Jean-Louis Rocca

Iako su principi demokratskog odlučivanja postavljeni kao temelj modernih društava, suočeni s aveti rastućeg “populizma”, brojni komentatori dovode u pitanje sposobnost naroda za donošenje racionalnih odluka. Takvo nepovjerenje prema političkoj participaciji najširih društvenih slojeva dominantno je i u današnjoj Kini, čak i među onima koji se nazivaju zagovornicima demokratizacije

Na jednoj strani nalaze se “demokrati”, zagovaratelji vlade od naroda i za narod, a na drugoj “autoritarni” pristaše jednostranačke diktature: tako većina zapadnjačkih medija opisuje politički krajolik Kine. U stvarnosti ova dva tabora ipak nisu toliko udaljena. Čini se da i jedni i drugi žele ustanoviti pod kojim uvjetima vlada izabrana od naroda može omogućiti promicanje javnog interesa, stabilnost i mir. Direktna demokracija ne smatra se pogodnom za postizanje tog cilja, čak ni od strane kineskih liberala i disidenata. Narod, koji uglavnom čine seljaci i migranti1, rob je svojih strasti i nagona, što ga čini podložnim svakakvim manipulacijama. Prema tome, “prava” bi demokracija podrazumijevala elitu koja je sposobna usmjeriti javno mnijenje oslanjajući se na “građanski” dio populacije, tj. na urbanu srednju klasu.

Ovakav način promišljanja demokracije nije nov, niti je rezerviran samo za Kinu. Ne samo da su u Europi devetnaestog stoljeća izbori bili razmatrani isključivo unutar sustava koji usmjerava narod, nego se i danas mnogi zapadni intelektualci kunu u ograničenu demokraciju. U političkim raspravama današnje Kine dominira pitanje demokratizacije i reprezentacije. Zagovornici snažne države i stabilnog sistema suprotstavljaju se reformama koje ostavljaju previše prostora direktnom izražavanju mišljenja naroda. Bilo da se pozivaju na kinesko iskustvo revolucije ili zagovaraju povratak neke vrste konfucijanizma2, ovi “konzervativci” smatraju da interes naroda može braniti isključivo elita sastavljena od karizmatičnih vladara koje nije briga za prizemne materijalne interese.

Iznenađujuća je činjenica da i oni koji se smatraju liberalima jako oprezno pristupaju mogućnosti proširenja narodnog suvereniteta. Prema opažanjima sinologice Émilie Frenkiel3, oni jesu za pravo glasa, ali smatraju kako bi pojedinci, da bi mogli uživati pravo glasa, prvo trebali postati građani s potpuno razvijenom sviješću o svojim odgovornostima, jer se u protivnom riskira izbor loših vođa. Tako povjesničar Xu Jilin4 inzistira na nužnosti postepenih reformi, dok profesor filozofije Ren Jiantao smatra kako bi “bilo idealno kad bi Partija [Komunistička partija Kine] uvidjela da se mora reformirati, da je to naprosto neizbježno”.

Nepreboljeni elitizam

Deng Zhenglai, profesor na sveučilištu Fudan u Šangaju, objašnjava: “Kina je ogromna zemlja s jako velikim brojem stanovnika. Da bi se stvari promijenile nije dovoljna samo politika. Ekonomska reforma nije na cijelom teritoriju provedena ravnomjerno, niti odjednom. To je odraz određene mudrosti svojstvene Kinezima. (…) Treba biti strpljiv. (…) To im dopušta da naprave i korak unatrag ako je potrebno”. Političar Li Qiang smatra da je prije davanja prava glasa nužno izgraditi modernu državu i tržišnu ekonomiju, dati individualne slobode i otvoriti nešto prostora civilnom društvu, što je “prvi korak” prije ambicioznijih reformi. U svakom slučaju, konačan rezultat neće korespondirati “modernim zapadnim demokracijama” jer to ne dopušta “teret naših tradicija”.

Jedan od globalno najpoznatijih kineskih liberala, Yu Keping, demokraciju poistovjećuje s “dobrim upravljanjem” odnosno s vladavinom poštenih tehnokrata5. Poznati bloger Han Han slično razmišlja: “Obrazovani ljudi [wenhuaren] demokraciju poistovjećuju sa slobodom. Ali za većinu Kineza, sloboda nema nikakve veze s medijima, književnošću ili umjetnosti, s izborima, javnim mnijenjem ili politikom (…). Onima koji nemaju veze [koji ne poznaju ljude na pozicijama moći i nemaju socijalnog kapitala], biti slobodan znači moći vikati, prelaziti ulicu ili pljucati na zemlju koliko im se prohtije. Onima koji ih donekle imaju, biti slobodan znači kršiti zakon kad im se ukaže prilika i iskorištavati rupe u zakonu i pravilima kako bi ostvarili bilo koje zlo koje zažele”6. Drugačije rečeno, samo obrazovani mogu shvatiti što sve demokracija predstavlja.

