Alexis Spire

Regresivne porezne politike predstavljaju najvidljiviji aspekt rasta društvene nejednakosti, a onaj nešto skriveniji čine bitne razlike u klasno specifičnoj kulturi odnosa spram poreznih obaveza. Bogatima na raspolaganju stoji niz (polu)legalnih mogućnosti smanjenja poreznih davanja, dok se kontinuiranim reformama mehanizama kontrole navigacijski prostor nižih klasa sve više smanjuje

Mjesto radnje: porezna uprava u departmanu Nord, na samom sjeveru Francuske. Žena od pedesetak godina, alžirskog porijekla, koja govori francuski jezik s jakim akcentom, dolazi do šaltera mašući svojim obrascem za porez na smještaj: “Ja, ja primam 300 eura minimalne naknade za uključivanje u rad (RMI)i, a tražite od mene da platim 269 eura poreza na smještaj!” Službenik joj ravnodušno odvraća: “To je zato što s vama stanuje kći koja prima prihode, pa više niste, kao lani, oslobođeni poreza na smještaj.” Nesporazum se nastavlja: “Ali to je njezina plaća, ja ne diram njezinu plaću [kći joj radi kao službenica u podzemnoj željeznici], ona joj pomaže da stane na noge, a ja, ja nemam novca za platiti ovo. Do grla sam u dugovima, doći će mi ovrha…” Službenik je prekida: “Pravno gledano, više nemate pravo na oslobođenje od poreza, ali možete zatražiti obročno plaćanje”.ii

Nekoliko mjeseci kasnije, u istoj poreznoj upravi, koja pokriva i jedno bogato područje, dvoje umirovljenika na vlastitu inicijativu dolazi u službu za nekretnine zbog solidarnog poreza na bogatstvo (L’impôt de solidarité sur la fortune, ISF)iii. Sa sobom su donijeli ispunjenu izjavu koja sadrži popis njihovih nekretnina: kuća od 250 četvornih metara u bogatom gradu u departmanu Nord (325.000 eura) i dvije vikendice od 82, odnosno 60 četvornih metara, procijenjene na 50.000, odnosno 15.000 eura. “Vrijednost kuća će vas začuditi, ali riječ je o vrlo starom selu”, opravdava se gospođa službenici. “Kuće su pune termita, nemoguće ih je prodati jer se zimi u njima ne može stanovati, pa su prema tome procijenjene i njihove vrijednosti.” Njezin suprug nastavlja: “Radio sam kao činovnik u upravi šumarije, što objašnjava činjenicu da u posjedu imam također 134 hektara šumskog zemljišta, čiju sam vrijednost procijenio na 30.000 eura, a dodao sam i 84 hektara vinograda koje posjedujemo u Burgundiji. Vinograd je star 50 godina, a zadržao sam ga jer je riječ o mojoj djedovini, ali ne vrijedi ništa. Nisam našao kupca za njega, pa sam ga procijenio na simboličnih 800 eura.” Nakon što je neko vrijeme tipkala na kalkulatoru, službenica je podignula glavu. “Poslat ću vam napismeno ukupni iznos, koji uključuje kamate i povećanje vrijednosti imovine od deset posto. Te penalizacije propisane su Općim poreznim zakonom i ja imam zakonsku obvezu ukazati vam na njih, ali ih u praksi, ako nam pošaljete pismenu žalbu, nećemo primijeniti”, objašnjava pomirljivo.

Ova dva primjera pozivaju nas da problem socijalne jednakosti, kada je u pitanju porezna obveza, razmotrimo u novom svjetlu: prednosti dominantnih klasa ne mjere se samo prema propisanim skalama ili poreznim stopama – čije je podizanje, dakako, temeljni cilj svake progresivne politike; one se protežu i na prilike da se zakon zaobiđe, koje se ukazuju samo najimućnijima.

“Insajderske” strategije

Niže klase financijske propise mogu izbjeći samo na dva načina: prekršiti ih ili ponizno zatražiti njihovu suspenziju. Na gornjem pak dijelu društvene ljestvice razvijaju se drugačije strategije: prva je preuzimanje državljanstva neke od zemalja s povoljnijom poreznom politikom i/ili prijava boravišta u toj zemlji, a druga i raširenija je izvrtanje zakona u svoju korist, uz istovremeno isticanje lojalnosti državi.

