Renaud Lambert

Brazil nije samo najveća i najbogatija zemlja Južne Amerike, nego posljednjih godina i snaga koja stoji iza mnogih inicijativa za dublju integraciju regije. Brazil integraciju promovira eksplicitno antiimperijalističkim argumentima i pozivanjem na solidarizaciju protiv utjecaja Sjedinjenih Država. No zagovornici te politike ne dolaze samo s ljevice, nego i iz krugova krupne industrije, za koje “antiimperijalizam” znači, prije svega, priliku za ekonomsku ekspanziju

Na prvi pogled, Joao Paulo Rodrigues, angažiran od ranog djetinjstva u brazilskom Pokretu zemljoradnika bezemljaša (MST) i Rubens Barbosa, sadašnji poslovni savjetnik a nekadašnji ambasador Brazila u Londonu i Washingtonu od 1994. do 2004. godine, čine se posve različitima. Prvi nas je primio u neupadljivoj kućici stambene četvrti São Paula, bez posebnih znakova ili crvenih zastava, samo sa zvonom bez natpisa. Drugi je svoj ured smjestio u otmjenoj četvrti Brigadeiro Faria Lima, gdje bučni helikopteri prevoze užurbane predsjednike poduzeća od nebodera do nebodera. U trenutku našeg dolaska, Rodrigues je upravo završio radionicu za aktiviste. Bivši diplomat uspio je pak “naći koji trenutak” između dva poziva klijenata koji su, kako je to izgledalo indiskretnom svjedoku poput mene, htjeli saznati (prije ostalih?) uvjete nekog vladinog natječaja.

Bez sumnje, njih dvojica jesu vrlo različiti, no ponekad im se stajališta podudaraju. Govoreći o političkim ciljevima svoje organizacije, o “zamjeni neoliberalizma solidarnijim gospodarskim sustavom”, Rodrigues spominje regionalnu integraciju kao prioritet. Ambasador Barbosa pak sanja o tome da njegova zemlja “transformira geografsko stanje u političku stvarnost”. On tvrdi da Latinska Amerika čini “dvorište Brazila, prirodan prostor širenja brazilskih poduzeća”.i Nesvjesno dirajući malu kutiju s psećom zapregom i sloganom “Kada nisi prvi, pogled ti je jednolik”, bivši ambasador utvrđuje i vlastite prioritete. “Braniti naše interese”, kaže, i ojačati proces regionalne integracije.

Nakon sna o jedinstvu Libertadora Simóna Bolívara (1783. – 1830.), bilo je brojnih pokušaja promoviranja suradnje raznih južnoameričkih zemalja i, ovisno o cilju, njihovog integriranja u veću zajednicu (borba za neovisnost u devetnaestom stoljeću, industrijalizacija regije nakon Drugog svjetskog rata, prihvaćanje neoliberalizma 1990-ih…).

Iako im je taj cilj jednak, Rodrigues i Barbosa niječu svako političko savezništvo i u tom su pogledu zacijelo u pravu. Armando Boito Júnior, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Campinas (UNICAMP) objašnjava: “Specifičnost procesa integracije koji Brazil danas promovira je to što su ga pokrenule suprotstavljene političke snage sa suprotnim stajalištima. No za sada, planovi im se podudaraju.” Za sada…

Prvo oko čega se slažu jest da ne smiju ući u orbitu SAD-a, iako se eliti takva ideja devedesetih godina činila privlačnom. Predsjednik Fernando Henrique Cardoso (1994. – 2002.) učinio je sve da se približi Washingtonu i realizira san o golemoj panameričkoj zoni slobodnog tržišta (ALCA) od Aljaske do Ognjene zemlje. No Cardosova liberalna pomama uznemirila je industrijsku frakciju buržoazije. Njegova politika otvaranja brazilskog tržišta preplavila je zemlju uvoznom robom, osuđujući neka poduzeća na propast (ili prodaju). Proces privatizacije proveden je dovoljno drsko da je izazvao i reakciju iznimno liberalnog časopisa Vejaii, u kojemu su zaključili: “U povijesti kapitalizma rijetko kada se moglo svjedočiti tako intenzivnom prijenosu kontrole u tako kratkom vremenskom razdoblju.”iii