Možda su ovi negativni stavovi samo rezultat moćne propagande Partije ili pak autoritarne tradicije koja još uvijek igra značajnu ulogu u društvu. Međutim, s takvim se tvrdnjama slaže čak i Liu Xiaobo, dobitnik Nobelove nagrade za mir 2010. godine i potpisnik “Povelje 08”7 koji od 2008. godine izdržava zatvorsku kaznu zbog svoga pisanja: “Nasuprot mediokritetima koji reflektiraju dominaciju osobnog interesa, plemenito davanje primata slobodi može doći samo iz manjinskih elita (…). S nestankom aristokrata iz starih vremena, kvaliteta društva počela se mjeriti kapacitetom manjine da održava ravnotežu s većinom (…). Ova manjinska elita brine se za sudbinu slabih i kritizira političku elitu; (…) zadržava svoju autonomiju i svoj kritički duh bilo da je suočena s moćnicima ili s narodom; ona nadgleda vladu kritizirajući je te vodi mase”. I još dodaje da je “ono što mase žele sreća, sekularna i mediokritetska”.8

Počiva li elitizam najdemokratičnijih intelektualaca na razočaravajućoj, gorkoj činjenici da nakon trideset godina munjevitog rasta životnog standarda njihovi sugrađani misle samo na konzumaciju? Zagovaratelji demokracije zazirali su od naroda čak i prije “kineskog čuda”, što se da iščitati iz analiza prosvjeda na Tiananmenskom trgu 1989. godine. U Tiananmenskim dokumentima, Zhang Liang bilježi kako su glavni razlozi za krah pokreta bili “slabost reformista u vrhu Komunističke partije Kine, neslaganja unutar studentskog pokreta, podjele među intelektualcima s jedne strane, te radnicima i seljacima s druge, kao i nedostatak stroge organizacije i detaljnog programa”9.

Ova se podjela objašnjavala željom studenata da očuvaju čistoću svog pristupa. Njihova kritika režima bila je politička i moralna te nije bila motivirana ekonomskim interesima. Pokušavali su se prezentirati kao jamci općeg dobra nacije, nastojeći održati red i sačuvati ekonomsku proizvodnju. No upravo su skupine kojima jest bilo u interesu da se kritika artikulira kroz ekonomska pitanja (radnici i seljaci) osigurale zaštitare za vođe studenata i štrajkače glađu, kako bi se sačuvao njihov mir i “čistoća”. Do njih se moglo doprijeti samo nakon pažljive kontrole.10

Možemo otići i malo dalje u prošlost i proučiti što su predlagali prvi kineski liberali. Liang Qichao (1873.-1929.), za kojeg se smatra da je uveo demokraciju u Kinu te bio jednim od njezinih najvažnijih mislioca, nije mogao biti pod utjecajem sila prošlosti ili totalitarizma. Pa ipak, slično onome što je kasnije tvrdio Liu Xiaobo, napisao je sljedeće retke na povratku s jednog od putovanja u Sjedinjene Države: “Promatrajući različite zajednice po svijetu zaključio sam da nijedna nije tako neuredna kao kineska zajednica u San Franciscu. Zašto? Odgovor je sloboda. Karakter Kineza u Kini nije superiorniji od karaktera onih u San Franciscu, ali doma ih reguliraju činovnici i nadgledaju očevi i starija braća. U ovom trenutku, sloboda, konstitucionalizam i republikanstvo znače vladavinu većine (…). Kada bismo sada usvojili demokratski sistem, to bi naprosto bilo nacionalno samoubojstvo. Ukratko, samo se autokratski može voditi kineski narod, barem zasad…”.11

Dakle, radi se o raširenoj pojavi. Većina kineskih intelektualaca nikada nije mogla demokraciju smatrati suverenim i direktnim vršenjem političke moći od strane naroda, već, u najboljem slučaju, skupom građanskih sloboda koje omogućuju svakome da izriče svoje mišljenje, da brani svoje interese i da izrazi svoje preferencije, ali isključivo unutar okvira vladajuće oligarhije i pod njenom kontrolom.

