Angela Nagle

Dok desničarski populizam u SAD-u nastavlja svoj uspon, liberalna javnost sve otvorenije iskazuje svoj prezir prema nižim klasama, demoralizirana debaklom na predsjedničkim izborima prošle godine. Tako su se upravo lučonoše onoga što se naziva progresivnim taborom prometnule u glavne promotore ideja koje se odavno vežu uz antidemokratski konzervativizam

Populizam nadilazi tradicionalne ideološke podjele.1 Dok je antiimigracijski nacionalizam Donalda Trumpa preuzimao Republikansku stranku i Bijelu kuću, Bernie Sanders je mobilizirao radnike tradicionalnim idejama lijevog populizma kao što su nacionalizacija visokog školstva, dostupnost zdravstvene zaštite, ali i reformiranje regresivnog poreznog sustava. S druge strane Atlantika dogodilo se izglasavanje Brexita koje je zagovarala Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), desničarski nacionalistički pokret koji se protivi globalizaciji, a Jeremy Corbyn odbacio je neoliberalnu ortodoksiju New Laboura, koja izjeda britansku ljevicu još od razdoblja Anthonya Blaira.

Pomislili bismo da će razočarane snage anglofonog liberalizma, razočarane svojim debaklom, prigrliti ljevičarski ekonomski populizam kako bi se borile protiv agresivnog i ksenofobnog desničarskog populizma. Ali tome nije tako. Upravo suprotno, određeni “ljevičari” pokazuju sve veće gađenje prema običnim ljudima. Bill Maher s HBO-a dobar je primjer toga: prije izbora, tijekom intervjua s Trumpovom glasnogovornicom Kellyanne Conway, nonšalantno je izjavio da nekretninski magnat dobiva narodnu podršku jer “su ljudi idioti”. U istom tonu časopis Foreign Policy je u lipnju 2016. objavio članak s naslovom: “Vrijeme je da elite ustanu protiv neukih masa”.

Ovakvi ispadi nisu ni najmanje originalni. Desnica je dugo vremena bila sklona raspaljivanju mizantropskih sentimenata baš kao ljevica danas. Prije nego su Trumpovi suradnici usvojili populističku retoriku okrenutu običnom čovjeku, koja ponekad podsjeća na retoriku sindikalista protiv kojih su se borili desetljećima, njihovi su slogani bili često otvoreno elitistički. Dok još nije bio Trumpov panegiričar niti najpoznatiji homoseksualac s desnice, Milo Yiannopoulos je rado pozirao s majicom na kojoj je pisalo “Stop being poor” (Prestanite biti siromašni). Ann Coulter, neumorna provokatorica desnice, sada na istoj valnoj dužini s novim konzervativnim mainstreamom, dugo je bila obuzeta moralnom panikom koja karakterizira njenu klasu od pojave modernog doba, odnosno strahom od masa, koje su navodno emocionalno nestabilne i prebrzo se razmnožavaju.

U svojoj knjizi Demonic (Demonsko),2 koja otkriva kako “liberalna rulja ugrožava Ameriku”, Coulter hvali rad Gustavea Le Bona (1841.-1931.). Utjecaj tog francuskog esejista, autora Psihologije gomila iz 1895., bio je takav da je izazvao divljenje kod Adolfa Hitlera i otada služi kao referenca mizantropima i eugeničarima. Sav antiimigracijski diskurs, koji je nedavno doveo do toga da je Trump odlučio izgraditi zid na meksičkoj granici, dio je tradicije straha od bujajućih masa i radničke klase, bilo strane ili autohtone. U zapadnom društvu to je nepovjerenje inicijalno bilo usmjereno prema bijelim radnicima, prije nego što je našlo novu metu u etničkim manjinama.

Retorika je već dugo vremena savršeno koherentna. Previše ih je. Imaju previše djece. Progutat će naše ograničene resurse. Nema dovoljno mjesta. Uništit će i degradirati našu kulturu. Ali ono što je frapantno u našem novom političkom poretku jest sljedeće: da je Hillary Clinton pobijedila na američkim predsjedničkim izborima ili da su Britanci masovno odbili “Brexit”, vjerojatno bi socijaldemokrati pokazivali veću sklonost prema narodu, dok bi desnica posezala za mizantropijom.

Uostalom, bijela suprematistička supkultura, tzv. “alternativna desnica” (alt-right), potiče nepovjerenje prema masama: svatko tko do odrasle dobi ne očuva adolescentski instinkt za distanciranjem od dominantnih društvenih trendova, naziva se normie (iskrivljeno od normal) ili “jednostavna kučka” (basic bitch), kao da je bjelački separatizam opskurni punk žanr. Što više promatramo reakcionarne sile mobilizirane iza predsjednika milijardera, to njegov zaokret prema populizmu izgleda sve više oportunistički.

