Gabriel Gorodetsky

Sovjetska suradnja s vodstvom cionističkog pokreta počela je još 1941. godine, a njihove su ideje o rješenju izraelsko-palestinskog pitanja u kratkom vremenu doživjele transformaciju. Sam ishod glasanja Generalne skupštine UN-a u studenom 1947. godine – odluka o podjeli Palestine na arapski i židovski dio – mogao je biti potpuno drugačiji da se nije dogodila promjena sovjetske linije

Odluka Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o podijeli Palestine, donesena 29. studenog 1947. godine, koja je u konačnici vodila stvaranju Izraela, nikada se ne bi dogodila bez snažnog sovjetskog zagovora. Zaokret Moskve od otvorenog antagonizma prema cionizmu do entuzijastične podrške desetljećima je predstavljao zagonetku za povjesničare. Prvi značajan susret cionističkog vodstva sa Sovjetima, pri kojem potonji uočavaju potencijalnu korist koju mogu imati od cionističkog pokreta, dogodio se prije njemačkog napada na Sovjetski Savez – paradoksalno na vrhuncu sovjetskih miroljubivih odnosa s nacističkom Njemačkom u okviru pakta o nenapadanju kojeg su potpisali Ribbentrop i Molotov. Staljin, pogrešno pretpostavivši skori kraj rata nakon pada Francuske, nastojao je poboljšati svoj politički položaj prije predstojeće mirovne konferencije, čije je održavanje očekivao 1942. godine, kako bi utjecao na promjenu odnosa moći u Europi. Pri tome je budućnost Britanskog Carstva, koje je imalo “mandat” Lige naroda za upravljanje Palestinom, zadobilo posebnu važnost.

Predsjednik Svjetske cionističke organizacije Chaim Weizmann je kao dobar poznavatelj međunarodne politike, čini se, uočio Staljinove ciljeve. Njegova najhitnija briga bila je sudbina Židova u Poljskoj, baltičkim zemljama i Besarabiji, područjima svježe pripojenim Sovjetskom Savezu. U veljači 1941. on započinje komunikaciju s utjecajnim sovjetskim ambasadorom Ivanom Majskim,1 koji je 3. veljače 1941. u svoj dnevnik zapisao sljedeće:

“Weizmann je došao razgovarati o sljedećem pitanju: trenutno Palestina nema tržište za svoje naranče, pa ga zanima bi li SSSR prihvatio naranče u zamjenu za krzno. Preko židovskih firmi u Americi, krzno bi bilo lako prodati. Odgovorio sam da mu u ovom trenutku ne mogu ništa jamčiti, uz obećanje kako ću ispitati mogućnosti. Međutim, odmah sam dao do znanja kako mi u pravilu ne uvozimo voće izvana, pa stoga palestinski Židovi ne bi trebali polagati u nas velike nade. Pokazalo se da sam bio u pravu. Moskva je odbila Weizmannov prijedlog, o čemu sam ga obavijestio u današnjem pismu. Tijekom razgovora o narančama, Weizmann je govorio općenito o palestinskim pitanjima. Nadalje, govorio je o trenutnoj situaciji i budućnosti Židova diljem svijeta. Po tom pitanju je jako pesimističan. Prema njegovoj procijeni, trenutno na svijetu živi oko 17 milijuna Židova, od kojih se 10 do 11 milijuna nalazi u relativno podnošljivim uvjetima: u najmanju ruku, ne prijeti im fizičko istrebljenje. To su oni koji žive u SAD-u, Britanskom Carstvu i Sovjetskom Savezu.