Smirivanje neoliberalne groznice

I dok je financijski sektor napredovao, Savez industrijalaca države São Paulo (FIESP) se uznemirio. Naime, 2002. godine Savez je proveo istraživanje utjecaja ALCA-e na brazilsko gospodarstvo, koje je potvrdilo “ono čega se mnogo poduzetnika bojalo”, odnosno da takav sporazum o slobodnoj trgovini brazilskoj ekonomiji donosi više rizika nego prednosti.iv Na predsjedničkim izborima 2002. godine industrijalci su podržali bivšeg metalurškog radnika, Luiza Inácija Lulu da Silvu, koji je od dolaska na vlast nastojao ugušiti pregovore s Washingtonom. Iako pritajeno, FIESP je ipak odigrao svoju ulogu u odbacivanju ALCA-e 2005. godine.

Daleko od brazilskih granica otvorila se nova prilika za zagovornike slobodne trgovine, naročito unutar Pacifičkog saveza, koji su u lipnju 2012. godine potpisali Čile, Peru, Kolumbija i Meksiko. Valter Pomar, vođa Lijeve artikulacije, jedne od službenih tendencija Radničke stranke (PT), iza tog saveza vidi, i to “bez ikakve sumnje”, utjecaj Sjedinjenih Država, s kojima su sve članice potpisale sporazume o slobodnoj trgovini.

No u Braziliji i na burzi São Paula kriza je 2008. godine doprinijela smirivanju neoliberalne groznice. Samo se u najužem krugu još uvijek iznimno utjecajnog predsjednika Cardosa ili u banci poput HSBC-a mogla osjetiti naklonost zbližavanju Meksika i SAD-a: “Sjedinjene Države su kao sunce, a Meksiko planet koji se okreće oko centralne zvijezde.” Takva konstelacija koštala je meksičku populaciju 6,7 posto BDP-a 2009. godine, što nije ostalo neprimijećeno ni u Cardosovoj Socijaldemokratskoj stranci Brazila (PSDB).

“Postoje i drugačiji načini za regionalnu integraciju, na primjer onaj koji promiče Pokret zemljoradnika bezemljaša (MST) preko Bolivarskog saveza za narode naše Amerike (ALBA)”, smatra Rodrigues. Taj savez, koji je pokrenula Venezuela i kojemu se Brazil nikada nije priključio, tip je integracije temeljen na solidarnosti a ne konkurenciji, te mu je cilj borba za “socijalizam 21. stoljeća”. No Rodrigues priznaje da borba za radikalnu socijalnu promjenu u Brazilu ima ograničenu podršku, unatoč žalbama malobrojnih radikalnih ljevičara koji procjenjuju da bi, da ih Radnička stranka nije “izdala”, socijalizam postigli već sutra.

Iz toga proizlazi potreba Pokreta zemljoradnika bezemljaša da pronađu zajednički jezik između svog projekta i već postojećeg modela integracije, iskorištavajući njegova proturječja. “Mnogo ih je”, nasmiješio se Rodrigues i nabraja sudionike heterogene skupine: “Vlada i njezini saveznici, neki industrijski sektori, multinacionalne tvrtke, visoki dužnosnici, kao i veliki dijelovi radničke klase iz raznih sindikalnih središnjica.” Ukratko, to je suvremena inačica “fordističkog” tipa konsenzusa u svrhu ostvarenja regionalnog geopolitičkog projekta.