Trebali bismo odustati od lažne opreke između “optimizacije” – izvrtanja fiskalnog prava u svoju korist – i ilegalnih praksi. Kao i kada je riječ o insajderskom trgovanju na burziiv, postoji kontinuitet između toleriranog zataškavanja i prikrivanja prekršaja, između zakonitog ostvarenja dobiti pomoću derogativnog propisa i očitih nepravilnosti. Osobitost dominantnih klasa počiva upravo u njihovom relativističkom odnosu spram propisa: slažu se da su propisi nužni za funkcioniranje društva, ali ujedno smatraju da ih oni sami moraju moći izbjeći.

Primjerice, sistem izračuna i naplate poreza na smještaj – čiji je iznos fiksan, odnosno ne ovisi o prihodima poreznog obveznika – ne ostavlja mnogo mjesta možebitnim strategijama izbjegavanja: dotičnom porezu podvrgnuta je svaka osoba koja 1. siječnja tekuće godine stanuje u nekom prostoru, pa bila ona njezin vlasnik, podstanar ili gost. Što se tiče RTV pretplate (koja je sa 125 eura, koliko se plaćala u 2012., narasla na 131 euro), možete je izbjeći samo ako izjavite da nemate televizor. Prije 2005. postojale su dvije mogućnosti: s jedne strane, postojala su kućanstva koja su posjedovala televizor mimo znanja uprave (11 posto prekršaja), a s druge vlasnici vikendica opremljenih televizorom koji su “propustili” prijaviti (66 posto).v Zakon donesen 30. prosinca 2004. veže RTV pretplatu uz porez na smještaj, uz objašnjenje da se radi o “pojednostavljenju načina naplate”vi.

Pravdajući se racionalizacijom, zastupnici su ustvari odlučili ponovno krenuti u bitku protiv prekršaja preslagivanjem prioriteta: jednostavno su ukinuli obvezu plaćanja druge pretplate vlasnicima vikendica i pojačali kontrole u domovima koji nisu prijavili televizor. Nasuprot tome, porezi koji pogađaju prvenstveno najbogatija kućanstva nude mnogo raznolikije mogućnosti zaobilaženja i kršenja. Tako sustav oporezivanja nekretnina velikim dijelom počiva na izjavama poreznih obveznika koje službenici ne mogu do kraja provjeriti. Činjenica da nije moguće s preciznošću znati opseg nečije imovine prisiljava službenike da se odlučuju za pomirljiv pristup protuzakonitim radnjama kada je riječ o solidarnom porezu na bogatstvo. “Imamo obzira prema njima”, objasnila nam je službenica odjela za nekretnine. “Počinjemo telefonskim pozivom, a zatim im šaljemo blagi podsjetnik. Ako nema odgovora, šaljemo im prijedlog korekcija, a ako nam i dalje ne odgovaraju, šaljemo im drugi podsjetnik, preporučeno, tako da dobijemo potvrdu o primitku… No radije izbjegavamo proces oporezivanja po službenoj dužnosti jer smo ga onda obvezatni službeno objaviti, pa svi žele odmah znati i ono što znamo i ono što ne znamo.”

Strukturni razlozi pomirljivosti

Odabir pomirljivog rješenja nije dakle rezultat nikakve dobrote ove službenice kojoj je veoma stalo do principa jednakosti pred poreznim zakonom: njezina sklonost obziru prema obveznicima solidarnog poreza na bogatstvo prije svega proizlazi iz činjenice da ne raspolaže dostatnim sredstvima. Njezini kolege i ona svoj posao često uspoređuju s partijom pokera: pokrenuti proces provjere ustvari znači pokazati svoje karte i poreznom obvezniku otkriti što administracija zna, ali također i ono što ne zna. Kako bi se sačuvala određena dvosmislenost po pitanju onoga što znaju o opsegu nečije imovine, službenici se najčešće radije oslanjaju na izjave obveznika. Jednom kada je popis dobara utvrđen, oni moraju provjeriti njihovu vrijednost, ali su im sredstva za tu svrhu ograničena. Kako bi dokazali da je neko dobro podcijenjeno, moraju pronaći tri slična za usporedbu, što pretpostavlja duge i zamorne istrage.

