Kad Zapad “pomaže”

Frédéric Thomas

Sa skoro pet tisuća mrtvih u tjedan dana, uragan Matthew je prouzročio puno više štete u Haitiju nego u drugim zemljama kroz koje je prošao. Je li najsiromašnija zemlja Kariba osuđena na stalno siromaštvo unatoč pomoći koju prima? U stvarnosti joj globalni kapitalizam već dulje vrijeme nanosi štetu, a razvojni planovi koji su uslijedili nakon prijašnje katastrofe doveli su je bezizlaznu situaciju

Jedanaest je sati. Radnice tvornice Factory 4 u Industrijskom parku Caracol (CIP) i njihov tek poneki muški kolega izlaze na pauzu i polagano se okupljaju pod jarkim suncem. Većina još uvijek nosi radnu kecelju i kapu. Oni koji ne žure u kantinu bore se za mjesto u hladovini koju stvara nekoliko stabala kako bi se odmorili. Četrdesetak Haićanki ustalo se još i ranije, da bi pripremile gablece koje smiju prodavati na prostoru parka – po cijeni od 50 gurdi (0,70 eura), istoj za sva jela. Kao i njegove kolege, Johnny će platiti za nekoliko dana, čim primi svoju dvotjednu plaću.

Ovdje radi tek petnaest dana. Nakon 19 godina koje je proveo u Dominikanskoj Republici, vratio se na Haiti “zbog problema koje je tamo imao…” U rujnu 2013. godine, Ustavni sud Dominikanske republike lišio je građanskog statusa između 100.000 i 200.000 stanovnika haićanskog porijekla, što je izazvalo masovni izgon i stvorilo klimu rasnih napetosti. Stoga svakoga dana, osim nedjelje, Johnny putuje na posao iz grada Cap-Haïtien. Ustajanje u 5 sati, povratak doma nakon 18 sati, sve za minimalnu plaću: 240 gurdi (3,36 eura) dnevno. Priznaje da je teško, ali se ipak smatra sretnikom jer je stopa nezaposlenosti skoro 60 posto. Više od 9000 radnika (od kojih su skoro dvije trećine žene) radi do iznemoglosti u CIP-u, koji će uskoro proslaviti 4 godine postojanja.

Snažan potres magnitude 7,0 pogodio je Haiti 12. siječnja 2010. godine, ostavivši za sobom više od 200.000 mrtvih te milijun i pol bez krova nad glavom.1 Val globalne solidarnosti uz prateću medijsku pozornost rezultirao je humanitarnim valovima koji su transformirali Haiti u “republiku NGO-a” (nevladinih organizacija).2 No najveći dio od obećanih 10 milijardi dolara (otprilike 7,2 milijarde eura) nikad nije stigao: taj iznos je uključivao pozajmice, poništavanje dugova kao i obećanja o donacijama (koja nisu uvijek održana). Pomaganje se pretvorilo u biznis. Šest godina poslije, Haićani ne žive ništa bolje nego prije. A zemlja je još uvijek ranjiva na klimatske nepogode.

Početkom listopada, uragan Matthew punom je snagom pogodio zemlju, baš kao i oni koji su mu prethodili: Jeanne 2004., Gustav, Hanna i Ike 2008. i Sandy 2012. godine. Prema izvještaju Ujedinjenih naroda od 13. listopada, 230.000 osoba umrlo je od prirodnih katastrofa u Haitiju u razdoblju od 1995. nadalje. I ovaj put postoji bojazan od ponovne epidemije kolere, gladi, manjka pitke vode i lijekova. Slike katastrofe na novinskim su naslovnicama, stiže međunarodna pomoć, a humanitarci govore da su naučili lekcije iz fijaska 2010. Ali što su naučili?

