Perry Anderson

Teško je i pobrojati sve pokrete koji su diljem Europe i Sjedinjenih Država proteklih godina uznemirili politički establišment. Radi se o okupljanju masovne podrške različitim zahtjevima koji iskaču iz uvriježenih praksi neoliberalnih politika, dominantnih posljednjih desetljeća. Britanski povjesničar Perry Anderson pokušava odgovoriti na pitanje zašto se nakon dugogodišnje ekonomske krize sistem i dalje uspijeva relativno lako obračunati sa svim svojim izazivačima

Termin “anti-sistemski pokreti” uobičajeno je prije 25 godina1 korišten kako bi se označile snage ljevice koje se bune protiv kapitalizma. Danas, iako na Zapadu termin nije izgubio svoju relevantnost, njegovo značenje se promijenilo. Pokreti koji su se umnožili tijekom proteklog desetljeća, više se ne bune protiv kapitalizma, već neoliberalizma – dereguliranih financijskih tokova, privatiziranih uslužnih djelatnosti i eskalirajućih društvenih nejednakosti – odnosno protiv specifične varijante vladavine kapitala uspostavljene u Europi i Americi od 1980-ih godina. Novi ekonomski i politički poredak bio je prihvaćen skoro pa unisono od strane vlada, kako desnog tako i lijevog centra, sukladno tada dominantnom načelu koje je Margaret Thatcher sažela riječima “There is no alternative” (“Nema alternative”). Danas dvije vrste pokreta ustaju protiv takvog sistema, a njegovi ih branitelji, bez obzira na to dolaze li s lijeva ili desna, stigmatiziraju kao populističku prijetnju.2

Nije slučajno to što su se ti pokreti najprije pojavili u Europi, a ne u SAD-u. Šezdeset godina nakon potpisivanja Rimskih ugovora, razlog je jasan. Iz zajednice za ugljen i čelik stvorene na temelju Schumanove deklaracije – dizajnirane kako bi se spriječila obnova stoljetnog francusko-njemačkog neprijateljstva, ali i kako bi se konsolidirao postratni ekonomski rast u Zapadnoj Europi – 1957. godine nastaje zajedničko tržište. Ono je bilo proizvod perioda pune zaposlenosti, rastućih dohodaka, ukorjenjivanja predstavničke demokracije i razvoja sustava socijalne zaštite. Njegovi trgovački aranžmani nisu se kosili sa suverenitetom nacionalnih država, za koji bi se prije moglo reći da je bio ojačan, a ne oslabljen. Državni proračuni i tečajevi valuta određivani su na nacionalnoj razini, u parlamentima odgovornima svome biračkom tijelu, u kojima se žustro raspravljalo o istinski suprotstavljenim politikama. Pokušaji komisije u Bruxellesu da uveća svoju moć redovito su odbacivani od strane Pariza. Nadalje, ne samo Francuska pod Charlesom de Gaulleom, već i Zapadna Njemačka, na nešto suptilniji način, vodile su vanjske politike neovisno o SAD-u te su bile sposobne otvoreno mu se suprotstaviti.

Kraj “trideset zlatnih godina” donio je velike promijene u ovoj konstrukciji. Od sredine 1970-ih razvijeni kapitalistički svijet ušao je u period dugačkog opadanja, kako pokazuje analiza američkog povjesničara Roberta Brennera,3 koju su karakterizirale manje stope rasta i sporiji rast produktivnosti, desetljeće za desetljećem, manja zaposlenost i veće nejednakosti, uz periodične oštre recesije. Od 1980-ih, počevši u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u te se postupno šireći po Europi, pravac politike se promijenio: sustavi socijalne zaštite se režu, javne usluge i industrije privatiziraju, a financijska tržišta dereguliraju. Stigao je neoliberalizam. S vremenom, u Europi je zadobio jedinstveno rigidnu institucionalnu formu: širenje onoga što je u međuvremenu postalo Europskom unijom uvećalo je broj država članica za više nego četverostruko, zahvativši veliko područje niskih plaća na istoku Europe.