Još jedna poteškoća u utvrđivanju vrijednosti nekretnine je i nemogućnost da se u nju uđe, u ime poštivanja privatnog vlasništva. Prema tome, porezni obveznik može lako poricati vrijednost koju je procijenio službenik, tvrdeći da je unutrašnjost prostora oštećena, štoviše oronula. Nasuprot tome, kada je riječ o RTV pretplati, pritisak na dužnika je jači: odbijanje da se pusti činovnika da na licu mjesta ustanovi odsustvo televizora vodi do gubitka prava na oslobođenje od plaćanja. Dok se tako kontrolori RTV pretplate redovito pojavljuju u kućanstvima kako bi provjerili istinitost izjava onih koji tvrde da nemaju televizor, službenici solidarnog poreza na bogatstvo u najvećem broju slučajeva odbijaju izaći na teren, smatrajući da eventualne ispravke iznosa nisu vrijedne vremena koje bi za to trebalo utrošiti. U prvom se slučaju praksa kontrole prikazuje kao stvar morala (“vratiti ljude na pravi put”), a u drugom se odbijanje kontrole opravdava rentabilnošću: kako je riječ o imućnim poreznim obveznicima, u kontrolu se kreće tek ako su iznosi koji se od njih potražuju viši od troškova provjere i obrade.

Još jednu zapreku kontroli predstavlja raznovrsnost resursa dominantnih klasa. Njihov imetak najčešće se sastoji od prihoda od plaća, prihoda od nekretnina i zemljišta, kapitala u vrijednosnim papirima i naslijeđene imovine te se porezne službe muče kako bi se međusobno koordinirale i razmijenile informacije s drugim upravnim tijelima. Dok je intenziviranje nadzora nad siromašnijim slojevima društva izazvalo zbližavanje nadzornih organa (vidi okvir), provjeru visokih primanja i velike imovine otežava disperzija informacija i sredstava. Premda se predmeti imućnijih poreznih obveznika u principu moraju provjeravati svake tri godine, riječ je o rutiniziranim procedurama koje rijetko rezultiraju znatnijim ispravcima, za što su kriva nedostatna sredstva. To je primjer onoga što sociolog Pierre Bourdieu naziva “institucionalnom lošom vjerom”vii: nekom vrstom “dvostruke igre” kojom država trajno potvrđuje svoju nepopustljivost spram prekršaja najimućnijih, prihvaćajući pritom prešutno činjenicu da su njezini službenici materijalno spriječeni da tu nepopustljivost provedu u djelo.

Podjela svake lokalne strukture na službu za oporezivanje pravnih osoba, službu za oporezivanje osobnih dohodaka i službu za oporezivanje nekretnina, kao i odvajanje lokalnih ispostava od državne porezne uprave, izvori su disperzije i gubitka informacija u poreznoj administraciji. To ilustrira smanjenje poreza na privatni kapital investiran u prekomorske departmane i teritorije (départements d’outre-mer – territoires d’outre-mer, tzv. DOM-TOM). “Ja investicije u DOM-TOM više ni ne gledam”, povjerava se inspektorica predmeta “s velikim ulogom”. “Da bismo ih kontrolirali, trebalo bi ih otići pogledati uživo, a za to nemamo sredstava. Kolege iz DOM-TOM-a potpuno su zatrpani i više ne žele izlaziti na teren; predmeta ima mnogo, a njih nema dovoljno. Nedavno smo otkrili nekretninu za koju smo sa sigurnošću znali da je poslužila trima ili četverima različitim prijavama, ali ne možemo ništa napraviti. Ili ih nazovete ili im pišete, a oni ne odgovaraju.” Kao i o mnogim drugim poreznim nišama, u Nacionalnoj skupštini raspravljalo se o smanjenju poreza na prekomorske investicije, konkretno o njihovoj ekonomskoj efikasnosti i legitimitetu, ali nikada o mogućnostima koje one stvaraju za protuzakonite radnje. Osim toga, možemo se zapitati nije li odsustvo bilo kakvih mjera, koje je mogla poduzeti vlast kako bi stavila točku na ovu situaciju, jednaka prešutnoj suglasnosti s ovim tipom prijestupa.

