Sabine Cessou

Afrički nacionalni kongres vladajuća je stranka u Južnoafričkoj Republici od 1994. godine. U međuvremenu, mnogima je postao sinonim za klijentelizam i korupciju. Represivna politika ANC-a prema radnicima kulminirala je prošlogodišnjim masakrom rudara u Marikani, koji po brutalnosti ne zaostaje za praksama iz perioda aparthejda

Opruženi na pločniku ispod skela u središtu Cape Towna, muškarci u radnim kombinezonima uživaju u pauzi. Ne dolazi u obzir niti da protrate koju minutu niti da budu odviše revni. “Plaćeni smo nedovoljno i neredovito”, sa smiješkom govori jedan od zidara, pokazujući zlatni zub. Ipak se s otprilike 1.100 eura mjesečno nema na što žaliti. Građevinski sindikati su izborili znatne povišice, od 13 do 16 posto, prijeteći da neće na vrijeme dovršiti radove za potrebe Svjetskog prvenstva u nogometu koje je Južnoafrička Republika ugostila 2010. godine…

No njihova je situacija iznimka. Otkada je policija 16. kolovoza 2012. ubila trideset i četiri rudara u štrajku u Marikani, rudniku platine u blizini Johannesburgai, socijalne tenzije mogu se gotovo opipati. Kakav simbol za narod! Policijske snage jedne demokratske i višerasne države, kojom od 1994. vlada Afrički nacionalni kongres (ANC), pucale su na prosvjednike kao u vrijeme aparthejda; i to na radnike koji povijesno čine njihovo glasačko tijelo, ogromnu crnačku siromašnu većinu Južne Afrike. U toj industrijaliziranoj zemlji, jedinom tržištu u razvoju južno od Sahare, siromašna domaćinstva (sa 62 posto crnaca i 33 posto meleza) predstavljaju 25,5 milijuna osoba, dakle otprilike polovicu stanovništva zemlje prema brojkama koje su državne institucije objavile krajem studenoga.

Val šoka usporediv je s onim nakon masakra u Sharpevilleu na koji su događaji u Marikani pobudili sjećanje. Dana 21. ožujka 1960. policijski režim aparthejda (1948. – 1991.) ubio je šezdeset i devet crnih prosvjednika koji su se okupili u townshipuii koji se nalazi šezdesetak kilometara od Johannesburga, kako bi prosvjedovali protiv zakona prema kojima su nebijelci morali nositi propusnicu kada bi napuštali segregirana područja i odlazili u grad. Kada je vijest o tragediji u Marikani stigla u Kap, stanovništvo Lange, crnačkog townshipa, spalilo je do temelja javne zgrade.

Sindikalna scena

Ista se lančana reakcija događa i danas. Nakon Marikane uvišestručili su se divlji štrajkovi zaposlenih u rudarskom sektoru, transportu i poljoprivredi. Poljoprivredni radnici u provinciji Zapadni Kap zahtijevaju udvostručenje plaće: 150 randa (15 eura) dnevno umjesto sedam eura zajamčenih minimalnom plaćom. Posljedica toga su zapaljeni vinogradi, opljačkani magazini i odmjeravanje snaga s policijom; k tome i otpuštanja štrajkaša i odsustvo socijalnog dijaloga. Tako su u selu De Doornsu, koje se nalazi osamdeset kilometara od Cape Towna, u studenome za vrijeme prosvjeda ubijena dva poljoprivredna radnika.

Rudari u Lonminu su nakon šest tjedana akcije iskamčili povišicu od 22 posto i jednokratnu premiju od 190 eura, umjesto traženog utrostručenja plaće sa 400 na 1.200 eura. Na farmama u De Doornsu nitko ništa nije dobio, iako se Kongres južnoafričkih sindikata (Congress of South African Trade Unions, COSATU) ukrcao na taj vlak, pozivajući u studenome na prosvjede solidarnosti s radnicima. “To je metastaza jednog te istog raka”, komentira Andile Ndamase, sindikalni predstavnik u poduzeću koje proizvodi cement u Cape Townu i razočarani član ANC-a. “Pobune su započele davno prije Marikane, a nemiri su se od tog trena samo pogoršali. Prosvjedujemo za bolje sutra, a preumorni smo da ga dočekamo…”