Drakonske mjere štednje

Od monetarne unije (1990.) do Pakta o stabilnosti (1997.), a potom i Akta o jedinstvenom tržištu, (2011.), ovlasti nacionalnih parlamenata smanjivane su u korist nadnacionalne birokratske strukture, zaštićene od narodne volje, baš kako je to prorekao ultraliberalni ekonomist Friedrich Hayek. Kada je ova mašinerija jednom stavljena u pogon, drakonske mjere štednje mogle su biti nametnute bespomoćnim populacijama, pod zajedničkim ravnanjem Komisije i ujedinjene Njemačke, sada najsnažnije sile unutar zajednice, u kojoj su vodeći mozgovi otvoreno govorili o njemačkoj predodređenosti za poziciju kontinentalnog hegemona. Tijekom istog razdoblja, EU i njezine članice prestali su igrati bilo kakvu značajnu ulogu u svijetu koja bi odudarala od direktiva SAD-a, postavši na taj način stražarima neohladnoratovskih politika prema Rusiji koje je odredio SAD, a platila Europa.

Europska unija se pokazala gluhom na narodne zahtjeve izražene na uzastopnim referendumima, ugrađujući istovremeno direktive po pitanju državnih proračuna u svoju regulativu, pa nije iznenađenje da je njezin sve više oligarhijski oblik generirao mnoge protestne pokrete. Kakav je krajolik tih snaga? U zemljama Zapadne Europe (topografija Istočne Europe je toliko drugačija, da je ovdje možemo ostaviti po strani), pokreti desnice dominiraju opozicijom sistemu. Takav je slučaj u Francuskoj (Nacionalna fronta, FN), Nizozemskoj (Stranka za slobodu, PVV), Austriji (Slobodarska stranka Austrije, FPÖ), Švedskoj (Švedski demokrati, SD), Danskoj (Danska narodna stranka, DF), Finskoj (Pravi Finci, PS), Njemačkoj (Alternativa za Njemačku, AfD) i Britaniji (Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva, UKIP).

U Španjolskoj, Grčkoj i Irskoj prevladali su pokreti ljevice: Podemos, Siriza i Sinn Féin. Specifičan je slučaj Italije koja ima snažan anti-sistemski pokret desnice u Sjevernoj ligi, ali i još veći pokret, koji tobože nadilazi podjelu na lijevo i desno, Pokret 5 zvjezdica (M5S). Njegova retorika po pitanju poreza i imigracije smješta ga na desnicu. Suprotno tome, konzistentno suprotstavljanje neoliberalnim mjerama Matea Renzija u parlamentu, osobito onima vezanim za obrazovanje i deregulaciju tržišta rada, kao i centralna uloga koju je odigrao u referendumskoj pobjedi nad Renzijevim pokušajem slabljenja talijanskog demokratskog ustava,4 guraju ga bliže ljevici. Ovom popisu možemo dodati pokret Momentum iz Velike Britanije, izrastao na krilima neočekivane pobjede Jeremyja Corbyna na izborima za predsjednika Laburističke stranke. Što se tiče pokreta koji dolaze s desnice, svi osim AfD-a nastali su prije ekonomskog sloma 2008. godine, a neki među njima imaju povijest koja seže sve do 1970-ih godina. Nasuprot tome, uzlet Sirize i nastanak M5S-a, Podemosa i Momentuma izravna su posljedica globalne financijske krize.

Centralna činjenica u ovoj priči je veća ukupna snaga pokreta desnice nego li ljevice, sudeći po broju zemalja u kojima dominiraju i po njihovoj ukupnoj izbornoj snazi. To se može objasniti strukturom neoliberalnog sistema nasuprot kojemu su ti pokreti izrasli, koji svoje najbrutalnije karakteristike ispoljava upravo u Europskoj uniji. Njezin poredak je zasnovan na tri seta principa: redukciji i privatizaciji javnih usluga, dokidanju demokratske kontrole i reprezentacije te deregulaciji faktora proizvodnje. Sve troje prisutno je i na nacionalnim razinama u Europi, kao i drugdje, ali je na razini EU doseglo viši stupanj i intenzitet, kako svjedoče iživljavanje nad Grčkom, gaženje referendumskih ishoda i intenziviranje dumpinga plaća. U političkoj areni, to su najvažnija pitanja koja izazivaju široko rasprostranjenu zabrinutost, izazivajući proteste protiv sistema na pitanjima kao što su mjere štednje, suverenitet i migracije. Antisistemski pokreti su diferencirani s obzirom na to koliki naglasak stavljaju na svako od ovih pitanja, odnosno na koji element neoliberalnog poretka usmjeravaju najviše svoga otpora.

