Anne Vigna

Početkom siječnja ove godine, 56 zatvorenika u Manausu i 33 u Roraimi poginulo je u okršajima brazilskih kriminalnih skupina. U dvadeset godina broj zatvorenika u ovoj zemlji povećao se sedam puta. Politika koja je na snazi ojačala je bande koje vladaju životom u kaznionicama i izvan njih, a da pritom nije dovela do ostvarenja obećanih pomaka po pitanju sigurnosti ili “rata protiv droge”

Jedna od rijetkih javnosti dostupnih slika iz zatvorskih ćelija Vile Independêncije u São Paulu prikazuje gomilu paučine oko metalnih konstrukcija kroz koje vire ruke ili noge zatvorenika. U ćeliji izgrađenoj za dvanaestoricu nalazi se pedeset četvero zatvorenika, pa tako i na podu nedostaje prostora za spavanje. Iskorištava se sav prostor ćelije, do samog vrha. Takvo su “rješenje” primijenile brojne kaznionice u Brazilu suočene s više nego ikad zabrinjavajućim problemom prenatrpanosti zatvora. “Na rubu smo implozije”, priznaje Thiago Joffily, pravnik u odjelu tužiteljstva Savezne države Rio de Janeiro zadužen za nadzor zatvorskog sustava.

U dvadeset godina broj zatvorenika u Brazilu zabilježio je sedmerostruki rast: od 90.000 ljudi 1995. godine do 623.000 koliko ih ima danas,1 što ovu državu smješta na četvrto mjesto na svjetskoj ljestvici. Međutim, dok se u Sjedinjenim Američkim Državama, Kini i Rusiji – prve tri zemlje na rang-listi – broj zatvorenika smanjio zadnjih godina, u Brazilu ne prestaje rasti.2 Unatoč povećanju kapaciteta za 236.000 zatvorskih mjesta zadnjih petnaest godina, navodno ih još nedostaje najmanje 250.000. Prema Valdireni Daufemback, ravnateljici Državnog odjela za zatvorski sustav (Depen) “nedostaje mnogo više mjesta od navedenog. Provedena je studija iz koje je proizašlo da je, računajući i zatvorenike osuđene na dugotrajnu kaznu i one koji su u zatvoru proveli svega nekoliko mjeseci, u Brazilu 2014. godine oko milijun ljudi poslano u zatvor”.

No “masovno zatvaranje”, kako to stručnjaci nazivaju, nije dovelo do smanjenja nesigurnosti. Naprotiv, broj kaznenih djela i prekršaja je narastao: prijavljeno je 58.467 umorstava 2015. godine,3 znači dvaput više nego 1990. Broj slučajeva krađe i krijumčarenja droge također se povećao. “Zatvorska populacija je porasla zato što društvo traži veću strogoću prema kriminalu, no politika ‘nulte tolerancije’ zapravo ima kobne posljedice. Uostalom sve studije to pokazuju, kako u Brazilu tako i vani”, dodaje Joffily.

Kako to često biva u Latinskoj Americi, zločini čije su žrtve pripadale vladajućoj klasi4 imali su velik odjek u medijima, koji su onda zagovarali pooštrenje mjerodavnih zakona. U mandatu predsjednika Fernanda Collora de Mella, 1990. godine, izglasan je novi zakon kojim se utvrđuju stupnjevi ozbiljnosti zločina u kaznenom zakonu; tako je krijumčarenje droge svrstano u najviši razred, uz ubojstvo, otmicu i silovanje. Dodjeljuju se sve brojnije i dulje zatvorske kazne, a istovremeno cilj razvijanja otvorenih sustava (omogućuju zaposlenim zatvorenicima izlazak iz kaznionice) izgleda sve nedostižniji.

Osuđenici za ubojstvo uvijek su bili u manjini – 12 posto zatvorske populacije – budući da je stopa rasvijetljenih umorstava i dan danas niska, tj. varira između 6 i 8 posto. Većina zatvorenika je osuđena zbog krađe (43,4 posto) ili krijumčarenja droge (25,5 posto). “…oni koji završe u zatvoru nisu ni opasni kriminalci niti veliki šverceri, nego siromašni ljudi koji su počinili sitna nedjela ili narkomani koji preprodaju drogu kako bi si osigurali vlastitu dozu”, tumači sociologinja Jacqueline Sinhoretto, stručnjakinja za zatvorske sustave u istraživačkom institutu u São Paulu, Forumu za javnu sigurnost.