Društvene trzavice dio su političkog nasljeđa aparthejda. Crnačke sindikate okupljene u COSATU-u odobrio je 1985. godine rasistički režim pred slomom, koji je očajnički trebao sugovornike. Središnjica sindikata tako je sudjelovala u širokom prosvjednom frontu, iako je Nelson Mandela još bio u zatvoru, a ANC zabranjen. Njihov poziv na opći štrajk pridonio je paraliziranju ekonomije države, koja je od 1985. bila pogođena međunarodnim sankcijama.

Danas crnački sindikati imaju 2,2 milijuna članova i od vlade zahtijevaju istinsku socijalnu politiku i bolje radne uvjete za sve. No oni su, što je južnoafrička osobitost, već – na vlasti. S Južnoafričkom komunističkom partijom i ANC-om još od 1990. čine “revolucionarnu” Tripartitnu alijansu koja se navodno bori za temeljitu preobrazbu društva. Komunisti i sindikalisti predstavljaju lijevo krilo ANC-a koje stranka nastoji zauzdati podjelom moći. Komunistički vođe tako redovito zauzimaju ministarska mjesta, a oni iz COSATU-a nalaze se u Nacionalnom izvršnom komitetu ANC-a. Njihovo osporavanje ANC-ovog liberalnog upravljanja ekonomijom time gubi na vjerodostojnosti.iii

Na kolodvoru u Khayelitshi, najvećem crnačkom townshipu u Zapadnom Kapu, masa dolazi rano ujutro kako bi kupila karte za vlak: 8,50 randa (85 euro centa) za povratnu kartu do glavnog grada. Mjesečna karta za javni prijevoz košta deset eura, dakle pet posto prosječne plaće zaštitara u privatnom osiguranju (200 eura). Ulični prodavači nude čips, piće, čarape, naušnice. Po dolasku, masa se penje stubama do glavnog kolodvora u Cape Townu, na kojemu je autobusni terminal. Nizovi malih kombija, prava košnica grupnih taksija, opslužuju bjelačke rezidencijalne četvrti u kojima su radna mjesta. Ti taksiji, koje drže privatni operateri, prikrivaju ipak vidljive mane javnog prijevoza. Od jutra do večeri omogućavaju većinu dnevne migracije crne Južne Afrike koja nema vozila. Na početku vožnje, kovanice od pet randa prelaze iz ruke u ruku između putnika da bi stigle do džepa vozača ili njegova pomoćnika.

Stanje trajne pobune

“Bojim se da se kotači ne odvoje od vozila”, žali se Sipho Dlamini, šezdesetogodišnji putnik u polo majici i plavim trapericama, komentirajući usput i političku situaciju u zemlji. Sam sebe opisuje kao neopjevanog heroja borbe protiv aparthejda. Bivši borac vojnog krila ANC-a, proveo je svoje najbolje godine boreći se za promjenu “za svog života”. “In our lifetime” bila je glavna parola Južnoafrikanaca 1980-ih, u sjećanje na generacije koje su se uzalud borile od osnivanja ANC-a 1912. godine. Osjećaj prevarenosti za Dlaminija ne proizlazi isključivo iz “korumpiranosti crnih elita”, već i iz trajnog stanja pobune, “tako banalnog da se više ni ne obaziremo na njega”. Prema policijskim podacima, u JAR-u su se između 2009. i 2012. dnevno u prosjeku događale tri bune. Sociolog Peter Alexander sa Sveučilišta u Johannesburgu upozorava na njihovo povećanje od 40 posto u odnosu na razdoblje između 2004. i 2009. godine.iv

Na Marikani je sve započelo s neporecivom nepravdom: povišena je plaća poslovođama u Lonminu, no ne i plaće rudara. Drugi povod za bijes: rašireno korištenje privatnih agencija (labour brokers) za zapošljavanje privremenih radnika, čime se slabi važnost sindikata. Praksa je to koju je COSATU osudio, ali na koju središnjica u stvarnosti zatvara oči. Koji je razlog tome? Interesi njihovih prijatelja iz ANC-a – među njima i predsjednikova sina Duduzanea Zume koji je na čelu JIC Mining Servicesa – itekako su prisutni u toj priči.