Najočitiji razlog prevlasti pokreta desnice nad svojim pandanima s ljevice je taj što su oni vrlo rano počeli stavljati naglasak na pitanje imigracije, kladeći se na ksenofobne i rasističke reakcije kako bi si osigurali široku podršku među najranjivijim sektorima populacije. S iznimkom desničarskih pokreta u Nizozemskoj i Njemačkoj, koji vjeruju u ekonomski liberalizam, oni su obično vezani (u Francuskoj, Danskoj, Švedskoj i Finskoj) ne uz denuncijaciju već uz obranu socijalne države koju, kako tvrde, potkopava upravo dolazak imigranata. No bilo bi pogrešno njihov uspjeh u potpunosti pripisivati ovom faktoru: u više različitih slučajeva, među kojima je francuski FN najznačajniji, pokazalo se da ti pokreti imaju svoje adute i na drugim frontovima.

Monetarna unija je najočitiji primjer. Zajednička valuta i centralna banka, dizajnirani u Maastrichtu, stvorili su jedinstven sistem utemeljen na nametanju mjera štednje i osporavanju narodnog suvereniteta. Pokreti ljevice mogu se protiv toga buniti jednako žestoko kao i bilo koji desni pokret, ako ne i žešće, no rješenja koja oni predlažu su manje radikalna. Na desnici, FN i Sjeverna liga imaju jasne lijekove za trzavice koje proizvode jedinstvena valuta i imigracija: izlaz iz eura i zaustavljanje priljeva migranata. Na ljevici, uz neke izolirane iznimke, nikada nisu postavljeni takvi nedvosmisleni zahtjevi. U najboljem slučaju, poseže se za tehničkim prilagođavanjima jedinstvene valute, pretjerano kompliciranim da bi mogli mobilizirati veću biračku bazu. Što se tiče imigracije, ne ide se dalje od maglovitih, sramežljivih nagovještaja mogućeg uvođenja kvota. Ni jedno ni drugo nije tako lako razumljivo biračima poput izravnih prijedloga koje nudi desnica.

Imigracija i monetarna unija stvaraju posebne probleme ljevici iz historijskih razloga. Rimski ugovori bili su utemeljeni na obećanju o slobodnom kretanju kapitala, roba i radne snage unutar zajedničkog europskog tržišta. Dokle god je Europska zajednica bila ograničena na zemlje Zapadne Europe, faktori proizvodnje za koje je mobilnost bila najvažnija bili su kapital i roba, dok su migracije preko nacionalnih granica u globalu bile prilično umjerene. No već krajem 1960-ih godina, priljev imigrantske radne snage iz bivših afričkih, azijskih i karipskih kolonija i polukolonijalnih regija bivšeg Otomanskog Carstva bio je značajan. Potom je širenje EU na Istočnu Europu značajno povećalo migracije unutar same Unije. Konačno, neoimperijalne avanture u bivšim mediteranskim kolonijama – iznenadni napad na Libiju i indirektno miješanje u sirijski građanski rat – potaknule su velike izbjegličke valove prema Europi, kao i osvetnički terorizam.

Sve to skupa raspalilo je ksenofobiju kojom su se hranili antisistemski pokreti desnice, dok su se lijevi pokreti borili protiv nje, ostajući vjerni principu humanog internacionalizma. Iz istog razloga najveći dio ljevice opirao se svakoj pomisli o dokidanju monetarne unije, smatrajući takav korak regresijom prema nacionalizmu odgovornom za katastrofe iz europske prošlosti. Ideal europskog jedinstva za njih ostaje najvažnijom vrijednosti. No aktualna Europa koja počiva na neoliberalnoj integraciji koherentnija je od bilo kojeg alternativnog modela koji je ljevica dosad ponudila. Mjere štednje, oligarhija i mobilnost čine umreženi sistem. Nemoguće je odvojiti mobilnost od oligarhije: povijesno gledano, nijedan europski narod nikada nije konzultiran po pitanju dolaska strane radne snage, već su te odluke uvijek donošene iza njegovih leđa. Negacija demokracije, koja je postala strukturnim elementom Europske unije, otpočetka je isključila mogućnost rasprave o ovom pitanju. Zbog toga, odbacivanje ovakve Europe od strane pokreta desnice politički je konzistentnije od onoga što nudi ljevica, što je još jedan razlog zbog koga je desnica u prednosti.