Prvi sastojak tog koktela je potraga za samostalnošću. Samuel Pinheiro Guimarães bivši je tajnik Ministarstva vanjskih poslova, a bio je i ministar strateških poslova tijekom mandata predsjednika Lule da Silve (2003. – 2010.) i jedan je od cjenjenijih brazilskih intelektualaca. To je možda razlog zašto mu je 2009. godine povjereno uređivanje “Plana Brazil 2022” koji sadrži strateške ciljeve koje treba postići do dvjestogodišnjice nezavisnosti.

U sedamdeset i petoj godini, naš sugovornik posve je otvoren. “Što mislite, kakve interese imaju Francuska ili Njemačka u integraciji sa zemljom poput Malte?” pitao je 9. travnja 2013., malo prije odlaska na promatranje predsjedničkih izbora u Caracasu, ključnih za budućnost regionalne integracije. “Nikakve! Osim činjenice da je Malta suverena zemlja i samim time ima pravo glasa u međunarodnim institucijama.” Budući da se u svijetu konstituiraju druga jaka savezništva, Brazil mora, kao i ostali, stvoriti “svoju” regiju, i to ne utemeljenu na Latinskoj Americi, jer Meksiko i Centralna Amerika “glasuju s Washingtonom”, nego utemeljenu na Južnoj Americi, koja treba postati “centralna os naše strategije odbijanja svakog podilaženja interesima Sjedinjenih Država”.

Antiimperijalizam najprogresivnijih među visokim državnim službenicima Brazila obilježen je istim tonom kao onaj Valtera Pomara. On smatra da bi, neovisno o političkim uvjerenjima onih koji ga podupiru, pokret utemeljen na negativnom stavu prema SAD-u mogao potaknuti društvene promjene. “Svi procesi stvaranja socijalističkog bloka u Latinskoj Americi suočavaju se s dvije prepreke: s moćnom lokalnom građanskom klasom i s Bijelom kućom. Integracija koju Brazil želi ne ukida vanjsko uplitanje, ali smanjuje njegov utjecaj i tako omogućava veću samostalnost u provođenju nacionalnih interesa.” Čvrsto zauzimanje stava UNASUR-a (Unije južnoameričkih država), osnovanog 2008. godine, zacijelo je pomoglo u sprečavanju državnih udara u Boliviji i Ekvadoru 2008. i 2010. godine.v Dok venecuelanska opozicija i Washington izražavaju sumnju u izbornu pobjedu Nicolasa Madura, UNASUR podržava nasljednika Huga Cháveza. “Nekada su se takva pitanja rješavala u Organizaciji američkih država (OAD), odnosno u Bijeloj kući”, kaže Pinheiro Guimarães. Možda malo razdraženo, američki državni tajnik John Kerry nedavno je sugerirao da Latinska Amerika možda i jest “dvorište”, ali dvorište Sjedinjenih Država.vi

Prema Pomarovoj strategiji, zbog suočavanja s imperijalističkom prijetnjom ne ostaje previše mogućnosti za borbu s drugom preprekom – vlastitom građanskom klasom. Sam priznaje da će ona vjerojatno biti odgođena… za kasnije.

Novi “razvojni savez”

Novostvorena mogućnosti kontrole iskorištavanja vlastitih prirodnih resursa potaknula je neke južnoameričke zemlje da se potrude diversificirati ekonomiju i povećati sredstva za proizvodnju. Za vrijeme predsjedničke kampanje u Venezueli Maduro se žalio: “U našoj zemlji nema prave nacionalne buržoazije.” Zbog svojeg rentijerskog karaktera, “sektori koji se posvećuju ekonomskim aktivnostima izrazito su ovisni o američkom kapitalu”. Tada je Maduro apelirao na sve koji su u mogućnosti da pomognu zemlji da “postavi temelje produktivne ekonomije”vii, obraćajući se tako “privatnom nacionalnom sektoru” u nadi da će ta poruka stići do Brazila, gdje su industrijalci navodno “progresivniji”.