Još su brojnije teškoće provjere poreznih prijava obveznika koji prebivaju u Francuskoj, a koji imaju primanja ili posjeduju nekretninu u stranoj zemlji. Premda postoji više bilateralnih konvencija kojima je cilj izbjegavanje dvostrukog oporezivanja, mehanizmi suradnje među državama, koji teže usklađivanju kontrole poreznih obveznika koji žive na više lokacija u svijetu, mnogo su rjeđe adekvatno definirani. Bilo da je riječ o plaćama, o nekretninama ili o drugoj imovini, francuska administracija ima vrlo malo načina da dođe do informacija o poreznim obveznicima nastanjenima u Francuskoj kojima raspolažu druge zemljeviii, što dominantnim klasama osigurava brojne strategije za izbjegavanje poreza.

Na primjer, bilateralni sporazum između Belgije i Francuske ne dopušta francuskim službenicima da se raspituju o postojanju bankovnih računa u Belgiji. Pošto se profit dobiven poslovanjem s vrijednosnim papirima u Belgiji ne oporezuje, neki imućni porezni obveznici iz departmana Nord prijavljuju da prebivaju s one strane granice kako bi izbjegli naplatu u Francuskoj. Te ekspatrijacije u velikom su broju slučajeva fiktivne, ali inspektori su bespomoćni. “Prestali smo pokušavati relokalizirati one koji su se fiktivno nastanili u inozemstvu. To ne služi ničemu, bio je to Sizifov posao. Mogli bismo relokalizirati određen broj ljudi, primjerice dokazujući da se njihova djeca školuju u Francuskoj, ali to za nas predstavlja prevelik zalogaj jer nam nedostaje sredstava za istragu”, objašnjava inspektorica zadužena za predmete “s velikim ulogom”.

Za dominantne klase, provjera prijave često je tek prva faza procesa koji ostavlja još mnogo dobrih prilika za pregovaranje prije nastupanja stvarnih sankcija. Nakon terenske provjere, obveznik primjerice može iskoristiti proturječnosti u proceduri i obratiti se lokalnoj Komisiji za poreze i namete na godišnji prihod. Renomirani arhitekt Pierre C. obratio se toj komisiji radi ispravke vezane uz iznose uplaćene na mješovit račun (kojim se koristio i za svoje poduzeće i privatno). Komisija smatra da ti neprijavljeni iznosi (u vrijednosti od milijun eura) moraju biti pridodani njegovim godišnjim prihodima, što on poriče. Odjeven u sivo odijelo, taj šezdesetogodišnjak stiže u pratnji svog odvjetnika, nekadašnjeg poreznog inspektora koji sada radi kao porezni savjetnik. “Moj klijent je imao velikih profesionalnih poteškoća”, objašnjava on, “i bio je prisiljen posuditi novac. (…) Ovo je slučaj iz oblasti kontrole računovodstva, a ne izravnog oporezivanjaix. Dakle nalazimo se u proturječnoj situaciji, u kojoj je porezna služba, a ne porezni obveznik, ta koja treba podastrijeti dokaz, a ni za jedan od iznosa koji su u pitanju vi niste dokazali da se radi o prihodu od profesionalne djelatnosti.” Porezni inspektor se potom raspituje o tim famoznim “teškoćama”: “Godine 2005. prodali ste zgradu za iznos, ako se dobro sjećam, od dva milijuna eura. Čini mi se čudnim da netko tko raspolaže tolikim iznosom posuđuje novac.” Odvjetnik ga prekida prijetećim tonom: “Nemate pravo spominjati činjenice koje nemaju nikakve veze s ovim predmetom. Ako ste željeli provjeriti radi li se o prihodima od profesionalne djelatnosti, mogli ste iskoristiti svoje pravo da od posuditelja zatražite papire na uvid. A sada, odgovorite mi na jedno jednostavno pitanje: Možete li – da ili ne – dokazati da je riječ o prihodima od profesionalne djelatnosti?”