Rodni, rasni i socijalni kriteriji

Suočen s povećanjem broja zatvorenika zbog krijumčarenja droge, predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva je 2006. godine pokrenuo reformu zakonodavstva koje regulira trgovinu drogama koju su stručnjaci ocijenili razboritom zato što je njome provedena dekriminalizacija korisnika. Po prvi su put potonji tretirani kao ovisnici, a ne više kao delinkventi. Šalje ih se na liječničku njegu te su osuđeni na rad u javnom interesu umjesto na zatvorsku kaznu. Međutim, novi se zakon pokazao značajno manjkavim zato što nije određena doza narkotika na temelju koje se korisnik može smatrati raspačavačem. Takva se procjena prepušta sucu koji se mora voditi sudskim kriterijima (npr. kriminalna prošlost okrivljenika i zaplijenjena količina supstanci), ali i socijalnim: profesionalna djelatnost, vladanje i… adresa okrivljenika.

“U praksi, zakonom je povećan broj izrečenih presuda za krijumčarenje droge, iako se ustvari težilo suprotnome. Ako je okrivljenik mladi crnac porijeklom iz siromašnog dijela grada, suci (od kojih je većina konzervativnog opredjeljenja) ga automatski proglase raspačavačem. Nasuprot tome, ako na optuženičkoj klupi sjedi bijelac iz srednje klase, bez obzira na to što je uhvaćen s istom količinom droge, njega će se smatrati narkomanom”, objašnjava nam Rafael Custódio, odvjetnik koji radi za nevladinu organizaciju Conectas. S jedne strane bijelci imaju korist od dekriminalizacije, ali zato je crnačkim ovisnicima ili sitnim preprodavačima kazna sve češće izrečena. Prema tome, udio crnaca (uključujući mulate) u zatvorima neprestano je rastao da bi 2016. godine dosegnuo 67 posto (udio crnačkog stanovništva u ukupnoj populaciji je 7,6 posto, a mulatskog 43 posto).

Ipak, zakon barem razlikuje “sitne” i “krupne” krijumčare: prvi ostvaruju pravo na oproštenje dijela zatvorske kazne (oslobađa ih se šestine do dvije trećine kazne), drugi ne. No, kriteriji se opet različito tumače. Kako bi spadao u kategoriju “sitnih”, okrivljenik ne smije biti recidivist, niti biti pripadnik kriminalne skupine. A odvjetnik Custódio upozorava da “u očima suca optuženik koji živi u faveli automatski je član kriminalne organizacije, budući da one prvenstveno djeluju u siromašnim predjelima grada. Otkako je taj zakon stupio na snagu, svjedočili smo tisućama mladih koji su osuđivani na više od pet godina zatvora zbog posjedovanja male količine droge, dok se ustvari najčešće radilo o ovisnicima koji su drogu prodavali radi vlastite nabave”. Od uvođenja toga zakona broj osuđenih se popeo s 31.000 (2005.) na više od 140.000 (2014. godine).5

Ženska je populacija dodatno pogođena: 2014. godine (zadnji raspoloživi podaci), 63 posto zatvorenica je osuđeno zbog krijumčarenja narkotika. Njihov se broj gotovo usedmerostručio od 2000. do 2014. godine.6 Kriminalne skupine sve se više služe njima jer rjeđe bude sumnju kod policije, a najviše ih se koristi za dopremu droge. Međutim, zatvaranje žena ima još jednu dimenziju: “Ženu često napušta partner kada ona odlazi u zatvor, pa tako obitelj ostaje ovisna isključivo o njoj. Dakle, djeca su primarne žrtve zatvora”, smatra pravnica Maíra Fernandes, autorica studije o trudnim ženama koje borave u zatvorima u Rio de Janeiru.7 U 70 posto slučajeva skrb nad djecom, uz velike poteškoće, preuzimaju djedovi i bake. Ali svaki peti slučaj pokazuje da djeca završe u vrlo nesigurnim javnim ustanovama za zbrinjavanje djece. Fernandes stoga upozorava da su “mnoge zatvorene žene podložne alternativnim mjerama kažnjavanja. Naime, naša je anketa pokazala da u ženskim kaznionicama u Rio de Janeiru, 70 posto zatvorenica još uvijek čeka presudu”.

Situacija s okrivljenicima značajan je uzročnik prenatrpanosti zatvora. Njih dvjesto tisuća (i žena i muškaraca) dandanas čeka suđenje, što je neznatno manje od broja mjesta koja u zatvorima nedostaju. U 37 posto slučajeva trajanje zatvorske kazne koju su već izdržali prelazi trajanje kazne koja im je dosuđena. Odvjetnik Custódio uz zgražanje zaključuje da “je razdoblje provedeno u zatvoru nezakonito i apsurdno. A da ne kažem da je zakonom utvrđeno da osobe koje nisu upotrijebile silu i koje ne predstavljaju opasnost po društvo suđenje čekaju na slobodi – naravno, uz strogi nadzor. To je još jedan zakon kojeg se suci ne drže”.