Savez Radničke stranke i velikih sindikalnih centara te vodstva industrijalaca nije se ugasio nakon dolaska na vlast Lule da Silve, nego je nastavljen obnovom “razvojne” tradicije brazilske države. U međunarodnom kontekstu obilježenom nesposobnošću vođa da zamisle ikakav drugi odgovor na krizu neoliberalizma osim produbljenja liberalnih reformi, pojava programa čiji je cilj razvitak unutarnjeg tržišta kroz punu zaposlenost, povećanje plaća, socijalne programe i pokretanje proizvodnje (nauštrb špekulanata), trenutno vjerojatno čini jednu od najrevolucionarnijih opcija na svijetu…

Mnogi lijevo orijentirani aktivisti uzeli su to u obzir, iako nisu posve zadovoljni. Artur Henrique, bivši predsjednik središnjeg brazilskog sindikata CUT i osnivač “novog razvojnog” saveza, objašnjava: “Još uvijek vjerujem da se treba boriti za socijalizam. No nisam jedan od onih koji misle da ćemo ga postići do sljedeće nedjelje, nakon večernje mise. Želim promjenu, ali svjestan sam konteksta u kojemu radim. Na regionalnom planu, ono što pokušavamo napraviti je udaljiti se od neoliberalizma, ali bez vjere da ćemo time srušiti kapitalizam. Pokušavamo promovirati regionalnu, a ne nacionalnu verziju, odnosno onu koja uzima u obzir potrebe drugih zemalja Južne Amerike.”

Caracas treba metro? Može računati na brazilski konglomerat Odebrecht i na financijski doprinos Brazilije po povoljnim uvjetima. U Venezueli je nestašica hrane? Brazilski industrijalci će je opskrbiti – ionako već dobavljaju gotovo svu piletinu koja se tamo konzumira. Nakon dolaska na vlast Cháveza 1998. godine, trgovinska razmjena tih dviju zemalja povećala se osam puta.

“Nama je Južna Amerika najvažnije tržište. U tu regiju izvozimo većinu proizvedene robe i još smo uvijek konkurentni kineskim proizvodima”, objašnjava Carlos Cavalcanti iz FIESP-a, čiji se glas podigao za oktavu kako bi naglasio važnost te primjedbe. Brazil izvozi 83 posto u latinskoameričke države i pet posto u Kinu. Osim toga, unatoč općoj ekonomskoj krizi isporuka proizvoda u susjedne države skočila je sa 7,5 milijardi 2002. godine na 35 milijardi u 2010. godini. Zaglađujući rukom kosu, Cavalcanti zadovoljno primjećuje: “Južnoameričke zemlje usvajaju politike usmjerene na povećanje dohotka stanovništva. Za nas su to rastuća tržišta.” Nitko nije rekao da antiimperijalizam i dobro poslovanje nisu kompatibilni: u dokumentu iz 2012. godine FIESP je opisao proces južnoameričke integracije kao “raskid” s poviješću pet stoljeća obilježenih “podčinjavanjem nacionalnih interesa dominantnim svjetskim silama”.viii

No proširenje brazilskog kapitala i potrebe industrijskog razvoja regije te jačanje geopolitičke samostalnosti najusuglašeniji su baš u području infrastrukture.

Lukrativna infrastrukturna integracija regije

UNASUR je 30. listopada 2012. godine prirodne resurse nazvao “dinamičkom osi u strategiji integracije i jedinstva [svojih] zemalja”. Nešto ranije, tom su istom logikom opravdali suradnju s Inicijativom za integraciju regionalne strukture Južne Amerike (IIRSA).ix IIRSA-in plan sastojao se od cijelog niza cestovnog, željezničkog i riječnog povezivanja potkontinenta od istoka prema zapadu i sjevera prema jugu. To je Cardosov san iz 2000. godine kojim je htio otvoriti put prema velikom “slobodnom” tržištu Amerikâ, no Cháveza nije uvjerio. Na sastanku čelnika država 2006., pokojni venecuelanski predsjednik nazvao je takav plan “neokolonijalnim”.

