Guy Scarpetta

U posljednjih dvadesetak godina u romanesknom stvaralaštvu primjetan je zaokret ka eksperimentalnijim formama koje ponajprije uključuju miješanje fikcije s historijskim izvorima. Veliki suvremeni romanopisci posežu za formalnim inovacijama koje, međutim, generiraju i značajne političke konzekvence, tvoreći time specifičan novi format alternativnog političkog diskursa

Složeni su odnosi, istovremeno solidarnosti i rivaliteta, između povijesti i romana. Ako postoji zajednička točka o toj temi, to je ona koja suprotstavlja objektivnu vizuru povjesničara subjektivnoj vizuri pisaca. No, ništa nije tako jasno. Najlucidniji povjesničari dobro znaju da im je disciplina po prirodi anakrona, jer je ono što određuje i oblikuje našu konstrukciju prošlosti uvijek nužno sadašnjost, a nasuprot tome na najboljim piscima ostaje da proizvedu, ako se ukaže prilika, učinke istine od onoga što izmiče drugim sustavima reprezentacije i interpretacije – posebice povijesti i njezinim službenim velikim narativima. Još bolje: danas je sve više povjesničara koji priznaju da se i oni bave nekim tipom naracije, čija forma nije nevina, i da uključuju romane u istraživanja, pa makar to bilo, što je najčešće slučaj, samo kao dokumente…1

Ipak, na povijesnoj disciplini ostaje da utvrdi činjenice, da ih stavi u perspektivu koja ih čini koherentnima, uz skrupuloznu brigu za njihovu istinitost. S druge strane, cilj romana prije bi bio istražiti, bez isključivanja slobode imaginacije, onaj dio ljudskog iskustva kojem ne možemo pristupiti drugim kanalima; to je teza Hermanna Brocha koju su kasnije preuzeli i razvili Milan Kundera i Carlos Fuentes. Tako, ako želimo nešto znati o Španjolskom građanskom ratu (1936.-1939.), gomila historiografskih djela nam može pomoći, ali ako želimo znati kako su ga njegovi akteri proživjeli, više nam znači čitanje djela Kome zvono zvoni. Dakako, Ernest Hemingway je sudjelovao u tom ratu, ali je iz toga proizašao roman, a ne samo jednostavno iskustvo.

Roman je umjetnička vrsta koja ima vlastitu dinamiku, jedinstvenu povijest, i nije prestao osvajati teritorij u žanrovima i disciplinama koje su ga ograničavale te s kojima je ušao u konkurenciju tijekom svoje evolucije. U svojoj “modernoj” fazi, tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća, upio je forme i funkcije koje su prethodno pripadale poeziji (Marcel Proust, James Joyce, Virginia Woolf, Louis-Ferdinand Céline), filozofskoj misli ili intelektualnom eseju (opet Proust, Robert Musil, Broch) te se preporodio odgovarajući izazovima koje mu je postavila kinematografija (William Faulkner, Hemingway). Stoga, hipoteza koju bismo mogli podržati je ta da je roman danas sve više rival historiografije – sve do prisvajanja njezinih materijala kako bi napravio nešto drugo.

Zasigurno, umjetnost romana oduvijek je održavala odnose s poviješću; “povijesni roman”, od Waltera Scotta do Gustavea Flauberta, s realističkom ili iluzionističkom pretenzijom, nije bio drugo nego specifična forma tih odnosa. Baš kao i sanjanje povijesti ili njezino projiciranje u mitološku dimenziju, kakvu možemo vidjeti u brojnih latinoameričkih romanopisaca od 1960-ih do 1980-ih (Alejo Carpentier, Carlos Fuentes, Mario Vargas Llosa), to je bilo nešto drugo. Fuentesov roman Terra Nostra zasigurno predstavlja vrhunac te umjetnosti transfiguracije.2 No tijekom posljednjih petnaestak godina – 2000-ta bi ovdje mogla biti simboličkim pragom – čini se da se pojavljuje nešto novo: perturbacija ili restrukturiranje granica između književnosti i povijesti, duboka redefinicija njihovih zona interakcije. Takva ekstenzija domene romanesknoga prema povijesti, najavljena 1990-ih, ima poseban značaj jer su gotovo svi veliki romanopisci toga razdoblja sudjelovali u njoj. Taj proces poprimio je mnoge oblike.

