Pascale Siméon

Rad u kulturi sve je prekarniji: projektno financiranje, komisije za dodjelu sredstava, kalkulacije s preferencijama onih koji odlučuju – sa sve češćim ishodom smanjenja sredstva. Umjetnička direktorica družine Ecart-Théâtre izvještava o borbi za opstanak

Rujan. Početak sezone, jesenski sastanak stalnih članova družine. Točnije, “stalno-povremenih” (povremeno zaposleni na puno radno vrijeme) i jedinog zaposlenog: upravitelja s ugovorom na neodređeno vrijeme, na plaći 50 eura višoj od minimalne. Svi su ovdje: umjetnički direktor i redatelj, glumac suosnivač družine, osoba zadužena za promociju i upravitelj. Jedna smo od najbogatijih družina u regiji, jer nas financira “četveročlana banda”: grad, departman, regija i ministarstvo. Imamo trogodišnje ugovore s Direction régionale des affaires culturellesi (DRAC, decentralizirana služba ministarstva kulture) na 50.000 eura, s Regionalnim vijećem (20.000 eura) i s gradom (20.000 eura). Povrh toga, od Departmanskog vijeća svake druge godine primamo pomoć za stvaralaštvo u iznosu od 4.000 eura. Zahvaljujući tom proračunu imamo ured, jednog stalno zaposlenog i osobu zaduženu za promociju. Ukupno 50.000 eura. Preostalih 40.000 eura namijenjeno je umjetničkoj produkciji. Zauzvrat, naravno, postoje određene obveze koje moramo poštovati.

Naš ugovor s regijom zahtijeva petnaest izvedbi u regiji. Za zadnjih 20 posto subvencije nedostajale su nam tri; 20 posto manje, to je dva mjeseca plaće manje za stalno zaposlenog. Sastanak dobro počinje: imamo tri datuma koja su nedostajala, jednu smo predstavu prodali novom festivalu. Osjećaj olakšanja je velik, premda pomiješan. Mala zajednica, mali proračun i ekipa dobrovoljaca: u tim uvjetima, predstava je prodana za najmanju moguću cijenu, koja pokriva samo glumčev honorar… S njim ne idu ni redatelj ni tehničar – uostalom, festival još nema rasvjetnu opremu. No predstava je igrana već osamdeset puta i osmišljena je tako da se može suočiti sa svakakvim uvjetima. Glumac zbog toga ne bi trebao previše ispaštati. Kazalište s tristo mjesta i otvorom scene od deset metara, umjesto pedeset mjesta i otvorom scene od pet metara: prilagodit ćemo se.

Glumac vrlo rado prihvaća ideju o dodatnim izvedbama; trenutno nema drugog angažmana. Stavit će dekor u kovčeg i stići na odredište s osjećajem ponovnog povezivanja s duhom decentralizacije, prve, autentične, koja je, isprva nošena velikim vizijama Narodnog fronta i Narodnog vijeća otpora (CNR)ii, odlučila popularizirati i demokratizirati kazalište.

Drugi dio sastanka svakako je napetiji. I dalje je riječ o ugovoru, ovoga puta s ministarstvom kulture. Ili, točnije, kraju ugovora: DRAC ga neće obnoviti. Nakon tri godine ugovora o pomoći stvaralaštvu, gotovo je. Spali smo sa 50.000 na 30.000 eura godišnje. I to nije najgore što nam se moglo dogoditi: neke su družine ostale bez ičega. Ali svejedno…

Poštovali smo ugovor: imati “projekt obilježen jasnim umjetničkim postavkama, posvećen težnji za estetskim istraživanjem ili trajnosti određene djelatnosti, održavati odnos s publikom izgrađen putem postupka implantacije, rezidencije ili suradnje s jednom ili više institucija, pripremiti najmanje dva teksta godišnje i sto dvadeset izvedbi tijekom tri godine”, ne zaboravljajući “administrativno strukturiranje”. “Ali…”, dio je izvedbi ostvaren u suradnji s privatnim kazalištima i one nisu uzete u obzir, unatoč telefonskom razgovoru sa savjetnikom iz DRAC-a koji je dao zeleno svjetlo. “Ali…”, imali smo devet godina da se probijemo, drugim riječima, približimo kakvom mjestu institucionalne moći. “Ali…” mi još uvijek nemamo značajnijih saveznika u institucijama, ni velike eksplozije prodaje. Nažalost, dakako. Samo što nije lako privući kupce. Događa se da programator primi od dvadeset do sto ponuda dnevno. Puno je to za jednog čovjeka. Pored toga, i on podliježe pravilima: javne vlasti traže “smanjenje troškova”, a dobro je da predstave na repertoaru imaju vidljivost koja jamči dolazak kritičara. Vidljivost koju stječete ako ste na programu u važnom kazalištu… Savršeno začaran krug.