Donesen 2011. godine, navedeni zakon o zamjenskim rješenjima za zatvorsku kaznu trebao je biti najvažnija mjera vlade Dilme Rousseff za suzbijanje rasta populacije u zatvorima, ali nije urodio nikakvim plodom. Ministar pravosuđa José Eduardo Cardozo inzistirao je 2015. godine na ponovnom uvođenju zakona u Nacionalni politički plan za kaznena djela i zatvorski sustav. U njemu se stavlja naglasak na dosudu lakših kazni za djela poput džepne krađe (tiče se 90.000 zatvorenika) i prodaje male količine droge. No zakon se uglavnom ignorira. Prema istraživanju provedenom za ured predsjednika Republike,8 mnogi suci dijele mišljenje da švercanje droge otvara vrata težim kriminalnim djelima. Zato ga odlučuju teže kazniti, uvjereni da bi se zamjenske kazne tumačile kao oblik nekažnjivosti.

Fernandes dodaje: “Društvo želi da se zatvorenici tretiraju kao kukci, da im se ne priznaje ni najmanje dostojanstvo. Time se opravdava činjenica da su zatvori grozna mjesta, ne razmišljajući pritom da će zatvorenik jednog dana izaći i to još opasniji nego prije ulaska u zatvor te da će najvjerojatnije biti bolestan”. Iako u svim brazilskim saveznim državama vlasti ograničavaju uvid u stanje koje vlada u zatvorima, zabranjivanjem posjeta novinarima, stručnjacima i predstavnicima nevladinih udruga, prizor je svima poznat. Čuvari, liječničko osoblje, svećenici i bivši zatvorenici svjedoče o svom iskustvu. Tuberkuloza često služi kao mjerilo za procjenjivanje zdravstvenog stanja u kaznionicama: rizik oboljenja od te bolesti veći je dvadeset i osam puta nego vani na slobodi jer se bolest širi u slabo osvijetljenim i gusto naseljenim prostorima. A otkrivanje i liječenje tuberkuloze zahtijeva intervenciju zdravstvenih radnika, u suprotnom prvi oboljeli zarazi druge. Lúcia Lutz, koja već dvadeset i pet godina radi kao liječnica u zatvorima Rio de Janeira, otkriva: “Do 2004. godine smo imali pet bolnica, jedan sanatorij i triput veće osoblje. Danas imamo tek jednu bolnicu i sanatorij, bez obzira na to što broj zatvorenika ne prestaje rasti”.

Istina, svaki zatvor u Rio de Janeiru ima liječničku ordinaciju, ali je drže medicinski tehničari jer plaće koje se trenutno nude liječnicima nisu dovoljno primamljive. “Lani smo otvorili natječaj za popunjavanje četrdeset i tri radna mjesta za liječnike. Nitko se nije prijavio”, izjavljuje Yvonne Pessanha, zadužena za zdravstvenu skrb u zatvorskom sustavu Rio de Janeira. Zbog prenapučenih kaznionica prijevoz zatvorenika u bolnice sporije se odvija zbog čega stopa smrtnosti raste. Ona je u zatvorskom sustavu 2014. godine na šestomjesečnoj bazi iznosila 8,4 na 10.000 osoba, odnosno godišnje 167,5 umrlih na 100.000 zatvorenika. To je šest puta više od stope ubojstava zabilježene 2013. godine u Brazilu.

Ako država ne brine o njima, brinut će bande

Zatvorenici oskudijevaju u svemu: prostoru, madracima, hrani, higijenskim potrepštinama. Primjerice, žene upotrebljavaju sredinu kruha kako bi izradile nešto nalik higijenskim ulošcima. “Kriminalne skupine opskrbljuju zatvorenike onim što država ne osigurava. Bilo da se radi o sapunu ili pasti za zube, telefonu ili odvjetniku: sve su to stvari koje se ‘nude’ zatvorenicima. Ali ništa nije besplatno u tim odnosima”, priča Camila Caldeira Nunes Dias, koja se specijalizirala za najveću kriminalnu organizaciju u Latinskoj Americi zvanu Prva komanda glavnog grada (Primeiro Comando da Capital, PCC), koja je i nezaobilazni igrač u zatvorima grada São Paula gdje je i nastala 1993. godine. “Primorani smo smjestiti zatvorenike prema kriminalnoj skupini kojoj pripadaju te zajedno s njima raditi na nesmetanom funkcioniranju zatvora, budući da nam nedostaje i osoblja i sredstava da suzbijemo njihov utjecaj”, priznaje Gutembergue de Oliveira, predsjednik Sindikata zaposlenika u zatvorskim ustanovama Savezne države Rio de Janeiro.