Uspostavljen uz veliku pompu 22. listopada 2012, uz prisustvo bračnog para Clinton,3 tadašnjeg haićanskog predsjednika i njegova prethodnika – Michaela Martellyja i Renéa Prévala – CIP je utjelovljenje suradnje između humanitarne pomoći i neoliberalnog projekta, koji sintetiziraju dva slogana: “Rekonstruirati nabolje” i “Haiti je otvoren biznisu”. Povlašteni “stanar” u ovoj industrijskoj zoni je S&H Global, filijala korejske multinacionacionalke Sae-A, vodeća u proizvodnji odjeće za velike marke poput Walmarta, Targeta, Gapa… Nakon što je uspostavila pogon u CIP-u, ona uživa pristup američkom tržištu zahvaljujući zakonu “Hope/Help” (“nada/pomoć”), koji pruža povlašten status tekstilnim proizvodima proizvedenima na Haitiju.

Svaka katastrofa je “prilika”

CIP je izgrađen pod supervizijom države Haiti u rekordnom vremenu (deset mjeseci), financirala ga je u iznosu većem od 300 milijuna dolara američka vlada te Međuamerička banka za razvoj (IDB). On navodno nastoji pridonijeti decentralizaciji zemlje, stvoriti desetine tisuća radnih mjesta i transformirati katastrofu u “priliku”. No plan je postojao i prije potresa: CIP predstavlja najvidljiviji izraz globalne strategije poznate pod nazivom “Ekonomski koridor Sjever-Sjeveroistok”. Taj plan obuhvaća teritorij od grada Cap-Haïtien na zapadu, do dominikanske granice. Njegov cilj je osigurati koordinaciju turističkih i rudarskih projekata sa slobodnotrgovinskim zonama kao što je CIP, kojeg odlikuju sve značajke takvog prostora, počev od poreznih, pravnih i trgovinskih povlastica.

Najavljujemo razlog posjete naoružanom čuvaru koji nadzire ulaz u selo imena La Différence: “Došli smo vidjeti Shirley, iz P48”. Kućice zaposlenih obojene su u pastelne boje: ružičastu, plavu i zelenu. Razmještene su u uskoj mreži ortogonalnih ulica te oslikavaju aseptični i zatvoreni univerzum koji pomalo podsjeća na anksioznu atmosferu britanske televizijske serije The Prisoner. Ideja Agencije SAD-a za međunarodni razvoj (USAID), bila je osigurati stambeno zbrinjavanje za obitelji pogođene potresom iz 2010., nudeći istovremeno CIP-u raspoloživu radnu snagu. Ukratko, jednim udarcem dvije muhe. No tih otprilike 900 kuća građeno je vrlo polako, uz prekomjerne troškove i tehničke nedostatke. Iako naselje raspolaže školom, koju financira S&H Global, ono nema tržnicu, igralište niti zdravstveni centar…

CIP slijedi logiku razvojnih planova koji su nametnuti Haitiju još prije 40 godina: davanje prednosti “polugama rasta” poput turizma, eksploatacije ruda i industrije autsorsinga, stalnim otvaranjem novih slobodnih trgovinskih zona. To je “djelomično” dobitna strategija, priznaje Gilles Damais, jer potiče rast BDP-a zemlje. Liszt Quitel, izvršni direktor CIP-a, sličnog je mišljenja: naglašava 9000 stvorenih radnih mjesta kao i distribuciju struje po smanjenoj cijeni zahvaljujući električnoj centrali CIP-a. “Zona će generirati indirektna radna mjesta, povećati kupovnu moć, omogućiti otvaranje malih poduzeća koja ranije nisu mogla postojati. Prirodnom evolucijom kompanija će u deset do dvadeset godina – koliko je potrebno da se zaposlenici educiraju – evoluirati prema uslužnim djelatnostima…”

Niti jedan od naših sugovornika ne idealizira ovaj model. “Industrijske zone više su enklave nego bilo što drugo”, priznaje primjerice Damais, prije nego doda da mu se ta etapa čini “neophodnom”: “Ideja je prijeći s osnovne industrije, koja potrebuje samo jeftinu radnu snagu, na kompliciraniju proizvodnju, s većom dodanom vrijednošću, više inkorporiranih znanja i vještina, prije nego li se konačno prijeđe na uslužne djelatnosti”. Letimični pogled uokolo ipak navodi na sumnju u plauzibilnost ove optimistične vizije.