Ovdje se primjenjuje strategija koja predstavlja kombinaciju dviju stvari: iskorištavanja nejasne granice između profesionalne i privatne sfere te podržavanja nerazlikovanja bezinteresne posudbe i mita. Da bi obranio svoj interes, bogati se arhitekt pobrinuo da angažira bivšeg poreznog inspektora koji savršeno poznaje tajne procesa provjere knjiga i koji se u više navrata njima i okoristio. Sva njegova argumentacija sastoji se od međusobnog suprotstavljanja zakonskih propisa i od prebacivanja odgovornosti za dokazivanje (ali i krivice) na administraciju. “Lukavi računovođe” i “eminentni odvjetnici”x mogu se pokazati odlučujućim ako u pregovore koje zakon omogućuje želimo krenuti s najbolje moguće pozicije.

Klasni učinci administrativnih reformi

Tretman poreznih obveznika varira ovisno o mjestu, materijalnim sredstvima i stanovnicima svakog sektora. Nakon velikih smanjenja broja osoblja u Upravi za javne financije, odstupanja su se značajno produbila: između 2003. i 2011. iz administrativnih službi javnih financija maknuto je više od 20.000 zaposlenika, većinom među nižim činovnicima. Premda su odredi zaduženi za provjeru poduzeća zasad sačuvani, službe za izradu programa kontrole i praćenja slobodnih zvanja najteže su pogođene. Najizravnije su pogođene službe zadužene za primanje stranaka: kako su potrebe za fizičkim primanjem nižih klasa ostale jednake, nejednakosti se pojačavaju ovisno o tome na kojem se geografskom području nalazimo.

Doista, unatoč nastojanjima da se procedura pojednostavni, formulari i administrativna pisma pisani su jezikom koji većini ljudi nije lako razumljiv. Najmanje obrazovani korisnici skloniji su osobno doći kada prime zahtjev za pojašnjenjem ili čak jednostavnu obavijest o oporezivanju. U poreznim upravama koje rade s nižim klasama činovnici stoga jako paze da ograniče vrijeme koje troše na obradu žalbi ili zahtjeva za informacijama, a interakcija za šalterom traje u prosjeku desetak minuta. Zauzvrat, u favoriziranim sektorima porezni obveznici reguliraju velik dio svojih sporova putem pošte i dolaze u poreznu upravu samo u slučaju ekstremne nužde. Službenici su tu dakle mnogo manje zauzeti primanjem stranaka i tumačenjem fiskalnog jezika, a kada neka stranka dođe kako bi istaknula svoje stajalište, ima vremena koliko joj je potrebno da detaljno izloži svoj slučaj.

Uz to, službenici imaju vremena dijeliti savjete. Tako nije rijetkost da inspektora zaduženog za praćenje slobodnih zvanja porezni obveznik moli za savjet oko svoje porezne prijave. “Ima stranki koje me poznaju i koje ne oklijevaju redovito dolaziti. Čim isprave nešto u svom dioničkom portfelju, čim završe neke radove na kući, mole me za savjet”, priča inspektor za kontrolu i vještačenje. Ovdje je riječ o personalizaciji odnosa spram poreznog obveznika, pojačanoj pretpostavkom o uzajamnom povjerenju.

Primjerice, starijoj gospođi koja je došla po savjet vezano uz svoju prijavu prihoda, sugerira da promijeni namjenu svog zemljišta kako bi ostvarila poreznu olakšicu od 71 posto, umjesto olakšice od 40 posto koju je inicijalno zatražila. Potiče je čak da uloži prigovor na dvije posljednje godine, kako bi joj odobrili još veće sniženje poreza. Drugoj poreznoj obveznici, koja je došla nakon što su u njezinoj poreznoj prijavi napravljene neke ispravke jer nije bila dostavila dokaze o izolacijskim radovima na kući, nužne za smanjenje poreza, savjetuje da poštom zatraži sniženje poreza i ukazuje joj na ostale načine na koje može smanjiti porez u narednoj godini. Za mnoge službenike u poreznim upravama u dobrostojećim sektorima savjet i kontrola predstavljaju dva lica iste djelatnosti.

