Serge Halimi

Oštre kritike i denuncijacije zapadnih novinara rezervirane za populističke vođe koji isprobavaju drugačije razvojne modele, neobično izostaju kada se radi o zemljama prijateljski nastrojenima prema multinacionalnom kapitalu. Slična šutnja prati i uspjehe vlada koje nisu po ukusu mainstream medija

U vremenima krize reizbor predsjednika već u prvom krugu, pogotovo ako je već odslužio dva mandata, prava je rijetkost. Jedan od takvih slučajeva je Evo Morales, čija pobjeda sa 61 posto glasova izbornog tijela zaslužuje da joj se u medijima posveti više pažnje, pogotovo kada uzmemo u obzir činjenicu da je Bolivija zemlja koja je u periodu između 2001. i 2005. godine promijenila čak pet predsjednika. Također, nije naodmet napomenuti da je od 2006. godine u Boliviji nezaposlenost pala za 25 posto, minimalna plaća povećana za 87 posto, stopa rasta godišnje premašivala 5 posto, a smanjen je i dobni prag za odlazak u mirovinu1. Kada nam već tako često govore da trebamo pozitivnije gledati na politiku, pitanje je zašto se onda ove dobre vijesti ne spominju više u medijima? Možda zato što se radi o progresivnim reformama koje provodi lijeva vlada?

Mainstream mediji jednako su tihi kada se radi o uspjesima lijevih latinoameričkih vlada koliko i o neuspjesima konzervativnih vlada, a pritom teme poput sigurnosti nisu iznimka. Recimo, u Meksiku je ove godine ubijeno četvero novinara. Jedan od njih, Atilano Román Tirado, ubijen je prošli mjesec dok je snimao radijsku emisiju. Tirado je u u eteru često zahtijevao odštetu za osamsto obitelji koje su deložirane iz svojih domova zbog izgradnje brane, a takva se borbenost pokazala fatalnom u zemlji gdje su otmice, mučenja i ubojstva postali dio svakodnevice, pogotovo za one koji dovode u pitanje truli i mafijaški društveni poredak.

Četrdeset i troje studenta iz Iguale, grada udaljenog nekih 130 kilometara od Mexico Cityja, 26. i 27. rujna prosvjedovalo je protiv neoliberalnih reformi obrazovnog sustava koje provodi meksički predsjednik Enrique Peña Nieto. Nakon što su sjeli na bus, presrela ih je lokalna policija i odvela u nepoznatom smjeru, a potom ih je vjerojatno izručila nekom kartelu da ih smakne i baci njihova tijela u zajedničku grobnicu. Posljednjih tjedana u Meksiku se neprestano otkrivaju grobovi ovog tipa, ponekad pretrpani unakaženim i spaljenim tijelima. U međuvremenu je otvorena istraga protiv gradonačelnika i direktora policije Iguale, koji su se dali u bijeg.

Predsjednik Peña Nieto postao je miljenik poslovnih medija2 otkad je dozvolio da multinacionalke uđu u energetski sektor3, a Francuska mu je čak dodijelila orden Legije časti. Hoće li Nietu jednog dana obožavatelji upitati o nedodirljivosti i zaštiti koju u njegovoj zemlji uživaju policijske snage i korumpirani dužnosnici? Ako velike zapadne novine, medijski intelektualci, Washington, Madrid i Pariz ne znaju koja pitanja trebaju postaviti meksičkom predsjedniku, možda bi trebali samo zamisliti što bi im spontano prošlo kroz glavu da se taj isti masakr studenata dogodio u Ekvadoru, Kubi ili Venecueli. Ili pak Boliviji, o kojoj mediji tek nešto ispod glasa šapuću o ponovnom izboru Eva Moralesa.

S francuskoga prevela: Jelena Miloš

1 Sa 60 na 58 godina ili na 55 za žene koje su rodile troje ili više djece.

2 Naslov u Financial Timesu od 28. lipnja 2013. glasi “Aztečki tigar oštri svoje kandže”, a u sličnom tonu nastavlja i Wall Street Journalu uvodnikom 16. prosinca iste godine pod naslovom “Meksički model”.

3 Vidi John Mill Ackerman, “Le Mexique privatise son pétrole”, Le Monde diplomatique