Prema anketi državnog odvjetništva, PCC vlada nad više od 90 posto od 160 kaznionica savezne države São Paulo, a prisutan je u gotovo svim zatvorskim ustanovama kroz čitavu zemlju. Tako je 2006. godine uspio iskoordinirati ustanak u sedamdeset i četiri zatvora u São Paulu, dok su njegovi slobodni članovi napali nekoliko banaka. “Braća”, kako sami sebe nazivaju, pokazuju discipliniranost i potpunu solidarnost s grupom budući da im jako često o tome ovisi hoće li preživjeti boravak u zatvoru. Stručnjakinja zaključuje da “ukoliko se više ljudi šalje u zatvore, utoliko PCC dobiva na snazi. Svaki put kada država zanemari svoju dužnost prema zatvorenicima, umiješa se PCC. Osim toga, kada se životni uvjeti u zatvorima pogoršaju širi se ideja prema kojoj je PCC jedino tijelo sposobno suprotstaviti se državi”.

A ako čovjek koji ulazi u zatvor nema nikakve veze s kriminalnom organizacijom, gotovo je nemoguće da se neće pridružiti jednoj dok odrađuje kaznu. Uz to, kada se vrati na slobodu, jako često je PCC jedina skupina spremna pomoći mu. No katkad mora zauzvrat žrtvovati svoj život za organizaciju. U listopadu 2016. godine, tridesetak takvih bivših zatvorenika poginulo je u borbama za teritorij između PCC-a i njegovih neprijatelja, suparničkih grupa iz Rio de Janeira, osobito Crvene komande (Comando Vermelho) koja se s njim natječe za kontrolu nad krijumčarenjem droge u regiji smještenoj u brazilskoj Amazoniji koja graniči s Venezuelom, Kolumbijom, Peruom i Gvajanom. Nakon tog masakra guverneri dotičnih saveznih država tražili su pojačanje od federalne vlade kako bi se spriječilo ponavljanje tragedije, no uzalud. Tijekom prvog tjedna 2017. godine ubijeno je stotinjak zatvorenika za koje se sumnja da su članovi kriminalnih skupina. Dakle, svaki se put brazilska država pokazala nesposobnom upravljati situacijom. Zapravo još gore: u Manausu su policijske obavještajne službe priznale da su presrele razgovore o pripremi krvoprolića. Unatoč tome, predsjednik Michel Temer je događaj označio “strašnim nesretnim slučajem”, kad ga je konačno odlučio spomenuti, četiri dana nakon događaja i molitvi pape Franje za žrtve.

Vlada se onda požurila najaviti izgradnju novih zatvora i predstaviti novi plan kojemu su stručnjaci koje su ispitali u medijima dodijelili tek “0,4 posto šansi za neki uspjeh”. Već u studenome je predsjednik govorio o namjeri da izmijeni zakon o izvršenju kaznene presude i da postroži kazne izrečene zbog kaznenog djela koje uključuje nasilje.9 Je li opet riječ o političkom samozavaravanju? Ili se radi o poklonu privatnom sektoru koji je sve aktivniji u tom polju? Ili je pak riječ o pukoj demagogiji? Bilo kako bilo, vlasti nikako da smisle novu politiku umjesto “željezne ruke” koja snosi velik dio odgovornosti za sadašnji kaos.

S francuskog prevela: Ivana Klarić


1 Statistike Državnog odjela za zatvorski sustav (Depen), Ministarstvo pravosuđa, Brasília, 2015.
2 Od 2008. do 2014. godine, broj zatvorenika se smanjio u SAD-u (8 posto), Kini (9 posto) i Rusiji (24 posto). U Brazilu je pak skočio za 36 posto. World Prison Brief, International Centre for Prison Studies, London, 2016.
3 Brazilski godišnjak o javnoj sigurnosti 2016. godine, Brazilski forum za javnu sigurnost, São Paulo.
4 Tzv. val otmica u São Paulu i Rio de Janeiru, potom ubojstvo glumice Danielle Peres. Uz pomoć kanala Globo, majka pokojnice skupila je milijun potpisa za pooštrenje zakona o kažnjavanju ubojstava.
5 Statistike Depen, 2015.
6 Povećanje je iznosilo 567 posto. Žene čine tek 6,4 posto zatvoreničke populacije.
7 Luciana Boiteux, Maíra Fernandes, Aline Pancieri i Luciana Chernicharo, “Mulheres e crianças encarceradas: um estudo jurídico-social sobre a experiência da maternidade no sistema prisional do Rio de Janeiro”, Federalno sveučilište u Rio de Janeiru, 2015.
8 “A aplicação de penas e medidas alternativas”, Instituto de Pesquisa Econômica Aplicada (IPEA), Brasília, 2015.
9 Folha de S. Paulo, 14. listopada 2016.