Ignacio Ramonet

Bivši glavni urednik Le Monde diplomatiquea Ignacio Ramonet piše o formativnim iskustvima i etapama razvoja koje su od sina nebjelačkih seljaka iz zabačene provincije učinile karizmatičnog nositelja projekta obnove egalitarno motivirane politike u Latinskoj Americi

U njeg samog najzad vječnost ga okrenui,

Hugo Chávez, preminuo 5. ožujka dok je bio na svom političkom vrhuncu, u svijesti latinskoameričke sirotinje pridružuje se malenoj četi velikih branitelja njihovih interesa: Emilianu Zapati, Che Guevari, Salvadoru Allendeu… Međutim, u početku ništa nije predskazivalo da će njegova sudbina biti tako legendarna. Chávez je došao na svijet u vrlo siromašnoj obitelji, na samom kraju venezuelanskog far westa, u Sabaneti, malom selu usred Llanosa, beskonačnih Velikih ravnica koje se naslanjaju na lanac Anda. Kada se 1954. rodio, njegovi roditelji nisu imali ni 20 godina.

Zamjenski učitelji u zabačenom seocetu, s lošim plaćama, morali su svoje prvo dvoje djece, Huga i njegovog starijeg brata Adana, povjeriti očevoj majci. Rosa Inés, mješanka afričkog i indijanskog porijekla, podiže ih do njihove petnaeste godine. Inteligentna, dobar pedagog, s osobitim zdravim razumom i puna ljubavi, baka će na malog Huga izvršiti odlučujući utjecaj.

Rosa Inés živi na ivici sela, u indijanskoj kući bez tekuće vode i struje, pokrivenoj palminim lišćem, s podom od nabijene zemlje i zidovima od nepečene opeke. Nemajući drugih izvora prihoda, živi od prodaje kolača koje pravi od voća iz malog vrta. Od najranijeg djetinjstva Hugo upija starinsko znanje Rose Inés o poljoprivredi: uči raditi na zemlji, podrezivati biljke, uzgajati kukuruz, brati voće i brinuti se o životinjama. Sudjeluje u kućanskim poslovima, pomaže peći kolače i, u dobi od šest ili sedam godina, počinje ih prodavati na ulicama Sabanete, na izlazu iz kina, na borilištima pijetlova, na tržnici…

To selo – “Četiri ulice od nabijene zemlje”, pričat će, “koje su se u sezoni kiša transformirale u apokaliptične kaljuže” – za mladoga Huga predstavlja cijeli svijet. Ono ima svoju društvenu hijerarhiju: “bogati” žive u nižem dijelu sela, u kamenim kućama na kat, a siromašni na obroncima brežuljka, u kolibama slamnatih krovova. Razlike su i etničke i klasne: obitelji europskog porijekla (Talijani, Španjolci, Portugalci) bave se najunosnijom trgovinom, a u njihovim su rukama i rijetke industrije (pilane), dok mješanci predstavljaju radnu snagu.

Prvi dan škole ostao je urezan u sjećanje venezuelanskog mališanaii: poslan je kući jer je nosio espadrile načinjene od konopa, a ne kožne cipele, kako je trebalo… No znao je kako se osvetiti. Baka ga je naučila čitati i pisati i ubrzo se nametnuo kao najbolji učenik u školi, do te mjere da su, za vrijeme svečane posjete mjesnog biskupa, upravo njega odabrali da pročita pozdravni govor. Bio je to njegov prvi javni nastup…

Baka mu je također mnogo pričala o povijesti, čak mu je pokazala njezine tragove u Sabaneti: veliko stogodišnje drvo u čijoj se sjeni Simon Bolivar odmorio prije svog junačkog prijelaza preko Anda 1819. i ulice po kojima još uvijek odjekuje galop ponositih jahača Ezequiela Zamore na putu da, nedaleko odatle, započnu bitku Sveta Ines, 1859. godine. Tako je mali Hugo rastao štujući ta dva lika: Libertadora, oca nezavisnosti, te junaka “federalnih ratova”, branitelja radikalne agrarne reforme naklone siromašnim seljacima, čiji je poklič bio “Slobodna zemlja i ljudi!” Chávez će, osim toga, saznati da je jedan od njegovih predaka sudjelovao u toj slavnoj bici i da je djed njegove majke, pukovnik Pedro Pérez Delgado, prozvan Maisanta, koji je umro u zatvoru 1924., bio gerilac jako popularan u tom kraju, neka vrsta Robina Hooda koji je uzimao od bogatih i davao siromašnima.