Nepovjerenje prema seljacima

Zapadnjačke zagovornike “demokracije” ovakvi iskazi mogu samo baciti u očaj. Drugi promatrači im se, pak, raduju, smatrajući da bi kineski oblik demokracije mogao biti alternativa zapadnom modelu. Njima ne možemo spočitavati da su pod utjecajem kineske tradicije, bilo da se radi o Konfuciju ili Komunističkoj partiji Kine. Dobar primjer ove struje je knjiga Kineski način12 Michela Agliette i Guo Baia. Oni tvrde da se političke promijene ne moraju nužno odvijati kroz procedure predstavničke demokracije. Prema njima, one “mogu doći iz birokratskih institucija ili od visokih dužnosnika koji su zreli za etičku ulogu u politici i koji pomno nadziru dužnosnike na nižim pozicijama”. U srži ovog sistema je “birokracija kontrolirana prema etičkim principima konfucijanizma”. U kontrastu s negativnim učincima kapitalizma i globalizacije, upravo je “intelektualna i moralna superiornost faktor koji određuje istinsku plemenitost i koji treba nagraditi društvenim statusom, političkim funkcijama i pripadajućim materijalnim bogatstvima”.

Ova se dva autora slažu sa stavom kineskih liberala o nužnosti povjeravanja vlasti eliti probranoj po principu meritokracije, definiranim od strane te iste elite. Međutim, s njima se razilaze u stavu da kineska birokracija predstavlja elitu koja je Kini potrebna, jer je navodno efikasna i pravedna.

Ali tko su zapravo ti ljudi čije potrebe treba zadovoljiti, istovremeno im uskraćujući pristup moći? Od 19. stoljeća do danas to su uvijek bili siromašni i/ili neobrazovani ljudi: seljaci i mali trgovci pa, s vremenom, radnici (sve do kraja devedesetih) i najrecentnije – migrantski radnici. Procijenjeno je da članovi ovih društvenih slojeva nisu sposobni za obnašanje uloge građana jer ne posjeduju suzhi (“vrijednosti”), izraz koji se odnosi na razinu obrazovanosti, ali i na dobar ukus, manire, razinu pristojnosti i higijene, civiliziranosti, uzvišenosti duha. Razlika između “urbanih” i školovanih s jedne te “ruralnih” i zapuštenih s druge strane i danas predstavlja sjeme razdora unutar kineskog društva. Većina nekadašnje radničke klase pridružila se srednjem sloju, odnosno obrazovanima, a jedini koji su preostali na dnu ljestvice su seljaci i migrantski radnici. Problem je što oni čine većinu populacije, što znači da predstavljaju moćno glasačko tijelo. Upravo je to razlog zbog kojeg se oklijeva s prepuštanjem ključa države narodu.

Kineski demokrati svakako nisu jedini koji nemaju povjerenja u narod. Zar želja za ograničavanjem demokracije nije refleks svakog liberala? Dokaz tome su političke debate u Francuskoj u drugom dijelu 19. stoljeća, koje imaju mnogo sličnosti s aktualnim kineskim otvorenim pitanjima. Uspostava Drugog Francuskog Carstva bila je šok za republikance. “Seljaci su okrenuli leđa nekadašnjim uglednicima, poput vladajućih republikanaca, kako bi dali podršku Luju Napoleonu Bonapartu. Odanost ovih ljudi (…) s vremenom se okamenila: birači u ruralnim područjima bili su više od dvadeset godina najsnažnija potpora carstvu”, piše povjesničarka Chloé Gaboriaux13. Velik broj republikanaca smatrao je da su ljudi sa sela (70 posto tadašnje Francuske) izdali demokraciju, a “većinu francuske populacije držali su nedoraslom za status građanina, kao i za Republiku”. Seljak je tako “bio prezentiran kao sušta suprotnost građanstvu”, ne zbog svoje naravi, već zbog uvjeta u kojima je živio, zbog kojih nije bio sposoban razumjeti važnost političkih pitanja niti se “integrirati u naciju”. Nedostatak obrazovanja i nesposobnost uzdizanja do univerzalnih pitanja učinili su ga politički indiferentnim.

