče izbornih obećanja, tu se stvari čine jasnima. Stranka tvrdi da želi obnoviti socijalno tržišno gospodarstvo, od države učiniti pokretačku snagu rasta i stvaranja radnih mjesta, više oporezivati visoke prihode, regulirati financijska tržišta, boriti se protiv iskorištavanja privremenih radnika, povećati prava sudjelovanja zaposlenika u zaposleničkim vijećima itd. Načelno gledajući, nema mnogo dodirnih točaka s ciljevima demokršćana, pobornika još neobuzdanijeg slobodnog tržišta i poreznih olakšica, protivnika ponovnog uvođenja poreza na bogatstvo i zakletih neprijatelja javnog duga. No koalicije CDU-a i SPD-a, na nacionalnoj kao i na regionalnoj razini, pokazuju da su granice između programa dviju stranaka ipak propusne. Nadalje, postoji osjećaj da socijaldemokrati rade više ustupaka svojim suparnicima nego obratno. Aktivisti i simpatizeri zbog toga se osjećaju izigrano.

Kandidat SPD-a na posljednjim regionalnim izborima u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji André Stinka, porijeklom iz Dülmena, rurske općine u kojoj se bivše tvornice preuređuju u elegantna zdanja, uočio je raskorak između izjava i stvarnosti: “Mi u stranci neprestano se vraćamo na sudbinu samohranih majki. No tko ih od nas doista poznaje? Neki zastupnici više ne razgovaraju s ljudima kojima bi se trebali obraćati”. Rainer Einenkel, bivši predsjednik zaposleničkog vijeća u Opelu, danas umirovljenik, mnogo je izravniji. SPD je, žali se, “napustio radnike jer je mislio da će nestati sami od sebe”. Njegova se tvrdnja temelji na bogatom terenskom iskustvu, koje uključuje pregovore s lokalnim socijaldemokratskim predstavnicima o brojnim socijalnim pitanjima u pogledu, najprije, zatvaranja tvornica: “SPD-ov problem”, dodaje Einenkel, “njegova je sklonost da vlada s jednima i s drugima. Ta stranka ima problem s vlastitim korijenima. Ista bi se stvar mogla reći za demokršćane, no CDU je mnogo odaniji svojim ideološkim temeljima”.

Gerhard Schröder, kancelar od 1998. do 2005., tu je ideološku pomutnju doveo do vrhunca. Po uzoru na neoliberalni “treći put” Anthonyja Blaira u Velikoj Britaniji, vođa socijaldemokrata stvorio je “novi centar”. Pod krinkom težnje za konkurentnošću, smanjio je državnu pomoć, učinio rad fleksibilnijim i zahtijevao da se svatko više brine za sebe. U nekoliko godina, nezaposlene koji su primali naknade zamijenili su siromašni radnici – sve u svemu, posve suprotno od političke filozofije koju formalno promiče SPD. Stranka se potom odcijepila od svoje aktivističke baze i izgubila izbore. Ironično, nova je kancelarka u svojem prvom govoru pred parlamentom krajem 2005. odala počast smionosti svojeg prethodnika…

Savjest desnice

Dvije godine kasnije nastao je Die Linke, stranka ljevice koja se protivi takvom liberalnom zaokretu. Koaliranje prvenstveno s tom strankom pomoglo bi SPD-u da se nanovo usidri na ljevici. No na nacionalnoj razini, to pitanje predmetom je žustrih rasprava: “SPD ne smije sklopiti savez s Die Linke, prvenstveno zato što prijete da će napustiti NATO”, ukratko ocjenjuje bivši socijaldemokratski eurozastupnik Helmut Kuhne. No te dvije stranke ipak zajedno vladaju u saveznim državama Berlin i Brandenburg, pa i Tiringiji, u čijem se glavnom gradu Erfurtu nalazi sjedište Regionalnog parlamenta (Landtag). Predsjednik socijaldemokratskog ogranka u toj regiji Mattias Hey smatra da je šef regionalne vlade (Ministerpräsident) iz Die Linkea Bodo Ramelow “realistični” političar s kojim se njegova stranka spremno udružuje “u borbi protiv nejednakosti u zemlji s više od milijun milijunaša”. No priznaje da između njih i njihovog partnera postoji duboko neslaganje oko pojedinih političkih ideja. Prošle godine, primjerice, kada je nacionalna koalicija CDU-SPD htjela protjerati tražitelje azila iz Alžira, Maroka ili Tunisa koji su dobili negativno rješenje, Die Linke i Zeleni tome su se protivili.

Brojni zastupnici SPD-a tvrde da bi njihov “prirodni saveznik” u parlamentu svakako mogla biti Die Linke, samo kad bi članovi te stranke bili “pragmatičniji”. Pod tim misle na zastupnike s istoka koji su navikli formirati koalicije sa socijaldemokratima, za razliku od onih sa zapada, mješavine “bivših komunista, anarhista i razočaranih iz naših redova”, kako ih s dozom gorčine opisuje SPD-ov gradonačelnik Erfurta Andreas Bausewein. No prije toga, dodaje, “treba se upitati o razlozima zbog kojih se stranka danas nalazi u tako teškoj situaciji. Ona je sociološki mutirala. Izgubila je svoje tradicionalne birače, radnike”. Drugi argument koji se često ističe kako bi se objasnila njezina nepopularnost jest to što Socijaldemokratska stranka nije uspostavila nikakav alternativni model razvoja društva, pa čak ni općeniti politički plan, nakon što je odnijela najvažnije pobjede – prve kolektivne ugovore, borbu za priznavanje sindikata, osmosatno radno vrijeme, osnivanje zaposleničkih vijeća, naknade za nezaposlene, otvaranje prema Njemačkoj Demokratskoj Republici i Istočnom bloku 1970-ih (Ostpolitik) itd.