U Marikani je Nacionalni sindikat rudara (National Union of Mineworkers, NUM) – koji je dio COSATU-a i među najvažnijima je u zemlji, s više od 310.000 članova – prvi put nadjačan socijalnim sukobom. Nova nezavisna organizacija, Sindikat udruženja rudara i građevinara (Association of Mineworkers and Construction Union, AMCU), stala je na čelo borbe obećavši povećanje od 300 posto – nimalo realističan cilj, no mobilizacijski daleko primamljiviji od izgovora NUM-a. Prije masakra 16. kolovoza, međusindikalne borbe već su brojale desetero mrtvih.

Otežavajući je čimbenik što se socijalni dijalog pokazao manjkavim u rudarskom sektoru. Čak i nakon tragedije, vodstvo Lonmina neprestano je postavljalo ultimatume da se nastavi s radom i mahalo prijetnjama otkazom. Ta brutalnost nije isključivo posljedica aparthejda. “Politizacija društvenih konflikata koji su doveli do propitkivanja ANC-a i njihovih vođa ulila je strah u velike rudarske tvrtke”, objašnjava Thaven Govender, mladi poduzetnik indijskog podrijetla, uvoznik i trgovac rudarskom opremom. “Zapravo sve strane gube zbog ove afere, kako štrajkaši tako i sindikati i ANC. Velika poduzeća zapošljavaju rudare zato što je radna snaga u Južnoj Africi jeftina. Kako bi se izbjegla nova Marikana, mehanizirat će i otpuštati na sve strane.”

“Ne možeš dobiti nešto za ništa”

Demonstrirajući nelagodu državnog vrha, predsjednik Jacob Zuma nije otišao do Marikane sve do nekoliko dana nakon događaja. K tome, nije se susreo s rudarima, nego s upravom Lonmina. Njegov politički neprijatelj, 31-godišnji Julius Malema, bivši predsjednik Saveza mladih ANC-a koji je u travnju isključen iz stranke zbog “nediscipliniranosti”, okoristio se time kako bi izborio prostor za sebe. Malema je postao glasnogovornik razočarane baze ANC-a tako što se zauzeo za štrajkaše. Pratio ih je na sud, na kojemu su neki od njih isprva bili optuženi za ubojstvo na temelju starog aparthejdskog zakona protiv pobuna, kojim se dozvoljava okretanje optužbe za ubojstvo protiv običnih prosvjednika tako što im se predbacuje da su provocirali sigurnosne snage. Nakon puno vike, optužnica protiv dvjesto sedamdeset rudara konačno je odbačena te je imenovana istražna komisija. Malema je ugrabio priliku da pozove po tko zna koji put na nacionalizaciju rudnika i da denuncira šurovanje između moći, crnačke buržoazije, sindikata i “krupnog kapitala” (vidi okvir).

Promatrači se pitaju tko će prvi popustiti pod društvenim pritiskom, ANC ili COSATU. Međutim, dinamika događaja puno je složenija od jednostavne opreke desno/lijevo i zapravo priječi svaku jednostavnu podjelu.

Ništa od toga nimalo ne zanima Dumisanea Gogea, koji je rođen slobodan i ne poznaje aparthejd. Taj mladić od 20 godina, obrijane glave, s ožiljcima na licu i lažnim dijamantom u uhu, ne namjerava iskoristiti svoje pravo glasa na sljedećim općim izborima 2014. godine. “Naša sloboda postoji samo na papiru”, tvrdi on. “Pravo glasa ne znači ništa ako je izbor između ANC-a i ANC-a.” Dumisane je sa 16 godina odsjedio četiri mjeseca u zatvoru za pljačku skladišta namještaja sa svojim prijateljima, s kojima je oformio malu bandu. Zaklevši se da nikada više neće stupiti nogom u zatvorsku ćeliju, vratio se školovanju, dobio bakalaureat i upisao se na školu marketinga u Cape Townu, koju plaća radeći pola radnog vremena na jednoj benzinskoj stanici. Ništa ne očekuje od onih koje zove krupnim ribama, ljudima na položajima. “Zuma je dao izgraditi palaču za 240 milijuna randa [23 milijuna eura] u Nkadnli, svom selu u KwaZulu-Natalu, dok učenici u školama nemaju ni udžbenike!” ljutito govori Dumisane.

