Michael R. Krätke

Ako je vjerovati opinion makerima u političkom, intelektualnom i medijskom mainstreamu, glavni uzrok pošasti korupcije u regiji leži u državi, dok najpouzdaniji lijek protiv te društvene patologije predstavlja tržište. Disciplinski učinci opće tržišne konkurencije imali bi jamčiti optimalnu alokaciju svih resursa i suziti prostor za zakulisne makinacije i političke manipulacije. Kontra te dominantne dokse, Michael R. Krätke pokazuje zašto kapitalizam, protivno tvrdnjama njegovih apologeta, strukturno proizvodi i poopćava upravo kulturu korupcije koju bi po udžbeničkim definicijama trebao onemogućiti

Enrichissez-vous – obogatite se! S tom se parolom juste milieu visokog građanstva, aristokracije novca, nekoć u Francuskoj uspela do vlasti. Nepobjedivi program genijalne kratkoće. Tko se obogaćuje, ma koliko bestidno, ne koristi samo sebi, nego i domovini čini neprocjenjivu uslugu. Menadžeri i vlasnici kapitala tu su poruku primili sa zadovoljstvom.

Samo što se moral pritom počeo ljuljati, jer sada je kao zaslužno važilo sve što je donosilo privatnu korist, ma na koji način. Korupcija, kupovina i prodaja onoga što zapravo ne bi trebalo biti moguće kupovati i prodavati, prevara i obmana, postali su svakodnevnim praksama u konkurentskoj borbi onih koji su bili zahvaćeni bjesomučnim porivom za bogaćenjem. Tradicija, reputacija, trgovačka čast izgubili su svaki ugled. Kod Balzaca i Flauberta možemo se informirati o tome kako je kapitalizam podrivao građansko društvo. Korupcija, mito, crni fondovi, organizirana prevara i falsifikacija knjigovodstva uobičajene su poslovne prakse – ne samo u inozemstvu, u zemljama u razvoju i zemljama u usponu, nego i kod njemačkih industrijskih gorostasa. Protiv 18 od 30 poduzeća na njemačkoj burzi (Dax) posljednjih su godina pokrenute istrage zbog prevare i manipulacije. Najbolje adrese njemačke izvozne industrije, svjetski igrači poput Volkswagena, BMW-a i Siemensa stoje pod sumnjom za korupciju, a njihovi menadžeri pred sudovima.

Peter Hartz, čovjek koji je donirao i ime i ideju za grandiozno neuspjele “Hartz-reforme” tržišta rada, morao je odstupiti s mjesta člana upravnog odbora VW-a – zbog sumnje u korupciju. On je samo jedan od mnogih koji su uranjali u korupcijsku močvaru. Skandali se množe i ponavljaju, kako u Njemačkoj tako i u inozemstvu. Sve ih je više – u svim branšama, u svim zemljama. Nipošto nije riječ samo o pojedinačnim slučajevima ili “crnim ovcama”. Najveća europska poduzeća, a među njima i brojna njemačka, bila su, i još uvijek jesu, marljivi akteri na prvim linijama gdje god treba podmititi državne službenike i političare u inozemstvu.

Po svaku cijenu?

No nisu se samo korporacije svjetskog ranga poput Henkela, Daimlera, Degussa, Siemensa i Scheringa s entuzijazmom upuštale u biznis korupcije – ni poduzeća srednje razine za njima ne zaostaju. Tome odgovaraju i dvije jednostavne činjenice. Prvo, cijela jedna branša profesionalnih posrednika živjela je i živi od – neprestano i svugdje prakticirane – korupcije: ljudi koji kao predstavnici njemačkih firmi agiraju u inozemstvu i za svoje specijalne usluge posrednika u korupciji ubiru sočne provizije. Drugo, donedavno je novac za podmićivanje koji su njemačke firme isplaćivale u inozemstvu bez problema bilo moguće odbiti od poreza na dobit korporacije. To po imidž države neugodno stanje promijenjeno je tek 2002. godine (i to na pritisak UN-a). No u više europskih zemalja novac za mito i dalje je moguće osloboditi od plaćanja poreza, a to znači i da se na korupciju de facto gleda kao na normalnu, sasvim legalnu poslovnu praksu – sve dok se događa u inozemstvu.