‘Sovjetski Židovi će se postupno stopiti s općim kretanjem ruskog društva, kao njegov neodvojivi dio. Možda mi se to ne sviđa, ali spreman sam to prihvatiti: u najmanju ruku, oni su sigurni i njihova sudbina me ne uznemiruje. S druge strane, užasavam se kad pomislim na sudbinu 6 do 7 milijuna Židova koji žive u centralnoj i jugoistočnoj Europi – u Njemačkoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Balkanu i osobito u Poljskoj. Što će se s njima dogoditi? Gdje će oni otići?’ Weizmann je duboko uzdahnuo i nastavio: ‘Ako Njemačka dobije rat, oni će naprosto nestati. Doduše, ne vjerujem da će Njemačka pobijediti. Ali čak i ako Engleska pobjedi, što će se onda dogoditi?’ Tu je počeo otkrivati svoje strahove. Engleska, a osobito njezini kolonijalni upravitelji, ne vole Židove. To je naročito primjetno u Palestini gdje žive i Židovi i Arapi. Tu britanski ‘visoki povjerenici’ nesumnjivo imaju više simpatija za Arape nego Židove. […] U kolonijama su obrasci vladanja jasni: nekoliko cesta, ponešto sudova, malo misionarske aktivnosti, malo medicinske skrbi za stanovništvo. Sve je tako jednostavno. Nema ozbiljnih problema, niti pritužbi od strane podanika. Engleski upravitelji to vole i naviknuti su na to. Ali u Palestini?

Sve više zainteresiran, Weizmann nastavlja: ‘Tamo nećeš stići daleko s ovakvim programom. Ovdje postoje veliki i kompleksni problemi. Istina je da su palestinski Arapi kao i ostalo kolonijalno stanovništvo na kakvo su upravitelji naviknuti, ali Židovi ih bacaju u očaj. Oni su sa svime nezadovoljni, postavljaju pitanja, zahtijevaju odgovore, a njih ponekad nije lako dati. Upravitelji zbog toga postaju bjesni i percipiraju Židove kao smetnju. Ali glavni problem je to što upravitelji neprestano osjećaju kako ih Židov gleda i u sebi misli: ‘Inteligentan si? Ali što ako sam ja dvostruko inteligentniji?’ To upravitelje okreće protiv Židova, pa počinju hvaliti Arape s kojima stvari stoje drugačije: oni nikoga ne gnjave i ništa ne zahtijevaju.

Potom, uzimajući u obzir sve navedene okolnosti, Weizmann se zabrinuto pita: ‘Što britanska pobjeda može ponuditi Židovima?’ Pitanje ga vodi nekim neugodnim zaključcima. Jedini ‘plan’ kojega se Weizmann uspijeva domisliti kako bi spasio Židove iz centralne Europe (prije svega Poljske) je preseljenje milijun Arapa koji trenutno žive u Palestini u Irak, te nastanjivanje četiri ili pet milijuna Židova iz Poljske i drugih zemalja na zemlju koju su nastanjivali preseljeni Arapi. Britanci će se s time teško složiti, a ako ne budu, što će se dogoditi?

Izrazio sam čuđenje njegovom idejom da naseli pet milijuna Židova na teritorij koji je okupiralo milijun Arapa. ‘Oh, ne brini’, kaže Weizmann prasnuvši u smijeh. ‘Arapa se obično naziva sinom pustinje. Bilo bi istinitije zvati ga ocem pustinje. Njegova lijenost i primitivizam pretvorili su cvjetajući vrt u pustinju. Daj mi zemlju nastanjenu s milijun Arapa i ja ću lako na njoj smjestiti pet puta veći broj Židova. Weizmann je tužno odmahnuo glavom i zaključio: ‘Jedini problem jest – kako doći do te zemlje?'”

Nema daljnjih unosa u Majskijevom dnevniku koji opisuju njegove aktivnosti vezane za ovo pitanje. No izraelski arhivi otkrivaju kako su i Weizmann i David Ben Gurion, predsjednik Židovske agencije za Palestinu, nastavili pritiskati Majskog. Nastojali su ga uvjeriti kako su pored svojih primarnih ciljeva sasvim ozbiljni i po pitanju socijalističkih ciljeva, a kao dokaz su isticali uspješnu izgradnju “nukleusa socijalističke zajednice” u Palestini. Iza ne baš iskrenih obećanja o socijalističkim ambicijama, Ben Gurion je nastojao zadobiti podršku Majskog za cionističke političke aspiracije u Palestini, pozdravljajući ulogu Sovjetskog Saveza kao “u najmanju ruku jedne od tri vodeće sile koje će odrediti sudbinu novog svijeta”.