Crnačka buržoazija živi daleko od townshipa s kojima ne dijeli svoje bogatstvo. Njihovi apetiti za luksuzom i izobilje kojim su okruženi izbili su na površinu pod predsjednikom Thabom Mbekijem (1999. – 2008.), zahvaljujući bumu 2000-ih godina. No nakon što je Zuma 2009. došao na vlast, nadbiskup Desmond Tutuv i Crkveni koncil Južne Afrike ne prestaju prokazivati “moralni pad”, koji je daleko ozbiljniji od skupih ružičastih naočala što ih nose oni koje nazivaju “Gucci revolucionarima”. “Odnosi se mogu oblikovati na otvoreno korumpiran način”, smiješi se crni korporativni odvjetnik koji bi htio ostati anoniman. “Pričamo o seksu za stolom, a ni riječi o našem poligamnom predsjedniku! Korupcija se širi…” U tolikoj mjeri da stari kadar iz De Beersa na medijske optužbe za korupciju može lapidarno odvratiti: “You get nothing for mahala…” (Ne možeš dobiti nešto za ništa).

Kao ni pobune siromašnih, ni politička umorstva više nisu vijest u Južnoj Africi. Štoviše, u provincijama KwaZulu-Natal, Limpopo i Mpumalanga ubija se zbog unosnih komisija za javne natječaje i drugih položaja koji donose mito. Lydia Polgreen, novinarka New York Timesa, našla je zlatnu žilu po pitanju ovog fenomena.vi

Porast nasilja zabrinjava u zemlji koja je i dalje model demokracije u Africi. Prije zadnjeg kongresa u prosincu 2012., članovi ANC-a potukli su se oko izbora kandidata. Stolice su letjele u Istočnom Kapu, šaketali su se i na sjeverozapadu, a naoružana grupa upala je na sastanak ANC-a u townshipu u Istočnom Randu u blizini Johannesburga. Zumini zagovornici nisu oklijevali fizički prijetiti pristalicama potpredsjednika Kgaleme Motlatha, koji se kandidirao za predsjednika stranke. Kadrovi stranke znatno su se brojčano povećali prošlih mjeseci, što je potaknulo priče o postojanju “fantomskih članova” koji su omogućili Zumi da pobijedi svog suparnika, koji je imao reputaciju poštenijeg kandidata i dobro je kotirao u anketama.

Zavjerenička kultura i borbe unutar ANC-a

ANC, hegemonijska stranka koja stalno dobiva dvije trećine glasova još od prvih demokratskih izbora 1994., u nedostatku drugih stranaka koje bi bile sposobne uključiti se u debatu, igra ulogu i vladajućih i opozicije. Samo Demokratski savez koji vodi Helen Zille, 61-godišnja bjelkinja, bivša gradonačelnica Cape Towna i premijerka provincije Zapadni Kap, uspijeva biti vidljiva. No iako privlači bjelačko i melesko izborno tijelo, ne uspijeva privući crnce. Njezina stranka sa 16,6 posto glasova dobivenih na izborima 2009. godine raspolaže s tek šezdeset i sedam mjesta u parlamentu, u odnosu na ukupnih četiri stotine, od kojih dvjesto šezdeset i četiri pripadaju ANC-u.