Metamorfoze klasne mržnje

Mete elitističkog nepovjerenja prema narodu mijenjale su se tijekom vremena. U zapadnoj Europi na kraju 19. stoljeća i dobrim dijelom 20. stoljeća, inteligencija se zgražala nad masovnim medijima, onima koji danas daju veliki prostor elitističkim komentatorima. Tijekom 1930-ih britanski književni kritičar Franck Raymond Leavis tako je vodio kampanju protiv “kina, novina, reklama u svim njenim oblicima” te je upozoravao na opismenjavanje i nove tehnologije kao navodno odgovorne za “krizu kulture” bez povijesnog presedana.

No ono što je brinulo mizantropske intelektualce nije bilo širenje pismenosti, već apsorbiranje novih, sumnjivih kulturnih formi poput dnevnih novina od strane nove čitateljske publike. Kao što je pokazao profesor književnosti John Carey,3 britansko-američki esejist i pjesnik T. S. Eliot opisivao je čitatelje novina kao “samodopadnu masu, punu predrasuda i lišenu razuma”. Engleski pisac David Herbert Lawrence predlagao je da se zlo sasiječe u korijenu: “Zatvorimo sve škole [jer] veliki dio čovječanstva ne bi nikad trebao naučiti čitati i pisati”. Isto je govorio i Aldous Huxley: “Univerzalno obrazovanje stvorilo je ogromnu klasu koju bih ja nazvao Novi imbecili”. Što se tiče Charlesa Baudelairea, on je osuđivao fotografiju, “svetogrđe” koje dopušta “prezrenom mnoštvu” da “promatra svoju trivijalnu sliku”. Možemo zamisliti užas koji bi kod njega izazvala moda “selfija”…

Prema Johnu Careyu, još je gori bio strah od demografskog rasta. Od 1800. do 1914. europska populacija narasla je sa 180 na 460 milijuna. Viđen u očima intelektualaca kao utvara kulturne degradacije, taj rast izaziva paniku. Romanopisac Herbert George Wells prikazuje ga kao “glavnu katastrofu 19. stoljeća”. Na svom vrhuncu, ta će se zabrinutost izmiješati s protofašističkim politikama te eugeničkim i genocidnim projektima.

Teško je ne ostati šokiran otkrićem da je toliko književnih velikana većinu ljudi smatralo podljudima. “Vjerujem”, pisao je Gustave Flaubert, “da će svjetina, masa, gomila uvijek biti ogavna”. Ezra Pound, koji će kasnije postati pristaša fašizma, shvaćao je čovječanstvo kao “masu idiota”. Virginia Woolf se žalila na “to anonimno čudovište, prosječnog čovjeka”. Na njeno zgražanje, masovno društvo nije ništa više nego “žele od bezlične i gotovo bezoblične ljudske tvari koja se povremeno naginje na jednu ili drugu stranu pod utjecajem instinkta mržnje, osvete ili divljenja”.

Ovakve tirade danas svi smatraju vrhuncem elitizma. Pa ipak, masovna kultura je u međuvremenu integrirala mnoge njegove elemente. Tim istim medijima, jučer optuživanima da su otvorili put vladavini rulje, nije dugo trebalo da počnu propagirati mržnju prema tim istim masama. Devedesete označavaju prekretnicu po tom pitanju. Kontrakulturne pozicije postaju dominantnom tendencijom. Tada je američki komičar Bill Hicks u svojim nastupima obilježenim klasnom mržnjom ismijavao “čudo rođenja”: “Nije nikakvo čudo što svakih devet mjeseci bilo koja žena može donijeti na svijet još jednog cmizdravca. U slučaju da niste vidjeli nove statistike o samohranim majkama, čudo se širi kao požar. Aleluja! U cijelom svijetu, parkovi s prikolicama4 pune se malim čudima. (…) Znate li što bi zaista bilo čudo? Da se mogu sjetiti imena tvog oca, kvragu. Mislim da ću te morati nazvati Kamiondžija mlađi. Upoznaj svog brata, Dostavljača Pizza Mlađeg. Evo i tvog drugog brata, Eksterminatora Žohara Mlađeg. I još jedan brat, Radim Za Hranu Mlađi”. Trideset godina kasnije, nalazimo isti tip retorike na novim forumima ekstremne desnice ispunjenima mržnjom prema ženskom tijelu koje rađa bilo crnca, Hispanca ili siromašnog bijelca.