Sa svojih 8000 zaposlenih, S&H Global druga je tvrtka po broju zaposlenih u tekstilnom sektoru u zemlji. Južnokorejska multinacionalka ima ambiciju doći do brojke od 20.000 zaposlenih, a Martellyjeva vlada najavila je ukupno 65.000 radnih mjesta u CIP-u. No studije o slobodnim trgovinskim zonama često precjenjuju broj radnih mjesta i skoro nikad ne uzimaju u obzir prekarnost koju takvi poslovi stvaraju. Da i ne spominjemo kako brojke koje nudi CIP počivaju na jednostavnoj projekciji koja se računa na osnovu površine ove zone i broja radnika koje je na tom području moguće smjestiti. Osim toga, minimalna plaća – koja ovdje u stvari čini neku vrstu maksimalne plaće – toliko je niska da jedva omogućava život. S inflacijom (oko 15 posto) i devalvacijom gurde u odnosu na dolar (minus 40 posto između travnja 2015. i rujna 2016.) kupovna moć brzo se topi u ovoj zemlji koja još uvijek ovisi o uvozu (60 posto konzumirane hrane).

“A ti, bijeli, što ćeš sa svim tim? Ispričat ćeš to?”, pita nas Rose-Myrlande. Navikli na defiliranje međunarodnih službenika, konzultanata i stručnjaka svake vrste – čije su diplome i plaće najčešće proporcionalne njihovu neznanju i nekompetenciji – Haićani su naučili biti oprezni. Većinom mladi i borbeni, članice i članovi Batay Ouvriye, jednog od sindikata aktivnih u CIP-u, koji broji 3000 članova, zadržavaju nadu da će tu ostati tek neko vrijeme, prije nego što nastave školovanje ili pronađu “pravo” zaposlenje. Baš tog dana, vratili su se s demonstracija na kojima su zahtijevali minimalnu plaću od 500 gurda (vlada je pod pritiskom povisila plaću za tekstilni sektor s 240 na 300 gurda).

Unutar zone, hijerarhija se poklapa s međunarodnom podjelom rada: na vrhu su Korejci; kat ispod administrativno osoblje iz Srednje Amerike ili Dominikanske republike; na dnu ljestvice nekvalificirana, haićanska i crnačka radna snaga. “Korejci su jako strogi, vrše pritisak na nas. Oni su ovdje gospodari”, dodaje Shirley. “Ne slušaju nas uopće. A kada viču na nas, moramo šutjeti i ne smijemo odgovoriti”.

Sherley, Rose-Myrlande, Azemar i drugi dižu svoja ukočena tijela i, jedva rastjerujući umor iz očiju i ruku, upute se prema Factory 1. Ostale radionice već su počele s radom. Treba izdržati još tri sata. Ili još više, ako bude neki prekovremeni sat, koji se plaća 45 gurdi i koji je teško odbiti. Potom povratak doma prekrcanim busom… Sutradan opet isto, sve dok Haićani ne uspiju ukloniti prepreke koje ih sprječavaju da “raščiste bijedu i zasade novi život”.4

* Frédéric Thomas je politolog i istraživač pri Centre tricontinental (Cetri). Autor knjige L’Échec humanitaire. Le cas haïtien, Couleur Livres, Bruxelles, 2012.

S francuskog prevela: Milena Ostojić


1 Maurice Lemoine, “Haïti, doublement maudite”, Le Monde diplomatique, siječanj 2010.
2 Céline Raffali, “Haïti dépecé par ses bienfaiteurs”, Le Monde diplomatique, svibanj 2013.
3 Hillary Clinton kao državna tajnica i njezin muž Bill kao specijalni izaslanik UN-a.
4 Jacques Roumain, Gouverneurs de la rosée, Zulma, Pariz, 2013.