Godine ilegale, sumnjičavosti i infiltracijskih manevara specijalne policije aparthejda stvorile su specifičnu političku kulturu u ANC-u. “Najvažnije se ne događa na svjetlu dana, već iza kulisa”, zaključuje južnoafrički politolog William Gumede. Jedinstvo ostaje svetinja, mada su dojučerašnji neprijatelji, Natsi iz Afrikanerske nacionalne stranke, nestali s političkog horizonta. Razotkrivanje unutarstranačkih sukoba vanjskom svijetu još uvijek je tabu, iz čega proizlaze napeti odnosi vlasti s medijima.

Što se tiče optužbi za izdaju koje iznose aktivisti lijevog krila stranke, one se najčešće izriču u pola glasa. Za razliku od njih, generalni tajnik COSATU-a Zwelinzima Vavo, jedan od najkritičnijih prema Zumi, bez ustezanja piše na Twitteru, gdje denuncira “korupciju, mediokritetstvo, loše politike” i, igrajući se riječima, predbacuje ANC-u da je stranka “apsolutno bez dosljednosti” [“Absolutely No Consequence”, ANC] bilo da se radi o “krađama, školskim udžbenicima ili korupciji”, čime je aludirao na nekažnjivost vrha vlasti. Vavo je nakon toga primio prijetnje smrću te ga sumnjiče da želi osnovati konkurentsku političku stranku.

Borbe za moć u hegemonijskoj stranci istodobno su podmukle i nasilne. Tako je Mbeki uklonio svog rivala Cyrila Ramaphosu tijekom 1990-ih, a zatim i svog vlastitog potpredsjednika Zumu, koji je sudski progonjen u isto vrijeme za silovanje i korupciju. Zuma je tako imao laku obranu na sudu – bez obzira na to je li optužba osnovana – prebacivši krivnju na neku zavjeru koju je izmislio šef države, poznat po svojim intrigama. Zahvaljujući tome, uspio je mobilizirati široku frontu u svoju korist.

Dok je Mbeki tehnokrat obrazovan u Velikoj Britaniji, kojega se smatralo starim političkim emigrantom s malo karizme i bez doticaja s masama, koji ne podnosi kritiku, Zuma se držao kao autentični Zulu, poligaman kao što su neki seoski poglavice u KwaZulu-Natalu, no samo rijetki u velikim gradovima. Njegovi su ga prijatelji predstavljali kao “pravog Afrikanca”, “političkog titana” bez diploma, koji je svoje ordenje stekao u borbi. Njegova pobjeda je duboko podijelila ANC nakon kongresa u Polokwaneu u prosincu 2007. Prvi čin stranačkog raskola dogodio se u listopadu 2008., kada je Terror Lekota, bivši ministar koji je bio odan Mbekiju, pokrenuo Kongres južnoafričkog naroda (COPE). ANC ga je odmah optužio za “izdaju”. Uspio je skupiti svega 7,42 posto glasova na izborima 2009. godine.

“Nema krize vodstva u Južnoj Africi”, ponavlja Zuma od masakra u Marikani. Kada ga se kritizira, predsjednik prelazi u defenzivu, ako ne pribjegava otvorenom poricanju. Skriva se iza borbenih pjesama protiv aparthejda, Umshini Wam (“Donesite mi mitraljez”) ili Somlandela Luthuli (“Mi pratimo Luthulija” – ime jedinog predsjednika ANC-a osim Zume koji je bio Zulu), a brani se brojkama: broj izgrađenih kuća, priključaka na vodu i struju…, no nikada otvorenim radnim mjestima ili podacima o mladim crncima koji su diplomirali.

Lažni “crni dijamanti”

Nezaposlenost službeno prelazi 25,5 posto radno aktivnog stanovništva. Socijalne nejednakosti još su uvijek prisutne i ublažavaju se samo postupno. Za slavne black diamonds, crnačku srednju klasu koja se pojavila na prijelazu u dvijetisućite, u koju su ekonomisti uložili sve svoje nade, pod kritičkom se lupom ispostavilo da su tek “cirkoni” (lažni industrijski dijamanti). Prema Sampieu Terrebancheu, lijevom afrikanerskom ekonomistu, “politike ANC-a stvorile su crnačku elitu od nekih dva milijuna osoba i srednju klasu od šest milijuna osoba. Jaz između tih osam milijuna bogatih crnaca i dvadeset, dvadeset i pet milijuna siromašnih opasno se povećao”.