Godine 1996. heavy-metal bend Tool, cijenjen od strane intelektualaca i blizak Billu Hicksu, objavljuje album Aenima, čiji glavni singl uspoređuje ljudski sastav Los Angelesa sa sadržajem zahoda koji bi trebalo oprati laičkom verzijom biblijskog potopa: “Ovdje u beznadnoj, jebenoj rupi zvanoj L.A”, vrišti pjevač Maynard James Keenan, “jedino je rješenje pustiti vodu”. Niz grunge i metal umjetnika ponovit će sličnu priču, među njima i Slipknot. Grupa 2001. objavljuje album na kojem se našla i pjesma koncizno nazvana: “People = Shit” (Ljudi = govna).

Mizantropski stil devedesetih odjekuje i s druge strane barikada kulturnog rata, kod apokaliptičkih propovjednika mržnje poput pastora Freda Phelpsa. On je propovijedao prihvaćanje zasluženog kraja koji Bog predviđa za plitke, gmizave, svjetovne američke mase odvratno usmjerene na tjelesno.

Još jedan kršćanski pastor, Thomas Malthus, napisao je 1798. slavnu polemiku O načelu stanovništva u kojem daje moralnu i filozofsku legitimaciju strahu od nekontroliranog nataliteta. Time je dao znanstveno opravdanje okrutnom postupanju s ljudima u prihvatilištima za beskućnike i sirotištima tijekom industrijske revolucije, a zatim i socijalnom darvinizmu i eugenici imperijalne Europe.

Ljevčari koji se “boje svjetine”

Kao i mizantropija, maltuzijanske su ideje postale popularne u ljevičarskim krugovima tijekom devedesetih. Nekoliko desetljeća ranije pojavile su se u ekološkoj poslijeratnoj kontrakulturi. Prodano u dva milijuna primjeraka, neomaltuzijansko djelo “Populacijska bomba” (The Population Bomb), koje je napisao biolog Paul Ehrlich 1968., prikazuje prekomjerni natalitet kao veliki problem za okoliš. Ehrlich je zagovarao “masovnu sterilizaciju”. Njegova “svijest o ovom problemu”, pisao je, pojavila se nakon “jedne vruće i odvratne noći u Delhiju, gdje su ljudi pružali ruku kroz prozor taksija kako bi prosili. Ljudi su obavljali veliku i malu nuždu. Ljudi su se vješali na autobuse. Ljudi su uzgajali životinje. Ljudi, ljudi i još ljudi”. Požurio je natrag u hotel jer se “bojao svjetine”.

Murray Bookchin, jedan od najvećih apologeta, ali i kritičara moderne ljevice5 vidio je u devedesetima “duboku kulturnu klonulost koja odražava gubitak vjere u stvaralačke sposobnosti naše vrste”. Predbacivao je tobožnjim ljevičarima da promiču određenu vrstu kvazi-eugeničke “duhovne higijene” kako bi usporili prekomjernu konzumaciju resursa od strane masa.

Stari kulturni konzervativci zagovarali su pristojnost, dobre manire, očuvanje velikih institucija i tradicija. Taj je projekt implicitno počivao na vjeri u ljudsko dostojanstvo i mogućnost unaprjeđivanja ljudi. Čak su i elitistički, mizantropski strahovi modernih intelektualaca bili potaknuti željom za očuvanjem visoke kulture od korozivnih utjecaja omasovljenja, što u najmanju ruku svjedoči o njihovoj odanosti najvišim dosezima ljudskog stvaralaštva.

Ali što danas imaju za ponuditi pristaše Hillary Clinton koje ljude nazivaju imbecilima? Što imaju za ponuditi desničarski mizantropski nihilisti koji preziru normije, a da nije fatalistička vizija nepostojanja budućnosti, diktirana biološkim determinizmom?

Umjesto da se inspiriraju velikim humanističkim, narodnim mobilizacijama iz prošlosti, poput pokreta za ljudska prava ili sindikalnih pokreta, neki od najglasnijih Trumpovih kritičara postaju dio elitističke tradicije straha i prezira. Ono s čime se moramo danas suočiti nije toliko razulareni populizam koliko zbunjujuća debata o tome što populizam predstavlja i koje aspiracije radnička klasa danas može njegovati.

S francuskog prevela: Natali Ljevaja

* Angela Nagle je novinarka. Prva verzija ovog članka pojavila se u američkom časopisu The Baffler u ožujku 2017.


1 Gérard Mauger, “Populizam kao politički fenomen i polemička etiketa”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, srpanj 2014.
2 Ann Coulter, Demonic, How the Liberal Mob Is Endangering America, Crown Forum, New York, 2011.
3 John Carey, The Intellectuals and the Masses. Pride and Prejudice Among the Literary Intelligentsia, 1880–1939, Faber, 1992.
4 Tu uglavnom živi siromašno stanovništvo. Vidi Benoît Bréville, “Američki ‘mobilni domovi'”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, veljača 2016.
5 Vidi Benjamin Fernandez, “Murray Bookchin, ekologija ili barbarstvo”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, srpanj 2016.