Subvencije nam nitko ne duguje, no ipak nam je to šok, nama koji smo dvadeset i pet godina mogli živjeti od svog posla, a sad ne znamo kako ćemo nastaviti. Uloga DRAC-a je da provodi državnu politiku u području kulturnog planiranja. Radi toga se oslanja na kvalitativnu procjenu regionalnih skupina stručnjaka, koji analiziraju razvoj stvaralaštva. Odbor stručnjaka, koji uključuje upućene amatere i profesionalce, tajan je, savjetodavan i… odlučujući. Oni podnose izvještaj o umjetničkoj kvaliteti onoga što pogledaju, kad to mogu, jer predstava je mnogo, a stručnjaka malo. Mi ih u posljednje vrijeme nismo mnogo sreli, kad smo već kod toga.

Dakle, odbor se sastaje iza zatvorenih vrata kako bi vijećao i odlučio. Bolje je u njemu imati ako ne prijatelja, onda barem saveznika koji više-manje dijele vaše shvaćanje kazališta i njegove uloge. U ovom slučaju, kad smo saznali za nova imenovanja, znali smo da nećemo dobiti potporu odbora. To je prednost mikrokozmosa: svi se poznaju i bilo je jasno da će novopridošli braniti neke druge vrijednosti, jer naše su u njihovim očima zastarjele. Kazalištu teksta, kazalištu u duhu Jeana Vilara, utemeljitelja Théâtre national populaire (TNP)iii i festivala u Avignonu – istekao je rok trajanja. Ukratko, prenijeli su nam odluku: odbor stručnjaka je glasovao, neće vam obnoviti ugovor.

Rasprava, obeshrabrenost, odluka: odlučujemo smanjiti financijsko ulaganje u umjetničku produkciju, ne plaćati “nevidljiv” posao istraživanja koje prethodi režiji, nema više administrativnih poslova koji padaju na upravu družine. I ne, nećemo otići u prijevremenu mirovinu. Ostaje veliko pitanje: što činiti kako bismo opstali? Trogodišnji projekt ticao se dvaju djela: jednog za “širu publiku”, malo glumaca, aktualna tema, cijela ekipa daje pristanak. Kad je riječ o drugom djelu, stvari su složenije. Oblik je zahtjevniji: adaptacija romana Nancy Huston o ženi i stvaralaštvu. Šest glumaca, videoprojekcije, tehnička ekipa.

Upravitelj to loše prima. Tu predstavu nećemo moći producirati s tako malo novca. Ni osoba zadužena za promociju nije optimistična. Teška tema i adaptacija romana – nemoguće je prodati je više od pet, maksimalno šest puta. Čak i Nacionalni dramski centar regije ima poteškoća s privlačenjem programatora. A tek mi… Tim više što su sve bojažljiviji i pravdaju se svojom publikom, tim zagonetnim entitetom, koji navodno uzmiče pred onim što ne poznaje. Ah, nije lako napuniti dvorane i nagovoriti izabrane… Ionako, ako nam DRAC ne obnovi ugovor, gubimo oznaku kvalitete i nestajemo u očima subvencioniranih kazališta. Gotovo da se može zaključiti samo jedno: vratit ćemo se kazalištu naših početaka.

Odavanje počasti “praznom prostoru”iv, da citiramo Petera Brooka. Skromna scenografija, malo kostima, niže plaće. Sljedeće tri godine ipak možemo zadržati upravitelja i osobu za promociju. Možda je, paradoksalno, sreća što nam nisu obnovili ugovor. Više se ne moramo osjećati kao trgovački putnici pred direktorom prodaje, ne moramo više primati te ovlaštene no uvijene savjete koji uvijek isto završavaju: ne činite nikakav kompromis, ali prodajte! Ne biti više u škripcu konkurencije temeljene na stanovitoj uniformiranosti ukusa “odlučivača”… Sastanak je završen. Nastavit ćemo. Gdje budemo mogli. Kako budemo mogli.

S francuskog prevela: Marija Spajić

* Pascale Siméon je umjetnička direktorica i redateljica u družini Ecart-Théâtre.

i Regionalna uprava za kulturne poslove.

ii Narodna fronta bila je kratkotrajna francuska vlada sredinom tridesetih, sastavljena od komunista i socijalista. Narodno vijeće otpora bilo je središnje koordinaciono tijelo francuskog pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata.

iii Nacionalno narodno kazalište.

iv Peter Brook, L’Espace vide. Ecrits sur le théâtre, Seuil, Pariz, 1977.