Jesu li socijaldemokrati zbog koalicije s CDU-om osuđeni na to da postanu tek “socijalna savjest” njemačke desnice? U regionalnom parlamentu pokrajine Mecklenburg-Zapadno Pomorje, u glavnom gradu Schwerinu, u kojem je SPD partner u koaliciji na čijem su čelu demokršćani, takve se zamjerke odbacuju jednim potezom ruke. “Postoje temeljne razlike”, tvrdi Thomas Küger, predsjednik socijaldemokratske skupine. “Mi želimo više kolektivnih pregovora o jednakosti plaća na istoku i zapadu zemlje. No to nije slučaj s CDU-om. Što se tiče radnog vremena, naši kolege i mi ne govorimo iste stvari. Mi se zalažemo i za besplatno školstvo. Oni ne. U konačnici, oni žele sve privatizirati. A mi ističemo važnost države”. No radi se ipak o umanjenoj prisutnosti države, prema načelu utvrđenom u Bad Godesbergu: “tržišno natjecanje u najvećoj mogućoj mjeri – ekonomsko planiranje samo onoliko koliko je potrebno.”

Benjamin Himmler, zaposlenik političke fondacije Friedrich-Ebert-Stiftung, bliske SPD-u, smatra da je Socijaldemokratska stranka “postala konzervativna. Marljivo radi na tome da se održi status quo. Nije čudno što je postala prirodni saveznik CDU-a”. Himmler obećava da će, ako se po završetku narednih izbora “velika koalicija” vrati na vlast, otići iz stranke. Zasad se poput drugih pita je li Schulz, koji je imenovan za nositelja liste nakon povlačenja Sigmara Gabriela, sposoban biti i pokretač obnove. Bivši predsjednik Europskog parlamenta priznaje da su Schröderove reforme stvorile generaciju “siromašnih radnika”, tvrdi da želi povećati naknade za nezaposlene, pomoći umirovljenicima, boriti se protiv zlouporabe ugovora na određeno. Svi ti stavovi sviđaju se Reineru Hoffmannu, predsjedniku Njemačke konfederacije sindikata (Deutscher Gewerkschaftsbund, DGB). Sindikati i SPD nesporno su u boljim odnosima nego pod Schröderom.

No Schulz se zna priklanjati i nešto konzervativnijim stajalištima. Primjerice, kada spominje mogućnost izbacivanja Grčke iz eurozone ako se ondje ne provedu “nužne reforme”. “Ideja socijalne pravde službenog kandidata SPD-a još uvijek nije potpuno jasna biračima te stranke”, smatra Martin Koschkar, politolog na Sveučilištu u Schwerinu. To nije promaklo Sahri Wagenknecht, glavnoj kandidatkinji Die Linkea na predstojećim izborima koju brojni socijaldemokrati smatraju previše radikalnom. Ona poziva SPD da se vrati svojim temeljima, a napose jednom dijelu programa koji je izglasan u Berlinu 1989.:4 “Suvremene građanske revolucije obećavale su više slobode, jednakosti i bratstva nego što su postigle. Zbog toga radnički pokret zahtijeva solidarno društvo uz slobodu za sve. Mora se ostvariti temeljni povijesni cilj. Nije dovoljno popravljati štetu koju je napravio kapitalizam. Nužan je novi ekonomski i društveni poredak”. U svojim radovima o SPD-u,5 politolog Franz Walter opisao je polagani ideološki i sociološki zaokret te nekoć proleterske stranke prema “novom centru” i napuštanje ideje socijalizma.

Schulzu se često zamjeralo da je previše blizak konzervativno liberalnom predsjedniku Europske komisije Jean-Claudeu Junckeru. Čini se da je za rujanske izbore spreman samo se malo odmaknuti ulijevo kako bi ukazao na razliku između svoje stranke i CDU-a, ali pritom nije spreman na veliki raskid. Najveći su mu “kapital” atipična biografija i simpatični karakter. Njegov se “proizvod” sviđa medijima, no njihove zaljubljenosti kratko traju. Schulz sanja da će postati novi Willy Brandt, kancelar od 1969. do 1974. U njegovo je vrijeme SPD imao više od milijun aktivista, dok danas broji manje od 445 tisuća. U to vrijeme kada je stranka bila na svom vrhuncu, promovirajući puno jasniju političku poruku, nije se morala bojati konkurencije s ljevice.

S francuskog prevela: Dora Slakoper


1 “Temeljni program Njemačke socijaldemokratske stranke” (Grundsatzprogramm der Sozialdemokratischen Partei Deutschlands ili Godesberger Programm), Friedrich-Ebert-Stiftung, 1959., library.fes.de
2 Partner koalicije sa strankom koja je osvojila više mjesta na čelu.
3 Mecklenburg-Zapadno Pomorje, Saarska, Saska, Saska-Anhalt.
4 SPD, “Grundsatzprogramm der Sozialdemokratischen Partei Deutlschlands”, Berlin, 20. prosinca 1989., library.fes.de
5 Franz Walter, Die SPD. Vom Proletariat zur neuen Mitte, Alexander Fest, Berlin, 2002., i Die SPD. Biographie einer Partei, Rowohlt Taschenbuch (3. izdanje), Berlin, 2015.