Uobičajena linija obrane u recentnim skandalima u Njemačkoj i drugdje pritom je odisala osvježavajućom bezobraznošću: to ionako čine svi, to su potpuno uobičajene, rutinske, svakodnevne poslovne prakse; ako se njihove klijente želi kazniti, onda bi se u zatvor moralo strpati apsolutno svaki upravni odbor svakog krupnijeg poduzeća, dali su nam do znanja visoko plaćeni, za poslovno pravo specijalizirani odvjetnici i odvjetnice. Moguće je da je gospodi i damama pritom izletjela istina za koju bi bolje bilo da su je zadržali za sebe: naime, koliko su korupcija i prevare danas već postale svakodnevnim pojavama, koliko kriminalno protagonisti realno postojećeg kapitalizma danas agiraju posvuda u svijetu…

Kapitalizam se od svojih početaka inscenira kao visoko moralna predstava; a za njegove vjernike to je ostala sve do danas. Neoliberalna vjeroispovijest više ne treba religiju, jer sam kapitalizam uzdiže u religiju, a imperative kapitalističke ekonomije pretvara u univerzalne norme. Walter Benjamin je predvidio nadolazak uzvišenja kapitalizma u univerzalni religijski kult u kojemu permanentna tržišna aktivnost igra ulogu objekta kultnog obožavanja, a prirodom proglašeni homo oeconomicus ulogu boga.[1] Moralno ispravno i dobro prema tome bi djelovao onaj tko kult tržišta prakticira svaki dan i bezostatno se podčinjava konkurenciji.

Povijesni se kapitalizam hranio religijskim i moralnim resursima koje suvremeni kapitalizam, čini se, uništava ili ih je već uništio. Adam Smith je “nevidljivu ruku” tržišta smatrao efikasnom samo tako dugo dok socijalni moral, koji počiva na empatiji i simpatiji, osigurava da privatne osobe postupaju obzirno jedne s drugima i ne teže bezobzirnom i beskrajnom bogaćenju na račun svojih sugrađana. No taj građanski socijalni moral već dugo nije ono što je nekada možda i bio. Glasna prizivanja nekakve “ekonomske etike”, sasvim u skladu s kapitalizmom kao religijom svakodnevice, nisu padala s vedra neba. Etički deficit osjećaju čak i takozvane elite građanskog društva: kapitalizam u čistom obliku nije dostatan temelj za održivo zajedništvo, kult apstraktnog bogatstva ne može zamijeniti moral. No kapitalizam je tu suočen s istim problemom kao u svome odnosu s prirodom: kada su resursi jednom potrošeni, više ih nije moguće obnavljati.

Među značajke suvremenog kapitalizma podjednako spadaju svakodnevna korupcija i sistematična prevara, međunarodno organizirani kriminal i crony capitalism – “kapitalizam prljavih ruku”. Prijatelji i prijateljice “čiste teorije” mogu začepiti nos koliko žele, no kritika političke ekonomije ne može si priuštiti zanemarivanje kritike prevare i “crne” ekonomije.

Moralna ekonomija modernog kapitalizma

Za prevaru i korupciju postojali su i postoje strukturni uzroci, a to vrijedi i za njihov najrecentniji procvat. Valorizacija kapitala je mukotrpan, riskantan posao; košta vremena i napora, može rezultirati gubicima, pa čak i bankrotom. Zbog toga su kapitalisti i kapitalistice svake vrste oduvijek skloni “strast[i] za bogaćenjem ne putem proizvodnje, nego putem eskamotiranja [krađe] već postojećeg tuđeg bogatstava”.[2] Mukotrpni i riskantni proces proizvodnje za kapitaliste je samo “nužno zlo u svrhu stjecanja novca”. Stoga s urednom redovitošću “sve nacije kapitalističkog načina proizvodnje… periodički zahvaća prevara, u kojoj bez posredovanja procesa proizvodnje žele ostvariti stjecanje novca”.[3] Tom cvjetanju različitih oblika prevare svjedočimo i danas. Pošto se proizvodni dio svjetske ekonomije već dugo nalazi u situaciji strukturnog viška akumulacije, prevara je zahvatila i industrijsku proizvodnju, postala je permanentna. Organizirana korupcija i prevara predstavljaju pokušaje da se izbjegnu zamke tržišta, da se tržišna zbivanja drži pod kontrolom. A to je sasvim racionalno ponašanje u iracionalnom sistemu opće konkurencije koja istovremeno postaje sve skuplja.

Uslijed strukturnog viška akumulacije, višak kapitala se prelijeva na financijska tržišta, a fuzije i preuzimanja postaju daleko najvažnijim oblikom “realnih” (direktnih) investicija. I jedno i drugo pojačava sklonost prevari i manipulaciji. Kapitalizam od samih svojih početaka predstavlja ekonomiju izvlaštenja. Izvlaštenje prevarom, obmanom, spretnim financijskim manevrima, umjesto neskrivenom primjenom nasilja – to su njegove današnje udarne strategije.