 Poslijeratno zaoštravanje

Kada je bio opozvan u ljeto 1943. godine, Majski se nadao kako će ublažiti udarac time što će u Moskvu donijeti opipljivo političko postignuće po pitanju postratne kolaboracije i definiranja europskih granica. S tim ciljem, obavio je na svoju ruku niz pregovora s Churchillom i Edenom prije nego je napustio Britaniju. Nastojao je iskoristiti svoj posjet Bliskom istoku na putu za Moskvu kako bi privukao tamošnje Židove u sovjetsku orbitu.

Trodnevni posjet Palestini u listopadu 1943. godine dao je Majskom jedinstvenu priliku da stekne neposredni dojam o održivosti cionističkog pokreta u Palestini, kao i o sposobnosti zemlje da apsorbira značajnu židovsku imigraciju. Tamo se prihvatio vođenja opsežnih pregovora s Ben Gurionom, Goldom Meyerson (poznatijim kao Meir) i drugim vođama tamošnje židovske zajednice, u egzemplarnom kibucu Ma’ale HaHamisha blizu Jeruzalema. Usprkos njegovom dugogodišnjem nastojanju da se distancira od svojih židovskih korijena, čini se da ga je ovaj posjet očarao. Privlačnost je ojačana osjećajem familijarnosti koju je Majski zasigurno osjećao u Palestini. Većina njegovih sugovornika je govorila tečnim ruskim jezikom, izražavala povjerenje u cionistički pokret kao političku snagu jednom kada Britanci napuste Palestinu, a uz to prihvaćala i autentične socijalističke ideje.

Majski je uspio uvjeriti Ben Guriona (kao i kasnije povjesničare) kako prenosi stavove svoje vlade, iako je to bilo daleko od istine. Hvalio se kako je on “broj tri u vanjskim poslovima” – nakon Staljina i Molotova – te da mu je kao ekspertu za Europu povjereno da se pozabavi budućnošću regije. Židovskim liderima je ostalo nepoznato kako je Majski, nakon što je za Staljina pripremio oduševljen izvještaj o svom posjetu Palestini, u Kremlju naišao na zatvorena vrata. Potom je poslan u Ministarstvo vanjskih poslova, gdje su njegove aktivnosti bile ograničene na istraživanja o reparacijama i postratnim planovima.

Iako palestinsko pitanje nije službeno potegnuto na konferenciji u Jalti, neslužbeno se govorilo o tome kako bi britanskom povlačenju iz Palestine trebalo prethoditi uspostavljanje nekakvog oblika međunarodnog starateljstva. Sovjetski pogled na međunarodne odnose nakon konferencije je podrazumijevao očuvanje savezničkog jedinstva nakon rata. Sovjeti su predviđali kako će “Velika trojka” obnašati funkciju svjetskog policajca u okviru mirnodopskog “Velikog saveza”, s jasno razgraničenom sovjetskom i zapadnom sferom utjecaja.

Ipak, u komentaru za New York Times 17. kolovoza 1945. godine, neposredno nakon konferencije u Potsdamu, Truman priznaje kako je budućnost Palestine bila tema razgovora s Churchillom: “Generalissimo ne može učiniti ništa po tom pitanju”. Kada je početkom 1946. uspostavljen Anglo-američki komitet za istraživanje Palestine, Sovjeti su iz njega bili isključeni.

Kako bi se suprotstavio britanskim spletkama, Kremlj usvaja plan s četiri točke. Centralnu točku je činio otvoreni zahtjev za okončanjem britanskog mandata i povlačenjem britanskih trupa iz Palestine. Dok je ta točka bila konzistentni dio sovjetske politike još od 1941. godine, sljedeće dvije su bile frapantne novosti. U njima je Sovjetski Savez po prvi puta iznio jasan stav o političkoj budućnosti Palestine i židovskog pitanja, nadajući se da će za njega pridobiti SAD, a možda i Britaniju. Zagovara se stvaranje “jedinstvene, nezavisne i demokratske Palestine” u kojoj će Židovi kao manjina “uživati jednaka nacionalna i demokratska prava”. Iako je ovakav plan usvojen kao službeni stav Kremlja, već tada je za njega bilo prekasno.