Prema tome, i u današnjoj Kini i u nekadašnjoj Francuskoj, kamen spoticanja je seljak. Ipak, Gaboriaux tvrdi kako je “seljak bonapartist češće bio obrazovan nego neuk”. Istina je da su ovi seljaci glasali za konzervativce i odbacivali revolucionarnu bujicu Pariške komune, ali im nije dugo trebalo da shvate da od izbora mogu imati koristi.

Kakva elita treba voditi Kinu (i svijet)?

U Europi su seljake kasnije zamijenile “narodne klase”. Ali ni danas ne nedostaje glasova koji zagovaraju da se opća volja naroda manifestira na nečem drugačijem od principa većine ili prakse direktne demokracije. Neki se političari pitaju mogu li građani u potpunosti razumjeti pitanja koja im se postavljaju na referendumima14, ukazujući na “racionalnije” mogućnosti temeljene na analizama tehnokrata i stručnjaka. Pritom nitko od njih ne govori o načinu biranja tih pravnika, stručnjaka i vladajućih. Implicitno je to da su “elite” te koji ih trebaju legitimirati.

Još jednom, pogled na današnju Kinu daje značajne lekcije. U trenutku kada imaju dužnost pridonijeti modernizaciji države, intelektualci se suočavaju s pitanjima na koja su “moderna” društva odgovorila prije nekoliko desetljeća. Mistificiranu demokraciju pokušavaju prilagoditi jednako mistificiranim specifičnostima kineskog naroda. To nam daje uvid u činjenicu da su, od 19. stoljeća naovamo, glavni principi demokracije bili korišteni za stvaranje mehanizama i ideologija koje, paradoksalno, ograničavaju prakticiranje demokracije.

I konačno, sve ove rasprave u Kini pokazuju se površnim i repetitivnim kad se uzme u obzir da se velika većina sudionika slaže oko temeljnih ideja i razilazi samo u tehnikama i standardima koje treba koristiti kako bi se društvom dobro upravljalo. Svi oni smatraju kako prioritet vlade treba biti opći interes, odnosno osiguranje blagostanja naroda, ali i da oni koji su za to sposobni, i koji su već na vlasti, dobro znaju na koji način to treba napraviti. Iz te pretpostavke proizlazi njihov prijedlog za uvođenje demokracije vođene od strane meritokratske elite nadarene iznimnom inteligencijom i etičkim načelima potrebnima za pošteno obnašanje funkcija.

Srž te ideje čini princip asimetrije između naroda i elite, obrazovanih i neobrazovanih, onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Institucija demokracije bi takve pojave trebala sankcionirati. Istina jest da demokratske i meritokratske procedure donekle ostavljaju mjesta za promjene unutar elite. Organiziraju se natječaji i sastavljaju “nadzorni odbori”, više se moći daje medijima, zakonima i nevladinim organizacijama, uvode se principi participativne demokracije. Ali u ovim povlasticama mogu uživati samo oni čije kvalitete zadovoljavaju kriterije onih koji dominiraju: tehničke kompetencije, kultura, “istaknutost”, socijalna inteligencija, umreženost. Veze između moći i selekcije već su uspostavljene u medijima, na sudovima, u nevladinim organizacijama i u upravi koja arbitrarno definira kriterije uspjeha.

U Kini o ovim pitanjima postoji širok konsenzus. Bilo da je riječ o neokonfucijevcima, liberalima, aparatčikima ili disidentima, svi se slažu da narodom mora vladati elita. Jednoglasno se zagovara nužnost izrastanja hegemonijske srednje klase čija bi razina obrazovanja, dohodaka i ozbiljnosti jamčila optimalno funkcioniranje reprezentativne demokracije. Kina bi tada raspolagala dovoljnim brojem dobrostojećih i obrazovanih pojedinaca, zadovoljnih vlasnika i potrošača, odnosno građana u potpunosti svjesnih koji su ulozi u igri. Zahvaljujući sklonosti da brane svoje interese (koji nisu u sukobu s općim dobrom), ali i zakon, modernost i stabilnost, oni bi bili sposobni odabrati dobre vođe. Razilaženja u mišljenjima spomenutih mislioca vezana su isključivo za vrstu elite koja je državi potrebna. To je dokaz da je i u domeni politike Kina dio modernog svijeta.

S francuskog prevela: Blanka Ražov

* Jean-Louis Rocca je profesor na Sciences Po, istraživač u Centru za međunarodna istraživanja (CERI), autor knjige The Making of the Chinese Middle Class. Small Comfort and Great Expectations, Palgrave Macmillan, New York, 2017.