Neki romani, prema Kunderinom principu, odbijaju uzeti povijesnu temu, ali evociraju neke povijesne okolnosti koje mogu prikazati ljudsko ponašanje koje je krivo shvaćeno sve do tog trenutka – to je izveo Flaubert u Sentimentalnom odgojuKnjige smijeha i zaborava ili Nepodnošljive lakoće postojanja, evokacija povijesnoga konteksta (Praško proljeće, invazija sovjetskih trupa na Čehoslovačku, represija koja je uslijedila) omogućila je ispitivanje paradoksa i ambigviteta ljudske subjektivnosti.

Na sličan način u velikom romanu Philipa Rotha, The Human Stain, povijesna pozadina, Vijetnamski rat, preko trauma koje je prouzrokovao, može otkriti cijeli dio suvremene američke ideološke scene i ono što ona izaziva: netoleranciju i nasilje počinjeno u ime “političke korektnosti”, neopuritanska razaranja, dobru savjest koja prikriva trajnu inklinaciju sudskim procesima. Isto je tako Orhan Pamuk u Snijegu pribjegao, koliko god to bila aluzija na dugu povijesnu stvarnost, raspadu komunističkoga pokreta u Turskoj, koji baca svjetlo na zastrašujuću oscilaciju današnjih likova između sekularnog autoritarnog “kemalizma” i islamskog fanatizma. No nasilje ideoloških sukoba tu je distancirano iracionalnim fenomenima, marginama neodlučnosti koje na kraju rezultiraju zamagljenjem granica između stvarnoga i reprezentacije.

No romaneskna književnost također može koristiti povijest kako bi izravnije prizvala aspekte koje su dominantne reprezentacije zaboravile. U tom je smislu značajno da je čak i Roth, koji se dugo vremena ograničavao na maleni židovski svijet New Jerseyja, osjetio potrebu upravo oko 2000. godine da proširi svoje područje i da dâ svoj ironični pogled na nekoliko nepoznatih područja povijesti SAD-a, kao da se prema njemu umjetnost romana također treba baviti istraživanjem negativne strane velikog američkog sna. U freskama u kojima vriju deseci likova i događaja, on tako istražuje period makartizma i ljudskih katastrofa koje su se ondje odvile (I Married a Communist); evocira terorističke ispade, autodestruktivne, koji su mogli baciti u očaj neke mlade ljude u radikalnim borbama vezanima za kontrakulturu 1970-ih (Američka pastorala). Također može, u blistavoj alternativnoj povijesti, zamisliti to da avijatičar Charles Lindbergh, čija je naklonost nacističkoj Njemačkoj bila poznata, postane predsjednikom umjesto Franklina Delanoa Roosevelta 1940-ih, zbog čega izranjaju fašistički potencijali američkog društva, oni koji su već postojali, latentno ili otvoreno u tom razdoblju, ali zasigurno nisu nestali samo zato što smo to zaboravili (Zavjera protiv Amerike). Zasad ipak ništa od poučne književnosti: Roth ne piše romane s tezom, on podvrgava svoju naraciju destabilizirajućoj pluralnosti perspektiva.

Sličan učinak može se naći u djelu Korakom raka. Günther Grass tu se vraća na malo poznatu epizodu Drugog svjetskog rata: priču prekooceanskog broda Wilhelm-Gustloff koji je na Zapad prevozio tisuće njemačkih izbjeglica, uključujući i mnogo djece, u razdoblju zadnjih borbi 1945. godine, a koji je potopila ruska podmornica (potapanje je rezultiralo mnogo većim brojem žrtava od Titanika). Grass se ne zadovoljava samo ilustracijom tih kolateralnih žrtava, izbrisanih iz službene povijesti jer su na “krivoj strani”; on krivuda bez prestanka među različitim vremenima, uranja u prošlost – nacistički period u kojem je Wilhelm-Gustloff, kao prekooceanski brod za narod, sudjelovao u propagandi režima – i upadanjima u sadašnjost: otkrivanje, naprimjer, internetske stranice gdje se okuplja cijeli jedan neonacistički pokret, nakićen prestižem transgresije… Lijepa umirujuća bajka sadašnje Njemačke, lišene zločina prošlosti, ne uspijeva ukloniti uznemirujuće povratke potisnutoga – kao u slavnoj Faulknerovoj izreci: “prošlost nikada nije mrtva, ona čak nije ni prošlost”.