Dvadeset godina nakon što je završio aparthejd, bijelci još uvijek zarađuju više od crnaca. I to šest puta više prema popisu stanovništva iz 2011., s prosječnim prihodom od 36.500 eura godišnje, za razliku od 6.000 eura za crnačka domaćinstva. Nacionalna minimalna plaća ne postoji, a najniža je u zanimanjima koje je vlada ocijenila najranjivijima, onima u kojima su sindikati manje aktivni, a plaće ovise o milosti poslodavaca: kućna posluga, poljoprivredni radnici, čistači i privatno osiguranje, taksisti i poštanski radnici. Posljednji porast plaća radnika u kućnoj posluzi dogodio se u prosincu 2011. Njihova minimalna plaća tada je dosegnula 1.625,70 randa (otprilike 160 eura) mjesečno za one koji rade više od dvadeset i sedam sati tjedno, i 1.152,32 randa mjesečno (otprilike 115 eura) za one koji rade manje od dvadeset i sedam sati.

Socijalna pomoć – ograničena na naknade za obitelji i starije osobe – jedini je izvor prihoda za 54,7 posto siromašnih kućanstava, prema brojkama koje je 27. studenog objavila južnoafrička nacionalna služba za statistiku. Prema istom tom ispitivanju, jedan od četvero Južnoafrikanca ne najede se do sita. Više ministara ANC-a usprotivilo se ideji o osnovnom dohotku (Basic Income Grant ili BIG u JAR-u), koji bi obuhvaćao sve građane sposobne za rad, nezaposlene ili zaposlene, jer u njemu vide subvenciju za “alkoholizam i klađenje”. Nakon što se o njemu raspravljalo prije desetak godina, BIG je stavljen u ladicu.

U međuvremenu je razina očaja postala vidljiva golim okom. U Khayelitshi tuga se utapa gospelom, omiljenom glazbom koja se čuje posvuda, kao i daggom (kanabis), mandraksom (hipnotik-sedativ) ili tikom (kristalizirani metamfetamin), drogama koje haraju townshipom. Oboljeli od SIDA-e ne oklijevaju prodavati svoje antiretrovirusne lijekove, koji se besplatno distribuiraju od 2003. u “ARV klinikama”vii, kako bi mogli kupiti hranu… ili alkohol. Uz cijenu od 70 randa (sedam eura) po prašku, cijeli vikend mogu piti u shebeenovima, birtijama koje se ne prazne od četvrtka navečer do ponedjeljka ujutro. A srednjoškolci puše antiretrovirusne lijekove poput cracka, u potrazi za bilo kakvim tripom, dobrim ili lošim.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić

Sustav legalizirane korupcije

Šurovanje između poslovnog svijeta i vladajuće crnačke klase bjelodano je od vremena predsjednika Thaba Mbekija. Njihovo ispreplitanje utjelovljeno je u osobi Cyrila Ramaphose, šezdesetogodišnjaka koji je trebao naslijediti predsjednika Zumu, potpredsjednika Afričkog nacionalnog kongresa (ANC), koji je na to mjesto došao u prosincu 2012., u osvit masakra u Marikani. Ramaphosa je poslao e-mail upravi Lonmina savjetujući joj da se odupre pritisku štrajkaša, koje je okvalificirao kao “kriminalce”.

Osim što je vlasnik McDonald’sa za Južnu Afriku i predsjednik, između ostalog, telekomunikacijskog društva MTN, Ramaphosa je također bivši generalni tajnik ANC-a (1991. – 1997.) i Nacionalnog sindikata rudara (NUM; 1982. – 1991.). Budući da je bio jedan od glavnih aktera pregovora koji su doveli do demokratske tranzicije između 1991. i 1993., očekivalo se da će zauzeti Mandelino mjesto, no Thabo Mbeki ga je istisnuo. Godine 1994. izvađen je iz naftalina kako bi postao šef New African Investmenta d.o.o. (NAIL), prve crnačke tvrtke na johanesburškoj burzi, a zatim prvi crni milijarder u “novoj” Južnoj Africi. Danas upravlja vlastitim društvom Shanduka koje je aktivno u rudarskom, prehrambenom, osiguravateljskom i nekretninskom sektoru.