U mnogim zemljama danas postoje oblici kapitalizma u kojima korupcija, prevare i kriminalne djelatnosti predstavljaju svakodnevne, čvrsto institucionalizirane i standardizirane poslovne prakse bez kojih se ništa ne pokreće. Rusija i zemlje nasljednice Sovjetskog Saveza, Kina, Brazil, Meksiko, Indonezija u pravilu se navode kao domaći teren za takav “ortački kapitalizam”. No SAD, ili barem dijelovi američke ekonomije poput energetskog sektora, vojno-industrijskog kompleksa ili industrije zabave, ništa mu manje ne pripadaju. I u mnogim europskim zemljama poznajemo blažu varijantu tog tipa, u kojemu old-boys-networks potežu sve konce. U svakom slučaju, riječ je o organiziranoj tržišnoj moći i pristupu mjerodavnim javnim institucijama – o pristupu javnom bogatstvu da i ne govorimo. Kako neregulirana i neorganizirana tržišta u realnom svijetu kapitalizma postoje samo kao rubni fenomeni, korupcija predstavlja provjereno sredstvo kako bi se regulatore i kontrolore tržišta na svim razinama podvrgnulo vlastitoj kontroli. Kupiti javne službenike, a po potrebi i sindikalne dužnosnike ili nevladine organizacije, brže je i jeftinije nego borba protiv njih.

Zaraditi bez rizika proizvodnje

Zahvaljujući organiziranoj “razmjeni elita”, stalnim i lakim kadrovskim rošadama između “privatne” i “javne” sfere, između “politike” i “privrede”, kao što je to u ruskoj i američkoj varijanti crony capitalisma sasvim uobičajeno, korupcija postaje sistemom. A to ima posljedice: organizirane izborne prevare, kupnju političara i stranaka, utjecaj na medije, kupnju novina i televizijskih kuća, sistematsko zastrašivanje i potplaćivanje novinara, sistematsku proizvodnju dezinformacija svim raspoloživim sredstvima i na svim kanalima.

Neoklasični ekonomisti korupciju i prevaru smatraju štetnom jer bi navodno morala dovesti do “krivih alokacija” kapitala. Korupcija i prevara su opasne. Ne samo zbog gubitaka, zbog naglo rastućeg broja žrtava “nove” ekonomije izvlaštenja. Kada se korupcija i prevara rutinski odvijaju svugdje, kada se kriminalna ekonomija širi, na duži rok se podrivaju narodne predrasude da je bogatstvo viših klasa, menadžera i poduzetnika, stečeno poštenim i legalnim putem, kao zaslužena nagrada za iznimna postignuća i napore. Čak i ono najsvetije, građansko privatno vlasništvo, javlja se u drugačijem svjetlu kada svatko zna ili sluti da konstanti rast privatne imovine manjine ne može biti posljedica “poštenog” poslovanja. Vlasništvo je krađa. Ta časna i klasična formula građanskog radikalizma u tim trenucima ponovno dolazi na svoje. U zemljama “ortačkog kapitalizma” svima postaje razvidno da “politika” i “ekonomija” nipošto ne predstavljaju odvojene svjetove. A time se podriva i vjera u državu kao zaštitničku silu siromašnih i izrabljenih.

Je li moguće iskorijeniti korupciju i prevare? Je li kapitalizam još moguće spasiti, ne od indignacije izrabljenih i potlačenih svih zemalja, nego od pohlepe i gluposti njegovih protagonista? Da! – kada bi još uvijek postojalo tako nešto kao “idealni ukupni kapitalist”, koji bi ovaj historijski ekonomski poredak bio spreman obraniti od kratkovidne gluposti onih koji od njega profitiraju. No on je u sklopu neoliberalne revolucije temeljito demontiran. Zasad se, izgleda, potvrđuje stari uvid: kapitalizam propada iz sebe samoga, zbog svojih vlastitih “elita”.

S njemačkog preveo: Stipe Ćurković

* Michael R. Krätke predaje političku ekonomiju na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Lancasteru.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu ak – analyse & kritik – Zeitung für linke Debatte und Praxis, br. 513



[1] Walter Benjamin, Kapitalismus als Religion (1921.), u: GW, VI, Frankfurt/M., 1978.

[2] Karl Marx, Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850), Beograd: Kultura, 1960., str. 35.

[3] MEGA II/11, str. 591