Prema poprilično bliskoj perspektivi, nekim romanima se nastoji demistificirati dogovorene stavove službenog sjećanja. Kao vrhunac tog žanra, začuđujući broj ljudi predlaže mađarskoga pisca Pétera Esterhàzyja i djelo Harmonia caelestis, u kojem prati trag cijele povijesti svog aristokratskog porijekla još od Srednjeg vijeka. Taj plodni slijed narativa u kojima se miješaju ovjerene povijesne stvarnosti s obiteljskim kronikama i legendama, bez prestanka je podvrgnut principu korozivne ironije koja radosno i ponekad posve u stilu Rabelaisa razbija svaku stereotipiziranu vitešku idealizaciju, u koju bi se takva saga mogla pretvoriti.

Uz istu sveprisutnu količinu ironije, velik dio romanesknoga djela španjolskoga pisca Juana Goytisola naginje narušavanju povijesne mitologije njegove rodne zemlje, utemeljene na dugo propagiranoj laži o religiozno homogenoj Španjolskoj, povezanoj čistoćom krvi, kako bi kroz razne drske, poetske, živopisne priče uveo njezine židovske i muslimanske komponente. Na istom tragu, Sramota Johna Maxwella Coetzeea otkriva neizrečeno konformističke verzije pomirene Južne Afrike, prikazujući, i samome sebi, ono što “sâmo nije prošlo(st)”: produžavanja, sve do podmuklih efekata krivnje, endemskog nasilja proizišlog iz aparthejda.

Općenitije, toj verziji povijesti pripadaju djela koja naglašavaju, usuprot darvinističkoj i linearnoj viziji, ustrajno postojanje povijesti u sadašnjosti. Posljednji veliki romani3 Jorgea Semprúna daju tragično i neopisivo povijesno iskustvo svijeta nacističkih koncentracijskih logora, s kvaziprustovskom obradom sjećanja, remeteći kronološki poredak svojstven povijesti povjesničara. Tu nije toliko riječ o prepričavanju iskustva logora koliko o ispitivanju, kroz niz vremenskih kratkih spojeva, prisilnih izviranja, nepravodobnih ekshumacija, načina na koji je takvo iskustvo subjektivno preživljeno i na koji se upisuje u trajanje, sve do impregniranja svih naknadnih osjećaja onih koji su to prošli. Prikazana tema je Buchenwald, ali je prava tema prije sjećanje nego povijest.

Isto tako, kada se Goytisolo bavi opsadom Sarajeva početkom devedesetih godina,4 on se ne boji mobilizirati, kako bi uhvatio suštinu postojećih, simplificirajućih i često manihejskih reprezentacija, sve resurse suvremene umjetničke naracije: ispreplitanje priča, nesigurnosti oko stupnja objektivnosti onoga što je ispripovijedano, kontradiktorne verzije istoga događaja, vremenske kontrapunkte, progresivne perturbacije statusa narativnih lica. Zagonetki romana odgovara cijela povijesna dubina onoga što je bila Jugoslavija prije razarajućeg etničkog čišćenja: ispreplitanje kultura, zajednica, vjera. U otvoreno anakronističkom postupku, također je u difuznoj temporalnoj jeci bačeno svjetlo na drugo etničko čišćenje, ono u Španjolskoj za Rekonkviste.

Isti pristup nalazimo u djelu Jarčevo slavlje:5 Vargas Llosa ne zadovoljava se pripovijedanjem pada diktatora Rafaela Trujilla u Santo Domingu kao što bi to mogao povjesničar, nego evocira cijeli snop procesa (kalkulirane varijacije perspektiva, elipse, kronološke dislokacije) omogućavajući tako bavljenje tajnim pozadinskim planovima takvoga događaja, kao i intimnim dimenzijama, sve do prodiranja u sakrivene osjećaje i misli samoga diktatora. I to sve do naziranja nekoliko najenigmatičnijih aspekata povijesti, poput opskurne veze koja može ujediniti narod s njegovim tiraninom.