Ne postoji mehanički društveni determinizam. Chávez je, s ovim istim djetinjstvom, mogao doživjeti potpuno različitu sudbinu. No baka mu je vrlo rano u glavu utuvila ono što bismo mogli nazvati snažnim osjećajem klasne pripadnosti: “Oduvijek sam znao gdje su mi korijeni”, rekao je, “ja potječem s dna, iz običnog naroda. Nikada to nisam zaboravio.”

Kada je primljen u gimnaziju, mladi Hugo napušta Sabanetu i smješta se u Barinasu, glavnom gradu istoimene savezne države. Godina je 1966., naslovnice novina pune su rata u Vijetnamu, a Che Guevara će uskoro umrijeti u Boliviji. U Venezueli, gdje je demokracija uspostavljena 1958., također postoje gerile; brojni mladi ljudi pridružuju se oružanoj borbi. No adolescenta Cháveza ne zanima politika. U to doba, njegove tri velike strasti bile su učenje, bejzbol i djevojke.

Sjajan učenik, naročito iz prirodnih predmeta (matematika, fizika, kemija), on dobrovoljno daje instrukcije svojim manje nadarenim kolegama. Za njega se otimaju različite gimnazijske političke organizacije, među kojima je bila i ona njegovog brata Adana, ekstremno lijevo orijentiranog aktivista. No Chávez misli samo na bejzbol; doslovno je opsjednut. On je strašan ljevoruki pitcher (bacač) i lokalni tisak govori o njemu i njegovim sportskim dostignućima, što pridonosi njegovoj osobnoj auri.

U gimnazijskim danima njegova se osobnost potvrđuje. Siguran je u sebe, lijepo se izražava, duhovit je i posvuda se osjeća ugodno. Postaje ono što nazivamo “prirodnim liderom”, najbolji u razredu i odličan sportaš. Želi postati profesionalni igrač bejzbola pa, nakon što je maturirao, odlučuje pokušati upisati vojnu akademiju. U tome uspijeva i 1971. dijete seljaka iz daleke provincije stiže u Caracas, glavni grad koji je u njegovim očima bio jednako futuristički i zastrašujući kao Metropolis Fritza Langa.

Vojne stvari odmah će ga oduševiti. Zaboravit će bejzbol i s entuzijazmom prionuti na vojne studije. Taj studij se, uostalom, netom bio promijenio. Sada se na akademiju primaju maturanti, a ne više učenici vojnih škola. Profesorsko tijelo također je bilo obnovljeno; među njima je bilo časnika koje su autoriteti smatrali “manje sigurnima” ili previše “progresivnima” te im odbili povjeriti trupe. No nisu oklijevali prepustiti im školovanje budućih časnika…

Od 1958. i pada diktatora Marcosa Péreza Jiméneza, glavne stranke – naročito Demokratska akcija (socijaldemokrati) i COPEI (kršćanski demokrati) – paktom iz Punto Fija međusobno su podijelile vlast, po naizmjeničnom principu. Zemlju nagriza korupcija. Časnici, pripadnici ekstremno lijevih organizacija, već su se pobunili 1962. u Puerto Cabellu i Carupanu. Drugi vojnici pridružili su se različitim gerilama u planinama. Kazne su užasne: brza smaknuća, mučenja i “nestanci”. Prisustvo predstavnika SAD-a vrlo je očito, ne samo na crpilištima nafte, nego i u samom srcu savjetodavnog tijela oružanih snaga. Central Intelligence Agency (CIA) tamo je poslala brojne agente i pomaže nadzirati pobunjenike.