Truman je 12. ožujka 1947. održao govor u Kongresu u kojem traži povećanje financijske pomoći za grčku i tursku vladu, navodno sve više ugrožene sovjetskom prijetnjom. Ideja globalne obrane od sovjetskog ekspanzionizma je počela zadobivati jasne konture. “Jezik moći i sile”, tvrdio je Truman, “jedini je jezik koji sovjetske vođe razumiju i na kojeg reagiraju”.

U travnju, sovjetski predstavnik Andrej Gromiko sudjeluje na UN-ovim preliminarnim sastancima i dalje se vodeći planom iz ožujka, koji je mogao biti smrtni udarac za židovske aspiracije. Sumnjao je kako SAD i Velika Britanija koriste taktiku odugovlačenja kako bi “između sebe postigli prijateljski dogovor o sudbini Palestine”, o čemu je obavijestio Staljina. Trumanova politika “okruživanja” komunizma (containment)2 proučavana je u Moskvi uz uzimanje u obzir razvoja događaja u New Yorku.

Kada je 28. travnja 1947. započelo posebno zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, Gromiko je iznenada primio potpuno novu direktivu. Naglo promijenjena linija je podrazumijevala isticanje “besprimjerne katastrofe i patnje” kojoj je tijekom rata bio izložen židovski narod. I dok je želja za okončanjem britanskog mandata ostala glavna os sovjetske politike, Gromiku je sada naloženo da “razmotri različite planove za zadovoljenje potreba Židova, imajući u vidu dvije moguće alternative: prva je stvaranje dvojne arapsko-židovske države s jednakim pravima za Židove i Arape”. Uzimajući u obzir moguću fragilnost ovakvog rješenja, druga opcija, u slučaju pogoršavanja židovsko-arapskih odnosa, predviđa “podjelu Palestine u dvije nezavisne države – židovsku i arapsku”.

Molotov je u telegramu objasnio kako je prvi prijedlog (dvojna država) “taktički motiviran”. On je želio izbjeći ostavljanje utiska kako Rusija preuzima inicijativu u korist stvaranja židovske države, iako ta opcija, kako je naglasio, “bolje odražava našu poziciju”. Promjena mišljenja je zapanjujuća. Implementacija originalne agende ne bi samo zadala smrtni udarac židovskim aspiracijama, već bi budućnost Bliskog istoka uopće izgledala potpuno drugačije.

Ishod presudnog glasanja Generalne skupštine UN-a 29. studenog iste godine, mogao je biti skroz drugačiji da se u proljeće nije dogodila dramatična promjena sovjetske linije. Primarni motiv Moskve bilo je okončanje britanskog mandata i prisutnosti britanskih trupa u Palestini. Ipak, mnogo znakova upućuje na to da je zaokret imao ambiciju nagovijestiti priželjkivanu dugoročnu povezanost s novom židovskom državom. “Mišljenje Židova se mora uzeti u obzir pri razmatranju svih bitnih pitanja koja se tiču Palestine”, izjasnila se sovjetska delegacija u New Yorku. “Osobito to mora biti učinjeno pri rješavanju spora oko Jeruzalema”.

S engleskog preveo: Krešimir Zovak

* Gabriel Gorodetsky, je povjesničar, Quondam Fellow na oksfordskom All Souls Collegeu. Tekst je objavljen u 39. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Jan Mihajlovič Ljahovecki, koji si je nadjenuo pseudonim Majski nakon revolucije 1905., bio je sin pravoslavne ruske učiteljice i židovskog liječnika, čija se obitelj iz Poljske preselila u Rusiju.
2 Američka hladnoratovska strategija koju je formulirao George F. Kennan. Predviđa “okruživanje” Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika blokovima antikomunističkih zemalja s ciljem obuzdavanja navodnih ekspanzionističkih ambicija. (op.prev.)