Većina naših sugovornika uvjerena je u IIRSA-ina obećanja UNASUR-u da su se stvari promijenile. Kolumbijka María Emma Mejía, nova tajnica UNASUR-a, tvrdi kako se više ne radi o “jedinstvenoj južnoameričkoj ekonomiji”, nego o omogućavanju “unutarnjeg razvoja” i “ekološke održivosti”, ukratko o shvaćanju infrastrukture kao “instrumenta socijalnog uključivanja”.x

Infrastrukturne su potrebe u regiji goleme. Kako bi pokušao ublažiti kritike ekologa, bolivijski potpredsjednik Alvaro García Linera obećava da će eksploatacija prirodnih resursa omogućiti industrijalizaciju zemlje – iako nedostatak tehnoloških sredstava to dovodi u sumnju. Baš kao i Peru, Venezuela treba nove luke i ceste. Proizvodnja žitarica u Brazilu narasla je gotovo 220 posto od 1992. do 2012. godine, dok su ceste i željeznice ostale iste. To je u travnju rezultiralo zastojem od više od sto kilometara naredanih kamiona na cesti BR 364, koja vodi do željezničkog terminala za luku Santos, što je prouzrokovalo šezdesetodnevno kašnjenje izvoza proizvoda. Ambasador Barbosa primjećuje: “Brazilskom agrobiznisu dobro bi došao pristup obali Tihog oceana. Na koncu, Kina je naš glavni trgovinski partner.” Uostalom, brazilska poduzeća zainteresirana su i za zemlju izvan matičnih granica.

Kako je nastala u vrijeme idealizacije liberalizma, IIRSA je velik dio financija dobila trgovinskim aktivnostima i od Međuameričke banke za razvoj (BID). Argentinski milijarder Eduardo Eurnekian i sam priznaje tu pogrešku: “Nimalo ne vjerujem u to da poduzetnici trebaju povezivati zemlje.” U ovoj fazi odgovornost za završavanje radova dakle pada “na države, a ne na privatni sektor”.xi

Primljeno na znanje. Od sada se za fizičku integraciju Južne Amerike može računati na cijeli niz državnih sredstava. Braziliji je na raspolaganju najbogatija banka za razvoj na svijetu, Banka za gospodarski i društveni razvoj (BNDES). BNDES je 2010. godine izdao više od 100 milijardi dolara kredita, naprama 15 milijardi Međuameričke banke za razvoj (BID) i 40 milijardi Svjetske banke, a njihovi statuti dopuštaju da se financiraju samo brazilska poduzeća – koje li sreće za konglomerate Odebrecht, Camargo Correu i druge “nacionalne šampione” koje se želi unaprijediti.

U uredima ovih multinacionalnih građevinskih poduzeća nesumnjivo su pozdravili UNASUR-ovo usvajanje Plana prioritetnih ulaganja (API) u studenome 2011. godine, kojim se predviđa 1500 kilometara plinovoda, 3490 kilometara plovnih puteva, 5142 kilometra cesta i 9739 kilometara željezničkih pruga. Sveukupna ulaganja iznose više od 21 milijarde dolara za prioritetne projekte i 116 milijardi dolara za 531 projekt.

Antiimperijalistički savez ili novi subimperijalizam?

U susjednim zemljama stavovi su nešto drugačiji. Nakon prvog sastanka organizacije “Latinskoameričkih zemalja na koje utječu interesi multinacionalnih kompanija”, Bolivija, Kuba, Ekvador, Nikaragva, Dominikanska Republika, Sveti Vincent i Grenadini te Venezuela osudili su gospodarsku moć “nekih poduzeća” koja su ugrožavala suverenost “nekih država”. Unatoč nedorečenoj formulaciji, jasno je na što su mislili.