Chávez doslovno upija teorijsko obrazovanje koje dobiva na Akademiji. Jedan od njegovih profesora, general Pérez Arcais, veliki stručnjak za Ezequiela Zamoru, podučava ga bolivarstvu. Chávez čita sve od Bolivara, uči ga napamet i u stanju je do u detalje na karti reproducirati strategiju svake od njegovih bitaka. Čita i Simóna Rodrígueza, Bolivarova učitelja enciklopedista i uskoro razvija svoju tezu o “tri korijena”: Rodríguezu, Bolivaru i Zamori. Iz političkih tekstova te trojice venezuelanskih autora crpi teze o nezavisnosti i suverenosti, o socijalnoj pravdi, inkluziji i jednakosti te o ujedinjenju Latinske Amerike. One će predstavljati osnove njegova političkog i socijalnog projekta.

Chávezu glava čvrsto stoji na ramenima, to je glava znanstvenika, koji usto ima nesvakidašnje pamćenje. Ubrzo će postati jedan od najboljih studenata i vođa ostalih učenika. Skrivećki čita Karla Marxa, Lenjina, Antonija Gramscija, Frantza Fanona, Che Guevaru… Počinje pohoditi, izvan akademije, različite političke krugove ekstremne ljevice: Komunističku partiju (PCV), La Causa R, Pokret revolucionarne ljevice (Movimiento de Izquierda Revolucionaria, MIR), Pokret prema socijalizmu (Movimiento al Socialismo, MAS) i potajno se sastaje s njihovim vođama. I opet ga svi žele pridobiti za svoju organizaciju, posebno jer je infiltracija u oružane snage stara ljevičarska ambicija.

Nakon što je proučio vojne ustanke u Venezueli, Chávez je uvjeren da je moguće preuzeti vlast i okončati sveprisutno siromaštvo. No smatrao je da je jedini način izbjegavanja skretanja u “gorilizam” (desničarske vojne diktature) sklapanje saveza oružanih snaga i lijevih političkih organizacija. To će biti njegova ključna ideja: “građansko-vojni savez”.

Chávez proučava iskustva vlada lijevih vojnih revolucionara u Latinskoj Americi, napose Jacoba Árbenza u Gvatemali, Juana Joséa Torresa u Boliviji, Omara Torrijosa u Panami i Juana Velasca Alvarada u Peruu. Potonjeg sreće u Limi, na studijskom putovanju 1974. godine. Taj će ga susret snažno obilježiti, do te mjere da će dvadeset i pet godina kasnije, kada dođe na vlast, dati štampati ustav Bolivarske Republike Venezuele, prihvaćen na referendumu 1999., u istom formatu kakav je imala i “mala plava knjižica” Velasca Alvarada.

Primljen na vojnu akademiju bez političke kulture, Chávez iz nje izlazi četiri godine kasnije, 1975., u dobi od 21 godine, s jednom jedinom idejom u glavi: stati na kraj korumpiranom režimu i obnoviti republiku.

No na tu će priliku morati čekati još dvadeset i pet godina. Dvadeset i pet godina tihih urota unutar oružanih snaga i četiri odlučujuća događaja: velika narodna pobuna Caracazo, “neredi u Caracasu” protiv neoliberalne šok-terapije 1989.iii, neuspjeh vojne pobune 1992., plodno iskustvo dviju godina u zatvoru te susret s Fidelom Castrom 1994. godine. Sva ta iskustva na koncu će mu pomoći osigurati pobjedu na izborima 1998. godine. Jer, poslužimo se riječima Victora Hugoa: “Ništa nije jače od ideje kojoj je došlo vrijeme.”

S francuskog prevela: Sana Perić

i Stih iz Mallarméove pjesme “Grob Edgara Poea” (1877).

ii Usp. Alphonse Daudet, autobiografski roman “Mališan”.

iii Naložen od strane Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i nametnut od strane socijaldemokratskog predsjednika Carlosa Andrésa Péreza, ovaj plan strukturne prilagodbe provodi se mjerama štednje, rušenjem zametka države-providnosti i porastom cijena najnužnijih proizvoda. Dana 27. veljače 1989. narod Caracasa se buni i pustoši više gradskih četvrti – bila je to prva pobuna na svijetu protiv neoliberalne politike. “Socijalistička” vlada će na njega poslati vojsku, pa će suzbijanje pobune rezultirati s više od tri tisuće mrtvih.