Rekordne razine glasačkog nezadovoljstva

Pojava Pokreta 5 zvjezdica, Sirize, Podemosa i AfD-a označava nagli porast narodnog nezadovoljstva u Europi. Ankete sada ukazuju na rekordne razine nezadovoljstva glasača Europskom unijom. Ipak, bilo da se radi o lijevim ili desnim antisistemskim pokretima, njihova snaga na biralištima ostaje ograničena. Tri najuspješnija među njima, barem što se tiče desnice – UKIP, FN i Danska narodna stranka – na posljednjim su izborima za Europski parlament osvojili oko 25 posto glasova. Na nacionalnim izborima, prosječan rezultat svih ovakvih, bilo lijevih bilo desnih pokreta, kreće se oko 15 posto. Takve brojke ne predstavljaju pretjerano veliku prijetnju sistemu. Iako 25 posto glasova može biti razlog za glavobolju establišmentu, “populistička opasnost” na koju panično upozoravaju mediji zasad ostaje vrlo umjerena. Jedini slučajevi u kojima su antisistemski pokreti došli do vlasti, ili u kojima je ta mogućnost realna, oni su gdje izborni sustavi obilno nagrađuju stranku koja ostvari najbolji rezultat na izborima, kao što je slučaj u Grčkoj i Italiji.

U stvarnosti, postoji širok jaz između razine narodnog razočaranja današnjom neoliberalnom Europskom unijom – do prošlog ljeta, u Francuskoj i Španjolskoj je većinski iskazana averzija prema njoj, a čak i u Njemačkoj, jedva polovica ispitanika o njoj ima pozitivno mišljenje – i opsega podrške snagama koje se deklariraju kao njezini protivnici. Indignacija i zgroženost onime što je EU postala su uobičajeni, ali već neko vrijeme glavna odrednica glasačkih preferenci u Europi ostaje strah. Socioekonomski status quo nadaleko je omražen, ali je redovito iznova potvrđivan na biralištima reizborom stranaka odgovornih za njega, zbog straha da će talasanje i uznemirivanje tržišta donijeti još goru patnju. Jedinstvena valuta nije ubrzala rast u Europi te je izazvala ogromne probleme za zemlje na jugu kontinenta. Ali mogućnost napuštanja eurozone užasava čak i one koji su si do sada osvijestili koliko je patnje izazvalo njezino stvaranje. Strah nadilazi bijes. Odatle mirenje grčkih birača sa Sirizinom kapitulacijom pred Bruxellesom, uzmaci Podemosa u Španjolskoj i oklijevanje Partije ljevice (PG) u Francuskoj. Dominantni osjećaj svuda je isti. Sistem je loš. No suprotstaviti mu se znači riskirati odmazdu.

Kako onda objasniti Brexit? Masovna imigracija drugi je strah diljem EU koji je kampanja za napuštanje Unije raspalila, pri čemu je Nigel Farage (UKIP) odigrao ulogu upadljivog glasnogovornika i organizatora, zajedno s još nekim prominentnim konzervativcima. No ksenofobija sama po sebi zasigurno nije dovoljna da bi nadjačala strah od ekonomske katastrofe. U Engleskoj, kao i drugdje, ona je rasla kako su vlade, jedna za drugom, lagale o razmjerima imigracije. No da je referendum o napuštanju EU bio samo natjecanje između ovih dvaju strahova, kao što je to bila želja političkog establišmenta, tabor koji je zagovarao ostanak bi bez problema odnio pobjedu, baš kao što je to bio slučaj 2014. prilikom referenduma o nezavisnosti Škotske.

