Joachim Becker

Službena pripovijest o pristupanju Europskoj uniji ide ovako: transformacija je, doduše, bolan proces, ali na koncu ipak okrunjen ulaskom u EU, klub bogatih europskih zemalja. Europska unija prikazuje se kao obećanje prosperiteta. No iskustvo južne i istočne periferije Europe pripovijeda drugačiju priču.

Nove mediteranske članice – Grčka, Portugal i Španjolska – nakon ulaska u EU pretrpjele su deindustrijalizaciju. Dijelovi proizvodne industrije nisu se mogli oduprijeti pojačanom konkurentskom pritisku nakon liberalizacije trgovine. Nacionalne vlade izgubile su političke mehanizme poticanja lokalnih industrija, a EU nije pružila kompenzacijske instrumente industrijske politike. Vlade u zemljama centra, poput Njemačke, nisu bile zainteresirane za industrijalizaciju nove europske periferije. Nakon pristupanja EU-u ekonomska aktivnost u zemljama članicama europskog juga tako se sve više usmjeravala u sektore koji nisu izloženi uvoznoj konkurenciji, poput turizma i građevinarstva. Ulazak u eurozonu te je trendove samo produbio. Vlade su izgubile mogućnost devalvacije valute, a time i zadnji instrument zaštite domaće industrije. No vlade, kompanije i kućanstva sada su dobili pristup jeftinim kreditima. Krediti su hranili golemi mjehur na tržištu nekretnina u Španjolskoj, a u Grčkoj su financirali potrošnju. Obje su zemlje privremeno pokazale relativno visoke stope rasta i živjele u iluziji prosperiteta. Portugalska ekonomija je, međutim, stagnirala i unatoč rastućoj zaduženosti. Nadolazeću krizu najavili su rapidan rast deficita vanjskotrgovinske bilance i eskalacija inozemnih dugova.

Priča novih istočnoeuropskih članica po mnogočemu je slična. Pretrpjele su masivnu deindustrijalizaciju u ranoj fazi transformacije u kapitalističke ekonomije. Deindustrijalizacija je bila naročito snažna u baltičkim zemljama, koje su provodile vrlo neoliberalan model, te u zemljama bivše Jugoslavije, gdje je i rat dao doprinos uništenju industrije. Zemlje Višegradske skupine i Slovenija na koncu su integrirane u sferu njemačke izvozne industrije. U tim zemljama je promicana zavisna industrijalizacija. S izuzetkom Slovenije, izrazito je ovisna o stranom kapitalu. Pored toga, ovisna je i o izvanjskoj potražnji, a nedostaje joj i vlastita tehnološka baza. Čak i u toj skupini zemalja ekonomski rast ranih dvijetisućitih u velikoj se mjeri temeljio na rastu zaduženosti. U baltičkim zemljama i zemljama Jugoistočne Europe glavni učinak pristupanja Uniji bio je olakšan pristup eksternim kreditima koji su financirali boom na tržištu nekretnina i potrošnju. U tim zemljama deficit tekućeg računa platne bilance dosegnuo je rekordne visine – u Bugarskoj i Latviji čak 20 posto BDP-a u neposrednim predkriznim godinama.

Fatamorgana kreditno financiranog prosperiteta, kojoj su bili podlegli i jug i istok Europe, u krizi je kolabirala. S nastupajućom oskudicom eksternih kredita, modeli rasta mediteranskih, baltičkih i jugoistočnih europskih zemalja izgubili su svoj lubrikant. Višegradske zemlje bile su manje pogođene kreditnim restrikcijama, a više padom potražnje za svoje izvozne industrije. Iako je njihov ekonomski model pokazivao značajne slabosti, bolje su se nosile s krizom od južnoeuropskih, baltičkih i jugoistočnoeuropskih ekonomija. U potonje tri regije Europe primijenjene su naročito oštre mjere štednje, bilo po nalogu EU-a i programa MMF-a ili u sklopu nacionalnih politika iste vrste. Štednja i smanjenje nadnica za cilj su imali smanjenje deficita tekućeg računa platne bilance kroz smanjenje domaće potražnje i uvoza. Programi EU-a i MMF-a ne sadrže elemente koji bi pospješili produktivne kapacitete periferije. Tako se proces periferizacije produbljuje.

To su izgledi i za Hrvatsku. Hrvatska ekonomija dijeli mnoge sličnosti s ekonomijama drugih mediteranskih zemalja, kao i s onima baltičkih i jugoistočnoeuropskih. Rast predkriznih godina uvelike je počivao na stranim kreditima i uslužnim sektorima (poput turizma). Industrija se nikada nije u potpunosti oporavila od učinaka prve faze transformacije i rata. Čak i na vrhuncu, 2008. godine, opseg industrijske proizvodnje dosegnuo je samo 90 posto onoga iz 1990., dok je industrijska zaposlenost iznosila svega polovicu one iz 1990. godine. Pritom se u referentnoj godini, 1990., jugoslavenska ekonomija već nalazila u teškoj krizi, a stopa zaposlenosti već je bila u padu. S obzirom na slabosti proizvodnog sektora, ne iznenađuje da je hrvatski deficit računa tekuće bilance plaćanja 2008. dosegnuo 9,4 posto BDP-a, što predstavlja dvostruko od kritičnoga gornjeg praga. Godine 2008. hrvatski vanjski dug već je iznosio 83,6 posto BDP-a, a do sredine 2012. narastao je na čak 104,9 posto BDP-a. To je više nego kod većine srednjoistočnih i jugoistočnih zemalja. Hrvatska ekonomija ozbiljno je pogođena krizom, a recesija traje iznimno dugo. Proizvodna industrija pogođena je snažnije od drugih sektora. EU nije smislila nikakav plan za razvoj hrvatskog proizvodnog sektora. Lijek Unije za probleme vodećeg hrvatskog industrijskog sektora – brodogradnje, jednostavan je: privatizacija. Prošla iskustva upućuju na to da će hrvatsko članstvo u EU-u vrlo vjerojatno za posljedicu imati produbljenje procesa ekonomske periferizacije i socijalne polarizacije.

Hrvatska Europskoj uniji pristupa u trenutku u kojemu sve dublja podjela na centar i periferiju ubrzava dezintegrativne tendencije u samoj Uniji.

S engleskog preveo: Stipe Ćurković

* Joachim Becker predaje razvojnu ekonomiju na Sveučilištu u Beču. Recentna težišta njegova rada su problemi polarizacije EU-a na centar i periferiju te istočnoeuropske ekonomije.