Laurent Kestel

Kolika uopće može biti današnja relevantnost idiosinkratične političke karijere Jacquesa Doriota, čovjeka koji je u rekordnom roku od istaknutog lica Komunističke partije Francuske postao organizatorom fašističke žestoko antikomunističke fronte? Odgovor bi, s Gramscijem, mogao glasiti: krizna, politički turbulentna vremena, kada staro umire a novo se još ne može roditi, vremena su čudovišta i – oportunista

Kako je Jacques Doriot (1898. – 1945.), bivši metalurški radnik i vođa Komunističke partije Francuske (PCF) sve do svojeg isključenja 1934., dospio do toga da u lipnju 1936. utemelji izrazito antikomunističku Francusku narodnu stranku (PPF), kako bi naposljetku skončao među najekstremnijim kolaboracionistima? Postavimo li pitanje na ovaj način, izvjesno je da ćemo lako pasti u jednu od zamki uobičajenih objašnjenja. Jer pravi je izazov rekonstruirati njegovu putanju, pronaći konstantu u šumi nestalnosti i logiku iza takvog ideološkog razvoja. Osim psihologizacijskog objašnjenja resantimana spram PCF-a (koje nam neće pomoći da shvatimo ništa primjerice o mjestu Doriota u političkom polju), druga opasnost je u tome da njegovo preobraćanje smjestimo u eteričnu sferu čistih ideja.

U osvit 1930-ih godina, Doriot je jedno od najpoznatijih komunističkih lica. Tisak se brzo zainteresirao za ovog “moskovita”, izabranog u parlament već sa 26 godina, koji je briljirao kako u verbalnim bitkama tako i u borbama na ulici. Posebno se iskazao u antikolonijalnim borbama, naročito prilikom rata u Rifu[1], zbog čega je slavljen i imenovan na visoke položaje Partije, pa čak i Treće internacionale.[2]

Borbe za vlast uvijek na kraju institucionaliziraju revolucionara i zbliže ga s političkom računicom. Kada je Moskva 1930. dala prednost Mauriceu Thorezu postavivši ga na čelo Partije, Doriot, kojega je tisak opisivao kao boljševika s nožem među zubima, na putu je da uđe u političku elitu Treće Republike: obavlja dvostruku funkciju poslanika i gradonačelnika (ono što se u Francuskoj naziva député-maire), dobro ukorijenjen u svojoj izbornoj bazi Saint-Dénisu[3]; ponovno je izabran već u prvom krugu parlamentarnih izbora 1932., dok je Komunistička partija istovremeno pretrpjela bolan poraz.

Ovaj oslonac omogućit će mu da izrazi svoju suzdržanost, a potom i da se otvoreno suprotstavi orijentacijama koje je odabrao Thorez, a naročito liniji “klasa protiv klase” koja je konkurentske socijaliste proglasila agentima “socijalfašizma”. Doriot se bori za savez sa socijalistima protiv fašističke prijetnje, zbog čega će od PCF-a u više navrata biti optužen za “oportunizam”.

Put do isključenja iz PCF-a

U večeri nereda 6. veljače 1934.[4], međutim, takav prijedlog nailazi na neslućen odaziv. Na valu političkih i sindikalnih mobilizacija, Doriot u Saint-Dénisu stvara odbor za antifašističku stražu koji je ujedinio socijaliste, komuniste i članove dvaju sindikata, socijalističke Generalne konfederacije rada (CGT) i komunističke Ujedinjene generalne konfederacije rada (CGTU). Nakon toga izveo je neku vrstu puča: dao je ostavku na mjesto gradonačelnika u pokušaju da u savezu s “radničkom klasom” presječe spor koji ga suprotstavlja vodstvu PCF-a. Na plebiscitu koji je uslijedio dobiva više od 75 posto glasova potpore. Ali ta pobjeda nije spriječila isključenje iz Partije 27. lipnja. Mjesec dana kasnije, Thorez, koji ne prestaje govoriti o “izdaji” Doriota i “socijaldemokratskoj bljuvotini”, potpisuje pakt o zajedničkom djelovanju sa socijalistima, kojim će okončati bratoubilački rat između socijalista i komunista, postavivši time temelje Narodne fronte. Izolacija Doriota ostavlja prostora njegovim protivnicima da ga definiraju i politički smjeste. Njegovi bivši drugovi klasificiraju ga kao devijanta Treće internacionale: “trockista” ili čak “pupističkog renegata”.[5] Socijalisti, koji su ga javno podržali u veljači 1934., ostaju podijeljenima po pitanju Doriota. S jedne strane, vodstvo se izbjegava miješati u poslove svojega novog partnera, a s druge strane lijevo krilo Socijalističke partije branit će izopćenog Doriota tijekom cijele 1935. godine. Osim unutar Komunističke partije, Doriot još ima utjecaja na ljevici, ali nema praktički nikakvu ulogu u stvaranju Narodne fronte.