No tu je još nekoliko faktora. Britanska politička klasa odbila je pristupiti zajedničkoj valuti, isključivo zato da bi mogla nastaviti prakticirati vlastitu verziju neoliberalizma, drastičniju od onih na kontinentu. Najprije su financijski ekscesi Novih laburista doveli zemlju do bankarske krize prije nego se to dogodilo u ostatku Europe, da bi potom vlada konzervativaca i liberalnih demokrata provela mjere štednje drastičnije nego bilo koja europska zemlja, osim onih koje su bile izložene pritiscima izvana. Ova kombinacija dovela je do ekonomski jedinstvenih rezultata. Niti jedna druga europska zemlja nije doživjela toliko dramatičnu regionalnu polarizaciju između zatvorenog balona visokih dohodaka koji obuhvaća London i jugoistok zemlje te s druge strane osiromašenog, deindustrijaliziranog sjevera i sjeveroistoka gdje su glasači osjećali da imaju malo toga za izgubiti ako glasaju za napuštanje Unije, štogod se dogodilo sa Cityjem i stranim investicijama. U ovom slučaju, očaj je nadvladao strah.

Također, nijedna druga europska zemlja nije toliko otvoreno i besramno “namjestila” svoj izborni sistem: UKIP je bio najuspješnija pojedinačna stranka na izborima za Europski parlament 2014. pod uvjetima proporcionalne reprezentacije, da bi svega godinu dana kasnije, s 13 posto osvojenih glasova došao do samo jednog mjesta u nacionalnom parlamentu, dok je Škotska nacionalna stranka (SNP) s tek 5 posto glasova zauzela 55 parlamentarnih fotelja. Takav sistem je pogodovao laburistima i konzervativcima koji su se desetljećima izmjenjivali na vlasti, dok su glasači s dna dohodovne piramide zazirali od izlaska na birališta. No kada su jednom konačno dobili mogućnost stvarnog izbora na nacionalnom referendumu, birači u najsiromašnijim regijama iznenada su pohrlili na birališta kako bi izrazili svoje mišljenje o pustošenju koje su im donijeli Tony Blair, Gordon Brown i David Cameron.

Kao presudan faktor na kraju dolazi historijska razlika koja odvaja Britaniju od kontinenta. Ne samo što se radi o imperiju koje je stoljećima svojim kulturnim utjecajem u svijetu nadjačavalo svoje europske rivale, već za razliku od Francuske, Njemačke, Italije i većeg dijela kontinenta, Britanija nije iskusila poraz, invaziju ili okupaciju za vrijeme svjetskih ratova. Zato je eksproprijacija lokalnih ovlasti od strane birokracije u Belgiji morala izazvati snažnije reakcije nego drugdje: zašto bi se država koja se dvaput oduprla sili Berlina danas podčinila Bruxellesu ili Luxemburgu? Pitanja identiteta ovdje su mogla lakše prevladati nad pitanjima interesa nego li u ostatku EU. Tako je uobičajena formula – strah od ekonomske odmazde odnosi prevagu nad strahom od imigracije – u ovom slučaju zakazala pred kombinacijom ekonomskog očaja i nacionalnog ponosa.

Američki korak u nepoznato

To su također bili uvjeti u kojima je republikanski predsjednički kandidat u SAD-u, besprimjernog backgrounda i temperamenta i omražen među srednjostrujaškim komentatorima, mogao privući dovoljno velik broj zanemarenih, bijelih radnika u pojasu hrđe i tako odnijeti pobjedu. Kao u Britaniji, u deindustrijaliziranim proleterskim regijama, očaj je nadjačao strah. U SAD-u su također, znatno grublje i otvorenije zbog dublje povijesti autohtonog rasizma, imigranti doživjeli denuncijacije te su se pojavili zahtjevi za podizanjem barijera imigraciji, kako fizičkih tako i proceduralnih. Iznad svega, američki imperij nije tek uspomena na daleku prošlost, već bitna odrednica sadašnjosti i realna perspektiva za budućnost. Ipak, ono je odbačeno od strane vlastodržaca u ime globalizacije koja je donijela propast običnim ljudima i poniženje njihovoj zemlji. Nakon što je odbacio fetiše slobodnog kretanja robe i radne snage i najavio ignoriranje ograničenja koja nameće multilateralizam, Trump je s pravom mogao objaviti da je njegov uspjeh analogan Brexitu, ali znatno većih razmjera. Bila je to spektakularnija pobuna, s obzirom na to da nije bila ograničena na jedno, za mnoge ljude simbolično, pitanje te je bila lišena bilo kakve podrške političkog establišmenta ili uvaženih komentatora.