Obiteljska dimenzija političkog života u Južnoj Africi jasna je kao dan u Ramaphosinom slučaju: među njegovim šurjacima su Jeff Radebe (ministar pravosuđa) i Patrice Motsepe (rudarski magnat, vlasnik African Rainbow Minerals, ARM), koji se dobro okoristio Black Economic Empowermentom (BEE) [pokušaj južnoafričke vlade da se smanje ekonomske razlike proizašle iz aparthejda, nap. prev.] koje je donio ANC: iako je trebao biti koristan za mase “povijesno depriviranih”, prema frazeologiji ANC-a, taj proces “uspona ekonomske moći crnaca” zapravo je omogućio konsolidaciju buržoazije bliske vlasti.

Moeletsi Mbeki, srednji brat bivšeg šefa države, sveučilištarac i vlasnik društva za audiovizualnu produkciju Endemol u Južnoj Africi, gotovo sasvim otvoreno govori o sustavu u kojemu je “korupcija legalizirana”. Naglašava perverzne posljedice BEE-a: “kozmetičko” promicanje crnih direktora (fronting) u velikim bjelačkim grupacijama, natprosječne plaće za ograničene kompetencije, osjećaj nepravde među bijelim profesionalcima od kojih bi neki najradije emigrirali u Australiju, Veliku Britaniju ili Kanadu.

Nakon usvajanja povelje BEE-a u rudarskom sektoru 2002. godine, 26 posto vlasništva prešlo je u crnačke ruke, a nekolicini baruna iz ANC-a osigurana su važna direktorska mjesta. Manne Dipico, nekadašnji guverner provincije Sjeverni Kap, potpredsjednik je južnoafričkih poslovanja dijamantne grupacije De Beers. BEE je također preferirao starije borce protiv aparthejda, koji su učvrstili svoj utjecaj i poziciju moći. Tokyo Sexwale, šef rudarske grupacije Mvelaphanda Holdings, preuzeo je 2009. vođenje Ministarstva zaduženog za human settlements (slamove).

Drugi Ramaphosin šurjak, Patrice Motsepe, na četvrtom je mjestu Forbesove liste po bogatstvu u Južnoj Africi (2,7 milijardi dolara). Ne hvali se time, ali taj veliki gazda također je najveći privatni donator južnoafričkih sindikata (Kongres južnoafričkih sindikata, COSATU) s bar 2,75 milijuna randa uplaćenih od 2009. godine.1 COSATU zauzvrat djelomično financira ANC i Komunističku partiju…

1 Carol Paton, Patrice Motsepe’s ARM is Cosatu’s biggest private donor, Business Day, Rosebank, 19. rujna 2012.

i Vidi Greg Maronovitch, Une tuerie comme au temps de l’apartheid, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.

ii Township je naziv za naselja predviđena za crno stanovništvo u vrijeme aparthejda, danas se koristi za predgrađa s nedostatnom infrastrukturom u kojima još uvijek žive siromašni; južnoafrički slamovi, nap. prev.

iiiVidi Achille Mbembe, Le lumpen-radicalisme du president Zuma, Manière de voir, br. 108, Indispensable Afrique, prosinac 2012. – siječanj 2013.

iv Peter Alexander, A massive rebellion of the poor, Mail and Guardian, Johannesburg, 13. travnja 2012.

vDesmond Tutu je prvi crni nadbiskup Cape Towna i dobitnik Nobelove nagrade za mir za svoje djelovanje protiv aparthejda. Godine 1996. imenovan je na čelo Komisije za istinu i pomirenje zadužene za rasvjetljavanje zločina svrgnutog režima.

vi In South Africa, Lethal Battles for Even Smallest of Political Posts, New York Times, 1. prosinca 2012.

viiVidi André Clément, Enfin, l’Afrique du Sud affronte le sida, Le Monde diplomatique, siječanj 2012.