Na izborima za Senat u listopadu 1935., Doriot i njegovi saveznici odbijaju dati podršku kandidatima PCF-a na listi ujedinjene ljevice koju je prevodio komunist Marcel Cachin, i time doprinose izboru Pierrea Lavala. Laval, koji je kasnije postao šef kolaboracionističke vlade u Vichyju, tada vodi deflacionističku politiku protiv koje se bore socijalisti i komunisti. Doriot je isključen iz Narodne fronte i svih njezinih grupacija. Komunistički vođe prozivaju ga kao “izdajnika” Narodne fronte, a ne više samo Partije. Burni sukobi između njegovih pristalica i komunista u Saint-Dénisu uvjerit će komuniste da je Doriot “fašist”; što je kvalifikacija koju u tom trenutku jedino oni koriste. Unatoč tome što je optužba ponavljana u kampanji kandidata PCF-a Fernanda Greniera na izborima u Saint-Dénisu 1936., Doriot je ponovno izabran, ali ovaj put za dlaku. Zanimljivo je primijetiti da ga na desnici, barem do početka 1936., još uvijek doživljavaju kao komunističkog disidenta, sasvim opravdano s obzirom na njegovu dotadašnju političku putanju.

Ne mogavši se smjestiti ni u jedan tabor, Doriot lako usvaja liniju “ni desno ni lijevo” kojom od kraja 1935. privlači otpadnike svih boja: bivše komuniste, neosocijaliste, “mladoturke” Radikalne stranke, nonkonformiste, fašiste, sve one koji gore od želje da raznesu stranački sistem. Konačni rezultat je jedna neočekivana grupa sastavljena od bivših radnika, krupnih buržuja i aristokrata.

PPF je osnovan mjesec dana nakon velikih štrajkova u svibnju i lipnju 1936. godine. Što se njezine programatske osnove tiče, ovu stranku karakteriziraju principijelni antikomunizam, mnogo manje energično odbacivanje društvenog konzervativizma desnice i mlitavi antiparlamentarni nacionalizam koji službeno odbacuje fašizam i antisemitizam. Uz to, važan dio programa čini i podrška ekonomskom iskorištavanju francuskog kolonijalnog carstva i klasna kolaboracija – dva elementa koji su svakako pomogli da stranku financiraju banke uključene u poslovanje s kolonijama i Povjerenstvo za industriju željeza (Comité des forges).

U svakom slučaju, teško je u ovim elementima pronaći ostatke prošlosti jednog ljevičara. Doriot se, uostalom, i javno odriče svojih starih uvjerenja objavljujući: “Temeljna pogreška marksizma je vjerovanje da je čovjek isključivo proizvod svojeg ekonomskog miljea. (…) No čovjek se podvrgava određenom broju prirodnih zakona, koji postoje oduvijek.”[6]

Linija “ni lijevo ni desno”

Linija “ni desno ni lijevo” tipična je strategija autsajdera koji žele srušiti etablirane političke strukture. No Doriot nije u tome jedini: ima i drugih koji namjeravaju osvojiti nišu i okupiti sve one “onkraj lažnih političkih podjela”. Među njima se ističe pukovnik François de La Rocque, koji utemeljuje Francusku socijalnu stranku (PSF) nakon što je vlada Narodne fronte zabranila njegov veteranski pokret Croix-de-Feu (Vatreni križ). Doriot i La Rocque ubrzo postaju rivali i zauzimaju pozicije koje razdvaja jedino “narcizam malih razlika”.[7] Uostalom, i Narodna ih fronta smješta zajedno pod jednim jedinim imenom – “fašisti”. Teme kojima se bavi Doriot uspijevaju zapravo uvjeriti cijelu ljevicu da je PPF fašistička stranka podređena kapitalistima i inozemnim silama.

Takav konsenzus, u svakom slučaju, ne dijele konzervativne stranke i novine. L’Echo de Paris slavi Doriotov križarski pohod protiv komunizma, koji nosi “klice rata” protiv vlade Narodne fronte (29. lipnja 1936.). Le Temps, velike francuske dnevne novine, služe se nešto manje entuzijastičnom intonacijom kada pišu o prvom stranačkom kongresu u studenome 1936. godine. Nitko se nije odvažio shvatiti ga drukčije nego kroz prizmu njegova antikomunizma. Danas zvuči pomalo smiješno sjetiti se kako su u njegovom pokretu na početku male antisemitske grupice vidjele jazbinu Židova, masona i komunističkih odmetnika.