Provedbu poreznog zakona tako karakteriziraju velike nejednakosti. Međutim, službenici koji ih potiču uglavnom ostaju čvrsto privrženi ideji jednakog tretiranja svih stranaka. Za to očito proturječje dijelom je odgovorna organizacija porezne administracije: ona je istovremeno izrazito centralizirana i jako raščlanjena na različita područja intervencije. Mehanizmi ubiranja i kontrole razlikuju se od poreza do poreza, a prakse koje iz njih proistječu variraju ovisno o lokalnom kontekstu. Činovnici zaduženi za kontrolu najbogatijih nemaju nikakvih sredstava za usporedbu svojih praksi s praksom kolega koji rade u siromašnijim sredinama, pa tako i jedni i drugi mogu vjerovati da, u granicama svoje moći, primjenjuju zakon u službi općeg interesa.

S francuskog prevela: Sana Perić

Od brige za pravdu do nadzora siromašnih

U kolektivnom imaginariju, utjecaj fiskalne države dugo je bio ograničen na oporezivanje kućanstava. Nije da ostali nisu plaćali porez – u zemlji poput Francuske, gdje su indirektni porezi oduvijek bili vrlo važni, niže klase nikada nisu mogle umaći različitim vrstama poreza na proizvode koje konzumiraju – ali se, do kraja Drugog svjetskog rata, na progresivni porez na dohodak gledalo kao na uzimanje od imućnijih. U tom se periodu fiskalna kontrola ustanovila kao jedan od najplemenitijih zadataka porezne uprave.

Kontrolori, kojih nije bilo mnogo, bili su ovjenčani određenim prestižem: smatrali su se “poreznim magistratima” kojima je dana moć da teško sankcioniraju svakog prijestupnika.

Takvo stanje stvari uzdrmano je u poslijeratnom periodu ekonomskog rasta (tijekom tzv. trideset slavnih godina, 1945. – 1975.). Ponajprije, udio oporezivih domaćinstava popeo se sa 15 posto, koliko je iznosio 1950., na 63,3 posto u 1979., da bi se krajem devedesetih učvrstio na pedesetak posto. Istovremeno je razvoj socijalne države bio popraćen porastom broja državnih potpora i doplataka koji su bili izravno vezani uz visinu primanja, što je primoralo korisnike da podnesu dokaz o visini svojih prihoda. Potvrda o nečijem (ne)oporezivanju uvela je poreznu birokraciju u život onog dijela populacije za koji je do tada predstavljala nešto daleko i apstraktno. Za niže klase, ona odsad predstavlja neophodan ključ bez kojeg ne mogu pristupiti socijalnim potporama, kao što su pripomoć za smještaj ili stipendije za školovanje. Za administraciju, ta je potvrda postala sredstvo pomoću kojega je prodrla u milijune domova, čime je otišla mnogo dalje od poznavanja stanja samo u oporezivim domaćinstvima.

Od administracije koja se brinula da oni s visokim primanjima plaćaju porez do pravne države koja brižno kontrolira niže klase: restrukturiranje se nastavilo u devedesetima, potpomognuto s dvije stvari. S jedne je strane napredak informatike omogućio lakše praćenje prihoda koje je lako utvrditi (plaća, mirovina, naknada za nezaposlene i naknada za radnike na bolovanju). Sada se diskrepancije između iznosa koje su prijavili porezni obveznici i iznosa koji su im uplaćeni odmah javljaju na ekranu. S druge strane, sumnjičenje i optuživanje primatelja državne pomoći u javnost je lansiralo temu “socijalnog prekršaja”. Godine 1995., u izjavi namjera kojom započinje parlamentarno izvješće (koje pak služi kao priprema javnoj raspravi), Alain Juppé, tadašnji premijer, inzistira na nužnosti da se upotrijebe sva raspoloživa sredstva u borbi protiv “zlouporabe” prilikom ostvarivanja prava na određene socijalne potpore.1 U nastojanju da se zlouporabe zaustave, autori izvještaja zagovaraju intenziviranje razmjene informacija između različitih službi, naročito pomoću sustavne upotrebe broja socijalnog osiguranja (tzv. NIR). Odredbu, koju je prvi put 1997. predložila desna parlamentarna većina, godinu dana kasnije prihvatila je i ljevica. Vlada na čelu s Lionelom Jospinom (francuskim premijerom od 1997. do 2002.) smatra da će NIR omogućiti pojednostavljenje odnosa između administracije i poreznog obveznika, spriječiti zamjene identiteta osoba s istim imenom koje bi mogle izazvati pokretanje postupaka protiv osoba koje nisu počinile nikakav prekršaj i, naposljetku, omogućiti preraspoređivanje 4.500 službenika koji su sada zauzeti ručnim provjeravanjem poreznih prijava. U stvarnosti, odobrenje koje je 1998. dala porezna administracija, a kojim je omogućeno korištenja tog kataloga građana, predstavlja prvu fazu restrukturiranja praksi kontrole.

