Pierre Rimbert i Olivier Cyran

Najveći svjetski proizvođač čelika, indijski Arcelor Mittal, tijekom 2012. više je puta najavljivao mogućnost zatvaranja stoljetne industrije čelika u Florangeu u francuskoj pokrajini Loreni. Sam spomen mogućnosti nacionalizacije kao alternative zatvaranju, otvorio je Pandorinu kutiju

Bilo je dovoljno da netko od francuskih ministara, potaknut prijetnjama grupacije Arcelor Mittal da će zatvoriti lorensku tvornicu, prošlog studenog samo spomene riječ “nacionalizacija”, pa da se odmah jave dežurni “propovjednici”. “Biti ljevičar danas i zalagati se za napredak zapravo znači bez straha i odugovlačenja, smjesta zatvoriti visoke peći Florangea”, objašnjava Christophe Barbier, ogorčen zbog “sentimentalnosti prema pritužbama radnika”, koja obnavlja “kolektivističke snove” (12. prosinca 2012.). Za Barbiera, urednika novina L’Express, očuvanje “radnih mjesta naslijeđenih iz 19. stoljeća” predstavlja “nostalgično zanovijetanje”. Doista, umjesna primjedba medijskog gazde, predstavnika industrije koju se već dva stoljeća napuhuje javnim sredstvima, a danas je, iako pošteđena međunarodne konkurencije, na klimavijim nogama i od crne metalurgije.

U očima Erica Le Bouchera, autora uvodnikau listu Echos, težnja da se “obrane zadnja utočišta neobranjivoga” govori o “francuskoj nesposobnosti da prihvati ekonomsku realnost” (7. prosinca 2012). Jean-Marie Colombani dodaje: “Svatko tko iole poznaje stanje javnih financija, mora znati da bi bilo nerazumno tražiti milijardu eura za Florange” (L’Express, ibid.). Privremena nacionalizacija kako bi se spasile banke na trošak poreznih obveznika? Može. Trajna nacionalizacija kako bi se očuvala radna mjesta na duge staze? E, to ne može.

“Eksproprijacija u svrhu zaštite jedne djelatnosti suprotno željama većinskih vlasnika – ne znam ni za jednu zemlju osim Francuske u kojoj bi se razmatralo tako nešto”, odlučno tvrdi ekonomist Elie Cohen (Le monde, 14. prosinca 2012). Uostalom, to bi ionako bilo nemoguće u Loreni zato što će, tvrdi Jacques Attali, “bilo za deset godina ili za deset mjeseci, svim ozbiljnim ljudima biti jasno da u regiji u kojoj nema ni ugljena, ni željeza, ni luke, toplo valjanje čelika nema budućnosti”. (L’Express, ibid.)

Neki drugi “ozbiljni ljudi” znaju pak da samo šezdeset kilometara od Florangea, s onu strane granice s Njemačkom, revno radi 5.400 zaposlenika željezare Dillinger Hütte (toplo lijevani lim) kao i 6.000 metalaca u Saarstahlu (čelični profili i kovani elementi) – dvije kompleksne željezare daleko od mora, koje bi, prema Attaliju, trebale biti “bez budućnosti” i “prevaziđene”. Oba poduzeća, međutim, spadaju među vrhunska u svojim sektorima i poslovala su pozitivno 2011. godine. Kako to?

Osamnaestog svibnja 1993. Saarstahl d.d. objavio je da je u postupku likvidacije i da su ga napustili dioničari, među njima i francuski Usinor-Sacilor. “Dakako, prevladavalo je mišljenje da bi željezaru trebalo prepustiti ruci tržišta i da se država tu ne smije uplitati”, prisjeća se Oskar Lafontaine, tadašnji socijaldemokratski predsjednik savezne države Saarland. “No vlada Saarlanda je donijela odluku da će uskočiti umjesto privatnih dioničara.” Uz potporu sindikata i svih političkih strana, započet je dug proces spašavanja. Godine 2001. Saarstahl i Dillinger Hütte stavljeni su pod kontrolu fondacije Montan-Stiftung-Saar, namijenjene “promicanju i osnaživanju crne metalurgije na obalama Saara” i “potpori znanstvenog istraživanja i izobrazbe”. “Namjera da se spriječi nezaposlenost” također je igrala ulogu u statutima te organizacije kojom upravljaju i sindikati. “Velika prednost tog sustava je”, nastavlja Lafontaine, “što se dobit reinvestira na lokalnoj razini.” Politička volja je presudila.

Međutim, u Francuskoj taj “njemački model” nikoga ne zanima. “Nismo u Sovjetskom Savezu”, tvrdio je u prosincu na France 3 Jean-Vincent Placé, predsjednik kluba Zelenih u Senatu. “Ne možemo natjerati ovog ili onog industrijalca da učini ono što ne želi.” A da pitate Nijemce za pomoć?

S francuskog prevela: Marija Ćaćić