No identitetske nejasnoće oko PPF-a neće dugo trajati. Dana 16. ožujka 1937., demonstracije Narodne fronte protiv održavanja mitinga PSF-a u Clichyju pretvaraju se u namještenu borbu s policijom, koja je završila s pet mrtvih i nekoliko stotina ozlijeđenih. CGT poziva na poludnevni generalni štrajk; Komunistička partija pak zahtijeva raspuštanje PSF-a i PPF-a. Kao odgovor, Doriot praktički svim strankama parlamentarne i izvanparlamentarne desnice predlaže “Front slobode protiv komunizma” u koji poziva i dvije stranke članice Narodne fronte – Socijalističku republikansku uniju i Radikalnu stranku – makar i samo zato da održi privid linije “ni desno ni lijevo”. Odbijanje ovih posljednjih da se priključe tako će transformirati Front slobode u klasični prijedlog saveza desnice protiv komunizma. Doriot i članovi Republikanske federacije Louisa Marina (desnica) imali su i tajni cilj da smanje utjecaj PSF-a pukovnika La Rocquea, pretvarajući ga od “stožerne snage” u samo jednog od članova.

Zadnji korak prema fašizmu

Uspjeh prvih mitinga rezultirao je razdobljem kalkulacija i neodlučnosti kod stranaka desnice. Ali nakon nekoliko tjedana oklijevanja, vođe Demokratske alijanse i Demokratsko-narodne strane, dviju važnih formacija desnog centra, odbijaju se pridružiti okupljenima. Nakon toga i La Rocque ima priliku 9. lipnja učiniti isto, čime znatno umanjuje perspektive ovog Fronta. Dvadesetog lipnja, Doriota je porazio komunist Auguste Gillot na općinskim izborima u Saint-Denisu. Kao kruna na kraju, pad vlade Léona Bluma i povratak radikala Camillea Chautempsa udaljavaju bauk “crvene revolucije”. Doriotu sve polazi krivo.

U predvečerje poraza, odriče se svojeg mandata poslanika. Vrlo elegantna gesta za nekoga tko je upravo bio primio novac od fašističke Italije. Ne raspolažući praktički više ničijom potporom izuzev ekipe oko tjednika Je suis partout pisca Roberta Brasillacha i Francuske akcije Charlesa Maurrasa, PPF će sve manje odbijati etiketu “fašista”. Naposljetku, godinu dana nakon propasti Fronta slobode, stranka će napraviti konačan korak prema antisemitizmu.

Talijanski arhivi daju naslutiti da je Doriot bio jedan od tajnih emisara treće Daladierove vlade na pregovorima o francuskom priznavanju Francova režima 1939. godine. To je tek jedan primjer prljavih poslova koje će izvršiti. Poput Charlesa Maurrasa, Doriot će uspostavu kolaboracionističkog režima u Vichyju smatrati “božanstvenim iznenađenjem”.

“Od njega neće ostati ništa doli sjećanje na otpadnika koji se stavio u službu onih koji žele uništenje Francuske”, moglo se pročitati na temu Doriota u L’Humanitéu od 24. svibnja 1937. godine. Nitko neće osporiti vidovitu lucidnost ove izjave s prizvukom epitafa, napisanog osam godina prije smrti dotičnoga. No ta lucidnost ujedno nas podsjeća da su politički identiteti društvene konstrukcije načinjene od riječi, reprezentacija, afekata, borbi za smisao i, u konačnici, borbi za moć.

S francuskog prevela: Milena Ostojić



[1] Kolonijalni rat Francuza i Španjolaca protiv Rifske Republike (Maroko) između 1921. i 1926.

[2] Treća komunistička internacionala, koja se također naziva Kominternom, pod vodstvom Moskve okuplja komunističke partije pristalice novog sovjetskog režima.

[3] Doriot je poslanik Sene od 1924., a gradonačelnik Saint-Dénisa postaje 1931.

[4] Antiparlamentarni prosvjedi koje su u Parizu organizirale nacionalističke lige rezultirat će nasilnim sukobima sa snagama reda i izazvati pad vlade Edouarda Daladiera.

[5] Prema imenu političke stranke iz 1930-ih, Partije proleterskog jedinstva (PUP), proizašle iz jednog rascjepa Komunističke partije.

[6] Jacques Doriot, La France ne sera pas un pays d’esclaves, Flammarion, Pariz, 1936.

[7] Da se poslužimo formulom Sigmunda Freuda iz Nelagode u kulturi.