Urugvajski intelektualac Raúl Zibechi uspoređuje integraciju koju promovira Brazilija s predajom štafete: kapital sa “Sjevera” prepušta dominantnu poziciju kapitalu s “Juga”. “Englezi su izgradili prve željezničke linije za izvoz mineralnih ruda, a Sjedinjenim Državama odgovarala je cesta Cochabamba – Santa Cruz zbog povezivanja sa zapadom. Sada Brazil radi na vlastitim putevima za integraciju.”xii

Pinheiro Guimarães drugačije vidi stvari. Za njega, problem je, prije svega, geografski: u Južnoj Americi Brazil čini polovicu teritorija, stanovništva i proizvedenih dobara. Brazilski BDP bio je 2011. pet puta veći od argentinskog, druge najbogatije zemlje Južne Amerike i sto puta iznad bolivijskog BDP-a. “Osim toga, neke države Južne Amerike tek su nedavno uvele porez na dohodak. One nemaju potrebne resurse da bi same potaknule razvoj.” Treba im dakle “pomoći”.

Radi li se o eksploataciji ili solidarnosti? Čini se da te dvije opcije koegzistiraju, kako na regionalnom planu tako i u brazilskoj namjeri “pomirenja” sindikata i poslodavaca. No pitanje je – do koje mjere će takav kompromis biti moguće održati?

U travnju je Pinheiro Guimarães demonstrirao regionalnu solidarnost primjerom: “Dok je Lula da Silva bio na vlasti dogodilo se nešto nevjerojatno, zbog brazilske subvencije počela je izgradnja dalekovoda od paragvajske hidroelektrane Itaipu do Asuncióna”xiii, rješavajući tako problem nestanka struje u paragvajskom glavnom gradu.

Dva dana nakon toga, poslovnjaci São Paula zaključuju: “Nacionalne industrije koje zahtijevaju puno fizičkog rada, poput tekstila i konfekcije, suočene s azijskom konkurencijom, poboljšat će konkurentnost na brazilskom tržištu ako premjeste dio proizvodnog procesa u Paragvaj”, gdje su “troškovi rada manji za oko 35 posto”.xiv

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held

i Razgovor s predsjednikom Fernandom Henriqueom Cardosom, 21. siječnja 2000. (arhivi Rubensa Barbose).

ii Carla Luciana Silva, “Veja, le magazine qui compte au Brésil”, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.

iii Geisa Maria Rocha, “Neo-dependency in Brazil”, New Left Review, br. 16, London, srpanj-kolovoz 2002.

iv “Estudo da Fiesp montra que Alca é mais risco que oportunidade”, Valor Econômico, São Paulo, 26. srpnja 2002.

v Hernando Calvo Ospina, “Petit précis de déstabilisation en Bolivie”, Le Monde diplomatique, lipanj 2010. i Maurice Lemoine, “Etat d’exception en Equateur”, La valise diplomatique, 1. listopada 2010., www.monde-diplomatique.fr

vi “US protests against Bolivia’s decision to expel USAID”, BBC News, London, 1. svibnja 2013.

vii “Maduro no volante”, Folha de S. Paulo, 7. travnja 2013.

viii “8 eixos de Integração da Infraestrutura da América do Sul”, FIESP, São Paulo, 24. travnja 2012.

ix Plan rada 2012. Savjeta Južne Amerike za strukturu i planiranje UNASUR-a (COSIPLAN)

x “8 eixos de Integração da Infraestrutura da América do Sul”, op. cit.

xi “Integração depende de governos, afirma bilionário”, Valor Econômico, 19., 20. i 21. travnja 2013.

xii Raúl Zibechi, Brasil potencia, Desde abajo, Bogota, 2012.

xiii Razgovor s Valérijom Nader i Gabrielom Britom, 1. travnja 2013., www.correiocidadania.com.br

xiv “Fiesp Mostra vantagens de se levar indústrias ao Paraguai”, Valor Econômico, 3. travnja 2013.