Drugi romani eksplicitno se predstavljaju kao kolaž i montaža neobrađenih povijesnih dokumenata: arhivi, novinski članci, pisma, svjedočenja, u kojima se intervencije pripovjedača svode na kratke i rijetke sekvence vezivanja elemenata tog ready made materijala. Roman koji je Hans Magnus Enzensberger posvetio španjolskom anarhističkom vođi Buenaventuri Durrutiju6 prije četrdesetak godina, pravi je primjer tog žanra: on donosi jednostavnu jukstapoziciju starih i novih perspektiva, odbacujući svaku retrospektivnu koherenciju, svaku pretenziju definitivne “objektivne istine”, čuvajući misterij lika, ne brišući nesigurnosti oko samih činjenica (smrt Durrutija, naprimjer) te ostavljajući čitatelju da odluči oko svake neizvjesne prosudbe.

Istim je principom Enzensberger nedavno osmislio nevjerojatan novi “doku-roman”, Hammerstein ili Svojeglavost, usredotočen na malo poznatu ličnost Njemačke iz 1930-ih i 1940-ih: barun Kurt von Hammerstein, načelnik stožera vojske Reicha, kako bi se malo-pomalo, unatoč svojoj čisto desnoj političkoj poziciji, odvojio i odrekao Adolfa Hitlera, morao je skratiti, tj. žrtvovati svoju karijeru. Rekonstitucija se odvila kroz mozaik svjedočenja, složenog i često nepouzdanog lika, paradoksalnog, koji je održavao tajne odnose s nekim višim časnicima Crvene armije i čija su djeca mogla tajno raditi za sovjetski režim. Esencijalno izgrađen na sukobu i koliziji dokumenata koji nisu fikcija, ta knjiga je majstorsko istraživanje sive zone povijesti koja još uvijek nije sukladna sa službenim velikim narativom.

Naravno da danas postoje brojni drugi romani koji imaju povijesne teme, među autentičnim piscima (Jean Rouaud, Lydie Salvayre itd.) kao i u komercijalnijem području (lavina “biografskih narativa”). No ako smo odlučili ovdje privilegirati one koji odgovaraju imperativnom zahtjevu da izmisle ili obnove te forme, to nije samo iz estetskih razloga. Čini se nemogućim, ako se zadovoljavamo perpetuiranjem starih kodova povijesnog romana, reći nešto drugo od onoga što nam je odobreno reći; i proizvesti nešto drugo od dobroćudne “romantizirane povijesti”.

Ta mutacija odnosa između historiografije i umjetnosti romana bez sumnje otvara potonjoj drugu mogućnost: onu pisanja protiv zaborava ili protiv programirane amnezije. Kao da je nekim velikim piscima sinulo, preko jedinstvenosti njihove domene, da se odupiru golemom i sustavnom uništavanju povijesne svijesti koju hrani današnji dominantni poredak, stopljena diktatura spektakla i tržišta – ono što je Guy Debord trideset godina unaprijed (kao i obično) nazvao trijumfom “vječne sadašnjosti”.

S francuskoga prevela: Dorotea-Dora Held

* Guy Scarpetta je pisac, autor romana Guido (2014.)


1 Iako je Lucien Fevbre je 1942. godine Rabelaisu posvetio majstorski esej (Le Problème de l’incroyance au XVIe siècle. La religion de Rabelais), većina povjesničara sklona je tome da romane smatra samo dokumentima koji mogu baciti svjetlo na povijest mentaliteta.
2“Carlos Fuentes, la subversion baroque”, Le Monde diplomatique, srpanj 2013.
3 Jorge Semprun, Pisanje ili život i Le Mort qu’il faut.
4 Juan Goytisolo, Etat de siège, Fayard, Pariz, 1999.
5 Mario Vargas Llosa, Jarčevo slavlje, 2002.; “La dictature dans les têtes”, Le Monde diplomatique, svibanj 2002.
6 Hans Magnus Enzensberger, Kratko ljeto anarhije, Zagreb, 2007.; Requiem pour une femme romantique, Pariz 1995. i Hammerstein ili Svojeglavost: njemačka priča, Zagreb, 2009.