Otada se informatički nadzor nižih klasa samo intenzivira. Počevši od 2007., porezna administracija eksperimentira s razmjenom popisa sa Zavodom za zdravstveno osiguranje i pokreće isti tip suradnje s Fondom za dječje doplatke (CAF). Transfer podataka između te dvije institucije 2008. je automatiziran. Svakog primatelja naknade koji je prijavio iznos različit od onoga navedenog na poreznoj kartici, organ koji mu isplaćuje potporu opominje da uskladi svoje iskaze, pod prijetnjom da će mu je uskratiti. Povećanje transparentnosti podataka osoblju i javnosti uvijek se predstavlja kao način poboljšanja kvalitete usluga, no u stvarnosti se to umrežavanje manifestira ponajprije kao uvođenje kapilarne kontrole stanovništva koju je sve teže zaobići.

Ovaj tip kontrole rezerviran je, međutim, za niže klase. U trenutku uvođenja solidarnog poreza na bogatstvo (ISF) 1982. godine, socijalistička vlada zamislila je integraciju dvanaestak popisa (poreznih obveznika, katastra, obveznika poreza na smještaj…) kako bi pomoću informatičke obrade dobila popis od nekih 200.000 osoba na koje bi se mogao primijeniti novi porez. Te želje za izradom popisa “krupnih kapitalista” naišle su na otpor Nacionalne komisije za informatiku i slobode (CNIL) “zabrinute zbog rizika administrativne samovolje”.2

1 Pismo od 28. rujna 1995. upućeno Charlesu de Cousonu i objavljeno u Rapport parlementaire sur les frauds et pratiques abusive, La Documentation française, Pariz, 1995.

2 Nacionalna komisija za informatiku i slobode, 3. izvještaj o aktivnostima (1981. – 1982.), La Documentation française, Pariz, 1983.

i Minimalna naknada za uključivanje u rad (Revenu minimum d’insertion, RMI), francuska varijanta socijalne pomoći namijenjena nezaposlenim, radno sposobnim ljudima bez ikakvih prihoda, a koji nemaju prava na naknadu za nezaposlene. Primatelj pomoći obvezuje se da će naći posao u roku od tri mjeseca (nap. prev.).

ii Članak se oslanja na anketu provedenu između 2006. i 2010. u dvije porezne uprave, u departmanu Nord i u pariškoj administrativnoj pokrajini.

iii Solidarni porez na bogatstvo (L’impôt de solidarité sur la fortune, ISF) plaćaju oni čiji je oporezivi imetak viši ili jednak iznosu od 1,3 milijuna eura, a njegov iznos varira ovisno o neto iznosu oporezivog imetka (nap. prev.).

iv Insajdersko trgovanje spada u burzovne prekršaje, a riječ je o kupnji ili prodaji dionica polazeći od informacija koje drugima nisu dostupne (nap. prev.).

v Patrice-Martin Lalande, “Réformer la redevance pour assurer le financement de l’audiovisuel public”, izvještaj br. 1019. od 9. srpnja 2003. pred Narodnom skupštinom l’Assemblée nationale, str. 19-20.

vi Ako ne posjeduje RTV prijemnik, porezni obveznik to mora spomenuti u izjavi o prihodima prilikom prijave poreza (nap. prev.).

vii Pierre Bourdieu (ur.), La Misère du monde, Seuil, Pariz, 1993., str. 247.

viii Christian Chavagneux i Ronen P. Palant, Les Paradis fiscaux, La Découverte, Pariz, 2012.

ix Izravnom oporezivanju pribjegava se kada porezni obveznik odbije predočiti dokumentaciju potrebnu za izračun iznosa poreza koji duguje te ga se oporezuje na bazi procjene prihoda (nap. prev.).

x Charles Wright Mills, L’Elite au pouvoir, Agone, Marseille, 2011. (1. izd. 1956.), str 225 i dalje.