1 To su mingonzi, Kinezi podrijetlom sa sela koji rade u gradu.
2 Od kraja devedesetih godina, politolozi žele artikulirati imperativ demokratizacije Kine po principima konfucijanizma, posebice kad je riječ o potrebi za moralnim autoritetom vladajućih. Usp. Daniel A. Bell, China’s New Confucianism: Politics and Everyday Life in a Changing Society, Princeton University Press, 2010.
3 Émilie Frenkiel, Parler politique en Chine. Les intellectuels chinois pour ou contre la démocratie, Presses universitaires de France, Pariz, 2014.
4 Émilie Frenkiel, La Démocratie conditionnelle. Le débat contemporain sur la réforme politique dans les universités chinoises, teza obranjena 25. lipnja 2012., EHESS, Pariz
5 Yu Keping, Democracy Is a Good Thing: Essays on Politics, Society, and Culture in Contemporary China, Brookings Institute Press, “The Thornton Center Chinese Thinkers Series”, Washington DC, 2009.
6 Han Han, Lun geming (“O revoluciji”), 23. prosinca 2011., http://blog.sina.com.cn (na kineskom)
7 Ovaj manifest, objavljen 2008. zagovara uvođenje demokratskog uređenja.
8 Liu Xiaobo, La Philosophie du porc et autres essais, Gallimard, “Bleu de Chine”, Pariz, 2011.
9 Zhang Liang, Les Archives de Tiananmen, Le Félin, Pariz, 2004.
10 Craig Calhoun, “Revolution and Repression at Tiananmen Square”, Society, svezak 6, broj 26, rujan-listopad 1989.
11 Liang Qichao, Land Without Ghosts: Chinese Impressions of America from the Mid Nineteenth Century to the Present, University of California Press, Oakland, 1989.
12 Michel Aglietta i Guo Bai, La Voie chinoise. Capitalisme et empire, Odile Jacob, “Économie”, Pariz, 2012.
13 Chloé Gaboriaux, La République en quête de citoyens. Les républicains français face au bonapartisme rural, Presses de Sciences Po, Pariz, 2010.
14 Usp. s primjerom Martina Schulza, europskog zastupnika Socijaldemokratske partije Njemačke, 12. travnja na platformi LCI. Vidi također Alain Garrigou “Referendumska pomama”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, kolovoz 2016.

Pročitajte više:


Glasovanje na kapaljku

U kineskom političkom sistemu izbori igraju tek rubnu ulogu. Moć je u rukama vođe centralnog komiteta Komunističke partije, kojeg teoretski bira narod, ali je u stvarnosti postavljen od strane politike. Predsjednika, potpredsjednika vlade i predsjednika Komisije narodne obrane također bira Nacionalni narodni kongres. Prema tome, njihov izborni legitimitet itekako je ograničen. Premda se na nižim razinama vlasti, poput pokrajina i općina, predstavnici biraju na izborima (doduše uz rigoroznu selekciju kandidata i izabranih), više od tri tisuće političkih mjesta popunjeno je dugim procesom indirektnih izbora. Nacionalni narodni kongres uglavnom čine predstavnici provincijskih uprava i raznih društvenih krugova i institucija, poput vojnika, radnika, nacionalnih manjina, intelektualaca i privatnih poduzetnika, među kojima je tridesetak milijardera.

Nezavisni kandidati imaju mogućnost ulaska u izbornu utrku na lokalnim izborima, ali šanse za pobjedu su im gotovo nikakve. S druge pak strane, prisutan je porast izabranih privatnih poduzetnika, kooptiranih od strane lokalnih autoriteta. Kad se sve zbroji, u lokalnim vijećima sjede predstavnici svih socijalnih kategorija, a izabrani su posredovanjem vođa Partije.

Osim izbora za lokalna vijeća, kineski građani imaju još samo dvije prilike za korištenje svog glasačkog prava. Prva je u gradovima, gdje su odbori građana birani na temelju pažljivo sastavljenih lista, a neznatna razina izvršne moći ovih institucija ne privlači velik broj zainteresiranih, pa se kandidate ponekad direktno imenuje.

Seoski su odbori nešto zanimljiviji. U gotovo šesto tisuća kineskih sela, predstavnici se biraju glasovanjem. U većini je slučajeva važnost tih pozicija zanemariva. Izvršna moć ovih odbora dodatno je ograničena prisustvom odbora Partije. Ipak, ovi izbori ponekad omogućuju da se s političke scene izbaci nekompetentne i/ili korumpirane aktere, barem privremeno.