Trumpova pobjeda izazvala je zaprepaštenje europske političke klase, bilo da se radi o lijevom ili desnom centru. Kršenje uvriježenih konvencija o imigraciji samo je po sebi problematično. EU možda jest imala malo skrupula pri zatvaranju izbjeglica u Erdoğanovu Tursku, zemlju s desecima tisuća političkih zatvorenika i policijskom torturom u kojoj je suspendirano ono što se obično naziva vladavinom prava. Isto vrijedi i za odobravajući stav prema bodljikavoj žici na sjeveru Grčke, koja bi izbjeglice trebala držati zatočene na Egejskim otocima. Jedina razlika je u tome što EU, poštivajući uzuse diplomatske decentnosti, nikada nije otvoreno slavila ove poteze. Ipak, Trumpov nedostatak uzdržanosti u ovim pitanjima nije ono što najviše pogađa europske državnike. Razlog za daleko veću brigu njegovo je odbacivanje ideologije slobodnog kretanja faktora proizvodnje te još i više njegovo, čini se, nonšalantno zanemarivanje NATO-a, kao i komentari o ublažavanju ratobornog odnosa prema Rusiji. Hoće li išta od navedenog biti više od puke poze, kao što su to mnoga njegova obećanja vezana za unutrašnju politiku, tek ćemo vidjeti. No njegov izbor je iskristalizirao jednu značajnu razliku između brojnih antisistemskih pokreta desnice ili neodređenog centra, u odnosu na stranke etablirane ljevice, bilo ružičaste ili zelene. U Francuskoj i Italiji, pokreti desnice konzistentno su se suprotstavljali neohladnoratovskim politikama i vojnim avanturama kojima su lijeve partije aplaudirale, uključujući napad na Libiju i sankcije Rusiji.

Antisistemski potresi koje je izazvala desnica preko britanskog referenduma i američkih izbora, praćeni su antisistemskim usponom ljevice (pokret Bernija Sandersa u SAD-u te Corbynov fenomen u Britaniji), manjem po svome opsegu, ali još više neočekivanim. Kakve će biti posljedice Brexita i Trumpove pobjede zasad ostaje nejasno, no nesumnjivo će biti manje u odnosu na aktualna predviđanja. Ustanovljeni poredak je daleko od poraza u bilo kojoj zemlji te je, kako pokazuje slučaj Grčke, sposoban impresivnom brzinom apsorbirati i neutralizirati pobune iz kojeg god smjera one dolazile. Njegovo tijelo već je proizvelo antitijela koja će ga braniti, primjerice mlade, populističke kadrove (Albert Rivera u Španjolskoj i Emmanuel Macron u Francuskoj) koji prokazuju slijepe pjege sustava i korupciju te obećavaju čišću i dinamičniju politiku u budućnosti, koja će nadići oronule stranke.

Za antisistemske pokrete ljevice u Europi, lekcija proteklih godina je jasna. Ako ne žele zaostajati za pokretima desnice, ne mogu si priuštiti to da budu manje radikalni u napadima na sistem te moraju biti koherentniji u njegovom osporavanju. To znači suočavanje s mogućnošću da je EU sada toliko ovisna o prijeđenom putu, da reforma njezine neoliberalne konstrukcije više nije ozbiljno zamisliva. Ona bi trebala biti rasformirana prije nego što išta bolje bude moguće izgraditi, bilo bijegom iz sadašnje EU ili rekonstrukcijom Europe na drugačijim temeljima, spaljivanjem Maastrichtskog sporazuma. Osim u slučaju daljnje, dublje ekonomske krize, mala je vjerojatnost da ćemo vidjeti neki od tih scenarija.

S engleskog preveo: Krešimir Zovak


1 Koristili su ga Immanuel Wallerstein, Giovanni Arrighi i drugi.
2 Zanimljivu kritiku danas rasprostranjene upotrebe termina “populizam” daje G. M. Tamás, “The mistery of ‘populism’ finally unveiled”, opendemocracy.net, 24. veljače 2017. (op. prev.)
3 Robert Brenner, The Economics of Global Turbulence: the Advanced Capitalist Economies from Long Boom to Long Downturn 1945-2005, Verso, New York, 2006.
4 Raffaele Laudani, “Izgubljena oklada Mattea Renzija, Le Monde Diplomatique, hrvatsko izdanje, siječanj 2017.